@ betanija, volim proljeće, kada se sve budi i kada postajem življa i spremnija na mnoge aktivnosti koje me zovu i koje volim, osobito zemlju i moje biljke koje me čekaju ... I oduvijek sam voljela zemlju! Osjetiti miris zemlje je nešto predivno i često volim bosa hodati ili raditi po njoj, volim i uživam u pripremi, u sadnji, u sijanju, ali i promatranju rasta zasađenoga - satima bih mogla provesti gledajući, proučavajući, 'potičući ih', ... obrezujući ... /i uvjerena sam da ne samo zato što mi je tata agronom i što su mi preci imali puno zemlje koju su voljeli i od koje su živjeli, - ha, ha, ha, .. , iako geni rade svoje/. Proljeće započinjem malo ranije no što ono počinje kalendarski, rođendanom našega sina /a kasni snijeg je tada pao, upravo kada se rodio !/, imendanom muža, kada obično proslavim i svoj imendan - slavim po krsnom imenu, ... i onda kada ono počinje stvarno po kalendaru. ... I tada se ne mogu smiriti već svaki slobodni trenutak 'bježim' ka zemlji ... ka moru ! Dok sam živjela u malom mistu, u djetinjstvu, osobito sam voljela proljetne kiše. Često bih izletjela i pustila da me kupaju, umivaju, čak bih se i izula te bosa gacala da što više osjetim to zadovoljstvo, mokrinu, svježinu, lakoću, umivenost, .. , čistoću ... ... Hvala na posjeti ! I hvala Ivni na pozdravu, pozdravljam je puno, od srca ... /možda se jednom i sretnemo ... i upoznamo, tko zna?/
BVB !!!
Lijep pozdrav ...
25.01.2010. (18:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kod tebe opet more - moj omiljeni motiv. Drugi dio posta, tj. dio u kojem se spominje vječna gozba, podsjetio me na moje često pitanje Bogu kad me pritisne patnja, a to je: "Bože moj, sad je toliko teško i mučno pa se ja pokušavam domisliti kakvu divotu mi spremaš nakon ovog, ali ne uspijevam svojim umom dokučiti tu tajnu." Redovito se događa da Bog nadmaši sva moja očekivanja jer Njegov plan je uvijek najbolji i On je uvijek u pravu. BTB!
25.01.2010. (20:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ tamo gdje je srce, dugo sam, ali ne neprestance zbog dosta obaveza koje u zadnje vrijeme imam ili sam si ih sama zadala /angažman na poslu sam povećala nadajući se da se ustrajnim, povećanim, savjesnijim, studioznijim, ... , radom, koliko je god moguće, može doprinijeti da kriza o kojoj se priča, ali koja realno i jest, bude bezbolnija, koliko je do mene .. - možda je to utopija, ali čitav život funkcioniram - tako sam odgajana - na način 'daj sve od sebe, koliko možeš, koliko imaš, i više ... , i prepusti Bogu dalje!' .../ - i dosta drugih događanja mimo plana koja su me malo odvojila od svega ovoga - razmišljala što odgovoriti, kako ja reagiram u patnji koje je kroz život bilo dosta. I mogu samo reći da nakon dugo vremena i više raznih patnji nisam više razmišljala i domišljala se što i kako nego durala pouzdavajući se u Boga. Time je patnja bila manja, razlog patnje je istina ostajao, ali ja se nisam iscrpljivala nego radila kako i koliko najviše znam i mogu, najbolje od sebe maksimalno davala, a sve predavala Svevišnjemu sa sve većim pouzdanjem prepuštajući Njemu, i samo Njemu, da odredi ishod i da da izlazak na način Njemu svojstven u vremenu Njemu znanome. I bilo je dobro ! ! ! Sve lakše sam tako prihvaćala rješenja koja nisam ja zamislila, i time se uz njih i vezala, nego sa zahvalnošću obgrljivala ona data iz Njegove ruke te time i blagoslovljena, data na izgradnju meni i svima oko mene. Za naše dobro ! ! ! ...
