Komentari

responder.blog.hr

Dodaj komentar (37)

Marketing

  • Tanja

    Super ! - ovo ti je jedan od najboljih članaka do sada, pazio si da budeš dorečen i nedvosmislen.
    Ja bi samo dodala moje osobno mišljenje - koje se tu slaže s Lutherovim, da nikome ne bi branila pričeščivanje, jer je to jedini sakrament koji ne traži vjeru da bi bio valjan - Krist je u hostiji prisutan vjerovali mi to ili ne (po njegovoj riječi) - i kao takav može biti samo na korist svima. Drugim riječima one koji vjeruju pretvara u sinove i kćeri, a onima koji ne vjeruju i/ili su u teškom grijehu daje snage i ubrzava njihov put do svjesne djece Božje.
    Isus nikada nikom nije branio da dođe k njemu, naprotiv sve nas i danas poziva k sebi - a najviše kroz euharistiju.

    avatar

    22.04.2010. (08:22)    -   -   -   -  

  • Responder

    Ajde, kad si ti zadovoljna i meni je srce na mjestu. :-)

    avatar

    22.04.2010. (09:33)    -   -   -   -  

  • Barnaba

    Pozdrav autoru,
    i ujedno zahvala na prezentiranju Schillebeeckx-ovih tvrdnji iako ne držim da one pridonose prevladavanju krize razumijevanja Euharistije bar ne s strane nevjernika.
    Čini mi se kako su njegova promišljanja imala za svrhu otvaranje unutar-katoličkog dijaloga a ne pobijanje krivog shvaćanja od strane nekatolika.

    Što se Tanjinog komentara tiče. Istina je Isus nikada nikom nije branio da dođe k njemu, međutim, dolazak nije sam sebi svrha već je svrha u obraćenju i promjeni svog grešnog života. Stoga je više nego opravdano inzistiranje na ispovijedi i pokajanju prije primanja Tijela Kristova.

    Svako dobro u Gospodinu
    Barnaba

    avatar

    22.04.2010. (10:07)    -   -   -   -  

  • Tanja

    @Barnaba
    Tajna zadobivanja vječnog života (obraćenja) je toliko jednostavna - samo moraš biti svjestan koliko te Bog bezuvjetno apsolutno voli - a kako bolje dokazati čovjeku da ga Bog bezuvjetno voli nego tako da mu dopustiš da jede Njegovo tijelo i pije Njegovu krv.
    Obraćenje je samo posljedica tog spoznanja - jer kad si toliko voljen ne možeš ne voljeti sebe, Boga i druge (biti obraćen).
    Žalosno je kako mi ljudi lako vjeru svodimo na religiju, a sve zato kao bi mi bili oni pravi - a oni drugi krivi, mi izabrani - a oni odbačeni, mi vrijedni kraljevske časti - a oni služanjskog ropstva.
    Jer po čemu ću inaće znati da sam ja pravi, ako onaj do mene nije krivi?
    Nismo svjesni da sam ja pravi samo ako je i onaj do mene pravi, odnosno da je čovjek do mene loš zato što ja nisam dovoljno dobar - tako su razmišljali sveci....
    Božji blagoslov i tebi brate Barnaba

    avatar

    22.04.2010. (11:15)    -   -   -   -  

  • Responder

    @Barnaba
    Srdačan pozdrav.
    Zapravo, mislim da Schillebeeckx ovom pitanju uopće nije pristupao posebno utilitaristički. Jednostavno ga je zanimao nastanak i razvoj doktrine. Pa, čemu god da ta istina na kraju posluži, dobro je.

    avatar

    22.04.2010. (12:11)    -   -   -   -  

  • Barnaba

    Moram priznati da mi je preuzetno nazvati njegova promišljanja istinom u doslovnom smislu. Držim, kako je to njegovo teološko mišljenje koje je podložno kritičkoj ocjeni. Jedna takva, po mom mišljenju objektivna (i nešto šira ocjena) ocjena, se nalazi na linku Kristologija Edwarda Schillebeeckxa
    Još jednom svako dobro u Gospodinu.

    avatar

    22.04.2010. (12:45)    -   -   -   -  

  • Responder

    Intrigantna mi je tvoja teza da se ovdje ne bi radilo o istini. Naime, budući me ova tema zanimala pročitao sam u zadnje vrijeme i dosta druge literature i našao sam da i svi drugi teolozi i povijesničari religije koji uzimaju u obzir povijesni razvoj dogme dolaze do istih rezultata kao i Schillebeeckx, i to argumentacijom nezavisnom od njegove. Ako si ti naišao na neke autore koji bi iznosili drukčije rezultate molim te da mi ih pošalješ jer bi me jako zanimalo to pročitati.

