Bome, teški su ti neki dani kad zgledaš ko da si u banani a nisi samo te uhvate osječaji koji se nedaju dočarati; pa voliš do besvjesti i voliš a strah te da prestane. Imaš kiss lutko, šljakaj al ne zaboravi da je danas petak. Za vikend možemo na selo.
09.07.2010. (08:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
09.07.2010. (10:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
aralk
e, lipo, barem znamo za koga ćrmo navijati. a što se psihologije tiče, sve ti je to posve osobno, individualno, što vrijedi za tebe, ne vrijedi nekom drugom. mislim da je najteže podnijeti osjećaj odbačenosti zbog bolesti, osječaj da smo ljudi s greškom, pogled liječnika kroz nas a ne u nas, bolest koja traži i nove izdatke, materijalne, a nema se, osjećaj krivnje što si nekome na teretu. ma puno je toga , antidepresivi su i zato izmišljeni. prepolovili bi se da su samo zdraviji odnosi bolesnih i njihovih obitelji. tu psiholozi puno mogu pomoći. pokrpati rupe u staroj rupastoj čarapi. napraviti mrežicu uz pomoć drvene gljive, makar koncem neprikladne boje. bitan je sadržaj a ne forma. ti i tvoja udruga upravo to radite. mrežica je sve ljepša. pusa
09.07.2010. (10:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Izvrsne su mi ove tvoje ide, terapija heklanjem, terapija putovanjem,ma kakve pilule, ma kakvi antidepresivi... I da, zaista nije potrebno putovati daleko, dovoljno je tek promijeniti naše ustaljene svakodnevne okvire, okvire u kojima se naoko osjećamo sigurnima ali i nismo svjesni koliko nas sputavaju. Veliki pozdrav ti šaljem
09.07.2010. (11:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Maja A.
Svi ćemo jednom otići, to je jedina istina. I bilo bi lijepo da smo stalno toga svjesni jer bi se možda ljepše ponašali jedni prema drugima i ne bi se toliko brinuli oko gluposti. Kad dobiješ dijagnozu ili kad se bilo kakava tragedija desi, postaneš svjestan prolaznosti... A svi bismo je trebali biti svjesni. Nego, Vida, jel možes napisati neki blog o opraštanju, ili mi samo u komentaru odgovoriti. U dosta knjiga sam pročitala da je ključ i jedini način da se nastavi nakon problema praštanje. A ja ne mogu sebi oprostiti neke stvari. i mislim da me to koči da krenem dalje.Pa me zanima, kako se to radi?
09.07.2010. (12:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
maja A. ja nisam psiholog i nikako se ne bih htjela stavljati u tu ulogu. za to postoje škole i cijela filozofija. ja samo iz svog iskustva i ovako u svakodnevnom životu pišem o svojim mislima i zapažanjima pa ću tako rado i za tebe napisat micko jedan post u kojem će biti samo moje vjerojatno opet djetinjasto razmišljanje ;) brode u boci....šta ti nije tijesno tamo? :) aralk...ti tako samouvjerena uvijek fino od a do ž da ja se ne usudim više ništa dodavat :D danice hvalice ;)
09.07.2010. (13:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
aralk
draga vida, uživaj u omišu, u ovom lijepom danu, puni baterije, vidiš kolikim ljudima trebaš, ti i tvoja hrabrost. iako to što radiš, to što si javna osoba, ima svoju cijenu. veeeelika pusa.
09.07.2010. (13:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ehhhh.....ali mi ćemo ipak svi otić....za sto godina nikog neće bit....a od raka se preživljava duže nego od prometne nesreće koja se dogodila jučer il danas....samo dragi Bogo zna kad će kog pozvat tamo. pa kako se taj trenutak ne zna, onda treba uživat u svakom trenutku koji nam je dao, a ne topit majice....ajde, nije tebi najgore, ti imaš tu nečiju majicu za topit...mnogi nemaju ni toga.....a za heklanje si potpuno u pravu...ali to im ti trebaš reć, to jest tvoj poziv...pomoći drugome onda kada drugi misle da je tebi potrebna pomoć...to je smisao života i ispunjenje!!! kiss
09.07.2010. (14:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Maja A.