Hvala drago srce !
BTB !!!
Lijep pozdrav ...
28.01.2010. (18:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ Tamo gdje je srce, ha, ha, ha, ... nije mi dalo sve staviti - komentar prima određen broj znakova - pa evo dodatak! - /ne znam ukratko i to mi je velika mana .../ Ovo je tekst koji me je dirnuo i koji želim podijeliti sa tobom:
Iskustvo patnje zla Tko nema iskustvo patnje? Svi ljudi ga imaju. Istina, svatko zlo iskusi na svoj način, ali ga iskusi. Zlo i patnja su prisutni u svijetu. Povezani su sa ljudskom egzistencijom. Oni nas prate kao životna sjena. Odakle dolaze? Od čovjeka? Od Boga? Zlo je trajni čovjekov upitnik. Pitanje je to vjernika i nevjernika. To je iskonsko pitanje. Nad zlom i patnjom razmatrali su proroci i filozofi, razmatraju sve religije i svjetonazori. Zlo dira naše tijelo i duh. Živimo u ovom svijetu, zajedno s drugim ljudima i tu doživljavamo fizičko i moralno zlo. Ono nije nešto izvanjsko /jest i to, ali ne samo to/ nego nešto što je s nama. Zato nam je svima potrebno “krstiti se”, dokidati zlo u sebi i u svijetu. To je čežnja za spasenjem i za oslobođenjem o kojima govori sv. Pavao naglašavajući čežnju svih stvorenja i cijelog kozmosa za spasenjem. Zlo kojem smo svi podložni naša je patnja, a zlo u kojem sami sudjelujemo postaje i naš grijeh ili pogreška. Žalost je u nama jednako prisutna kao i radost. Cijeli ovaj paradoks kojeg živimo realnost je kroz koju i u kojoj izrastamo u čovjeka. Mi se kroz patnju i bol preobražavamo, postajemo drugi ljudi. Kao da u sebi doživljavamo sukob svijeta kojeg živimo i svijeta u nama, sučeljavanje nas i svijeta. U tom se tražimo i nalazimo, odnosno gubimo. Mi se nalazimo u iskustvu patnje i zla i vlastitog poziva. Tko uspije nadvladati zlo i patnju taj doživljava unutarnji rast. Uz svu patnju i zlo teškoća je možda to što ne vidimo smisao i vrijednost toga. Zašto patnja, zašto bol? Ima li patnja smisla? Sama u sebi očito nema. Samo kroz ljubav patnja može dobiti smisao i otvoriti čovjeka prema transcendenciji. Čovjek kroz nju postaje svjestan samoga sebe i svoje krhkosti. Razumjeti činjenicu postojanosti zla ne znači i razumijevanje njegovog smisla. Kao da se unutar svakog čovjeka skriva neka divlja zvijer koju treba pripitomiti. Lomimo se u tom unutarnjem pripitomljavanju i nutarnjem otvaranju. Da smo pitomiji sigurno bi barem manje imali unutarnjih patnja ili bi bili puno snažniji za podnošenje i nošenje svih teškoća koje proizlaze iz naše strukture. Možemo li se osloboditi zla? To je i Jobovo pitanje. Patnja je enigma u samoj sebi. Patnja i zlo su misterij koji se nikako ne mogu miriti s Bogom ljubavi i dobrote. Međutim, kad se u patnji otkrije neki smisao ona postaje preporađalačka. Tada patnja otvara vrata nečem novom. Vjera ne uklanja patnju, ali ju čini podnošljivom. Vjera daje mogućnost izlaska iz “ovog svijeta”, a time i izlaska iz patnje i boli. Isus, on daje smisao patnji i boli. Njegova ljubav sve okreće. Ako se čovjek ne preporodi bit će nosilac zla i patnje. Patnja sve nas polagano mrvi u našem egoizmu i umišljenosti. Patnja nas prizemljuje da postanemo svjesni i one druge, donje, strane čovjekova bića. Bez unutarnjeg oslobođenja nema ni