    Na linku koji navodiš se ne obrađuju ovdje izneseni Schillebeeckovi stavovi o euharistiji. Više o tezama ondje iznesenim možeš čitati u komentarima mog teksta povodom Schillebeeckxove smrti. Općenito se ondje ne iznosi kritika koja bi opovrgnula njegove argumente nego se njegovi zaključci jednostavno proglašavaju nepravovjernima. No, kao što se vidi i iz ovog teksta, Schillebeeckxova argumentacija je uvijek pažljivo utemeljena, pa zasigurno zaslužuje da se i u slučaju neslaganja na nju osvrne.

    Ipak, na Vladimira Merćepa kao teologa treba gledati u kontekstu njegova skrbnika biskupa Frane Franića koji se nažalost na Koncilu i nakon njega istakao vrlo rigidnim stavovima (npr. tražio donošenje definicija protiv navodnih zabluda teologa koje je Ivan XXIII. abolirao, protivio se koncilskim odredbama o kolegijalitetu biskupskog zbora u odnosu na papinsko prvenstvo, kasnije branio tiskanje Ratzingera u Hrvatskoj, itd.). Posebno je zanimljivo kako je u raspravi koja je prethodila donošenju Dei Verbuma Franić uslijed nepoznavanja dosega biblijskih znanosti u 20. st. protivio koncilskoj većini (a upravo je to temelj Merćepove kritike Schillebeeckxa, budući ni on ne uvažava biblijsku znanost ni Dei Verbum). Stoga na takve stavove ne treba gledati kao na ultimativne teološke dosege.

    avatar

    22.04.2010. (18:21)    -   -   -   -  

  • Barnaba

    Ne vidim ništa intrigantno u mojoj tvrdnji da se nečija teološka promišljanja uzimaju „istinom u doslovnom smislu“ dakle bez mogućnosti kritičkog stava o tom promišljanju.
    Uostalom i sam Papa koji je nezabludiv kad nastupa ex katedra jasno razdvaja svoja teološka djela koja su podložna kritičkom promišljanju te u predgovoru svoje knjige knjige "Isus iz Nazareta" jasno piše „Ne mislim da je potrebno reći da ova knjiga nikako nije magistralno djelo već izraz mojeg unutarnjeg traženja "lica Gospodnjega" (Psalam 27,8). Stoga, svatko ima slobodu suprotstaviti mi se.“
    Tim je čudnije shvaćanje kako je nekim teolozima (u ovom slučaju Schillebeeckx-u) pridržano pravo pronalaženja i raspolaganja apsolutnom istinom pa makar njihova promišljanja bila pažljivo obrazložena.
    Po naravi stvari je jasno kako svatko ima pravo suprotstaviti se nečijem teološkom mišljenju dok je opet po naravi stvari takvo suprotstavljanje istinama vjere (dogmama) neprihvatljivo.
    Što se tiče Merćepovog teksta ne može mu se predbaciti neobjektivnost jer ističe i određene pohvale za Schillebeeckx-ovo djelo. Kad smo kod pohvala, nisam pročitao kako je itko do sada jasno dokazao vrijednost Schillebeeckx-ovih pastoralnih nastojanja, ako postoje dokazi za neko veliko obraćanja na katoličanstvo na osnovu njegovih djela, osobno bih to volio pročitati.

    avatar

    23.04.2010. (10:37)    -   -   -   -  

  • Barnaba

    Ispričavam se onima koji čitaju no u prvoj rečenici prošlog upisa, sam zbog brzine, ispustio riječ „ne“ ispred „uzimaju“. Dakle, ispravno bi tekst počeo s rečenicom:

