moja mama je uvijek kupovala margarin. imali smo (i još imamo) pun frižider margarina. light. sa maslinama. sa jogurtom.. ali nikad maslac. osim za kolače (zato su i bili dobri). kruh smo uvijek mazali margarinom. pa kako nisam znala bolje, mislila sam: ''maslac, margarin.. isto sranje, drugo pakovanje'' sve dok nisam jednog dana izašla iz svog sela i u nekom drugom selu (u hotelu) probala one male hotelske maslace i konačno uvidjela malu-veliku razliku.
super post ko uvijek (eto, prava blog-vrištačica), ekstra dobre fotke (uzorni dječaci, vrištačice, rvatina u transu na predzadnjoj - čoveče, pomislio bi da izvodi art performance. šprda se sa pretjeranošću i klišejoznošću svega toga. a kad ono.. for real). dao si si truda i sve to lijepo upakirao i mogu ti reći da ti dobro leži ova glazbeno-nacionalno-sociološka tematika.
22.04.2010. (00:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hvala ti na odgovoru:) pišem tikomentar ovako kako postepeno čitam tvoj post:
pao mi je na pamet da je radi nedostatka uklapljanja u sredinu rulja presudila Strancu od Camusa.. jer nije plakao za majkom i upotpunio toj društvenoj normi.
Filistar jel moguće da to dolazi od riječi "filisteo" drevnog naroda koji je živio u pojasu gaze po čemu je zemlja dobila ime Palestina? ako je tako, onda šteta da jedan društveni koncept je nazvan po etnonimu..
dobro kažeš pjesme kao izlika za koncert, kao izlika da se stopimo sa drugim ljudima, to treba priznat iz nutrine jer bi ti inače rekao da idem na koncerte kako bi čuo neke pjesme koje više neću čuti uživo.. kao što pušač sakriva pravi razlog zašto puši (ja sam pušač pa znam) ne zato jer mu se sviđa i tako mu paše nego zato jer nema što raditi sa rukama a a otpuhivanje dima je tako fora u našim glavama, mene podsjeća na Bogarta.
vidiš to o osjećajnosti desničara vs logike ljevičara je samo zato jer osoba koja smatra da u opću stvar ne trebaju zadirat osjećaji koji zamučuju um jer osjećaji bacaju maglu na neplačeni porez onih koji osjećaju (ko fol) a zapravo znaju da je zvučnije nekoga optuživati "ti nisi pravi hrvat" nego "ti nisi platio porez" ili "ti nisi održao predizborna pbećanja" ... ili se ja to varam da je sve to povezano.
22.04.2010. (14:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
GRINČ Skuži paralelu između Uzornih Dječaka i Golog Rvatine u transu. Mamić i Ćiro su pretjeranošću u crkvenom ponašanju ubili misu, baš kao što je Goli Rvatina pretjeranošću u koncertnom ponašanju ubio koncert. (Ili recimo Kerum lokalnu politiku). To je kao da su ogoljeli izvještačenost svih čineći svoju izvještačenost previše očitom - a pritom nikakvu diverziju uopće nemajući na umu, iskreno se uglumljavajući! Misa i koncert ubijeni su bez da im se itko opirao; nikakva hereza - prerevno sljedovanje je bilo ono od čega se misa i koncert nisu mogli obraniti! P.S. Ako si ti moja blog-vrištačica, i ja sam tvoj blog-vrištač (tvoj Rvatina :))... ali to znaš već odavno. LASOLITUDINE - ušlo u zapisnik :) NEVERIN 1. Zanimljivo kako me anticipiraš. Ovo je već drugi put zaredom. (Sumnjiv si ti meni. Da nisi blog-špijun kakav, a? A?) Imam u kompjuteru već 95% gotov sljedeći post koji sam pisao prije nego si mi ti postavio ono pitanje i time me ponukao da se ovoga privremeno ostavim i počnem ti odgovarati (a što se, kao što vidimo, izrodilo u malo dužu formu). U tom sljedećem postu spominjem Camusevog stranca kojem je rulja presudila jer joj se nije činilo da je ispustio dovoljan broj suza tamo gdje je normirano da ih se ispusti. Jebiga, sad si mi upropastio faktor iznenađenja! :) 2. Što se tiče etimologije ''filistra'', to ne znam da li dolazi od Filistejaca, ali ne bih se iznenadio... s obzirom na kulturološko porijeklo cijele zapadne hemisfere iz judeokršćanstva, a koje je kao što znamo često ratovalo s narodima s područja Palestine, kako na Početku tako i Sada i Vazda i u Vijeke Vjekova amen. Lako moguće da im je Filistejac u nekom momentu postala pogrda za svaku priliku, što su kooptirali Rimljani (nisam provjerio, ali činjenica da termin postoji u mnogim jezicima me navodi na pretpostavku da je korjen iz latinskog), a neki tamo naši hrvatsko-srpski preci u tome onda ove nasljedovali. 3. Po prirodi stvari desni tribuni su osobe koje se na konto nekog vanjskog antagonizma svog matičnog društva (prema nekome Drugom) penju po unutrašnjoj društvenoj ljestvici. Ako neko stado ovaca uspješno uvjerim da na njih neprestano vrebaju zli vuci i da su im jako blizu, samo što ih nisu, a ja sam dobri pas čuvar koji ih štiti od vukova - naravno, iz čiste i neokaljane Patriotske Ljubavi - jasno da će mi porasti status i važnost među ovcama. Tako je unutar hrvatskog društva Tuđmanov HDZ najmoćniji i najnedodirljiviji bio u godinama kada je hrvatsko društve bilo najugroženije i najslabije. Jednadžba je to koju je lako riješiti (kad ju se ispravno postavi): činjenje matičnog društva čim slabijim, ugroženijim i (emocionalno) ovisnijim je desnim tribunima stvar od izravnog egzistencijalnog interesa. Oni od toga da mi budemo siromašni, ugroženi i glupi imaju direktnu materijalnu i političku korist - da li bi bilo previše ustvrditi da onda aktivno rade na tome? Neka digne ruke tko misli da je jedan Đapić, da ga uzmemo za primjer, godinama ritualno potpaljivao vatru srpsko-hrvatske nacionalne netrpeljivosti ponajprije zato što je i sam iznutra gorio od te strasti, a uopće ne zato što se na konto toga uspeo na jaku političku funkciju, a na konto funkcije masno i nepovratno obogatio - i danas ga tako masnog i potkoženog, kad je sjašio s funkcije, živo boli K i za ovce i za vukove. Nitko s dvije čiste? I mislio sam. Ništa, osim toga, nije logičnije od toga da će desni tribuni rado surađivati s kolegama tribunima iz onog Drugog društva, nominalno svojim najljućim neprijateljima, na umjetnoj proizvodnji međusobnog antagonizma njihovih matičnih društava, antagonizma od kojeg i jedni i drugi (jako dobro) žive - otuda Tuđman i Milošević u Karađorđevu, u strastvenom kolegijalnom zagrljaju kao na legendarnoj Feralovoj naslovnici. Psi čuvari jedne strane (vukovi za drugu) se uvijek sasvim dobro slažu i razumiju s antagonističkim vukovima (psima čuvarima ovaca s druge strane) od kojih kao brane svoje ovce. A sve to može šljakati jedino na stalnom podjarivanju Svetih Emocija. Nametnuti čitavoj naciji pitanje o hrvatstvu kao latentno optužno pitanje - da li ga je u svakom pojedinom građaninu dovoljno ili nije dovoljno (baš kao s Mersaultom i suzama) - je manipulacija par excellence, najmoćnije moguće sredstvo za zajašiti tu istu naciju (napad je najbolja obrana, kako se kaže).
22.04.2010. (17:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Pero, ova tvoja 3 točka me navodi da pomislim kako je razum krhak i potrebno ga je stalno hraniti a glupost je pače istantna (i hrani se ko lešinar od bilo čega) i jednim nasilnim udarcem može uništiti sve napore razuma. Sve više mi se čini da izreka "pero je jače od mača" nema nikakve uporišne točke iako bi, seveda, volio misliti da ima. Mada dugoročno povijest pokazuje da se razum nikad ne sluša i svaka pobijeda iracionalizma dovodi u potop prijašnje svijetove i epohe. Pošto sam antičar i zanima me povijest Grčke i Rima mogu ti reći ( i to sa rukom u vatri) da je jedan od faktora raspada carstva kršćanstvo (kao nositelj iracionalnih težnji) koje je hranila nesigurnost i najezda vanjskih i unutarnjih prijetnji. Nekako uvijek skrenem u kršćanstvo kada počnem razmišljati o metafizici koja želi postati znanstvenost.