preporođenja. Naše ljudsko spasenje nije u tome što ćemo biti bez grijeha, nego u oproštenju našeg zla, u izbavljenju od zla. To je Isus učinio za sve nas. To je njegova Vesela vijest koju je svojom osobom i riječju navijestio ljudskom rodu. On nam oprašta i izbavlja nas od zla. Njegov je princip i stav ovaj: što je više ljubavi u svijetu manje je zla. Zlo se dokida ljubavlju i dobrotom. Patnja je dio ljudske i kršćanske egzistencije. A vjera bez križa bila bi utopija, ali isto tako bi križ bez uskrsnuća bio besmisao. Nema dvojbe da se protiv boli i patnje treba boriti, ali ne kao protiv prokletstva nego kao protiv manjkavosti u našoj egzistenciji. Da li su patnja i bol ono što nas razbija u našem egoizmu? Tako su je vidjeli neki učitelji. Oni su patnju doživljavali kao bat koji razbija koru oraha da bi se došlo do ploda. Istina, životno je to teško prihvatiti. Nikakva nas ideologija ili misao neće osloboditi od boli i patnje. Oni su svakodnevna stvarnost koju treba osmišljeno živjeti. A osmišljeno se živi život koji je prožet ljubavlju. Ljubiti i činiti dobro može se i u patnji i boli. Kolike je ljude patnja preporodila i oplemenila?! Istina, patnja je misterij svijeta kao što je i zlo, ali ju je s vjerom u Boga i vječni život moguće živjeti osmišljeno i uzdignute glave. /Fr. Marijan Jurčević, o.p./ :::
BTB !!!
Lijep pozdrav ...
28.01.2010. (18:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
betanija
Ovo me podsjeća na jedno posebno proljeće... Na ljude koji su osobito bliski mome srcu. Hvala ti.
P.S. Ivna te puno pozdravlja!
24.01.2010. (20:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mirjam
@ betanija,
volim proljeće, kada se sve budi i kada postajem življa i spremnija na mnoge aktivnosti koje me zovu i koje volim, osobito zemlju i moje biljke koje me čekaju ... I oduvijek sam voljela zemlju! Osjetiti miris zemlje je nešto predivno i često volim bosa hodati ili raditi po njoj, volim i uživam u pripremi, u sadnji, u sijanju, ali i promatranju rasta zasađenoga - satima bih mogla provesti gledajući, proučavajući, 'potičući ih', ... obrezujući ... /i uvjerena sam da ne samo zato što mi je tata agronom i što su mi preci imali puno zemlje koju su voljeli i od koje su živjeli, - ha, ha, ha, .. , iako geni rade svoje/. Proljeće započinjem malo ranije no što ono počinje kalendarski, rođendanom našega sina /a kasni snijeg je tada pao, upravo kada se rodio !/, imendanom muža, kada obično proslavim i svoj imendan - slavim po krsnom imenu, ... i onda kada ono počinje stvarno po kalendaru. ... I tada se ne mogu smiriti već svaki slobodni trenutak 'bježim' ka zemlji ... ka moru ! Dok sam živjela u malom mistu, u djetinjstvu, osobito sam voljela proljetne kiše. Često bih izletjela i pustila da me kupaju, umivaju, čak bih se i izula te bosa gacala da što više osjetim to zadovoljstvo, mokrinu, svježinu, lakoću, umivenost, .. , čistoću ...
...
Hvala na posjeti !
I hvala Ivni na pozdravu,
pozdravljam je puno, od srca ...
/možda se jednom i sretnemo
... i upoznamo, tko zna?/
BVB !!!
Lijep pozdrav ...
25.01.2010. (18:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tamo gdje je srce
Kod tebe opet more - moj omiljeni motiv.
