Oprost oslobađa i vraća mir. Moli da možeš oprostiti, to će te osloboditi (ako sam pravilno shvatila post, no ti ćeš mi već reći, a bol koju spominješ izgleda mi kao bol neoprosta).
(Nisi me pitala za savjet, nemoj se ljutiti što ja tu savjetujem a nitko me nije tražio.)
07.04.2010. (20:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Savjet u komentarima je uvijek dobrodošao. Ne mislim da nisam oprostila, nemam što niti oprostiti, nitko mi nije ništa napravio osim što me postupno i bez meni znanog razloga isključio iz života. Jednostavno mi je ponekad teško prihvatiti činjenicu da ne značim ništa ljudima kojima sam nekad nešto u životu značila i koji meni i dalje nešto znače. Da ne pišem u zagonetkama pokušat ću kratko objasniti. Naime dan kad sam napisala post susrela sam frendicu iz djetinjstve s kojom sam bila jako bliska od kad znam za sebe pa do neke moje 14-te godine života kad je ona odlučila više se ne družiti sa mnom (našla si je nove prijateljice i s njima paradirala preda mnom). To mi nije rekla direktno ali svaki moj pokušaj da joj se u to vrijeme približim rezultirao je hladnoćom. Npr. na zajednočkom smo rođendanu a ona kratko odgovara na moja pitanja i poslije deserta napusi zabavu; ili ja je sretnem pitam gdje će, što radi, ona ima nekog posla itd. itd. Sve me to toliko pogodilo da ja niti naše susrete u odrasloj dobi nakon 20 godina ne mogu prihvatiti da smo samo na dobar dan ili bok! I da bude slučaj gori takve sam prijateljicu imala i u svom rodnom gradu ali mi zbog ove duge nije toliko žao jer je površna i zapravo nismo niti malo slične pa možda i bolje da je tako. Ti su zapavo odnosi rezultirali da sam u svojoj adolescentskoj dobi bila poprilično usamljena pogotovo jer nisam tip osobe koja se zna nametnuti. Već sam sličan post napisala prije par godina (tad sam je opet srela, inače se rijetko viđamo). Vjerojatno ćete i za slijedeći susret znati. Valjda će proći koja godina od toga da vas ne gnjavim. Kao ja sam to zaključila ali svaki mi susret otvara staru ranu.
09.04.2010. (16:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bole te rane na isti način ako se nije situacija razriješila razgovorom, a nije. Postoji još jedan način; pogledati istinski u sebe i uvidjeti da postoji neoprost. To je prvi korak. Kad čovjek kaže ; Ma nemam što oprostiti," a onda nastavi, "osim što me isključio bez meni znanog razloga iz života" potvrđuje da postoji neoprost. Gdje je bolna rana kad sretnemo drugu osobu neoprost postoji. Zašto ga ne priznati sebi, zašto se jednom zauvijek ne obračunati s njim i zadobiti mir koji neće biti narušen susretom s tom osobom? Imala sam takvih situacija, imat ću ih sigurno još. No, u jednoj sam se baš susrela s velikim neoprostom i gorčinom jer rana je bila duboka a meni osoba jako draga., i jer sam mislila da imamo veću povezanost i dublji odnos. Bilo je teško htjeti pogledati u sebe, htjeti oprostiti, jer kao da bi tim oprostom osoba koja me povrijedila bila oslobođena kazne koju joj je barem moje srce nanosilo svojom gorkošću. No, opominjao me iznutra glas savjesti i pitanje je postajalo u meni sve glasnije; Što Isus želi? Zar ne čuješ njegovu riječ o oprostu? Zaboli ta riječ svaki put jer se odnosi na mene....I krenula sam ispovijedati svoju gorčinu i neoprost, prihvativši da na ovom putu ne mogu birati što prihvaćam a što mi je tvrd govor....Ili jesam Njegova ili nisam, ne mogu biti djelomično i dokle mi je lako. I tako je to ispovijedanje a uz to i molitva za tu osobu trajalo oko godinu i pol. Kad bih ju susretala na ulici više nisam izbjegavala pogledati ju, nego bih ju pozdravila, ne razmišljajući jesam li pred njom pogazila ponos, nego učeći i uviđajući da je to, taj teži put, put slobode. I zaista, osjetila sam slobodu koja nije narušena kasnijim susretima s tom osobom. Prestala sam ju promatrari iz svoje boli, bila sam slobodna od nje. Nema više rane. Taj proces nije bio lagan, ali jednom savladan, kasnije mi je u nekim novim situacijama bio laganiji i kratkotrajniji. Put oprosta je put prema slobodi srca, uistinu.