a pod točkom broj 1 mislim da je jedini logičan odgovor pobratimstvo u svemiru :)
22.04.2010. (19:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kršćanstvo faktor raspada Carstva? Tu se, vidiš, ne bih složio... baš naprotiv, Carstvo je pojelo kršćanstvo! Diogen Aleksandru: Što tražim od tebe? Ako bi mi se izvolio maknut sa sunca. Isus Pilatu: Što mi možeš? Ako treba evo i raspni me – ali ne možeš mi ništa, čuješ li me: ništa! Ja ipak ostajem slobodan. To je jedan ovako... je li, dosta radikalan stav prema ''svjetovnoj moći'', prema političkoj hijerarhiji - i upravo taj kontrakulturni, emancipatorski impuls stoji u samoj srži kršćanstva iz evanđelja. Ne samo da pružam neposluh moći, nego se i odbijam dati namamiti od moći – u kovitlac ambicija i hijerarhije – ne, hvala, ne treba mi ništa i ništa ne bih dao – ''Caru Carevo, Bogu Božje''. Rane kršćanske zajednice – Pavlova ''braća u vjeri'', koje je redovito brifirao poslanicama – nisu, međutim, iz Isusovog srednjeg prsta židovskim farizejima i rimskoj vlasti pročitale ono bitno u tome (naglasak na imenicama: duhovna i svjetovna vlast uopće) nego samo ono partikularno (da je naglasak na pridjevima: baš na tom i tom zakoniku (farizejskom), toj i toj vlasti (rimskoj)). Zato im nije predstavljalo nelagodu malo potom ustanovljavati Kršćansku Crkvu i čak, kasnije, Kršćansko Carstvo. Pronicavi inkvizitor Pavao je prepoznao priliku da zajaše na valu tog njihovog unutarnjeg nesporazuma s onim na koga se pozivaju, nudeći im se za pastira, znajući da je ljudskim zajednicama (''skupinama, strankama, narodima, vremenima'') svugdje i uvijek jedino to i potrebno: pastir. Čudo, Tajna, Autoritet. Da mogu mirno živjeti život bijelih ovaca, o kruhu i o mnijenjima, ali ipak nekako biti i golicani moralnim, duhovnim uzdizanjima. To je ona priča o pretvorbi kršćanskog impulsa iz diogenovskog duha srednjeg prsta (nepokornog, vedrog, svojeglavog) u popovski duh uperenog kažiprsta (moralno zabrinut, poučan, opominjući). U zajedničkom cilju potiranja tog izvornog kršćanskog duha, duha slobode i emancipacije (''kiničkog duha'', kako ga Sloterdijk naziva po Diogenu, u Kritici ciničkog uma), car Konstantin se ugledao na Pavla (i njegove nasljednike). Evo i svjetovni tron mijenja taktiku, modernizira se, iz Savla u Pavla, da ne zaostane za duhovnim tronom koji je prvi promijenio taktiku. Tu će nam metamorfozu Sloterdijk i pobliže predočiti: ''Kršćanstvo posta velikom školom otpora, hrabrosti i otjelovljene vjere (...) Za vrijeme rimskog carskog doba kršćani postahu jezgra trupe unutarnjeg otpora. Biti kršćaninom, značilo je nekada ne dopustiti da ti imponira ni jedna sila svijeta, pogotovu ne arogantni, nasilnički i amoralni rimski carevi bogovi (...) Nikada više ne morati držati respekt pred nekom pukom svjetovnom, izvanjski silovitom moći: to je postalo kiničkom jezgrom kršćanskog stava prema moći na vlasti. (...) Istina ove teze pokazuje se na tome kako je sjajni Rim preuzeo i reflektirao kiničko-kršćanski izazov. Rimskoj državi nije isprva preostalo ništa drugo nego da brutalnom silom uguši samosvjesno svjetlo, što ga je iritiralo, kao što to pokazuju valovi progona kršćana kroz stoljeća. Kada su oni ostali bezuspješni, a snaga otjelovljenja nove vjere s tlačenjem još više rasla, nakon trostoljetnog trvenja, došlo je do svjetskopovijesnog obrata: imperijalna moć, da bi ga ukrotila, pokleknula je pred kinizmom kršćana. To je smisao Konstantinova okreta. S njime započinje kristijaniziranje moći – a s time strukturalno prelamanje kiničkog impulsa u cinizam. Povijest država Evrope od Konstantinova vremena u bitnome je povijest kristijaniziranog državnog cinizma''. Carstvo je tobože pokleknulo pred kršćanstvom, samo zato da bi pod novim imenom moglo nastaviti biti što je i bilo: Moć, Hijerarhija. (Kao arheolog donekle si i povjesničar: znaš bolje od mene kako je to dalje išlo u srednjem vijeku sa Bizantom, ''Svetim Rimskim Carstvom'' itd. Crkva i Država otada pa nadalje bile su na istoj strani - strani Države, Carstva, Moći. Nije bez vraga Voltaire pozivajući na rušenje ''anciene regimea'' prozvao u paru obje ''besramnice''.)
22.04.2010. (20:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Slušaj, onog sam si frajera (u hlačama, bez majice)stavila na desktop. Mogao si staviti malo veću fotku, ali dobro:). Pjesma je nešto individualno. Dakle, tematika koja bi trebala najčešće prevladavati u njoj su pojedinačna gledišta na životna pitanja, ljubav, i ljudi oko sebe. Nikad nisam pronalazila dubinu u pjesmama gdje se pjeva o Hrvatskoj, jer kako ja mogu voljeti cijelu Hrvatsku, kada je ono što ona predstavlja velika laž, i kada, eto, baš ne volim, npr. Šibenik (sada sam pukla). Volim određene uličice u svom gradu, ali ako bi pisala pjemu o svom gradu, gdje bi mu izjavljivala ljubav,onda bi morala voljeti Maru, Antu, Ivu. Ali, ja njih ne znam:). Radi se o tome da ih Mišo, Thompson, Škoro i ostali "ljubitelji" naše države vole, i da bi oni za njih zadnju krv kapi dali, baš kao i cijeloj Hrvatskoj. Vidiš, to su ljudi koji danas pjevaju o Hrvatskoj, ali Škoro tu nije bio za vrijeme rata, a tupavi Thompson....jednostavno nemam riječi za njega.
22.04.2010. (23:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
LOVETOREAD - Nije problem u tome da bi Thompson (skupa sa svojom vojskom fanova) bio tupav, obilježen nedostatkom (inteligencije), nego u onom ponosnom višku (emocija) koji ga resi. U pogledu ovoga što si pisala o selektivnosti voljenja, upućujem te na jedan svoj raniji post u kojem govorim o tome kako je od šovinističke odbojnosti spram drugih nacija puno gora prejaka ljubav prema vlastitom narodu, pošto je ''apstraktna i besmislena stvar izjavljivati pripadnost ili privrženost nekom gradu ili državi (ili narodu) onako kako se to revodito čini: u apsolutnom, neizdiferenciranom smislu''. Kada je neizdiferenciran (tako sam pisao) patriotizam ''metastazira u ideologiju, u uzdignuta prsa i napunjenu dušu''. Ideološki motivirani patriot tobože strastveno ljubi sve pripadnike svoje nacije, nogometaše jednako kao i pijaniste, samim time što su njegove nacije - što, osim što je neuvjerljiva, bezočna muljaža, još je i moralno grozno i duboko perverzno (kao kriterij ljubavi).
23.04.2010. (08:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ma dobro, vrisku na koncertima malo prestrogo sudiš, ispušni ventil, ništa više, ništa manje, ostalo se uglavnom slažem, ja sam čitao autore manjeg kalibra o fenomenologiji kiča, rano mi je pa mi je osjećam i konstrukcija rečenice malo nezgrapna ;)
23.04.2010. (10:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF - Tko je rekao da sudim? Pa još i strogo? Ma ne... ja sam samo odgovorio Neverinu na pitanje. On se, opazivši neobičnu revnost vanjskih gesta (padanja u delirij na Mišinom koncertu), zapitao o unutarnjim emocijama deliričnih - nije li ''to onda u tom slučaju niži nivo ali opet ipak duende''. Ne, nije - odgovaram u postu - i objašnjavam zašto nije. Da bih bolje objasnio, razlažem stvarni mehanizam koncertnog delirija - dakle, samo zato da konstatiram kako i zašto iza njega ne stoje autentične emocije, a ne zato da bih bilo kome zbog te konkretne neautentičnosti strogo sudio. Napokon, i sam sam, kao i svi, mnogo puta sudjelovao u koncertnom mehanizmu i ne pada mi na pamet ni suditi si ni ispričavati se zbog toga. (Protest izražavam protiv nečega drugog: onoga što je Sandra Sterle nazvala ''terorom većine'' i protiv čega je povraćala, a što može ili ne mora biti sastavni dio nekog koncertnog ispušnog ventila.)
23.04.2010. (11:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
da, bila je ta jedna ideja da ako religijski spojiš politički teritorij kako bi barem unutarnje razmirice smirio samo problem je u kršćanstvu što se spojio sa grčkom logikom pa su se ljudi počeli klati oko teoloških besmislica kao o Isusovoj prirodi,jel božanstvena ili ljudska ili obje pa o bogorodici jel ona začela čovjek aili Boga itd isl a i sukobi između najvažnijih gradova Rim, Kartaga, Antiohija, Kostantinpol, Jeruzalem i njihovih biskupa koji su htjeli primat svaki za sebe tako da se ipak kršćanstvo prikazalo kao destabilizirajući faktor. Carevi su morali nemalo svojih energija trošiti na razne koncilije u kojima nikako da postigne stopostotni konsenzus pa je morao reagirati silom, prijetnom, izgnanstvom tako da su Nicejski, Kaledonijski zaključci kojih se danas neki ljudi drže ko pijan plota samo nametnuta rješenja prisilom. Onda ja tim kršćanima volim reći da bi istom žestinom argumentirao da je recimo jedan Arije odnio prevagu. Najbolji primjer koliko se kršćanstvo stopilo politikom jest da su Dioklecijanove (koji je zadnji progonio kršćane) dioceze postale naziv za teritorijalne crkvene podjele. Evidentno je da su pomutili "caru carevo a bogu božje" što je po meni sukob između privatnog i javnog zato jer mi nekako logično da je vjeroispovjest individualni privatni odabir svakog čovjeka no ta bi praksa Crkvi ukinula pravo da se petlja u svjetovne događaje i legitimira onu političku opciju koja ju prehranjuje. Vidio sam baš lijepu minjaturu u nekoj povijesnoom udžbeniku kako se čovjek budi (simbolizira ono što se kaže na talijanskom Il terzo stato-- tojest buržuje) iz lanca dok su plemić i pop prestravljeni tom činjenicom.