    Ne vidim ništa intrigantno u mojoj tvrdnji da se nečija teološka promišljanja ne uzimaju „istinom u doslovnom smislu“ dakle bez mogućnosti kritičkog stava o tom promišljanju.

    zahvaljujem se na uvažavanju i razumijevanju.

    avatar

    23.04.2010. (11:47)    -   -   -   -  

  • Responder

    Ako te dobro razumijem, ti si mislio ne na istinu u "doslovnom smislu" nego na istinu u apsolutnom smislu, ili na apsolut istine. Onda si u pravu jer teologija odnosno čovjek nikada niti ne može doseći takvu razinu istine, nego joj samo teži (DV 8). Onako je ispalo da želiš jednostavno reći da su Schillebeeckxove teze neistinite, posebno zato jer si se pozvao na Merćepa (iako on na tom linku o ovim tezama uopće ne diskutira).

    Mislim kako prividna ambivalentnost nije uvijek dokaz objektivnosti, dapače, može biti dobra krinka subjektivnosti. Ono što je od toga važnije jest da je Schillebeeckx bio među rijetkim katoličkim teolozima koji su vodili računa o dosezima biblijskih i povijesno-religijskih znanosti. Kritizirati ga apstrahirajući tu argumentaciju nije nimalo objektivno. A upravo je u tome njegov najveći pastoralni doseg, što je mnogim katolicima pokazao da njihova vjera ipak može biti vjerodostojna, da ne mora biti u kontradikciji s razumom ili izbjegavati suočavanje sa znanstvenim dosezima, i time ih je odvratio od napuštanja Crkve.

    avatar

    23.04.2010. (12:09)    -   -   -   -  

  • Barnaba

    Drago mi je što smo prvi dio razjasnili.
    Što se drugog tiče, odnosno načina kritiziranja moram priznati kako ne vidim problem u prije izlaganom pristupu kritike. Naravno da bi bilo najbolje kritike temeljiti na strogo znanstvenim dokazima. Međutim, pitanje je da li oni uopće postoje? Ponovio bih ono što sam prije napisao, kako bi rado pročitao rezultate nekog ozbiljnog i sociološki utemeljenog istraživanja o vrijednosti Schillebeeckx-ovih pastoralnih nastojanja. Dakle dok god takvih istraživanja nema sve ostaje na onoj špekulativnoj razini, kako kod onih koji njegovo djelo glorificiraju tako i kod onih koji ga omalovažavaju. Ipak, mirne duše bih mogao pretpostaviti da bi u slučaju postavljanja pitanja o razlogu obraćenju vjernika (ili ostajanju u Crkvi) zbog nečijeg pastoralnog djelovanja, odgovor vjernika bio daleko veći kako je to zbog djelovanja svećenika tipa Sudac, Linić itd. nego zbog bilo kojeg teologa. Mislim da je tako i u drugim zemljama. Stoga mi je i Schillebeeckx-ovo pastoralno nastojanje samo po sebi vrlo ograničeno te da bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti koliki je broj onih koji su zbog njegovih djela ostali u Crkvi a još više bi bilo zanimljivo vidjeti koliko su takvi praktični vjernici i koliko prihvaćaju sve temeljne vjerske istine katoličke Crkve.

    avatar

    27.04.2010. (08:23)    -   -   -   -  

  • Responder

    Merćep niti nije Schillebeeckxa kritizirao zbog "vrijednosti njegovih pastoralnih nastojanja". Schillebeeckx nije izravno radio u pastoralu već u znanosti, bio je sveučilišni profesor dogmatske teologije i povijesti teologije. To je drugačije polje rada od npr. biskupovog, župnikovog ili pak držanja duhovnih vježbi, kao u slučaju svećenika koje spominješ. A jedan od temeljnih problema Crkve, o čemu se baš govorilo na Teološko-pastoralnom tjednu u Zg pred par godina, je u tome što se znanstvena gibanja slabo ugrađuju u pastoral. Zato si u pravu kada govoriš da je Schillebeeckxovo pastoralno djelovanje ograničeno.