09.04.2010. (19:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zanimljivo! Sinoć sam ovo pročitala i navela si me na razmišljanje. Nisam joj oprostila što mi je oduzela ljepotu odrastanja, što sam morala kroz prozor gledati nju i njezine nove prijateljice kako se spremaju za izlazak i na more. I kad ja nju danas sretnem jednako sam hladna kao što je ona nekad bila prema meni. Kad se nismo družile onda kad mi je najviše trebala ne trebamo se ni sada družiti niti o bilo čemu razgovarati (a zapravo bi je najprije ispleskala a onda zagrlila). Samo želim to sve što prije zaboraviti i što manje je viđati, ali se bojim da mir u srcu neću osjetiti dok ne oprostim. Trebam oprostiti i sebi što nisam bila upornija i nametljiva. Vjerujem da sam drugačija da bi mi i život bio ispunjeniji.
10.04.2010. (11:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Eto i sama si sve rekla. Imaš pravo osjetiti povrijeđenost, imaš pravo osjetiti bol, imaš pravo reći; Da, zamjeram joj i nisam joj oprostila. A ti, činila si tada kako si mogla i znala. Nije lako istupiti pred nekog i pitati; Što se dogodilo, zašto si me napustila, zar me više ne voliš? To iziskuje hrabrost koju često nemamo. Iziskuje i gaženje vlastitog ponosa. Iziskuje i spremnost za čuti nešto što ne želimo čuti...Zbog toga nam se lakše čini povući i ne pitati ništa. To zna biti tako kad smo djeca, ali i sad.... No, najvažniji je taj oprost u duši, jer bez njega ostajemo uvijek zarobljeni od iste rane. Može se, vjeruj mi. Može se zavoljeti sebe, može se praštati sebi i drugima, može se doći do slobode srca. Onaj mir koji poslije nastupa vrijedan je truda oko oprosta. A Isus...on, učitelj opraštanja, on će nam pomoći u tome. Potrebno je htjeti i truditi se, a On će pomoći uistinu da sve dođe na svoje. Ispunjen život nije onaj koji nije imao promašaja, gubitaka, rana, nego onaj koji se suočava i rješava ono što ga koči i zarobljava, te ide naprijed. Ispunjen život nije život uspjeha, nego život mira, život smisla, bez obzira što nam se događalo. U ljudskim očima Isusov život je neispunjen, zar ne? U očima onih koji ne vide dublje, nego ostaju na površini. Gle, naučavao, ozdravljao, opraštao, a na križu završio. Umro s 33 godine, premlad. Kao otkinut iz života. No, oni koji tako misle ne shvaćaju da je njegov život ispunio svoju svrhu u punini, upravo po ovom putu, i oni ne vide Uskrsnuće njegovo.... Mi imamo liječnika naših rana.To je on, Isus. Moli za oprost i ispovjedaj neoprost. Oprost će doći i mnogi drugi odnosi u tvom životu imat će novu šansu, jer ćeš im prilaziti slobodna.
10.04.2010. (18:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mislim da je opraštanje proces, u jednoj prilici smo trebali svima sve oprostiti, i bilo je to u tom trenutku sve super, dok se opet nešto ne desi, pa opet ono staro izbije na površinu.