Uglavnom boljka Crkve jest to što se ona oslanja na glinenim nogama a shodno tome cijela konstrukcija ne može rezultirati solidna. Ako sve počinje od laži onda nastavak ne može ne biti i on trul. Kao prvo prepoznali su samo 4 evanđelja (kanonska po kanon -mjera) a ostale spaljivali i proglašavali apokrifna jer su pripadala drugačijim gnostičkim sektama. Ne treba smetnuti sa uma da su i oni u tom embrijalnom stadiju bili gnostička sekta. Možemo napraviti analogiju sa nekim ubojstvom sa mnogo svijedoka, i umjesto da su svi ispitani da se prosudi što se desilo, policajci su priznali samo 4 svjedoka i na bazi njihovih iskaza prosudili šta je istina. Evanđelje po Tomi, Mariji Magdaleni pa i Judi vidjeli su svijetlo samo zato jer je ih je spasila suha klima ili kakav samostan na Sinaju.. Razlog 4 evanđelja? oni zagovaraju neke političke principe, u njima možemo vidjeti kako nedvojbeno Petar postaje kamen temeljac i legitimacija za sve što će se desiti poslje.
Ukratko, uspijeli su prodati priču...
Pošto im je temelj trul oni ne uspijevaju uskladiti propovjedanje i ponašanje i zato ispada da će nam jedna biskup sa zlatnom lančinom i sa bjesnim autom na parkingu govoriti o nužnosti skromnosti. Nažalost primili su privatnu imovinu i novac što ih je uništilo duhovno. Zato kod sv Franje imamo reakciju nako njegove smrti da franjevci ipak prihvačaju donacije zemljišta kako bi gradili crkve itako postali materijalisti.
Ja kada raspravljam sa jednim prijateljem blogerom i kažem mu da je problem u materiji on jednostavno to ne može shvatiti jer mi govori da je stanje bez imovine neodrživo a pazi onda se spotakne jer ga pitam "pa zar mi nisi rekao da je Crkva skup duša i kakve veze ima jesu li oni u sikstinskoj kapeli ili vani na zraku?"
i tu je ona aporija koju mi nitko od njih ne zna odgonetnuti...
ps. naravno nisam ti mogao napisati sve etape Crkve jer bi to ispala knjiga a ne kom ili post :)
apropos totalno mi je bolesno što metafizička pitanja kao u teologiji koja želi postat znanost imaju toliko utjecaja na svijet pošto sve može biti ai ne mora.. samim time ima preveliku težinu u vođenju opće stvari.
23.04.2010. (13:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEVERIN - U svakom pojedincu, s obzirom na njegov odnos spram društva, postoje dvije stalne žudnje: (1) biti slobodan, emancipiran, samosvojan, duhovno i ekonomski oslobođen od društvenih pritisaka na sebe; (2) uživati materijalno, obrambeno i duhovno/ideološko pokroviteljstvo društva. To je priča o Isusu u pustinji kojeg Đavo iskušava. Da li čovjek živi o kruhu? Da li čovjek živi samo o kruhu? I Đavo i Isus su u pravu. Mi da bi živjeli trebamo ''kruh'' (metafora materijalnih realnosti opstanka na planetu) kojeg možemo osigurati jedino u okviru civilizacije (oličene metaforom Đavla koji nam nudi kruh i s kojim, da bi taj kruh dobili, moramo napraviti pakt). Civilizacija počiva na organizaciji, a organizacija zahtijeva ustroj, vojsku, hijerarhiju, što pak neminovno rezultira nepravdom i nasiljem, zahtjevima spram pojedinaca da se podčine postojećem svjetovnom poretku s Carem na čelu . Na konto uživanja prava na kruh trebati prodati dušu Đavlu: to je arhetipska rastrganost u nama. Tu i tamo se ciklički javljaju pojedinačne odlučnosti da se Đavlu tutto completo da cipelu, kad netko sebe baš nikako ne može prisiliti da radi kruha guta govna. Ali treba razumjeti cijenu slobode. Diogen je mogao dati cipelu Aleksandru upravo zato i samo zato što je (a) živio u bačvi, i (b) bio ''filozof'', tj. duhom slobodan, oslobodio se ideoloških pretpostavki i konvencija srama svog vremena i svoje sredine. Filozofska baza evanđelja je sva riješena u prologu iz pustinje, gdje Isus daje cipelu Đavlu (''ne živi čovjek samo o kruhu''), sve dalje je samo izvlačenje konzekvenci iz protiskivanja takve filozofije kroz mašinu civilizacije. Kod baš takvih radikalnosti kao Diogenove ili Isusove u pitanju je fanatizam slobode - odlučnost da je sloboda mišljenja i djelovanja apsolutna vrijednost koju se mora osigurati pod svaku cijenu i oko koje se ne rade kompromisi. (Jer nemojmo se zavaravati, tko god živi na plaći civilizacije i stoji negdje na društvenoj ljestvici, u njegovim ustima sloboda mišljenja može biti samo fraza, uvjetan je kao ljudsko biće, njegovo je postojanje stavljeno u zagradu i uvijek ga iza ćoška čeka neki moment cenzure ili obaveza lojalnosti). Fanatik slobode raskrstio je u sebi: idem sad biti ja do kraja, jer ja moram biti ja, pa šta god bude da bude, o svojoj sudbini neću raditi nikakve kalkulacije. Duh, duša, samo je to bitno - radi tijela i odijela unaprijed se odlučujem više nikada ne zabrinjavati. (Kao i svaki fanatizam, u principu samoubilački stav... ali ostvaruje ''kraljevstvo nebesko u nama'', oslobađa briga, tjeskobe, uplašenosti za sebe.) Svaka crkva, svaka religijska organizacija od postanka svijeta do danas, temeljila se na ohrabrivanju suprotnog impulsa u nama: uklapanju kao ovca u stado. To je sam njihov smisao. Nije pitanje trule ili ne trule zaglavne ideje na kojoj počivaju, jer ideje su tu ionako sporedne, a osnovna je ta sama njihova uloga u zajednici - duhovnog trona. Svjetovna vlast osigurava materijalni kruh, a religijska vlast osigurava duhovni kruh oko kojega će se civilizacijski poredak okupljati - to znači dogme i vjerovanja koje se treba jednom za svagda prihvatiti i onda više dalje ne postavljati nikakva nepotrebna i nepoželjna pitanja o svijetu i ljudima. Preporučujem za čitanje umetnutu pripovijest o Velikom Inkvizitoru iz Braće Karamazovih... Starac iz naslova, poglavar Crkve koja se temelji na slavljenju Isusovog Uskrsnuća, Isusa koji se vratio baca u lance i kaže mu: ''Zašto si nam došao smetati?'' Pavao je prvo bio Savao, veliki svećenik koji je u sferi duhovnog života tjerao ovčice u stado. Kad su se pojavili ''kršćani'' koji fanatički daju stadu cipelu, Savao ih prvo ''progoni'', a zatim se odlučuje za bolju taktiku: promijeniti zaglavnu ideju. Neka se ta zaglavna ideja odsad zove ''kršćanstvo''. Ono bitno, da će se raditi o religijskoj organizaciji koja će ljudima dati neke dogme i vjerovanja kojima će ispuniti njihov strah od slobode, ostalo je na snazi nesmanjenim intenzitetom. Nebitna je retorika, kako nešto zovemo, jedino je važno da se zatire taj opasni, samoubilački impuls fanatizma slobode i emancipacije. Živjeti se može jedino u toru. I tako je nastala naša europska Kršćanska Crkva. Pošto je duhovni tron, dakako, prirodni saveznik svjetovnog trona - to su dva lica Đavla iz pustinje - nije (u povijesnom smislu) trebalo dugo proći da i svjetovni tron prepozna potentnost finte nazivanja protuemancipacijskog elementa imenom najupečatljivijeg poznatog emancipacijskog elementa. Tako je nastalo Kršćansko Carstvo, odnosno suradnja popova i careva na zadatku uspostavljanja i ohrabrivanja torskog principa egzistencije. Mada, zašto sam pisao ovaj komentar? Zato što sam htio naglasiti da ni u carevima ni u popovima ne treba gledati uzrok zla (tjelesnog i duševnog nasilja) koje proizlazi iz njihovog djelovanja. Oni su samo neminovnost koja parazitira na dualnosti naše prirode i činjenice da će se većina ljudi, ukoliko dođe do stani-pani, pr
23.04.2010. (15:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@pero u šaci, naravno da ne gledam u njima izvore zla ali kada netko od mene želi napraviti ovcu i poslati me u tor onda mu lijepo preporučim da se malo više raspita o povijesti vlastite vjeroispovijesti a ako je uvjeren da već zna e onda krečem sa odvidavanjem njihovih dogmi. Uglavnom kršćanstvo je samo preuzelo ulogu koju je religija imala već tisučljećima prije njega, tojest da legitimira onoga koji je na tronu i stanje stvari u smislu postoječih društvenih obaveza. uvijek se sjetim onog fratra koji je liepo to opisao i smjestio čovjećanstvo u one koji se bore, oni koji se mole i oni (budale jedne) koji šljakaju da bi nosili na grbači vojnike i popove. Religiji posao da legitimira što je već bilo prisutno u Mezopotamiji kada su hramovi bili banke i imali vlastite posjede i kada se rađala ideja o carstvu bez granica a o toj mojoj misli o moči ti mogu poslati mejl gdje opisujem kako je ideja o carstvu prošla kroz stoljeća do nas. Rodila se ideja i kostantno se pokušala provuči želja da cijelo čovjećanstvo bude u jednoj državi. Srećom to se iz tehnoloških i logističkih razloga nikad nije dogodilo mada su si svi ti carevi i kraljevi tepali da su vladari ekumene. Osim što vidim proces truljenja u materijalnom isto tako mislim da problem stoji u nemogućnosti čovjeka pravog djeljenja na javno i privatno. Religija se grozi toga da siđe sa trona javnih stvari kao što se priroda grozi vakuma. Unatog svim lijepim frazama o državi kao laičkoj smatram da su to samo lijepa slova na papiru pobijena frazom naših crkvenjaka da je 95 posto hrvatskog stanovništva katoličko što im daje casus belli* da rade što god i h volja.