Post za mene? woo hoo!:) Eh, zato tebe i pitam , jer ne trebam filozofiju ljudi koji su samo iz knjiga naučili kako nabacivati fraze i racunati tarifu po satu. Jer od toga nista. Trebam iskreno, djestinjasto, iz srca, jer ucimo svi dok smo zivi, i iz svakog tvog bloga nesto izvucem. Jedino sto sam sad u jednom glupom razdoblju u koje sam s esama upetljala i imam osjecaj da necu uspjeti dalje ako sebi ne olaksam tako da se prestanem muciti i imati tu krivnju na dusi. Nije neka nerjesiva situacija, ali zato sam i pitala, jer me bas zanima neko iskreno neutralno glediste. Merci
09.07.2010. (15:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Redonyx
imas pravo da ljude treba animirati kad im je tesko, ali neki nemaju dovoljno hrabrosti, ne prihvacaju cak ni pomoc bliskih ljudi. posebno stariji koji vec imaju odraslu djecu olako odustaju od sebe i od zivota. smatraju da se nemaju vise za sto boriti. mladi se pak boje zakoraciti u zivot, u proces odrastanja i vrte se u krug ili su ovisnici. misle da nema izlaza, ne da im se ili je "pretesko".
lijekovi za takve "na dnu" nisu nuzno losi. cak i odlazak psihijatru je dobar korak ka promjeni. antidepresive ce dobiti zato da se sprijeci kratak spoj u prijenosu neurona i ostecenje zivaca. to nece rijesiti problem u glavi. ako naletis na doktora koji voli svoj posao onda ce ti terapija biti ko kavica sa nekom prijateljicom koja ti zeli pomoci i zna kako ti pomoci. nece on zamahnuti carobnim stapicem i rijesiti sve tvoje probleme, ali ce te usmjeriti kako dalje. i predloziti dodatne aktivnosti: setnje, tecajeve, smjeh, druzenje... na zalost ne mogu doktori uzeti pacijente za ruku i uclaniti ih negdje. taj dio moraju sami.
sto se tice manjih svakodnevnih depresija opet je isti problem: ljudi se boje promijeniti posao koji im ne odgovara, boje se otici doktoru da im ne nade neku smrtonosnu bolest, boje se izaci iz losih veza i brakova, boje se... i imaju vjecite izgovore da nemaju vremena.
a ne znaju da svi mozemo bolje i zasluzujemo bolje! jer nista nije tesko, nema razloga za strah, sva se vrata otvaraju ako hrabro kucas i krocis naprijed, mozes preboljeti svaku losu situaciju i izvuci iz nje nesto pozitivno. :-) Kao sto kaze Bare: "POKRENI SE - IZMIJENI SE".
09.07.2010. (16:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
njofra
Ovo si predivno napisala, i to je tvoja nutrina i tvoj dozivljaj. Samo sto oko uzimanja antidepresiva se ne mogu sloziti. Osjecam da su jos uvijek isuvise stigamtizirani, da je sramota. no daleko od toga. Nekima trebaju, neophodni su, nasusni. Imas srecu da tvoja biokemija funkcionira, al nije uvijek tako.
Ti predlazes putovanja, znas sta jos kazu, a) lijekovi b) radna terapija, sto si i sama spomenula, c) kucni ljubimci; imas peseka, jel da? d) mala djeca.
Meni se cini da ipak ovisi koliko smo nastrojeni na introspekciju i kopanje po unutrasnjosti. Ja se tebi divim da skupis toliko snage i usredotocis se na obveze, no nije tako uvijek i kod svih. Ne znam di bih ja trebala otici a da malo ne zavirim u moju psihu i sto tamo vrije. Pusa, i naj si!