11.04.2010. (11:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Proces, nego šta. Može potrajati i jako dugo, ali valja ići, kako kaže Boljun, vlakom prema oprostu. To je putovanje. Ne možeš samo skočiti na vlak i biti na cilju. To bi bilo umjetno izazvano, i naravno ne bi bilo stvarno. Treba vremena. @ Uphere, ajde neka si i ti živ:)
11.04.2010. (12:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hoćeš sigurno. Nije bitno koliko će vremena trebati, bitno je ustrajati. Nadam se da ćemo svi jednom stići na cilj.:) Nije lako, ali je moguće, nešto mi a nešto će dragi Bog. Vjerujem i puno puta sam iskusila da je Njemu najbitnija namjera našeg srca, . Mi ne znamo i ne možemo mnogo, ali možemo s mnogo truda, i s mnogo iskrenosti...i On to zna. Ako takvi, kao djeca stalno dolazimo k Njemu, Ocu i tražimo ga strpljivo i s povjerenjem, neće nas odbiti. Samo srce je bitno. Tvoje želi dobro, želi mir svojoj duši, želi slobodu. I bit će joj. Sjetimo se jedni drugih u molitvi, poduprimo jedni druge jer smo svi slabi.
11.04.2010. (16:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Ema što da ti kažem. Nema me, znam. Po cijeli dan sjedim na poslu i buljim u komp. pa mi je doma ponekad teško i mailove pročitati. Iako nije ni toliko loše da me nema. Obično pišem kad se trebam pojadati.
12.06.2010. (14:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ema
Oprost oslobađa i vraća mir. Moli da možeš oprostiti, to će te osloboditi (ako sam pravilno shvatila post, no ti ćeš mi već reći, a bol koju spominješ izgleda mi kao bol neoprosta).
(Nisi me pitala za savjet, nemoj se ljutiti što ja tu savjetujem a nitko me nije tražio.)
07.04.2010. (20:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meani
Savjet u komentarima je uvijek dobrodošao.
Ne mislim da nisam oprostila, nemam što niti oprostiti, nitko mi nije ništa napravio osim što me postupno i bez meni znanog razloga isključio iz života. Jednostavno mi je ponekad teško prihvatiti činjenicu da ne značim ništa ljudima kojima sam nekad nešto u životu značila i koji meni i dalje nešto znače.
Da ne pišem u zagonetkama pokušat ću kratko objasniti. Naime dan kad sam napisala post susrela sam frendicu iz djetinjstve s kojom sam bila jako bliska od kad znam za sebe pa do neke moje 14-te godine života kad je ona odlučila više se ne družiti sa mnom (našla si je nove prijateljice i s njima paradirala preda mnom). To mi nije rekla direktno ali svaki moj pokušaj da joj se u to vrijeme približim rezultirao je hladnoćom. Npr. na zajednočkom smo rođendanu a ona kratko odgovara na moja pitanja i poslije deserta napusi zabavu; ili ja je sretnem pitam gdje će, što radi, ona ima nekog posla itd. itd. Sve me to toliko pogodilo da ja niti naše susrete u odrasloj dobi nakon 20 godina ne mogu prihvatiti da smo samo na dobar dan ili bok!
I da bude slučaj gori takve sam prijateljicu imala i u svom rodnom gradu ali mi zbog ove duge nije toliko žao jer je površna i zapravo nismo niti malo slične pa možda i bolje da je tako.
Ti su zapavo odnosi rezultirali da sam u svojoj adolescentskoj dobi bila poprilično usamljena pogotovo jer nisam tip osobe koja se zna nametnuti.
Već sam sličan post napisala prije par godina (tad sam je opet srela, inače se rijetko viđamo). Vjerojatno ćete i za slijedeći susret znati. Valjda će proći koja godina od toga da vas ne gnjavim.
Kao ja sam to zaključila ali svaki mi susret otvara staru ranu.
09.04.2010. (16:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ema
Bole te rane na isti način ako se nije situacija razriješila razgovorom, a nije. Postoji još jedan način; pogledati istinski u sebe i uvidjeti da postoji neoprost. To je prvi korak. Kad čovjek kaže ; Ma nemam što oprostiti," a onda nastavi, "osim što me isključio bez meni znanog razloga iz života" potvrđuje da postoji neoprost. Gdje je bolna rana kad sretnemo drugu osobu neoprost postoji. Zašto ga ne priznati sebi, zašto se jednom zauvijek ne obračunati s njim i zadobiti mir koji neće biti narušen susretom s tom osobom?
