Komentari

malenazvijezdice.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • emocija

    Preksinoć sam gledala malo bolji film, s N. Cageom u gl. ulozi i upamtila rečenicu kojom mu se obraća otac: Za odrasle ljude ništa nije lako. Na prvi pogled bezvezna rečenica (u kontekstu sadržaja filma; otac bolestan, život gl. junaka u rasulu i td. i td.) ali mi se kasnije te večeri plela glavom i doista: malo toga u životu odrasla čovjeka biva lakim. Gubitak roditelja, problemi s poslom, problemi u obitelji - odrastanje djece, nestanak poleta u bračnoj /izvanbračnoj vezi, bolesti..... ništa više nije lako, rješivo samo od sebe. No ova situacija, naša situacija, je nemjerljivo teška jer nam nije bila ostavljena mogućnost kontinuiteta događanja loših stvari. U nekim godinama shvatiš da si smrtno biće, s početkom kojeg se slabo sjećaš, pa onda (za većinu) s razdobljem u kojem je sve bilo lako, sjetiš se kako si počeo stvarati središte (bit, smisao) svog života, a onda najednom pred sobom vidiš silaznu putanju. I tad bi trebalo "spustiti loptu", prihvaćati i dobre kao i loše stvari darom života, balansom. No, nismo imali kontinuitet, došlo je "do kratkog spoja" i sve se okrenulo naopako. Sigurna sam da bi bilo najbolje razmisliti, shvatiti da imaš samo ovaj život i odrediti mu daljnji smjer. Time što nisam stala, i nisam se suočila s najgorim na smislen način, odredila sam si tapkanje na istom mjestu. Ne mogu ni natrag ni naprijed. Razapeta između prošlosti i budućnosti koja je gledana s ove točke besmislena, nema mi spasa. Pitanje je, želim li ga?
    Gledajući Steline fotografije, gledajući je tako živu i spretnu kao plivačicu, srce mi se cijepa... jer je nema. Ali kako tebi pomoći?

    avatar

    02.08.2010. (13:00)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Kažu ljudi svašta, ali to su samo prazne riječi, barem većine njih jer nikada nisu osjetili šta znači gubiti i koliko je hladan i bešćutan crni ili sivi kamen.
    Znam većina će reći dobro je da ne znaju i da će reći da sam okrutna kada ti ovo napišem.
    Za većinu jesam, ali bol je jača a s njom i osjećaj nemoći i bespomoćnosti da nešto napravimo za našu djecu.
    Stojim uz tebe u svojoj boli i jako dobro razumijem šta kažeš.

    avatar

    02.08.2010. (17:16)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Kad se samo sjetim, kako sam ja rano postala svjesna smisla ili besmisla života.. Djetinjstvo, koje je bilo sve samo ne lako, jako me odredilo i u životu sam patila samo za mirom i skladom.
    Prihvaćala sam sve loše što mi se događalo i obajšnjavala si to ovako: ako je ovo najgore što mi se moralo dogoditi, neka je.. ja ću to izdržati.. jer ima i gorih stvari. A onda ti se dogodi najgore od najgoreg. I šta sad? Kako si to objasniti? Kako kad nisam samo ja u pitanju, nije samo moj život ovim uništen.. To je nešto što ne mogu nikako prihvatiti. To je nešto s čim se ne mogu pomiriti..

    avatar

    02.08.2010. (20:16)    -   -   -   -  

  • bracanka

    Cesto svratim na Vas blog. Puno puno Vas pozdravljam...

    avatar

    15.08.2010. (03:38)    -   -   -   -  

  • Dora

    Svako toliko svratim..
    Šaljem vam veliki veliki zagrljaj..:/
    :*

    avatar

    17.08.2010. (16:09)    -   -   -   -  

  • Nema smisla

    Nema riječi kojima bi čovjek utješio majku čije je dijete poginulo. Nema...
    Nema smisla reći "držite se",jer to već radite samim time što živite. Ako se to može nazvati životom.
    Nema smisla reći da je već dosta vremena prošlo. Jer dobro znamo da...ljudi se žure,zaboravljaju,spotiču se,vrijeme ide,sat se pomiče...svako vodi neku svoju utrku sa vremenom. Ali rijetko ko se sjeti da je majka izgubila svoju utrku i vrijeme stalo. Nema kome ići,niti kome trčati. Nema joj ko mjeriti vrijeme da ne zakasni. Vrijeme je stalo 31.10.
    Nema smisla to ikome objašnjavati. Neće razumjeti,iako će htjeti.