*znam da casus belli je razlog za rat ali nekako mi baš paše u ovoj rečenici...
23.04.2010. (16:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@pero, poslano i to dva puta ali vidim da nema komentara kod tebe pa... uglavnom onaj kratak o imperiumu ili moći sam napisao uz bocu vina kad sam bio malo ogreznut depresivnom situacijom da je teško da će se promjeniti...
24.04.2010. (18:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin, dobio sam mail i pročitao sam, samo me nije danas baš bilo kod kuće... Ako sam dobro shvatio, ono što želiš reći je da težnja za stvaranjem Carstva, kao Jednog Carstva, The Carstva, nije išla spontano, nego je prethodno bila potrebna ideja o tome, koja je nekom narodu sinula, pa su je drugi narodi preuzimali... Ne znam... ono što vidim je da je ovako kako je sad u iracionalnoj prirodi moći da teži u beskonačno... Osvajački impuls, poput svakog kvantitativnog modela razmišljanja - pošto ne barata stvarnim pojavama i odnosima, pa nema osjećaj za prirodna ograničenja, a kamoli za pravu mjeru stvari, niti se pita o krajnjem smislu svog djelovanja - naposljetku vodi u infinitizam. Veliki vojskovođe osvajaju i osvajaju dok ne crknu, vođeni potpuno istom slijepom logikom kao što svi pravi kapitalisti teže za beskonačnim gomilanjem kapitala (dakle, nečim vrijednim samo u kvantitativnom smislu), mada to za njihov konkretan život nesumnjivo nema ama baš nikakvu upotrebnu, tj. kvalitativnu vrijednost. (Svakodnevna egzistencija Billa Gatesa, potpuno sam siguran, ostaje jednaka neovisno o tome da li ovog mjeseca po Forbesu teži 30, 40 ili 50 milijardi dolara.) Kada je Aleksandar osvojio Perziju i s njom sav poznati svijet, nije uopće došao u napast reći - e, sad je dosta, neka to bude to, vješam kopačke o klin. Ne, on je morao ići dalje na istok, dalje i dalje, do kraja svijeta, u nova i nova osvajanja koja su sa svakim sljedećim sve više postajala sama svoj smisao. Jedino, dakle, ostaje kao pitanje da li je takav način razmišljanja imanentan ljudskoj prirodi kao takvoj, nešto ahistorijsko i esencijalno, ili je umjetno razvijen u nekoj točki povijesti, s prvim velikim carstvima, egipatskim, akadskim, babilonskim...? P.S. Nisam sasvim skužio zadnji komentar - što da će se teško promijeniti? Rečena depresivna situacija?... ili što?
24.04.2010. (21:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ma kakav urbani rasizam čovječe, ma tko će se usudit optužit te za takvo što, ma da ga vidim ako je takav uopće išta i razumio! ;0) nego iskreno, ovo je toliko kvalitetan post na kakvog na blogu nisam nabasala već dugo duuuuuugo, čitaš i gutaš to pozamašno djelo a ono te vuče da ga čitaš do kraja, ovo se slobodno može razviti u jedan mali znanstveni rad i kao takav objaviti u kakvom časopisiću, evala! ;0)
25.04.2010. (11:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@pero, smatram da je to namjerno smišljeni impuls, taj o moći. Mada Asirci, Babilonci, Akadi nisu mogli znati koliko je svijet zapravo ogroman oni su se u svojoj propagandi nazivali "Kraljevi kraljeva" što je poslje pasalo(dijalekt prešlo) perzijancima.., Kralj Totaliteta, Kraljevi Juga, Sjevera, Zapada i Istoka a cijela ideološka osnova je vidljiva ovdje i ovdje. Razumljivo je da sebe promatraš gdjegod da jesi iz centralne perpektive u ovom smisu Babilonia ili Sumer je centar svijeta a sve okolo je periferija koja se treba civilizirati i crpiti resurse iz nje. Takvo shvaćanje svijeta sa strane dežurne velesile se nije nimalo promjenio, naravno imamo drugačije nazive i drugačije nijanse ali podloga je ostala ista. Sva ostala Carstva nisu se ponašali nimalo drugačije, esploatiranje periferije u Delskoj ligi sa strane Atene, Rim, Španjolska, Britanija da ne duljim sad sa svima njima uglavnom funkcioniraju na isti kalup i kako je rekao Dumas (na početku Apokalipta) nijedno od tih se ne raspada izvana ako se prije ne raspada iz unutra. Tako da nije čudo što je Machiavelli poistovjetio državu kao bilo koji živući organizam koji ima svoj početak i svoj kraj. Uglavnom kao arheologu malo je zamorno vidjeti uvijek isto ponavljanje sa istim pogreškama (moglo bi se to shvatiti kao Kasandrino prokletstvo) pa što više razmišljam o tome uvijek dolazim do istih zaključaka što je dosta zamorno. Ako se i na kraju krajeva desi ta Svijetska vlada to će se ionako kadtad raspat jer hvala bogu ništa nije viječno. Tako i religije za koju mi je apsurdno da pripadnici neke vjeroispovjesti su uvjereni da će njihova religija trajati vjećno.. "blago se onima koji vjeruju a ne vide" je jedno veliko prokletstvo jer Crkva (u našem slučaju) to koristi kako bi objasnila neobjašnjivo a to je isto ponašanje kao kad sam ja bio klinac i pitao tatu "zašto ovo" a on meni "zato". Da ne duljim... po meni je jedina logična i nepristrana solucija da umjesto planetarnog carstva zemlja se podjeli (ne na države) nego na federaciju opčina (sa zajedničkom vanjskom politokom po mogučnosti) u kojoj je najvažnije plačati porez kako bi se rješavali pitanja komunalija. Znači nešto anacionalno, zapravo samo administrativno pošto je čovjek istovremeno individualac i društveno biće (Amos Oz to simbolizira poluotokom, jedna strana gleda u ocean a druga je spojena sa ostatkom čovjećanstva što po meni isto znači odvojenost javnog od privatnog u svim sferama života.. pogotovo religije koju vidim zatvorenu u 4 kućnih zida, ako već mora egzistirati za nesigurne ljude).
ukratko... to što se ništa novoga ne događa pod suncem je motiv za depru a onaj mejl sam napisao uz bocu vina u Udinama...
25.04.2010. (20:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ALEXXL & MODESTI - hvala na hvali! :) NEVERIN - slažem se, politiku bi bilo preporučljivo s visokoparnih simbolika svesti na komunalna pitanja; a nama ostalima je preporučljivo ne baviti se uopće politikom, dok god još uspijevamo naći utočišta u kojima se ona ne bavi prerevno nama
25.04.2010. (21:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija je ono što čovjek ne očekuje da će osjetiti, u tom smisui Mišo Kovač i hollywoodska patetika jesu kič. ali mislim da kod ljudi svejedno izazivaju duboke emocije, stereotip je tu uvjet za dubinu, jer ponavjanje je majka plakanja, iskrenog više ili manje
30.04.2010. (07:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
grinch
moja mama je uvijek kupovala margarin. imali smo (i još imamo) pun frižider margarina. light. sa maslinama. sa jogurtom.. ali nikad maslac. osim za kolače (zato su i bili dobri). kruh smo uvijek mazali margarinom. pa kako nisam znala bolje, mislila sam: ''maslac, margarin.. isto sranje, drugo pakovanje'' sve dok nisam jednog dana izašla iz svog sela i u nekom drugom selu (u hotelu) probala one male hotelske maslace i konačno uvidjela malu-veliku razliku.
super post ko uvijek (eto, prava blog-vrištačica), ekstra dobre fotke (uzorni dječaci, vrištačice, rvatina u transu na predzadnjoj - čoveče, pomislio bi da izvodi art performance. šprda se sa pretjeranošću i klišejoznošću svega toga. a kad ono.. for real). dao si si truda i sve to lijepo upakirao i mogu ti reći da ti dobro leži ova glazbeno-nacionalno-sociološka tematika.