Imala sam takvih situacija, imat ću ih sigurno još. No, u jednoj sam se baš susrela s velikim neoprostom i gorčinom jer rana je bila duboka a meni osoba jako draga., i jer sam mislila da imamo veću povezanost i dublji odnos. Bilo je teško htjeti pogledati u sebe, htjeti oprostiti, jer kao da bi tim oprostom osoba koja me povrijedila bila oslobođena kazne koju joj je barem moje srce nanosilo svojom gorkošću. No, opominjao me iznutra glas savjesti i pitanje je postajalo u meni sve glasnije; Što Isus želi? Zar ne čuješ njegovu riječ o oprostu? Zaboli ta riječ svaki put jer se odnosi na mene....I krenula sam ispovijedati svoju gorčinu i neoprost, prihvativši da na ovom putu ne mogu birati što prihvaćam a što mi je tvrd govor....Ili jesam Njegova ili nisam, ne mogu biti djelomično i dokle mi je lako.
I tako je to ispovijedanje a uz to i molitva za tu osobu trajalo oko godinu i pol. Kad bih ju susretala na ulici više nisam izbjegavala pogledati ju, nego bih ju pozdravila, ne razmišljajući jesam li pred njom pogazila ponos, nego učeći i uviđajući da je to, taj teži put, put slobode. I zaista, osjetila sam slobodu koja nije narušena kasnijim susretima s tom osobom. Prestala sam ju promatrari iz svoje boli, bila sam slobodna od nje. Nema više rane. Taj proces nije bio lagan, ali jednom savladan, kasnije mi je u nekim novim situacijama bio laganiji i kratkotrajniji. Put oprosta je put prema slobodi srca, uistinu.
09.04.2010. (19:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ema
Ne znam voliš li poeziju, evo ti jedna pjesma izuzetnog pjesnika i čovjeka;
VLAKOM PREMA OPROSTU
prema Oprostu
vlakovi stalno voze
na ukrcaj stigneš
bez gužve, nervoze
kad svoju taštinu
hrabrošću premostiš
(sat krene unatrag)
tad otputuješ… oprostiš
nakon Oprosta…
srce se nasmije
(ili malčice još tuguje)
što ne oprosti prije
i zapamti…
(ako je Oprost posrijedi)
povratna karta
ti zauvijek vrijedi
Dragan Gortan
09.04.2010. (19:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meani
Zanimljivo! Sinoć sam ovo pročitala i navela si me na razmišljanje.
Nisam joj oprostila što mi je oduzela ljepotu odrastanja, što sam morala kroz prozor gledati nju i njezine nove prijateljice kako se spremaju za izlazak i na more. I kad ja nju danas sretnem jednako sam hladna kao što je ona nekad bila prema meni. Kad se nismo družile onda kad mi je najviše trebala ne trebamo se ni sada družiti niti o bilo čemu razgovarati (a zapravo bi je najprije ispleskala a onda zagrlila).
Samo želim to sve što prije zaboraviti i što manje je viđati, ali se bojim da mir u srcu neću osjetiti dok ne oprostim.
Trebam oprostiti i sebi što nisam bila upornija i nametljiva. Vjerujem da sam drugačija da bi mi i život bio ispunjeniji.
10.04.2010. (11:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ema
Eto i sama si sve rekla.
Imaš pravo osjetiti povrijeđenost, imaš pravo osjetiti bol, imaš pravo reći; Da, zamjeram joj i nisam joj oprostila.
A ti, činila si tada kako si mogla i znala. Nije lako istupiti pred nekog i pitati; Što se dogodilo, zašto si me napustila, zar me više ne voliš? To iziskuje hrabrost koju često nemamo. Iziskuje i gaženje vlastitog ponosa. Iziskuje i spremnost za čuti nešto što ne želimo čuti...Zbog toga nam se lakše čini povući i ne pitati ništa. To zna biti tako kad smo djeca, ali i sad....