09.07.2010. (20:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ima nekih koji ne zele putovanja ni heklanje ni sisanje pasa nego bulje kroz prozor u dvoriste cijeli dan i onda ti titras oko njih i pitas "hoces da ti donesem neku knjigu, cd ili film" a oni nece. i onda kazu da idu nesto radit samo zato sto misle da moraju i to naprave lijevom nogom i progore majicu peglom ili im zagori rucak ili operu podne plocice lastilom za parkete. jer su zamisljeni i u nekom svom samosazalijevajucem filmu. i kazes im da nazovu prijateljice pa kazu da nece jer nikoga nije briga za njih. i onda ih natjeras da se obuku i pozoves im taksi i posaljes ih kod frendica pa malo zivnu, ali svaki put i svaki dan prolazis istu borbu. a da nisu na blagim antidepresivima ne zelim ni mislit sto bi bilo. ovako barem ne placu tvrdeci da nemaju za sto zivjeti. divno je sto ti imas energije da se bavis novim stvarima i sjajno sto te to trckaranje ispunjava, ali sto cemo s ovima koje ne mozes natjerati da se ujutro dignu iz kreveta bez antidepresiva?
10.07.2010. (13:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stella
teško je to kad je čovjek da ne kažem žena bolesna.teško je to kad prolaziš kroz takve faze svog života.teško je nekome bilo kome tko nije kroz to prošao ili prolazi shvatiti i uopće pojmiti kako je to kad te netko tako čvrsto zagrli i kaže tako divne riječi.i zato moja draga Vida sve me podsjetilo i do suza dirnulo .svaki osječaj.takne u srce....boli do duše... i kako onda krenuti dalje....ma kakvi antidepresivi....treba se znati dići i uzdići....kako???? pa može ovako...udri brigu na veselje...ili....samo nas pisma može spasiti...itd...itd... i zato ugodan provod vam želim....ma gdje bili i što radili......ludo se provodili.
10.07.2010. (21:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
udvoje
Bome, teški su ti neki dani kad zgledaš ko da si u banani a nisi samo te uhvate osječaji koji se nedaju dočarati; pa voliš do besvjesti i voliš a strah te da prestane. Imaš kiss lutko, šljakaj al ne zaboravi da je danas petak. Za vikend možemo na selo.
09.07.2010. (08:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
humor a ne tumor
za vikend idemo u omiš kao fun club klape grdelin...polufinale je, pivaju klape lipe naše....ale aleeee :D
09.07.2010. (09:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sapunerija
Ovo si jako lijepo napisala.
09.07.2010. (10:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
aralk
e, lipo, barem znamo za koga ćrmo navijati. a što se psihologije tiče, sve ti je to posve osobno, individualno, što vrijedi za tebe, ne vrijedi nekom drugom. mislim da je najteže podnijeti osjećaj odbačenosti zbog bolesti, osječaj da smo ljudi s greškom, pogled liječnika kroz nas a ne u nas, bolest koja traži i nove izdatke, materijalne, a nema se, osjećaj krivnje što si nekome na teretu. ma puno je toga , antidepresivi su i zato izmišljeni. prepolovili bi se da su samo zdraviji odnosi bolesnih i njihovih obitelji. tu psiholozi puno mogu pomoći. pokrpati rupe u staroj rupastoj čarapi. napraviti mrežicu uz pomoć drvene gljive, makar koncem neprikladne boje. bitan je sadržaj a ne forma. ti i tvoja udruga upravo to radite. mrežica je sve ljepša. pusa
09.07.2010. (10:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
brod u boci
Izvrsne su mi ove tvoje ide, terapija heklanjem, terapija putovanjem,ma kakve pilule, ma kakvi antidepresivi...
I da, zaista nije potrebno putovati daleko, dovoljno je tek promijeniti naše ustaljene svakodnevne okvire, okvire u kojima se naoko osjećamo sigurnima ali i nismo svjesni koliko nas sputavaju.
Veliki pozdrav ti šaljem
09.07.2010. (11:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Maja A.
Svi ćemo jednom otići, to je jedina istina. I bilo bi lijepo da smo stalno toga svjesni jer bi se možda ljepše ponašali jedni prema drugima i ne bi se toliko brinuli oko gluposti.