    Njegova prvenstvena zasluga je u tome što je bio praktički prvi teolog koji je nalaze biblijske egzegeze pretočio u katoličku teologiju. Slažem se da to pitanje velikom broju katolika nije od interesa, pa su oni sposobni vjerovati neovisno o razumskoj utemeljenosti tog vjerovanja. No, postoje i katolici koji su "malo šire duše" (kako bi rekao Adalbert Rebić), koji od svoje vjere traže nešto više od emocionalne utjehe i osiguranja društvenog reda. Oni prihvaćaju ono što Koncil govori u Gravissimum Educationis o iznimnoj važnosti obrazovanja u čovjekovom životu i potrebi postajanja sve svjesnijim dara vjere što su ga primili. Oni također prihvaćaju ono što Toma Akvinski kaže o nemogućnosti vjerovanja u ono što se razumski ne može opravdati. Da bi njihova vjera bila vjerodostojna i da bi pred svojom savješću i pred drugima mogli svjedočiti nadu koja je u njima (1 Pt 3,15), njihovo katoličanstvo mora pronaći način za odgovaranje na izazove vremena. Schillebeeckx je pokazao da katoličanstvo na te izazove ipak može odgovoriti. Svojim tezama (koja su se u višestrukim ispitivanjima pred Kongregacijom za nauk vjere pokazala pravovjernima) je pokazao kako se može ostati katolikom a da se pritom ne moramo ignorirati i skrivati se od podataka o povijesnom Isusu i o razvoju dogmi. To je u biti povratak onoj tomističkoj i ranijoj tradiciji kršćanstva koje živi ne u izolaciji od svjetovnih spoznaja nego crpi iz njih.

    avatar

    27.04.2010. (09:58)    -   -   -   -  

  • Barnaba

    Ponovo sam osupnut izjavom „Svojim tezama (koja su se u višestrukim ispitivanjima pred Kongregacijom za nauk vjere pokazala pravovjernima)“.... Iz nje bi se moglo zaključiti da njegove teze imaju ni više ni manje nego imprimatur same Kongregacije za nauk vjere. Otkud tebi podloga za takvo što?

    avatar

    30.04.2010. (08:22)    -   -   -   -  

  • Responder

    Barnaba, imprimatur ne dodjeljuje KNV nego biskupijski cenzor i to prije tiskanja i ponovo uoči svakog prijevoda. KNV nakon tiskanja može pozvati autora na razjašnjavanje njegovih stajališta i ukoliko se utvrdi da su neispravni može poduzet mjere protiv njega. Schillebeeckx je za "Euharistiju" dobio od bikupa u svim zemljema gdje je djelo prevedeno nihil obstat i imprimatur, a kasnije je u pogledu nekih drugih knjiga KNV-u razjasnio usklađenost svojih stavova s katoličkom doktrinom i protiv njega nisu poduzete nikakve mjere. Zato je Schillebeeckx autor važan i za one katolike koji svoja stajališta grade prvenstveno usklađujući se s Rimom, i za one katolike kojima je opravdanost razumom primarni kriterij rasuđivanja. Za Crkvu on predstavlja jedan važan homogenizirajući faktor. Jedino za katolike koji ne prihvaćaju sud Crkve on ostaje znak prijepora. A ujedno je, i to sam ti htio reći citiranom rečenicom, njegovo djelo važno stoga što je za katolike omogućio da ne moraju ignorirati znanstvene spoznaje o Bibliji i Crkvi.

    avatar

    30.04.2010. (10:27)    -   -   -   -  

  • Asker

    Pozdrav Responderu i ostalim ljubiteljima teologije!

