"Suprotno, nečiju dugotrajnu bol, nečiju želju da izgovaranjem imena osobe koje nema, istu zadrži na životu, kako god to izgledalo, skloni su proglasiti bolesnim, patološkim stanjem, „kompliciranom“ žalošću, koja ukazuje na opsjednutost tugujućeg osobom koju je izgubila, a sve iz razloga da tu osobu na taj način i dalje održi na životu. Pa ako i jest tome tako, priklanjam se toj definiciji ili „prepoznavanju“ simptoma stanja „bolesnika“
Eto.. ja potpisujem ove riječi.. od slova do slova..
Mami Zdenki.... iskrena sućut.....
02.04.2010. (23:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zdenka
"Hladan vjetar šibao je uskim ulicama Plake, a studen jesenskog zraka opkolila je ženu, obavijajući joj tijelo i um obamrlošću koja je gotovo onesposobila osjetila, no nije mogla ublažiti njezinu žalost. Dok je posrtala posljednjih nekoliko metara do mola, teško se oslanjala o svoga oca, držeći se poput kakve starice kojoj svaki korak donosi ubod boli. No njezina bol nije bila fizička.. Bio je to početak jednosmjernog putovanja radi započinjanja novog života. Života u koloniji gubavaca. Života na Spinalongi." (Otok Spinalonga, smješten uz sjevernu obalu Krete, bio je najvažnija grčka kolonija gubavaca od 1903. do 1957.- iz knjige "Otok", Victoria Hislop). Gubavce su izolirali od ostaloga svijeta, ostavljali na otoku Spinalonga gdje su živjeli u svom svijetu istih, svijetu jednako bolesnih i osuđenih da na ovom otoku dožive svoj kraj. Ovaj blog, naša je Spinalonga - naša čahura, mjesto jednakih u svojoj tuzi i boli, "bolesnika" kojima ne treba ništa pojašnjavati jer govorimo zajedničkim jezikom samo nama poznatim, koji nikad nismo učile, a tako dobro se razumijemo i prepoznajemo osjećaje one druge... Život (točnije životarenje) nam je jednako težak i bolan, podijeljen na vrijeme "prije" i "poslije". Irma moja, volim te više od još jednog dana ...( koristim riječi oca bolesnoj kćerki iz spomenute poklonjene knjige)
08.04.2010. (12:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
A ja se sjetim svakog jutra i svake proklete večeri dok sam sama i ogoljela lica (nutrine) pred ogledalom, one Irmine čaše s četkicom za zube, koju pomiluješ, bilo pogledom, bilo rukom.... dok gledam Uninu....Moja mi kćer tako nedostaje, tako strašno, tako dugotrajno. Čini mi se da krajem dana ne zbacujem teret s leđa već samo izmjenjujem teret, svoj..... njezin. Svidio mi se onaj dio iz knjige J.D. koji govori o pitanju samosažaljenja, jer toga nakon gubitka djeteta nema. Zar nitko od onih koji nisu izgubili ne shvaća da je naš teret prvenstveno teret njihova izgubljena života, nemogućnosti i same šanse da žive, a tek kroz tu muku i svoju proživljavamo? I da, ovakva su mjesta naši otoci, naše karantene....tu smo isti, tu govorimo istim jezikom, tu se razumijemo čak i onda kad šutimo.
08.04.2010. (22:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
brocka
Mila moja,slucajno,jos jutros, nabasah na ovaj tvoj blog prepun bola i tuge,i evo tek veceras odvazih se da ti napisem par rijeci,cijeli dan mi je turta u stumku,kako bi ovdje na Bracu rekli.Prisjetih se svoje majke i 3.3.1976,godine kad je nestao sjaj iz njenih ociju, ja sam bila dijete,u to vrijeme curetak u pubertetu, koje je trebalo ljubav i razumjevanje,koje je ostalo bez najboljeg prijatelja,druga u igri, ramena za plakanje,bez svoga idola, starijeg brata,sa osjecajem krivice sto sam ziva i zdrava,a njega vise nema.I nakon tog dana nista vise nije bilo isto.
23.04.2010. (22:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
bol, bol, praznina i opet samo bol i praznina....