Drugi dio posta, tj. dio u kojem se spominje vječna gozba, podsjetio me na moje često pitanje Bogu kad me pritisne patnja, a to je:
"Bože moj, sad je toliko teško i mučno pa se ja pokušavam domisliti kakvu divotu mi spremaš nakon ovog, ali ne uspijevam svojim umom dokučiti tu tajnu."
Redovito se događa da Bog nadmaši sva moja očekivanja jer Njegov plan je uvijek najbolji i On je uvijek u pravu.
BTB!
25.01.2010. (20:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mirjam
@ tamo gdje je srce,
dugo sam, ali ne neprestance zbog dosta obaveza koje u zadnje vrijeme imam ili sam si ih sama zadala /angažman na poslu sam povećala nadajući se da se ustrajnim, povećanim, savjesnijim, studioznijim, ... , radom, koliko je god moguće, može doprinijeti da kriza o kojoj se priča, ali koja realno i jest, bude bezbolnija, koliko je do mene .. - možda je to utopija, ali čitav život funkcioniram - tako sam odgajana - na način 'daj sve od sebe, koliko možeš, koliko imaš, i više ... , i prepusti Bogu dalje!' .../ - i dosta drugih događanja mimo plana koja su me malo odvojila od svega ovoga - razmišljala što odgovoriti, kako ja reagiram u patnji koje je kroz život bilo dosta. I mogu samo reći da nakon dugo vremena i više raznih patnji nisam više razmišljala i domišljala se što i kako nego durala pouzdavajući se u Boga. Time je patnja bila manja, razlog patnje je istina ostajao, ali ja se nisam iscrpljivala nego radila kako i koliko najviše znam i mogu, najbolje od sebe maksimalno davala, a sve predavala Svevišnjemu sa sve većim pouzdanjem prepuštajući Njemu, i samo Njemu, da odredi ishod i da da izlazak na način Njemu svojstven u vremenu Njemu znanome. I bilo je dobro ! ! ! Sve lakše sam tako prihvaćala rješenja koja nisam ja zamislila, i time se uz njih i vezala, nego sa zahvalnošću obgrljivala ona data iz Njegove ruke te time i blagoslovljena, data na izgradnju meni i svima oko mene. Za naše dobro ! ! ! ...
Hvala drago srce !
BTB !!!
Lijep pozdrav ...
28.01.2010. (18:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mirjam
@ Tamo gdje je srce,
ha, ha, ha, ... nije mi dalo sve staviti - komentar prima određen broj znakova - pa evo dodatak! - /ne znam ukratko i to mi je velika mana .../
Ovo je tekst koji me je dirnuo i koji želim podijeliti sa tobom:
Iskustvo patnje zla
Tko nema iskustvo patnje? Svi ljudi ga imaju. Istina, svatko zlo iskusi na svoj način, ali ga iskusi. Zlo i patnja su prisutni u svijetu. Povezani su sa ljudskom egzistencijom. Oni nas prate kao životna sjena. Odakle dolaze? Od čovjeka? Od Boga? Zlo je trajni čovjekov upitnik. Pitanje je to vjernika i nevjernika. To je iskonsko pitanje. Nad zlom i patnjom razmatrali su proroci i filozofi, razmatraju sve religije i svjetonazori. Zlo dira naše tijelo i duh.