    Čini mi se da je ova mala rasprava prešla od Schillebeeckxova govora o Euharistiji na njega samoga, odnosno na njegov teološki autoritet, vjerodostojnost i u konačnici na njegov utjecaj ne samo na suvremena teološka promišljanja, nego na stvarnost vjere i vjernika njegovim suvremenika, ali i onih kasnije. Zato sam malo brljao po internetu i naišao na zanimljiv uvodnik najnovijeg izdanja teološkog časopisa „Crkva u svijetu“ koji nosi naslov „Odgovornost teologa“ (A. Mateljan). Mislim da će Barnaba ovdje naći barem dio odgovora (naravno u obliku subjektivnog mišljenja autora priloga) na svoje pitanje o Schillebeeckxovom utjecaju na širu populaciju vjernika i njihovu ne/vjeru. Citirat ću samo manji dio teksta kojega u cijelosti možete naći na HRČKU.
    „Iako nikada nije službeno rečeno da je protivan Crkvi u stvarima vjere te nikada nije formalno osuđen, ipak je svojim idejama i pristupom doista pridonio podjelama u Crkvi, čije su se posljedice najdrastičnije pokazale upravo u Nizozemskoj. Zavod Albertinum, u kojem je sedamdesetih godina bilo više od stotinu dominikanaca, nedavno je, posve prazan, predan na upravljanje Sveučilištu, a preostala nekolicina fratara preselili su se u Berg en Dal, gdje je i sam Schillebeeckx dočekao svoje posljednje dane. Pred životom i djelom ovoga neosporno velikog mislioca, čija je riječ doista bila provokacija svijetu i Crkvi, ipak se postavlja pitanje
    odgovornosti na području vjere i crkvenog zajedništva. Ako vrijedi riječ o prepoznavanju istinske vrijednosti po konačnim učincima, te ako su učinci to što danas vidimo na primjer u Nizozemskoj, možemo se upitati što je Schillebeeckx postigao? Odnosno, može li se teologija osloboditi svoga dijela odgovornosti za krizu vjere i rasap Crkve? Zatim, u kakvom su odnosu propitivanje o vjeri i odgovornost za izgradnju tijela Kristova? Ili, još konkretnije, što ako neki teološki stavovi i postupci, umjesto izgradnje, ruše? Gdje je, u slučaju teologa koji pozivanjem na vlastito pravo i osobno uvjerenje ruši zajedništvo vjere i jedinstvo Crkve, ostalo načelo provođenja istine u ljubavi (usp. Ef 4,15)?
    ... Edward Schillebeeckx ostat će zabilježen kao izuzetno zanimljiv teolog i provokativan mislilac, ali ostat će i kao opomena, jer je uz njegovo djelo i strujanja koja je dijelom i sam potaknuo, nažalost, povezana razgradnja upravo onoga što je on stavio u središte svoje teološke misli: osobne i opće povijesti kao anticipacije eshatološkog susreta s Kristom, u zajedništvu vjere i u sakramentalnoj praksi Crkve.“

    Schillebeeckx je za mene izniman teološki genij koji mi je osobno otvorio mnoge horizonte, no ne mogu a ne priznati i njegovu neodgovornost što je u svojoj teološkoj strasti pomalo zaboravio na one "slabe u vjeri".

    avatar

    07.05.2010. (15:27)    -   -   -   -  

  • Responder

    Hvala Asker na Mateljanovom tekstu. Pred neko vrijeme mi ga je na mail poslao jedan prijatelj i baš smo se zajedno čudili da se ozbiljan teolog poput Mateljana, koji je doktorirao na Moltmannu, ide sa Schillebeeckxovom teologijom razračunavati uzimajući kao isključivi kriterij broj dominikanskih zvanja u samostanu gdje je Schillebeeckx živio. Tekst počinje zanimljivim opaskama o propitujućoj ulozi teologa u Crkvi ali onda slijedi ovaj salto mortale koji je zaista ispod svakog nivoa.

    Tako i kad Barnaba propituje Schillebeeckxove pastoralne dosege ja ga pitam koliko su njegovi znanstveni dosezi našli mjesta u svakodnevnom pastoralu. Ili, gdje se u raspravama o crkvenoj teologiji nju percipira prema Schillebeeckxovim tezama? To ja ne vidim, pa stoga niti razlog da se Schillebeeckxu na leđa stavljaju pastoralni neuspjesi.