22.04.2010. (00:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
hvala ti na odgovoru:) pišem tikomentar ovako kako postepeno čitam tvoj post:
pao mi je na pamet da je radi nedostatka uklapljanja u sredinu rulja presudila Strancu od Camusa.. jer nije plakao za majkom i upotpunio toj društvenoj normi.
Filistar jel moguće da to dolazi od riječi "filisteo" drevnog naroda koji je živio u pojasu gaze po čemu je zemlja dobila ime Palestina? ako je tako, onda šteta da jedan društveni koncept je nazvan po etnonimu..
dobro kažeš pjesme kao izlika za koncert, kao izlika da se stopimo sa drugim ljudima, to treba priznat iz nutrine jer bi ti inače rekao da idem na koncerte kako bi čuo neke pjesme koje više neću čuti uživo.. kao što pušač sakriva pravi razlog zašto puši (ja sam pušač pa znam) ne zato jer mu se sviđa i tako mu paše nego zato jer nema što raditi sa rukama a a otpuhivanje dima je tako fora u našim glavama, mene podsjeća na Bogarta.
vidiš to o osjećajnosti desničara vs logike ljevičara je samo zato jer osoba koja smatra da u opću stvar ne trebaju zadirat osjećaji koji zamučuju um jer osjećaji bacaju maglu na neplačeni porez onih koji osjećaju (ko fol) a zapravo znaju da je zvučnije nekoga optuživati "ti nisi pravi hrvat" nego "ti nisi platio porez" ili "ti nisi održao predizborna pbećanja" ... ili se ja to varam da je sve to povezano.
22.04.2010. (14:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
GRINČ
Skuži paralelu između Uzornih Dječaka i Golog Rvatine u transu. Mamić i Ćiro su pretjeranošću u crkvenom ponašanju ubili misu, baš kao što je Goli Rvatina pretjeranošću u koncertnom ponašanju ubio koncert. (Ili recimo Kerum lokalnu politiku). To je kao da su ogoljeli izvještačenost svih čineći svoju izvještačenost previše očitom - a pritom nikakvu diverziju uopće nemajući na umu, iskreno se uglumljavajući! Misa i koncert ubijeni su bez da im se itko opirao; nikakva hereza - prerevno sljedovanje je bilo ono od čega se misa i koncert nisu mogli obraniti!
P.S. Ako si ti moja blog-vrištačica, i ja sam tvoj blog-vrištač (tvoj Rvatina :))... ali to znaš već odavno.
LASOLITUDINE - ušlo u zapisnik :)
NEVERIN
1. Zanimljivo kako me anticipiraš. Ovo je već drugi put zaredom. (Sumnjiv si ti meni. Da nisi blog-špijun kakav, a? A?) Imam u kompjuteru već 95% gotov sljedeći post koji sam pisao prije nego si mi ti postavio ono pitanje i time me ponukao da se ovoga privremeno ostavim i počnem ti odgovarati (a što se, kao što vidimo, izrodilo u malo dužu formu). U tom sljedećem postu spominjem Camusevog stranca kojem je rulja presudila jer joj se nije činilo da je ispustio dovoljan broj suza tamo gdje je normirano da ih se ispusti. Jebiga, sad si mi upropastio faktor iznenađenja! :)
2. Što se tiče etimologije ''filistra'', to ne znam da li dolazi od Filistejaca, ali ne bih se iznenadio... s obzirom na kulturološko porijeklo cijele zapadne hemisfere iz judeokršćanstva, a koje je kao što znamo često ratovalo s narodima s područja Palestine, kako na Početku tako i Sada i Vazda i u Vijeke Vjekova amen. Lako moguće da im je Filistejac u nekom momentu postala pogrda za svaku priliku, što su kooptirali Rimljani (nisam provjerio, ali činjenica da termin postoji u mnogim jezicima me navodi na pretpostavku da je korjen iz latinskog), a neki tamo naši hrvatsko-srpski preci u tome onda ove nasljedovali.
3. Po prirodi stvari desni tribuni su osobe koje se na konto nekog vanjskog antagonizma svog matičnog društva (prema nekome Drugom) penju po unutrašnjoj društvenoj ljestvici. Ako neko stado ovaca uspješno uvjerim da na njih neprestano vrebaju zli vuci i da su im jako blizu, samo što ih nisu, a ja sam dobri pas čuvar koji ih štiti od vukova - naravno, iz čiste i neokaljane Patriotske Ljubavi - jasno da će mi porasti status i važnost među ovcama. Tako je unutar hrvatskog društva Tuđmanov HDZ najmoćniji i najnedodirljiviji bio u godinama kada je hrvatsko društve bilo najugroženije i najslabije. Jednadžba je to koju je lako riješiti (kad ju se ispravno postavi): činjenje matičnog društva čim slabijim, ugroženijim i (emocionalno) ovisnijim je desnim tribunima stvar od izravnog egzistencijalnog interesa. Oni od toga da mi budemo siromašni, ugroženi i glupi imaju direktnu materijalnu i političku korist - da li bi bilo previše ustvrditi da onda aktivno rade na tome? Neka digne ruke tko misli da je jedan Đapić, da ga uzmemo za primjer, godinama ritualno potpaljivao vatru srpsko-hrvatske nacionalne netrpeljivosti ponajprije zato što je i sam iznutra gorio od te strasti, a uopće ne zato što se na konto toga uspeo na jaku političku funkciju, a na konto funkcije masno i nepovratno obogatio - i danas ga tako masnog i potkoženog, kad je sjašio s funkcije, živo boli K i za ovce i za vukove. Nitko s dvije čiste? I mislio sam. Ništa, osim toga, nije logičnije od toga da će desni tribuni rado surađivati s kolegama tribunima iz onog Drugog društva, nominalno svojim najljućim neprijateljima, na umjetnoj proizvodnji međusobnog antagonizma njihovih matičnih društava, antagonizma od kojeg i jedni i drugi (jako dobro) žive - otuda Tuđman i Milošević u Karađorđevu, u strastvenom kolegijalnom zagrljaju kao na legendarnoj Feralovoj naslovnici. Psi čuvari jedne strane (vukovi za drugu) se uvijek sasvim dobro slažu i razumiju s antagonističkim vukovima (psima čuvarima ovaca s druge strane) od kojih kao brane svoje ovce. A sve to može šljakati jedino na stalnom podjarivanju Svetih Emocija. Nametnuti čitavoj naciji pitanje o hrvatstvu kao latentno optužno pitanje - da li ga je u svakom pojedinom građaninu dovoljno ili nije dovoljno (baš kao s Mersaultom i suzama) - je manipulacija par excellence, najmoćnije moguće sredstvo za zajašiti tu istu naciju (napad je najbolja obrana, kako se kaže).
22.04.2010. (17:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
@Pero, ova tvoja 3 točka me navodi da pomislim kako je razum krhak i potrebno ga je stalno hraniti a glupost je pače istantna (i hrani se ko lešinar od bilo čega) i jednim nasilnim udarcem može uništiti sve napore razuma. Sve više mi se čini da izreka "pero je jače od mača" nema nikakve uporišne točke iako bi, seveda, volio misliti da ima.
Mada dugoročno povijest pokazuje da se razum nikad ne sluša i svaka pobijeda iracionalizma dovodi u potop prijašnje svijetove i epohe. Pošto sam antičar i zanima me povijest Grčke i Rima mogu ti reći ( i to sa rukom u vatri) da je jedan od faktora raspada carstva kršćanstvo (kao nositelj iracionalnih težnji) koje je hranila nesigurnost i najezda vanjskih i unutarnjih prijetnji. Nekako uvijek skrenem u kršćanstvo kada počnem razmišljati o metafizici koja želi postati znanstvenost.
a pod točkom broj 1 mislim da je jedini logičan odgovor pobratimstvo u svemiru :)
22.04.2010. (19:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Kršćanstvo faktor raspada Carstva? Tu se, vidiš, ne bih složio... baš naprotiv, Carstvo je pojelo kršćanstvo!
Diogen Aleksandru: Što tražim od tebe? Ako bi mi se izvolio maknut sa sunca.
Isus Pilatu: Što mi možeš? Ako treba evo i raspni me – ali ne možeš mi ništa, čuješ li me: ništa! Ja ipak ostajem slobodan.
To je jedan ovako... je li, dosta radikalan stav prema ''svjetovnoj moći'', prema političkoj hijerarhiji - i upravo taj kontrakulturni, emancipatorski impuls stoji u samoj srži kršćanstva iz evanđelja. Ne samo da pružam neposluh moći, nego se i odbijam dati namamiti od moći – u kovitlac ambicija i hijerarhije – ne, hvala, ne treba mi ništa i ništa ne bih dao – ''Caru Carevo, Bogu Božje''.
Rane kršćanske zajednice – Pavlova ''braća u vjeri'', koje je redovito brifirao poslanicama – nisu, međutim, iz Isusovog srednjeg prsta židovskim farizejima i rimskoj vlasti pročitale ono bitno u tome (naglasak na imenicama: duhovna i svjetovna vlast uopće) nego samo ono partikularno (da je naglasak na pridjevima: baš na tom i tom zakoniku (farizejskom), toj i toj vlasti (rimskoj)). Zato im nije predstavljalo nelagodu malo potom ustanovljavati Kršćansku Crkvu i čak, kasnije, Kršćansko Carstvo.