No, najvažniji je taj oprost u duši, jer bez njega ostajemo uvijek zarobljeni od iste rane. Može se, vjeruj mi. Može se zavoljeti sebe, može se praštati sebi i drugima, može se doći do slobode srca. Onaj mir koji poslije nastupa vrijedan je truda oko oprosta. A Isus...on, učitelj opraštanja, on će nam pomoći u tome. Potrebno je htjeti i truditi se, a On će pomoći uistinu da sve dođe na svoje.
Ispunjen život nije onaj koji nije imao promašaja, gubitaka, rana, nego onaj koji se suočava i rješava ono što ga koči i zarobljava, te ide naprijed. Ispunjen život nije život uspjeha, nego život mira, život smisla, bez obzira što nam se događalo. U ljudskim očima Isusov život je neispunjen, zar ne? U očima onih koji ne vide dublje, nego ostaju na površini. Gle, naučavao, ozdravljao, opraštao, a na križu završio. Umro s 33 godine, premlad. Kao otkinut iz života. No, oni koji tako misle ne shvaćaju da je njegov život ispunio svoju svrhu u punini, upravo po ovom putu, i oni ne vide Uskrsnuće njegovo....
Mi imamo liječnika naših rana.To je on, Isus. Moli za oprost i ispovjedaj neoprost. Oprost će doći i mnogi drugi odnosi u tvom životu imat će novu šansu, jer ćeš im prilaziti slobodna.
10.04.2010. (18:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Uphere In My Tree
Mislim da je opraštanje proces, u jednoj prilici smo trebali svima sve oprostiti, i bilo je to u tom trenutku sve super, dok se opet nešto ne desi, pa opet ono staro izbije na površinu.
11.04.2010. (11:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ema
Proces, nego šta. Može potrajati i jako dugo, ali valja ići, kako kaže Boljun, vlakom prema oprostu. To je putovanje. Ne možeš samo skočiti na vlak i biti na cilju. To bi bilo umjetno izazvano, i naravno ne bi bilo stvarno. Treba vremena.
@ Uphere, ajde neka si i ti živ:)
11.04.2010. (12:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meani
Danas sam započela molitvu (kratku ali slatku:-)) s nakanom oprosta pa ću polako. Valjda ću jednog dana stići na cilj.
11.04.2010. (15:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ema
Hoćeš sigurno. Nije bitno koliko će vremena trebati, bitno je ustrajati. Nadam se da ćemo svi jednom stići na cilj.:) Nije lako, ali je moguće, nešto mi a nešto će dragi Bog. Vjerujem i puno puta sam iskusila da je Njemu najbitnija namjera našeg srca, . Mi ne znamo i ne možemo mnogo, ali možemo s mnogo truda, i s mnogo iskrenosti...i On to zna. Ako takvi, kao djeca stalno dolazimo k Njemu, Ocu i tražimo ga strpljivo i s povjerenjem, neće nas odbiti. Samo srce je bitno. Tvoje želi dobro, želi mir svojoj duši, želi slobodu. I bit će joj.
Sjetimo se jedni drugih u molitvi, poduprimo jedni druge jer smo svi slabi.
11.04.2010. (16:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kapljice Ljubavi
Bog te blagoslovio.
16.04.2010. (19:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
Pozdrav ostavljam i BB
27.04.2010. (14:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zajednica sv. Ivana - Communaute St. Jean
Lijepi vam pozdrav od prijatelja Zajednice sv. Ivana iz Hrvatske!
28.04.2010. (11:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ema
Draga Meani dugo te nema tu.
10.06.2010. (09:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meani
Draga Ema što da ti kažem. Nema me, znam. Po cijeli dan sjedim na poslu i buljim u komp. pa mi je doma ponekad teško i mailove pročitati. Iako nije ni toliko loše da me nema. Obično pišem kad se trebam pojadati.
12.06.2010. (14:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ema
Ono što pišeš iskreno je. A to nije loše.:)
Kad te nema dugo ipak poželim neko pismo :))
piši, piši ponekad dva tri reda
13.06.2010. (14:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...