    Inače, i protukoncilski tradicionalisti se kao argument tezi da je Crkva na Koncilu krenula pogrešnim putem pozivaju na pad broja zvanja nakon '65, ali ih ne zanimaju sociološki, kulturološki i drugi utjecaji koji su do tog pada doveli. Oni tom problemu pristupaju banalizirajuće - manje je zvanja, znači ništa ne valja. No, nažalost i danas tradicionalistički krugovi u kuriji imaju isti pristup. Tako je npr. kardinal Rode pokrenuo vizitaciju kod američkih redovnica sumljajući da kod njih mnogo toga ne valja kad nemaju dosta zvanja. Ima jedan dobar članak sestre Sandre Schneider koji objašnjava uzroke manjka zvanja (u drugom dijelu članka).

    avatar

    07.05.2010. (16:09)    -   -   -   -  

  • Asker

    Hvala Responderu na odgovoru!
    Tvoja objekcija na Mateljanov tekst izgleda prilično objektivna. No bez obzira na njegovo neproporcionalno razračunavanje, koje bih ja ipak više pripisao vjerničkoj strasti nego teološkoj neozbiljnosti, nekako sam se zaustavio na njegovj prvotnoj namjeri: mislim da je iz svojega 'sensus ecclesiae' doista iskreno htio ukazati na važnost odgovornosti teologa, posebno s obzirom na krajnje dosege i posredne učinke njihovih spekulacija kojih ni oni sami često nisu svjesni.
    Članak s. Schneider pročitao sam letimično, ali želio bih naglasiti da se ne može zanijekati da, više ili manje, dio odgovornosti snose i same redovničke zajednice za svoja zvanja, posebno zbog gubljenja izvorne karizme i neautentičnosti života, odnosno sjemeništa i bogoslovije za svećenička zvanja, tako da sumnja kardinala Rodea na odgovornost same redovničke zajednice donekle može biti opravdana (iako to i nije morala biti njegova istinska ili prvotna namjera). Uza sve moguće motive kardinala Rodea, o kojima se da spekulirati, vjerujem da je uz ostalo, kardinal iskreno bio zabrinut za lošu sliku redovničkih zvanja.

    avatar

    07.05.2010. (21:29)    -   -   -   -  

  • Responder

    Sve pohvale Mateljanu na njegovom osjećaju za Crkvu i zajedništvo, ali morao bi prvo pokazati na koji je način Schillebeeckx rušio te stvarnosti. Meni se čini baš suprotno, da je on pokušao vratiti vjerodostojnost Crkvi i sačuvati zajedništvo na zdravim temeljima. Jer, Crkva koja svoj nauk gradi na suprotstavljanju ili ignoriranju novih činjenica koje su se otkrile možda i može opstati, ali samo u obliku malene sekte koja oponira svijetu. Tu će zajedništvo možda i biti čvrsto, kao što je kod svih sekti, ali je više nego upitan cilj kojem ono vodi.

    Kardinal Rode zapravo i ne iskazuje jasno koji su povodi njegove vizitacije, i to je jedan od osnovnih problema, što se i navodi u tekstu. Teško da je zabrinut za lošu sliku američkih redovnica, jer one u tamošnjoj katoličkoj javnosti uživaju veće povjerenje od biskupa. On je u nekim izjavama kritizirao pretjerani sekularizam kao uzrok krize redovništva, ali je pitanje da li on koji služi latinsku misu dok mu cappa magnu drže dvojica poslužitelja ima ispravan pojam o položaju klerika spram laika u Crkvi, ili se od sekularizma brani pretkoncilskim samouzdizanjem.

    Činjenica je kako danas ponajviše zvanja imaju tradicionalni redovi koji svoju karizmu nisu prilagodili sadašnjosti i uglavnom se drže samostana. No, vraćam se na ono prvo, pitanje je koliko su ta zvanja korisna za Crkvu, ili se tu prije radi o stvaranju nezdravog zajedništva na bijegu od svijeta i oponiranju spram njega i njegovih spoznaja. Jer, zvanje je uvjetovano mnoštvom socioloških i kulturoloških faktora koji često i nisu u vezi s Bogom (o tome se u tekstu s. Schneiders zanimljivo govori).

    avatar

    07.05.2010. (22:24)    -   -   -   -  

  • Asker

    Doista hvala Responderu! Sad si me dobro zamislio. Uzet ću si malo vremena i razmisliti o svojim stavovima. U svakom slučaju tvoja zapažanja djeluju doista uvjerljivo.