Kad dobiješ dijagnozu ili kad se bilo kakava tragedija desi, postaneš svjestan prolaznosti... A svi bismo je trebali biti svjesni. Nego, Vida, jel možes napisati neki blog o opraštanju, ili mi samo u komentaru odgovoriti. U dosta knjiga sam pročitala da je ključ i jedini način da se nastavi nakon problema praštanje. A ja ne mogu sebi oprostiti neke stvari. i mislim da me to koči da krenem dalje.Pa me zanima, kako se to radi?
09.07.2010. (12:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
humor a ne tumor
maja A. ja nisam psiholog i nikako se ne bih htjela stavljati u tu ulogu. za to postoje škole i cijela filozofija. ja samo iz svog iskustva i ovako u svakodnevnom životu pišem o svojim mislima i zapažanjima pa ću tako rado i za tebe napisat micko jedan post u kojem će biti samo moje vjerojatno opet djetinjasto razmišljanje ;)
brode u boci....šta ti nije tijesno tamo? :)
aralk...ti tako samouvjerena uvijek fino od a do ž da ja se ne usudim više ništa dodavat :D
danice hvalice ;)
09.07.2010. (13:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
aralk
draga vida, uživaj u omišu, u ovom lijepom danu, puni baterije, vidiš kolikim ljudima trebaš, ti i tvoja hrabrost. iako to što radiš, to što si javna osoba, ima svoju cijenu. veeeelika pusa.
09.07.2010. (13:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bugenvilija
Vidim ja da je tebi zapravo prava karijera otvoriti savjetovalište za bolesne
i one koji se takvima osjećaju :)))
09.07.2010. (14:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lion queen
ehhhh.....ali mi ćemo ipak svi otić....za sto godina nikog neće bit....a od raka se preživljava duže nego od prometne nesreće koja se dogodila jučer il danas....samo dragi Bogo zna kad će kog pozvat tamo. pa kako se taj trenutak ne zna, onda treba uživat u svakom trenutku koji nam je dao, a ne topit majice....ajde, nije tebi najgore, ti imaš tu nečiju majicu za topit...mnogi nemaju ni toga.....a za heklanje si potpuno u pravu...ali to im ti trebaš reć, to jest tvoj poziv...pomoći drugome onda kada drugi misle da je tebi potrebna pomoć...to je smisao života i ispunjenje!!! kiss
09.07.2010. (14:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Maja A.
Post za mene? woo hoo!:) Eh, zato tebe i pitam , jer ne trebam filozofiju ljudi koji su samo iz knjiga naučili kako nabacivati fraze i racunati tarifu po satu. Jer od toga nista. Trebam iskreno, djestinjasto, iz srca, jer ucimo svi dok smo zivi, i iz svakog tvog bloga nesto izvucem. Jedino sto sam sad u jednom glupom razdoblju u koje sam s esama upetljala i imam osjecaj da necu uspjeti dalje ako sebi ne olaksam tako da se prestanem muciti i imati tu krivnju na dusi. Nije neka nerjesiva situacija, ali zato sam i pitala, jer me bas zanima neko iskreno neutralno glediste. Merci
09.07.2010. (15:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Redonyx
imas pravo da ljude treba animirati kad im je tesko, ali neki nemaju dovoljno hrabrosti, ne prihvacaju cak ni pomoc bliskih ljudi. posebno stariji koji vec imaju odraslu djecu olako odustaju od sebe i od zivota. smatraju da se nemaju vise za sto boriti. mladi se pak boje zakoraciti u zivot, u proces odrastanja i vrte se u krug ili su ovisnici. misle da nema izlaza, ne da im se ili je "pretesko".
lijekovi za takve "na dnu" nisu nuzno losi. cak i odlazak psihijatru je dobar korak ka promjeni. antidepresive ce dobiti zato da se sprijeci kratak spoj u prijenosu neurona i ostecenje zivaca. to nece rijesiti problem u glavi. ako naletis na doktora koji voli svoj posao onda ce ti terapija biti ko kavica sa nekom prijateljicom koja ti zeli pomoci i zna kako ti pomoci. nece on zamahnuti carobnim stapicem i rijesiti sve tvoje probleme, ali ce te usmjeriti kako dalje. i predloziti dodatne aktivnosti: setnje, tecajeve, smjeh, druzenje...