Pronicavi inkvizitor Pavao je prepoznao priliku da zajaše na valu tog njihovog unutarnjeg nesporazuma s onim na koga se pozivaju, nudeći im se za pastira, znajući da je ljudskim zajednicama (''skupinama, strankama, narodima, vremenima'') svugdje i uvijek jedino to i potrebno: pastir. Čudo, Tajna, Autoritet. Da mogu mirno živjeti život bijelih ovaca, o kruhu i o mnijenjima, ali ipak nekako biti i golicani moralnim, duhovnim uzdizanjima.
To je ona priča o pretvorbi kršćanskog impulsa iz diogenovskog duha srednjeg prsta (nepokornog, vedrog, svojeglavog) u popovski duh uperenog kažiprsta (moralno zabrinut, poučan, opominjući).
U zajedničkom cilju potiranja tog izvornog kršćanskog duha, duha slobode i emancipacije (''kiničkog duha'', kako ga Sloterdijk naziva po Diogenu, u Kritici ciničkog uma), car Konstantin se ugledao na Pavla (i njegove nasljednike). Evo i svjetovni tron mijenja taktiku, modernizira se, iz Savla u Pavla, da ne zaostane za duhovnim tronom koji je prvi promijenio taktiku. Tu će nam metamorfozu Sloterdijk i pobliže predočiti: ''Kršćanstvo posta velikom školom otpora, hrabrosti i otjelovljene vjere (...) Za vrijeme rimskog carskog doba kršćani postahu jezgra trupe unutarnjeg otpora. Biti kršćaninom, značilo je nekada ne dopustiti da ti imponira ni jedna sila svijeta, pogotovu ne arogantni, nasilnički i amoralni rimski carevi bogovi (...) Nikada više ne morati držati respekt pred nekom pukom svjetovnom, izvanjski silovitom moći: to je postalo kiničkom jezgrom kršćanskog stava prema moći na vlasti. (...) Istina ove teze pokazuje se na tome kako je sjajni Rim preuzeo i reflektirao kiničko-kršćanski izazov. Rimskoj državi nije isprva preostalo ništa drugo nego da brutalnom silom uguši samosvjesno svjetlo, što ga je iritiralo, kao što to pokazuju valovi progona kršćana kroz stoljeća. Kada su oni ostali bezuspješni, a snaga otjelovljenja nove vjere s tlačenjem još više rasla, nakon trostoljetnog trvenja, došlo je do svjetskopovijesnog obrata: imperijalna moć, da bi ga ukrotila, pokleknula je pred kinizmom kršćana. To je smisao Konstantinova okreta. S njime započinje kristijaniziranje moći – a s time strukturalno prelamanje kiničkog impulsa u cinizam. Povijest država Evrope od Konstantinova vremena u bitnome je povijest kristijaniziranog državnog cinizma''.
Carstvo je tobože pokleknulo pred kršćanstvom, samo zato da bi pod novim imenom moglo nastaviti biti što je i bilo: Moć, Hijerarhija. (Kao arheolog donekle si i povjesničar: znaš bolje od mene kako je to dalje išlo u srednjem vijeku sa Bizantom, ''Svetim Rimskim Carstvom'' itd. Crkva i Država otada pa nadalje bile su na istoj strani - strani Države, Carstva, Moći. Nije bez vraga Voltaire pozivajući na rušenje ''anciene regimea'' prozvao u paru obje ''besramnice''.)
22.04.2010. (20:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
LoveToRead
Slušaj, onog sam si frajera (u hlačama, bez majice)stavila na desktop. Mogao si staviti malo veću fotku, ali dobro:).
Pjesma je nešto individualno. Dakle, tematika koja bi trebala najčešće prevladavati u njoj su pojedinačna gledišta na životna pitanja, ljubav, i ljudi oko sebe. Nikad nisam pronalazila dubinu u pjesmama gdje se pjeva o Hrvatskoj, jer kako ja mogu voljeti cijelu Hrvatsku, kada je ono što ona predstavlja velika laž, i kada, eto, baš ne volim, npr. Šibenik (sada sam pukla). Volim određene uličice u svom gradu, ali ako bi pisala pjemu o svom gradu, gdje bi mu izjavljivala ljubav,onda bi morala voljeti Maru, Antu, Ivu. Ali, ja njih ne znam:). Radi se o tome da ih Mišo, Thompson, Škoro i ostali "ljubitelji" naše države vole, i da bi oni za njih zadnju krv kapi dali, baš kao i cijeloj Hrvatskoj. Vidiš, to su ljudi koji danas pjevaju o Hrvatskoj, ali Škoro tu nije bio za vrijeme rata, a tupavi Thompson....jednostavno nemam riječi za njega.
22.04.2010. (23:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
LOVETOREAD - Nije problem u tome da bi Thompson (skupa sa svojom vojskom fanova) bio tupav, obilježen nedostatkom (inteligencije), nego u onom ponosnom višku (emocija) koji ga resi. U pogledu ovoga što si pisala o selektivnosti voljenja, upućujem te na jedan svoj raniji post u kojem govorim o tome kako je od šovinističke odbojnosti spram drugih nacija puno gora prejaka ljubav prema vlastitom narodu, pošto je ''apstraktna i besmislena stvar izjavljivati pripadnost ili privrženost nekom gradu ili državi (ili narodu) onako kako se to revodito čini: u apsolutnom, neizdiferenciranom smislu''. Kada je neizdiferenciran (tako sam pisao) patriotizam ''metastazira u ideologiju, u uzdignuta prsa i napunjenu dušu''. Ideološki motivirani patriot tobože strastveno ljubi sve pripadnike svoje nacije, nogometaše jednako kao i pijaniste, samim time što su njegove nacije - što, osim što je neuvjerljiva, bezočna muljaža, još je i moralno grozno i duboko perverzno (kao kriterij ljubavi).
23.04.2010. (08:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
ma dobro, vrisku na koncertima malo prestrogo sudiš, ispušni ventil, ništa više, ništa manje, ostalo se uglavnom slažem, ja sam čitao autore manjeg kalibra o fenomenologiji kiča, rano mi je pa mi je osjećam i konstrukcija rečenice malo nezgrapna ;)
23.04.2010. (10:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NF - Tko je rekao da sudim? Pa još i strogo? Ma ne... ja sam samo odgovorio Neverinu na pitanje. On se, opazivši neobičnu revnost vanjskih gesta (padanja u delirij na Mišinom koncertu), zapitao o unutarnjim emocijama deliričnih - nije li ''to onda u tom slučaju niži nivo ali opet ipak duende''. Ne, nije - odgovaram u postu - i objašnjavam zašto nije. Da bih bolje objasnio, razlažem stvarni mehanizam koncertnog delirija - dakle, samo zato da konstatiram kako i zašto iza njega ne stoje autentične emocije, a ne zato da bih bilo kome zbog te konkretne neautentičnosti strogo sudio. Napokon, i sam sam, kao i svi, mnogo puta sudjelovao u koncertnom mehanizmu i ne pada mi na pamet ni suditi si ni ispričavati se zbog toga. (Protest izražavam protiv nečega drugog: onoga što je Sandra Sterle nazvala ''terorom većine'' i protiv čega je povraćala, a što može ili ne mora biti sastavni dio nekog koncertnog ispušnog ventila.)
23.04.2010. (11:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
da, bila je ta jedna ideja da ako religijski spojiš politički teritorij kako bi barem unutarnje razmirice smirio samo problem je u kršćanstvu što se spojio sa grčkom logikom pa su se ljudi počeli klati oko teoloških besmislica kao o Isusovoj prirodi,jel božanstvena ili ljudska ili obje pa o bogorodici jel ona začela čovjek aili Boga itd isl a i sukobi između najvažnijih gradova Rim, Kartaga, Antiohija, Kostantinpol, Jeruzalem i njihovih biskupa koji su htjeli primat svaki za sebe tako da se ipak kršćanstvo prikazalo kao destabilizirajući faktor. Carevi su morali nemalo svojih energija trošiti na razne koncilije u kojima nikako da postigne stopostotni konsenzus pa je morao reagirati silom, prijetnom, izgnanstvom tako da su Nicejski, Kaledonijski zaključci kojih se danas neki ljudi drže ko pijan plota samo nametnuta rješenja prisilom. Onda ja tim kršćanima volim reći da bi istom žestinom argumentirao da je recimo jedan Arije odnio prevagu. Najbolji primjer koliko se kršćanstvo stopilo politikom jest da su Dioklecijanove (koji je zadnji progonio kršćane) dioceze postale naziv za teritorijalne crkvene podjele.
Evidentno je da su pomutili "caru carevo a bogu božje" što je po meni sukob između privatnog i javnog zato jer mi nekako logično da je vjeroispovjest individualni privatni odabir svakog čovjeka no ta bi praksa Crkvi ukinula pravo da se petlja u svjetovne događaje i legitimira onu političku opciju koja ju prehranjuje. Vidio sam baš lijepu minjaturu u nekoj povijesnoom udžbeniku kako se čovjek budi (simbolizira ono što se kaže na talijanskom Il terzo stato-- tojest buržuje) iz lanca dok su plemić i pop prestravljeni tom činjenicom.