    avatar

    07.05.2010. (23:00)    -   -   -   -  

  • Responder

    Morat ćemo svi koji smo za Crkvu zainteresirani razmisliti o tome. Jer, čini se da budućnost Crkve kako sada stvari stoje nije najsvijetlija. Postoji realna opasnost da ona postane mjesto za ljude koji su nezadovoljni svijetom i nostalgični za prošlošću, te da njen glas bude za veliku većinu ljudi još manje relevantan nego je danas. Mogla bi postati ekvivalent onoga što su u politici radikalne stranke pristaše kojih su ljudi stradali u društvenim promjenama i koje najviše prosperiraju u krizama. I zato je bizarno optuživati ljude poput Schillebeeckxa za takvo stanje.

    Najpoznatiji američki vatikanolog John L. Allen je nedavno pisao o budućnosti američke Crkve i ukazao da će njezinu srž činiti oni koje nazivamo konzervativci:
    The ministers of the Catholic future will be increasingly “evangelical.” The broad mass of twenty- and thirty-something Catholics today may be thoroughly secularized, but there is an inner core of faithful and practicing young Catholics who are the ones most likely to pursue a vocation to the priesthood or religious life, or to be most interested in making a career in the church as a lay person. The future leaders of Catholicism in America will come from this inner core. By now there’s a considerable body of data about these “millennial Catholics,” and the consistent finding is that they’re more traditional in their attitudes and practices than the “Vatican II” generation they’re replacing. These younger Catholics are attracted to traditional spiritual practices such as Eucharistic adoration and Marian piety; they have a generally positive attitude towards authority, especially the papacy; and they’re less inclined to be critical of church teaching. I use the word “evangelical” rather than “conservative” to describe all this, in part because most experts say it’s not really about the politics of left vs. right so much as generational dynamics. These young Catholics came of age in a rootless secular world, and are hungry for a clear sense of identity. More and more, the church’s ministerial workforce will be stamped by this evangelical ethos.

    avatar

    08.05.2010. (11:56)    -   -   -   -  

  • Marko

    "These young Catholics came of age in a rootless secular world, and are hungry for a clear sense of identity"

    To sigurno prijatelju... to da. I Bogu hvala na tome.

    avatar

    18.05.2010. (18:33)    -   -   -   -  

  • Responder

    Svijet u svakom slučaju mora utjecati na oblikovanje katoličkog identiteta. Sad je pitanje hoće li se taj identitet formirati na frustriranosti pa postati identitet zabrana, izolacije i nostalgije, ili će to biti pozitivno usmjeren identitet koji će umjesto rušenja nuditi nadu. Drugim riječima, pitanje je hoće li to biti farizejski identitet samozatvaranja ili kršćanski identitet inkulturacije koji dobrim svladava zlo.

    avatar

    19.05.2010. (00:06)    -   -   -   -  

  • didi

    ja cu se vratiti na sam naslov, zaobići i Schillerbeeckxa, i cijelu teološku raspravu do sada (+slažem se sa zaključkom kao i sa svime što mu je prethodilo)
    vratit cu se i osvrnuti na moj vlastiti doživljaj euharisitje s kojim nikad nisam bila na ''ti''
    pod svakom misom se upravo trudim vjerovati stvarnoj prisutnosti, i taj trud mi predstavlja muku.
    gledajući po plodovima onih koji primaju i onih koji ne primaju tijelo Kristovo, ne vidim razliku. čvojek je Čovjek po onome koliko se trudi biti čovjek, a ne po količini primljenih euharistija.
    što mi to znači da je euharisitja sakrament (mjesto susreta čovjeka i Boga) kad ja taj susret ne osjetim, ne doživljavam... a u nekim drugim situacijama, naizgled banalnim, doživljavam, i taj doživljaj me oplemenjuje i čini boljom osobom (situacije i ljudi su mi sakrament!)