na zalost ne mogu doktori uzeti pacijente za ruku i uclaniti ih negdje. taj dio moraju sami.
sto se tice manjih svakodnevnih depresija opet je isti problem: ljudi se boje promijeniti posao koji im ne odgovara, boje se otici doktoru da im ne nade neku smrtonosnu bolest, boje se izaci iz losih veza i brakova, boje se... i imaju vjecite izgovore da nemaju vremena.
a ne znaju da svi mozemo bolje i zasluzujemo bolje! jer nista nije tesko, nema razloga za strah, sva se vrata otvaraju ako hrabro kucas i krocis naprijed, mozes preboljeti svaku losu situaciju i izvuci iz nje nesto pozitivno. :-) Kao sto kaze Bare: "POKRENI SE - IZMIJENI SE".
09.07.2010. (16:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
njofra
Ovo si predivno napisala, i to je tvoja nutrina i tvoj dozivljaj. Samo sto oko uzimanja antidepresiva se ne mogu sloziti. Osjecam da su jos uvijek isuvise stigamtizirani, da je sramota. no daleko od toga. Nekima trebaju, neophodni su, nasusni. Imas srecu da tvoja biokemija funkcionira, al nije uvijek tako.
Ti predlazes putovanja, znas sta jos kazu, a) lijekovi b) radna terapija, sto si i sama spomenula, c) kucni ljubimci; imas peseka, jel da? d) mala djeca.
Meni se cini da ipak ovisi koliko smo nastrojeni na introspekciju i kopanje po unutrasnjosti. Ja se tebi divim da skupis toliko snage i usredotocis se na obveze, no nije tako uvijek i kod svih.
Ne znam di bih ja trebala otici a da malo ne zavirim u moju psihu i sto tamo vrije.
Pusa, i naj si!
09.07.2010. (20:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Karota
ima nekih koji ne zele putovanja ni heklanje ni sisanje pasa nego bulje kroz prozor u dvoriste cijeli dan i onda ti titras oko njih i pitas "hoces da ti donesem neku knjigu, cd ili film" a oni nece. i onda kazu da idu nesto radit samo zato sto misle da moraju i to naprave lijevom nogom i progore majicu peglom ili im zagori rucak ili operu podne plocice lastilom za parkete. jer su zamisljeni i u nekom svom samosazalijevajucem filmu. i kazes im da nazovu prijateljice pa kazu da nece jer nikoga nije briga za njih. i onda ih natjeras da se obuku i pozoves im taksi i posaljes ih kod frendica pa malo zivnu, ali svaki put i svaki dan prolazis istu borbu. a da nisu na blagim antidepresivima ne zelim ni mislit sto bi bilo. ovako barem ne placu tvrdeci da nemaju za sto zivjeti. divno je sto ti imas energije da se bavis novim stvarima i sjajno sto te to trckaranje ispunjava, ali sto cemo s ovima koje ne mozes natjerati da se ujutro dignu iz kreveta bez antidepresiva?
10.07.2010. (13:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stella
teško je to kad je čovjek da ne kažem žena bolesna.teško je to kad prolaziš kroz takve faze
svog života.teško je nekome bilo kome tko nije kroz to prošao ili prolazi shvatiti i uopće
pojmiti kako je to kad te netko tako čvrsto zagrli i kaže tako divne riječi.i zato moja draga
Vida sve me podsjetilo i do suza dirnulo .svaki osječaj.takne u srce....boli do duše...
i kako onda krenuti dalje....ma kakvi antidepresivi....treba se znati dići i uzdići....kako????
pa može ovako...udri brigu na veselje...ili....samo nas pisma može spasiti...itd...itd...
i zato ugodan provod vam želim....ma gdje bili i što radili......ludo se provodili.
10.07.2010. (21:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...