Živimo u ovom svijetu, zajedno s drugim ljudima i tu doživljavamo fizičko i moralno zlo. Ono nije nešto izvanjsko /jest i to, ali ne samo to/ nego nešto što je s nama. Zato nam je svima potrebno “krstiti se”, dokidati zlo u sebi i u svijetu. To je čežnja za spasenjem i za oslobođenjem o kojima govori sv. Pavao naglašavajući čežnju svih stvorenja i cijelog kozmosa za spasenjem. Zlo kojem smo svi podložni naša je patnja, a zlo u kojem sami sudjelujemo postaje i naš grijeh ili pogreška. Žalost je u nama jednako prisutna kao i radost. Cijeli ovaj paradoks kojeg živimo realnost je kroz koju i u kojoj izrastamo u čovjeka. Mi se kroz patnju i bol preobražavamo, postajemo drugi ljudi. Kao da u sebi doživljavamo sukob svijeta kojeg živimo i svijeta u nama, sučeljavanje nas i svijeta. U tom se tražimo i nalazimo, odnosno gubimo. Mi se nalazimo u iskustvu patnje i zla i vlastitog poziva. Tko uspije nadvladati zlo i patnju taj doživljava unutarnji rast. Uz svu patnju i zlo teškoća je možda to što ne vidimo smisao i vrijednost toga. Zašto patnja, zašto bol? Ima li patnja smisla? Sama u sebi očito nema. Samo kroz ljubav patnja može dobiti smisao i otvoriti čovjeka prema transcendenciji. Čovjek kroz nju postaje svjestan samoga sebe i svoje krhkosti. Razumjeti činjenicu postojanosti zla ne znači i razumijevanje njegovog smisla.
Kao da se unutar svakog čovjeka skriva neka divlja zvijer koju treba pripitomiti. Lomimo se u tom unutarnjem pripitomljavanju i nutarnjem otvaranju. Da smo pitomiji sigurno bi barem manje imali unutarnjih patnja ili bi bili puno snažniji za podnošenje i nošenje svih teškoća koje proizlaze iz naše strukture. Možemo li se osloboditi zla? To je i Jobovo pitanje. Patnja je enigma u samoj sebi. Patnja i zlo su misterij koji se nikako ne mogu miriti s Bogom ljubavi i dobrote. Međutim, kad se u patnji otkrije neki smisao ona postaje preporađalačka. Tada patnja otvara vrata nečem novom. Vjera ne uklanja patnju, ali ju čini podnošljivom. Vjera daje mogućnost izlaska iz “ovog svijeta”, a time i izlaska iz patnje i boli. Isus, on daje smisao patnji i boli. Njegova ljubav sve okreće. Ako se čovjek ne preporodi bit će nosilac zla i patnje. Patnja sve nas polagano mrvi u našem egoizmu i umišljenosti. Patnja nas prizemljuje da postanemo svjesni i one druge, donje, strane čovjekova bića. Bez unutarnjeg oslobođenja nema ni preporođenja. Naše ljudsko spasenje nije u tome što ćemo biti bez grijeha, nego u oproštenju našeg zla, u izbavljenju od zla. To je Isus učinio za sve nas. To je njegova Vesela vijest koju je svojom osobom i riječju navijestio ljudskom rodu. On nam oprašta i izbavlja nas od zla. Njegov je princip i stav ovaj: što je više ljubavi u svijetu manje je zla. Zlo se dokida ljubavlju i dobrotom. Patnja je dio ljudske i kršćanske egzistencije. A vjera bez križa bila bi utopija, ali isto tako bi križ bez uskrsnuća bio besmisao. Nema dvojbe da se protiv boli i patnje treba boriti, ali ne kao protiv prokletstva nego kao protiv manjkavosti u našoj egzistenciji. Da li su patnja i bol ono što nas razbija u našem egoizmu? Tako su je vidjeli neki učitelji. Oni su patnju doživljavali kao bat koji razbija koru oraha da bi se došlo do ploda. Istina, životno je to teško prihvatiti. Nikakva nas ideologija ili misao neće osloboditi od boli i patnje. Oni su svakodnevna stvarnost koju treba osmišljeno živjeti. A osmišljeno se živi život koji je prožet ljubavlju. Ljubiti i činiti dobro može se i u patnji i boli. Kolike je ljude patnja preporodila i oplemenila?! Istina, patnja je misterij svijeta kao što je i zlo, ali ju je s vjerom u Boga i vječni život moguće živjeti osmišljeno i uzdignute glave.
/Fr. Marijan Jurčević, o.p./
:::
BTB !!!
Lijep pozdrav ...
28.01.2010. (18:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...