02.04.2010. (12:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
"Suprotno, nečiju dugotrajnu bol, nečiju želju da izgovaranjem imena osobe koje nema, istu zadrži na životu, kako god to izgledalo, skloni su proglasiti bolesnim, patološkim stanjem, „kompliciranom“ žalošću, koja ukazuje na opsjednutost tugujućeg osobom koju je izgubila, a sve iz razloga da tu osobu na taj način i dalje održi na životu. Pa ako i jest tome tako, priklanjam se toj definiciji ili „prepoznavanju“ simptoma stanja „bolesnika“
Eto.. ja potpisujem ove riječi.. od slova do slova..
Mami Zdenki.... iskrena sućut.....
02.04.2010. (23:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zdenka
"Hladan vjetar šibao je uskim ulicama Plake, a studen jesenskog zraka opkolila je ženu, obavijajući joj tijelo i um obamrlošću koja je gotovo onesposobila osjetila, no nije mogla ublažiti njezinu žalost. Dok je posrtala posljednjih nekoliko metara do mola, teško se oslanjala o svoga oca, držeći se poput kakve starice kojoj svaki korak donosi ubod boli. No njezina bol nije bila fizička.. Bio je to početak jednosmjernog putovanja radi započinjanja novog života. Života u koloniji gubavaca. Života na Spinalongi." (Otok Spinalonga, smješten uz sjevernu obalu Krete, bio je najvažnija grčka kolonija gubavaca od 1903. do 1957.- iz knjige "Otok", Victoria Hislop). Gubavce su izolirali od ostaloga svijeta, ostavljali na otoku Spinalonga gdje su živjeli u svom svijetu istih, svijetu jednako bolesnih i osuđenih da na ovom otoku dožive svoj kraj.
Ovaj blog, naša je Spinalonga - naša čahura, mjesto jednakih u svojoj tuzi i boli, "bolesnika" kojima ne treba ništa pojašnjavati jer govorimo zajedničkim jezikom samo nama poznatim, koji nikad nismo učile, a tako dobro se razumijemo i prepoznajemo osjećaje one druge...
Život (točnije životarenje) nam je jednako težak i bolan, podijeljen na vrijeme "prije" i "poslije".
Irma moja, volim te više od još jednog dana ...( koristim riječi oca bolesnoj kćerki iz spomenute poklonjene knjige)
08.04.2010. (12:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
A ja se sjetim svakog jutra i svake proklete večeri dok sam sama i ogoljela lica (nutrine) pred ogledalom, one Irmine čaše s četkicom za zube, koju pomiluješ, bilo pogledom, bilo rukom.... dok gledam Uninu....Moja mi kćer tako nedostaje, tako strašno, tako dugotrajno. Čini mi se da krajem dana ne zbacujem teret s leđa već samo izmjenjujem teret, svoj..... njezin. Svidio mi se onaj dio iz knjige J.D. koji govori o pitanju samosažaljenja, jer toga nakon gubitka djeteta nema. Zar nitko od onih koji nisu izgubili ne shvaća da je naš teret prvenstveno teret njihova izgubljena života, nemogućnosti i same šanse da žive, a tek kroz tu muku i svoju proživljavamo?
I da, ovakva su mjesta naši otoci, naše karantene....tu smo isti, tu govorimo istim jezikom, tu se razumijemo čak i onda kad šutimo.
08.04.2010. (22:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
brocka
Mila moja,slucajno,jos jutros, nabasah na ovaj tvoj blog prepun bola i tuge,i evo tek veceras odvazih se da ti napisem par rijeci,cijeli dan mi je turta u stumku,kako bi ovdje na Bracu rekli.Prisjetih se svoje majke i 3.3.1976,godine kad je nestao sjaj iz njenih ociju, ja sam bila dijete,u to vrijeme curetak u pubertetu, koje je trebalo ljubav i razumjevanje,koje je ostalo bez najboljeg prijatelja,druga u igri, ramena za plakanje,bez svoga idola, starijeg brata,sa osjecajem krivice sto sam ziva i zdrava,a njega vise nema.I nakon tog dana nista vise nije bilo isto.
23.04.2010. (22:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...