U zapadnoj je Europi, tijekom takozvanog mračnog doba, također postojala magijska tradicija, no ona je imala malo sličnosti s her-metizmom. Slavenski i teutonski narodi imali su svoje šamane - plemenske proroke ili »vračeve«. U keltskom su, pak, svijetu postojale puno sofisticiranije figure - druidi, čija je uloga i djelovanje bila slična onoj barda, u drevnoj Irskoj poznatoga kao »ollave«. U nedostatku pisane riječi, šaman, druid, bard ili ollave obnašao je ulogu svojevrsnog svećenika. Zbog nepostojanja zapisa, on se morao uvelike oslanjati na svoje pamćenje; upravo je vježbanje pamćenja (koje se učilo i u sredozemnim kulturama) postalo jednom od »vještina njegova zanata«. Njegove su sposobnosti pamćenja često bile izvanredne. Tako se, s vremenom, »umijeće pamćenja« sredozemnih i kel- tskih izvora, spojilo s hermetizmom i postalo sastavnim dijelom ezo-terijske tradicije Zapada. Upravo zbog nedostatka pisane riječi, druid, bard ili ollave je, ustvari, predstavljao živuću knjigu - ako ne i živuću knjižnicu. U njegovom je pamćenju bila pohranjena povijest, legende, običaji, zakonska pravila, čitavo naslijeđe i identitet plemena ili naroda. On je, tako, predstavljao veličanstvenu i snažnu ličnost, koja je uživala ugled svetog čovjeka, barem u onoj mjeri u kojoj su takav ugled uživali kasniji kršćanski svećenici. Prema tradiciji, koja se nažalost nije održala do danas, bard je u drevnoj Irskoj bio ovlašten pojaviti se na ratnom polju i jednostavnom zapovijedi nametnuti primirje između zaraćenih strana. Tko god bi se usprotivio njegovoj zapovijedi, bio bi proklet. Izricanje prokletstva predstavljalo je čin magije - primitivne prema hermetičkim standardima, ali doista magije. Čak i za one koji nisu poznavali tradiciju u kojoj je bila ukorijenjena, ta je magija proizvodila galvanizirajući učinak. Rimski povjesničar Tacit opisuje sukob između carske vojske i keltskih ratnika, koji se zbio 61. godine pr. Kr.: »Neprijatelj je stajao na obali, zbijen u gustim redovima. Među njima su, vitlajući bakljama, stajale žene odjevene u crno, razbarušenih kosa, poput Furija. Nedaleko od njih, ruku uzdignutih ka nebu, stajali su druidi i izvikivali stravične kletve.« Rezultat je bio više nego uznemirujući:»Taj je čudan prizor obuzeo rimske vojnike nekom vrstom paralize. Stajali su mirno - izloživši se tako kao mete.« Baigent i Leigh - Eliksir i kamen
29.03.2010. (01:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Natural Born Philosopher
U zapadnoj je Europi, tijekom takozvanog mračnog doba, također postojala magijska tradicija, no ona je imala malo sličnosti s her-metizmom. Slavenski i teutonski narodi imali su svoje šamane - plemenske proroke ili »vračeve«. U keltskom su, pak, svijetu postojale puno sofisticiranije figure - druidi, čija je uloga i djelovanje bila slična onoj barda, u drevnoj Irskoj poznatoga kao »ollave«. U nedostatku pisane riječi, šaman, druid, bard ili ollave obnašao je ulogu svojevrsnog svećenika. Zbog nepostojanja zapisa, on se morao uvelike oslanjati na svoje pamćenje; upravo je vježbanje pamćenja (koje se učilo i u sredozemnim kulturama) postalo jednom od »vještina njegova zanata«. Njegove su sposobnosti pamćenja često bile izvanredne. Tako se, s vremenom, »umijeće pamćenja« sredozemnih i kel-
tskih izvora, spojilo s hermetizmom i postalo sastavnim dijelom ezo-terijske tradicije Zapada.
Upravo zbog nedostatka pisane riječi, druid, bard ili ollave je, ustvari, predstavljao živuću knjigu - ako ne i živuću knjižnicu. U njegovom je pamćenju bila pohranjena povijest, legende, običaji, zakonska pravila, čitavo naslijeđe i identitet plemena ili naroda. On je, tako, predstavljao veličanstvenu i snažnu ličnost, koja je uživala ugled svetog čovjeka, barem u onoj mjeri u kojoj su takav ugled uživali kasniji kršćanski svećenici. Prema tradiciji, koja se nažalost nije održala do danas, bard je u drevnoj Irskoj bio ovlašten pojaviti se na ratnom polju i jednostavnom zapovijedi nametnuti primirje između zaraćenih strana. Tko god bi se usprotivio njegovoj zapovijedi, bio bi proklet.
Izricanje prokletstva predstavljalo je čin magije - primitivne prema hermetičkim standardima, ali doista magije. Čak i za one koji nisu poznavali tradiciju u kojoj je bila ukorijenjena, ta je magija proizvodila galvanizirajući učinak. Rimski povjesničar Tacit opisuje sukob između carske vojske i keltskih ratnika, koji se zbio 61. godine pr. Kr.: »Neprijatelj je stajao na obali, zbijen u gustim redovima. Među njima su, vitlajući bakljama, stajale žene odjevene u crno, razbarušenih kosa, poput Furija. Nedaleko od njih, ruku uzdignutih ka nebu, stajali su druidi i izvikivali stravične kletve.« Rezultat je bio više nego uznemirujući:»Taj je čudan prizor obuzeo rimske vojnike nekom vrstom paralize. Stajali su mirno - izloživši se tako kao mete.«
Baigent i Leigh - Eliksir i kamen
29.03.2010. (01:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...