    Čuvajte se.

    avatar

    29.08.2010. (22:56)    -   -   -   -  

  • tessa

    draga sandra..približava se ponovno onaj najcrnji dan i znam da je još gore nego inače...meni je nedavno bilo tri godine i dani pred taj dan me oslabe i javi se ponovno isti osjećaj očaja i neminovnosti ...nikad više..
    pokušavam onda maknuti se od toga jer ništa, baš ništa ne mogu učiniti da promijenim..znam da je tebi to nemoguće jer si izgubila dijete koje je tek trebalo živjeti..njezin cijeli život je uništen i od toga stvarno nemaš kamo pobjeći...al eto, znaj da mislim na tebe i suosjećam s tobom iako te ne poznajem al nas je povezala u ovom virtualnom svijetu ta slična bol i razumijevanje i zahvalna sam ti na svim tvojim riječima ovdje koje si odlučila podijeliti sa svima..iako nisam sada tako često ovdje znaj da ste mi i ti i stela u mislima...

    avatar

    14.10.2010. (13:03)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    da.. nikad više.. to je ono što je zaista nezamislivo, i neobjašnjivo..
    na koljenima sam tessa draga.. na koljenima života i puzam, puževim korakom..
    znam da moram i znam da hoću.. imam svoj vjetar u leđa koji me gura, no moja nutrina je urmla..onaj osjećaj za životne radosti je nestao, ugasio se i umro s mojim djetetom..
    Teško ja više nalazim riječi da to objasnim a da me se krivo ne shvati.. i zato sve manje ovdje i pišem.. nema više nikakvog smisla.. nitko ne čuje vapaj.. ne čuje ni bol ni patnju.. i kao što je netko gore napisao: moj život je stao 31.10.2006...
    moj je stao, Stelin je oduzet.. nasilno.. i nikom ništa..
    cijeli život mog prekrasnog, voljenog, djeteta.. tog predivnog anđela koji se veselio svakom svom novom danu je jednostavno zaustavljen i nikom ništa..
    ne mogu se ja s tim naučiti živjeti.. to je ono što mi razdire dušu..
    svaki moj dan je dan kako i svake druge majke.. misao i briga za svoje dijete... da li se digla na vrijeme za školu, da li doručkovala.. ima li koji test danas, je li posudila knjigu za lektiru.. ide li večeras na ples.. što bi joj skuhala da ju razveselim.. što nisam već dugo.. treba li joj nova majica, čizme, nove leće.. i ne mogu ja misliti samo na jednu.. jer sam ih rodila dvije.. ne mogu NE misliti na Stelicu.. a ona je uvijek ista.. sedam i pol godina stara.. tek počela živjeti.. i što sad.. kako da mislim na nju tijekom dana? što da mislim... kako izdržati te misli.. kad nje nema.. neće doći na vrata umorna i gladna iz škole... ja joj moram cvijeće i svijeće birati za grobić.. kako tako živjeti .. luda sam od boli, od čežnje i od bijesa.. luda

    avatar

    15.10.2010. (00:23)    -   -   -   -  

  • emma

    draga stelina mama..
    mene vjerojatno ne oznate po imenu.ali.ovako po pozdravu..iz viđenja..
    divim se vašoj snazi za svakim novim danom.divim se vašoj bazgraničnoj ljubavi i svakom novom satu koji provodite bez vaše malene.
    iz izvora vrlo bliskog meni,nažalost znam koliko je puno potrebno samo da dočekate novo jutr onovi tjedan.novi božič.još jedan rođendan ili školsku godinu.
    nevjerojatno je uopče pomisliti na to.da steli nije pružena prilika da odraste.da se smije,da uči.da živi.zar je to previše za htjeti?da vaše dijete.koje ste vi donijeli na ovaj svijet,njegovali ga i čuvali ima pravo mučki i nasilno uzeti neka strašna i nepoznata osoba. ma tko mu daje to pravo???????tko mu daje pravo uzeti njen život i okameniti vas za cijeli život??.ne znam...zaista.
    sječam se njene steline zlatne kose.mekih uvojaka.sjajnih očiju i smijeha i radosti dok je preskakla lastiku s malim priajteljicama.ja bi prošla,zamišljeno pored njih vjerojatno jureči za nekim poslim,i uvijek je pristojno pozdravljala mene ili stare bakice koje su onuda prolazile.malena,nježna,pristojna,i draga sedmogodišnja curica.
    svaki je dan,draga sandra za vas borba.znam to.samo nakupina sati,minuta,,i suza..
    i ništa to nemože promijeniti.i toliko mi je silno žao zbog toga.
    držite se.

    avatar

    16.10.2010. (15:43)    -   -   -   -  

  • bracanka

    draga Sandra, jako mi je tesko dok ovo citam, placem, neznam sta bih Vam rekla jer nema te rijeci koje bi Vas utjesile, jako jako mi je zao....

    avatar

    17.10.2010. (00:53)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...