Uglavnom boljka Crkve jest to što se ona oslanja na glinenim nogama a shodno tome cijela konstrukcija ne može rezultirati solidna. Ako sve počinje od laži onda nastavak ne može ne biti i on trul. Kao prvo prepoznali su samo 4 evanđelja (kanonska po kanon -mjera) a ostale spaljivali i proglašavali apokrifna jer su pripadala drugačijim gnostičkim sektama. Ne treba smetnuti sa uma da su i oni u tom embrijalnom stadiju bili gnostička sekta.
Možemo napraviti analogiju sa nekim ubojstvom sa mnogo svijedoka, i umjesto da su svi ispitani da se prosudi što se desilo, policajci su priznali samo 4 svjedoka i na bazi njihovih iskaza prosudili šta je istina. Evanđelje po Tomi, Mariji Magdaleni pa i Judi vidjeli su svijetlo samo zato jer je ih je spasila suha klima ili kakav samostan na Sinaju..
Razlog 4 evanđelja? oni zagovaraju neke političke principe, u njima možemo vidjeti kako nedvojbeno Petar postaje kamen temeljac i legitimacija za sve što će se desiti poslje.
Ukratko, uspijeli su prodati priču...
Pošto im je temelj trul oni ne uspijevaju uskladiti propovjedanje i ponašanje i zato ispada da će nam jedna biskup sa zlatnom lančinom i sa bjesnim autom na parkingu govoriti o nužnosti skromnosti. Nažalost primili su privatnu imovinu i novac što ih je uništilo duhovno. Zato kod sv Franje imamo reakciju nako njegove smrti da franjevci ipak prihvačaju donacije zemljišta kako bi gradili crkve itako postali materijalisti.
Ja kada raspravljam sa jednim prijateljem blogerom i kažem mu da je problem u materiji on jednostavno to ne može shvatiti jer mi govori da je stanje bez imovine neodrživo a pazi onda se spotakne jer ga pitam "pa zar mi nisi rekao da je Crkva skup duša i kakve veze ima jesu li oni u sikstinskoj kapeli ili vani na zraku?"
i tu je ona aporija koju mi nitko od njih ne zna odgonetnuti...
ps. naravno nisam ti mogao napisati sve etape Crkve jer bi to ispala knjiga a ne kom ili post :)
apropos totalno mi je bolesno što metafizička pitanja kao u teologiji koja želi postat znanost imaju toliko utjecaja na svijet pošto sve može biti ai ne mora.. samim time ima preveliku težinu u vođenju opće stvari.
23.04.2010. (13:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
e i oprosti što sam nadebelo skrenuo sa posta ali kada spiminje netko osjećaje i osjećajne ljude nema mi do vjernika i nacionalista...
vjerujem da je to isto povezano sa razlogom zašto ne razumiju satiru :)
23.04.2010. (13:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NEVERIN - U svakom pojedincu, s obzirom na njegov odnos spram društva, postoje dvije stalne žudnje: (1) biti slobodan, emancipiran, samosvojan, duhovno i ekonomski oslobođen od društvenih pritisaka na sebe; (2) uživati materijalno, obrambeno i duhovno/ideološko pokroviteljstvo društva.
To je priča o Isusu u pustinji kojeg Đavo iskušava. Da li čovjek živi o kruhu? Da li čovjek živi samo o kruhu?
I Đavo i Isus su u pravu. Mi da bi živjeli trebamo ''kruh'' (metafora materijalnih realnosti opstanka na planetu) kojeg možemo osigurati jedino u okviru civilizacije (oličene metaforom Đavla koji nam nudi kruh i s kojim, da bi taj kruh dobili, moramo napraviti pakt). Civilizacija počiva na organizaciji, a organizacija zahtijeva ustroj, vojsku, hijerarhiju, što pak neminovno rezultira nepravdom i nasiljem, zahtjevima spram pojedinaca da se podčine postojećem svjetovnom poretku s Carem na čelu .
Na konto uživanja prava na kruh trebati prodati dušu Đavlu: to je arhetipska rastrganost u nama. Tu i tamo se ciklički javljaju pojedinačne odlučnosti da se Đavlu tutto completo da cipelu, kad netko sebe baš nikako ne može prisiliti da radi kruha guta govna. Ali treba razumjeti cijenu slobode. Diogen je mogao dati cipelu Aleksandru upravo zato i samo zato što je (a) živio u bačvi, i (b) bio ''filozof'', tj. duhom slobodan, oslobodio se ideoloških pretpostavki i konvencija srama svog vremena i svoje sredine. Filozofska baza evanđelja je sva riješena u prologu iz pustinje, gdje Isus daje cipelu Đavlu (''ne živi čovjek samo o kruhu''), sve dalje je samo izvlačenje konzekvenci iz protiskivanja takve filozofije kroz mašinu civilizacije. Kod baš takvih radikalnosti kao Diogenove ili Isusove u pitanju je fanatizam slobode - odlučnost da je sloboda mišljenja i djelovanja apsolutna vrijednost koju se mora osigurati pod svaku cijenu i oko koje se ne rade kompromisi. (Jer nemojmo se zavaravati, tko god živi na plaći civilizacije i stoji negdje na društvenoj ljestvici, u njegovim ustima sloboda mišljenja može biti samo fraza, uvjetan je kao ljudsko biće, njegovo je postojanje stavljeno u zagradu i uvijek ga iza ćoška čeka neki moment cenzure ili obaveza lojalnosti). Fanatik slobode raskrstio je u sebi: idem sad biti ja do kraja, jer ja moram biti ja, pa šta god bude da bude, o svojoj sudbini neću raditi nikakve kalkulacije. Duh, duša, samo je to bitno - radi tijela i odijela unaprijed se odlučujem više nikada ne zabrinjavati. (Kao i svaki fanatizam, u principu samoubilački stav... ali ostvaruje ''kraljevstvo nebesko u nama'', oslobađa briga, tjeskobe, uplašenosti za sebe.)
Svaka crkva, svaka religijska organizacija od postanka svijeta do danas, temeljila se na ohrabrivanju suprotnog impulsa u nama: uklapanju kao ovca u stado. To je sam njihov smisao. Nije pitanje trule ili ne trule zaglavne ideje na kojoj počivaju, jer ideje su tu ionako sporedne, a osnovna je ta sama njihova uloga u zajednici - duhovnog trona. Svjetovna vlast osigurava materijalni kruh, a religijska vlast osigurava duhovni kruh oko kojega će se civilizacijski poredak okupljati - to znači dogme i vjerovanja koje se treba jednom za svagda prihvatiti i onda više dalje ne postavljati nikakva nepotrebna i nepoželjna pitanja o svijetu i ljudima.
Preporučujem za čitanje umetnutu pripovijest o Velikom Inkvizitoru iz Braće Karamazovih... Starac iz naslova, poglavar Crkve koja se temelji na slavljenju Isusovog Uskrsnuća, Isusa koji se vratio baca u lance i kaže mu: ''Zašto si nam došao smetati?''
Pavao je prvo bio Savao, veliki svećenik koji je u sferi duhovnog života tjerao ovčice u stado. Kad su se pojavili ''kršćani'' koji fanatički daju stadu cipelu, Savao ih prvo ''progoni'', a zatim se odlučuje za bolju taktiku: promijeniti zaglavnu ideju. Neka se ta zaglavna ideja odsad zove ''kršćanstvo''. Ono bitno, da će se raditi o religijskoj organizaciji koja će ljudima dati neke dogme i vjerovanja kojima će ispuniti njihov strah od slobode, ostalo je na snazi nesmanjenim intenzitetom. Nebitna je retorika, kako nešto zovemo, jedino je važno da se zatire taj opasni, samoubilački impuls fanatizma slobode i emancipacije. Živjeti se može jedino u toru. I tako je nastala naša europska Kršćanska Crkva.
Pošto je duhovni tron, dakako, prirodni saveznik svjetovnog trona - to su dva lica Đavla iz pustinje - nije (u povijesnom smislu) trebalo dugo proći da i svjetovni tron prepozna potentnost finte nazivanja protuemancipacijskog elementa imenom najupečatljivijeg poznatog emancipacijskog elementa. Tako je nastalo Kršćansko Carstvo, odnosno suradnja popova i careva na zadatku uspostavljanja i ohrabrivanja torskog principa egzistencije.
Mada, zašto sam pisao ovaj komentar? Zato što sam htio naglasiti da ni u carevima ni u popovima ne treba gledati uzrok zla (tjelesnog i duševnog nasilja) koje proizlazi iz njihovog djelovanja. Oni su samo neminovnost koja parazitira na dualnosti naše prirode i činjenice da će se većina ljudi, ukoliko dođe do stani-pani, pr
23.04.2010. (15:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
... prisiljeni da izaberu, odlučiti u korist ''kruha'' - i kruha materijalne sigurnosti i duhovnog kruha riješenosti svih pitanja jednom za svagda.