    i tako, opet se lomim između svoje savijesti i onoga što mi vjera zapovjeda da vjerujem:(

    i još: euharistija je mjesto zajedništva
    kojeg zajedništva? ne vidim to bratstvo među ljudima
    možda kada bi kruh išao od ruke do ruke, ljudi ga među sobom dijelili?
    ovako mi i sam liturgijski koncept primanja kruha predstavlja zid

    avatar

    20.05.2010. (23:06)    -   -   -   -  

  • Responder

    Takav je zasad usud osvještenih katolika poput tebe. Morate sami u sebi pobuđivati osjećaj Božje prisutnosti, zajedništva i poticanja na djelovanje jer ovakva liturgija tu funkciju ne obavlja na najbolji način. Meni su osobno Schillebeeckxovo razjašnjenje euharistije i njegova demistifikacia transupstancijacije dosta pomogli.

    avatar

    21.05.2010. (10:00)    -   -   -   -  

  • Barnaba

    Pozdrav svim sudionicima rasprave, kojima ujedno želim i obilje Božjeg blagoslova u svemu što čine na veću slavu Božju. Nije me, zbog obaveza, duže vremena bilo pa bih napisao još koju riječ na ovu temu.
    Na početku je bilo primjedbi na širenje rasprave sa Schillebeeckx-ovog pogleda na Euharistiju na općenito djelovanje Schillebeeckx-a a sad vidim kako su i američke redovnice postale aktualne da bi se poentiralo. No dobro, općenito smatram korisnim raspravljati iako se ja koncentriram na ono bitno i nadasve znanstveno dokazivo ili u najmanju ruku logično.
    Ostaje nepobitna činjenica, kako nema nezavisnih, znanstvenih dokaza za uspješno Schillebeeckx-ovo pastoralno djelovanje. Sad mi netko može prigovoriti što opet spominjem pastoral iako Schillebeeckx nije izravno radio u pastoralu već u znanosti, no ako bi se pastoral zanemario zar ne bi bili u paradoksalnoj situaciji? Zar se nije, inicijacija za Schillebeeckx-ovo djelovanje, temeljila na ideji da se nevjernicima i vjernicima „koji imaju malo šire poglede“ približe stvarnosti katoličke vjere na razumljiviji način? Prema tome kako se može objektivno vrednovati njegovo djelo ako se ne sagleda rezultat tog djelovanja?

    Činjenica je kako nije imao pastoralnog uspjeha niti u svom bliskom krugu u kojem je djelovao. To najbolje potvrđuje što mu je i matični zavod „Albertinum“ ostao prazan. Naravno netko može za to nalaziti opravdanje u tome što je bio pod istragama ili da su mu ideje u najmanju ruku bile „sabotirane“ ili opravdavati to sociološkim, kulturološkim i drugim utjecajima. Međutim, iz povijesti Crkve znamo da je tako bilo i sa mnogim svetcima (sv. Franjo, Sv Ignacija Loyola…), no oni su unatoč tome itekako uspijevali u svom pastoralnom radu. Mislim da je ponajviše tako jer se nisu samo oslanjali na znanost i teologiju već i na snagu vjere koja dolazi s Božje strane, Božji Duh koji ljudske napore podiže i potiče, dakle onoga kad čovjek, usmjeren prema dobru i s uporištem u Evanđelju, nadilazi samoga sebe.
    Na osnovu svega ja ipak zaključujem kako Schillebeeckx uopće nije prepoznao potrebe Crkve u danom trenutku. Zašto? Zato jer je prvotnu (nadasve pastoralnu) intenciju pokušao ostvarivati samo na znanstvenoj razini što ga definitivno udaljava od ideje II Vatikanskog sabora o otvaranju Crkve. Naprosto, smatram da ako je Crkva prije koncila, figurativno kazano , bila zatvorena u Vatikanske zidine, ne bi poslije koncila trebala ostati zatvorena u krugu „visoke teologije“ bez da ju teolog osobno ne pokuša približiti drugima, te sam provjeri vjerodostojnost svojih teorija.
    U tom smjeru držim kako je Mateljanov tekst odista dobar primjer inzistiranja na pastoralnoj odgovornosti teologa, koja se poslije koncila zanemaruje. Ujedno se iskreno zahvaljujem Askeru na korisnoj preporuci tog teksta.

    avatar

    27.05.2010. (11:30)    -   -   -   -  

učitavam...