23.04.2010. (15:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
@pero u šaci, naravno da ne gledam u njima izvore zla ali kada netko od mene želi napraviti ovcu i poslati me u tor onda mu lijepo preporučim da se malo više raspita o povijesti vlastite vjeroispovijesti a ako je uvjeren da već zna e onda krečem sa odvidavanjem njihovih dogmi. Uglavnom kršćanstvo je samo preuzelo ulogu koju je religija imala već tisučljećima prije njega, tojest da legitimira onoga koji je na tronu i stanje stvari u smislu postoječih društvenih obaveza. uvijek se sjetim onog fratra koji je liepo to opisao i smjestio čovjećanstvo u one koji se bore, oni koji se mole i oni (budale jedne) koji šljakaju da bi nosili na grbači vojnike i popove.
Religiji posao da legitimira što je već bilo prisutno u Mezopotamiji kada su hramovi bili banke i imali vlastite posjede i kada se rađala ideja o carstvu bez granica a o toj mojoj misli o moči ti mogu poslati mejl gdje opisujem kako je ideja o carstvu prošla kroz stoljeća do nas. Rodila se ideja i kostantno se pokušala provuči želja da cijelo čovjećanstvo bude u jednoj državi. Srećom to se iz tehnoloških i logističkih razloga nikad nije dogodilo mada su si svi ti carevi i kraljevi tepali da su vladari ekumene.
Osim što vidim proces truljenja u materijalnom isto tako mislim da problem stoji u nemogućnosti čovjeka pravog djeljenja na javno i privatno. Religija se grozi toga da siđe sa trona javnih stvari kao što se priroda grozi vakuma. Unatog svim lijepim frazama o državi kao laičkoj smatram da su to samo lijepa slova na papiru pobijena frazom naših crkvenjaka da je 95 posto hrvatskog stanovništva katoličko što im daje casus belli* da rade što god i h volja.
*znam da casus belli je razlog za rat ali nekako mi baš paše u ovoj rečenici...
23.04.2010. (16:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NEVERIN - očekujem mail :)
23.04.2010. (16:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
@pero, poslano i to dva puta ali vidim da nema komentara kod tebe pa... uglavnom onaj kratak o imperiumu ili moći sam napisao uz bocu vina kad sam bio malo ogreznut depresivnom situacijom da je teško da će se promjeniti...
24.04.2010. (18:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Neverin, dobio sam mail i pročitao sam, samo me nije danas baš bilo kod kuće... Ako sam dobro shvatio, ono što želiš reći je da težnja za stvaranjem Carstva, kao Jednog Carstva, The Carstva, nije išla spontano, nego je prethodno bila potrebna ideja o tome, koja je nekom narodu sinula, pa su je drugi narodi preuzimali... Ne znam... ono što vidim je da je ovako kako je sad u iracionalnoj prirodi moći da teži u beskonačno... Osvajački impuls, poput svakog kvantitativnog modela razmišljanja - pošto ne barata stvarnim pojavama i odnosima, pa nema osjećaj za prirodna ograničenja, a kamoli za pravu mjeru stvari, niti se pita o krajnjem smislu svog djelovanja - naposljetku vodi u infinitizam. Veliki vojskovođe osvajaju i osvajaju dok ne crknu, vođeni potpuno istom slijepom logikom kao što svi pravi kapitalisti teže za beskonačnim gomilanjem kapitala (dakle, nečim vrijednim samo u kvantitativnom smislu), mada to za njihov konkretan život nesumnjivo nema ama baš nikakvu upotrebnu, tj. kvalitativnu vrijednost. (Svakodnevna egzistencija Billa Gatesa, potpuno sam siguran, ostaje jednaka neovisno o tome da li ovog mjeseca po Forbesu teži 30, 40 ili 50 milijardi dolara.) Kada je Aleksandar osvojio Perziju i s njom sav poznati svijet, nije uopće došao u napast reći - e, sad je dosta, neka to bude to, vješam kopačke o klin. Ne, on je morao ići dalje na istok, dalje i dalje, do kraja svijeta, u nova i nova osvajanja koja su sa svakim sljedećim sve više postajala sama svoj smisao. Jedino, dakle, ostaje kao pitanje da li je takav način razmišljanja imanentan ljudskoj prirodi kao takvoj, nešto ahistorijsko i esencijalno, ili je umjetno razvijen u nekoj točki povijesti, s prvim velikim carstvima, egipatskim, akadskim, babilonskim...?
P.S. Nisam sasvim skužio zadnji komentar - što da će se teško promijeniti? Rečena depresivna situacija?... ili što?
24.04.2010. (21:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alexxl
Zanimljivo
Nemam šta komentirati, ali zanimljivo doista.
Pero, pametna si momčina ti.
Pozdrav
25.04.2010. (08:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MODESTI BLEJZ
ma kakav urbani rasizam čovječe, ma tko će se usudit optužit te za takvo što, ma da ga vidim ako je takav uopće išta i razumio! ;0)
nego iskreno, ovo je toliko kvalitetan post na kakvog na blogu nisam nabasala već dugo duuuuuugo, čitaš i gutaš to pozamašno djelo a ono te vuče da ga čitaš do kraja, ovo se slobodno može razviti u jedan mali znanstveni rad i kao takav objaviti u kakvom časopisiću, evala! ;0)
25.04.2010. (11:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
@pero, smatram da je to namjerno smišljeni impuls, taj o moći. Mada Asirci, Babilonci, Akadi nisu mogli znati koliko je svijet zapravo ogroman oni su se u svojoj propagandi nazivali "Kraljevi kraljeva" što je poslje pasalo(dijalekt prešlo) perzijancima.., Kralj Totaliteta, Kraljevi Juga, Sjevera, Zapada i Istoka a cijela ideološka osnova je vidljiva ovdje i ovdje. Razumljivo je da sebe promatraš gdjegod da jesi iz centralne perpektive u ovom smisu Babilonia ili Sumer je centar svijeta a sve okolo je periferija koja se treba civilizirati i crpiti resurse iz nje. Takvo shvaćanje svijeta sa strane dežurne velesile se nije nimalo promjenio, naravno imamo drugačije nazive i drugačije nijanse ali podloga je ostala ista. Sva ostala Carstva nisu se ponašali nimalo drugačije, esploatiranje periferije u Delskoj ligi sa strane Atene, Rim, Španjolska, Britanija da ne duljim sad sa svima njima uglavnom funkcioniraju na isti kalup i kako je rekao Dumas (na početku Apokalipta) nijedno od tih se ne raspada izvana ako se prije ne raspada iz unutra. Tako da nije čudo što je Machiavelli poistovjetio državu kao bilo koji živući organizam koji ima svoj početak i svoj kraj. Uglavnom kao arheologu malo je zamorno vidjeti uvijek isto ponavljanje sa istim pogreškama (moglo bi se to shvatiti kao Kasandrino prokletstvo) pa što više razmišljam o tome uvijek dolazim do istih zaključaka što je dosta zamorno. Ako se i na kraju krajeva desi ta Svijetska vlada to će se ionako kadtad raspat jer hvala bogu ništa nije viječno. Tako i religije za koju mi je apsurdno da pripadnici neke vjeroispovjesti su uvjereni da će njihova religija trajati vjećno.. "blago se onima koji vjeruju a ne vide" je jedno veliko prokletstvo jer Crkva (u našem slučaju) to koristi kako bi objasnila neobjašnjivo a to je isto ponašanje kao kad sam ja bio klinac i pitao tatu "zašto ovo" a on meni "zato". Da ne duljim... po meni je jedina logična i nepristrana solucija da umjesto planetarnog carstva zemlja se podjeli (ne na države) nego na federaciju opčina (sa zajedničkom vanjskom politokom po mogučnosti) u kojoj je najvažnije plačati porez kako bi se rješavali pitanja komunalija. Znači nešto anacionalno, zapravo samo administrativno pošto je čovjek istovremeno individualac i društveno biće (Amos Oz to simbolizira poluotokom, jedna strana gleda u ocean a druga je spojena sa ostatkom čovjećanstva što po meni isto znači odvojenost javnog od privatnog u svim sferama života.. pogotovo religije koju vidim zatvorenu u 4 kućnih zida, ako već mora egzistirati za nesigurne ljude).
ukratko... to što se ništa novoga ne događa pod suncem je motiv za depru a onaj mejl sam napisao uz bocu vina u Udinama...
25.04.2010. (20:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
ALEXXL & MODESTI - hvala na hvali! :)
NEVERIN - slažem se, politiku bi bilo preporučljivo s visokoparnih simbolika svesti na komunalna pitanja; a nama ostalima je preporučljivo ne baviti se uopće politikom, dok god još uspijevamo naći utočišta u kojima se ona ne bavi prerevno nama
25.04.2010. (21:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
greentea
ježušimarija! pa, kaj se vi ne nađete na kavici u nekoj finoj kavanci i fino sve to raspravite do u nebitne detalje?! kolki post?!
26.04.2010. (00:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
GREENTEA - kad te nešto veseli i zabavljaš se, ne želiš da čim prije završi, nego još otežeš da što duže traje, ne? - pa taman bilo i savršeno nebitno
26.04.2010. (08:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
@greentea, pa ovo su ti kavanski razgovori ali bez kave :)
@pero, mentalna utočišta jer mi se čini da ona fizička više ne postoje
26.04.2010. (11:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
emocija je ono što čovjek ne očekuje da će osjetiti, u tom smisui Mišo Kovač i hollywoodska patetika jesu kič. ali mislim da kod ljudi svejedno izazivaju duboke emocije, stereotip je tu uvjet za dubinu, jer ponavjanje je majka plakanja, iskrenog više ili manje
30.04.2010. (07:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...