"Nakon ljeta kada je Missy nestala, Velika Tuga omotala se oko Mackovih ramena poput kakvog nevidljivog, ali gotovo opipljivo teškog šala. Njezina mu je težina tupila pogled i pogrbljivala ramena. Iscrpljivali su ga pokušaji da je se otrese- kao da su mu ruke zašivene u crne nabore očaja i kao da je postao dijelom svega toga. Jeo je, radio, volio, sanjao i igrao se u svojim teškim skutima koji su ga pritiskali kao da nosi olovni kućni ogrtač-tumarajući svakodnevno kroz turobnu koprenu koja je iz svega isisavala žive boje. Katkad bi oćutio da mu se Velika Tuga steže oko grudi i srca poput čvrstih spona metalnog steznika, cijedeći mu suze iz očiju sve dok ne bi osjetio da u njegovim spremištima vode nema ni kapi..." ( William P.Young: "Koliba") Draga Vesna, svaku Vašu riječ osjećam kao da je napisana mojom rukom, kao da je izašla iz moje duše... "Ono mjesto" i sve vezano za "tamo"... isti su osjećaji i neprihvaćanje. Potpuna identifikacija s osjećajima i ponašanjem većine nas "odabranih", ali utjehu ne nalazim...
19.11.2009. (08:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Niti ja Zdenka, niti ja.....i ne želim utjehu, zapravo. Valjda bi to značilo: oslobađanje tereta, bola, muke, očaja, beznađa, jada, suza....a to bi mi značilo odmak od moje male. Shvaćam da je to potrebno kako bi naš (moj, tvoj, naš, vaš) život povratio normalu (kakvu-takvu) i kvalitetu, ali mislim da je to nemoguće, ili pak postaje nemogućim zbog mojeg odbijanja. Nisam pročitala Kolibu (stalno je vani, mislim u gradskoj knjižnici) pa ne bih mogla diskutirati o tome, ali mi je puno lakše znajući da posve iste osjećaje i stanja dijelim s onima koji su doživjeli isto.Da nije tako, pomislila bih da sam potpuno poludjela. A možda i jesam/jesmo?!
19.11.2009. (16:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pogledala sam emisiju, meni je ostalo urezano ono što je Borutova majka rekla, kako živimo dva života. Čini mi se da voditeljica to nije baš shvatila ( a to je izgleda i normalno jer oni koji to nisu doživjeli i ne mogu sebi predočiti) jer ju je pitala kako to izgleda.... da li postoji vrijeme kad ne misle na Boruta i vrijeme kad misle, pa su to ta dva života... a majka je pokušala objasniti da je to nešto drugačije, ta dva života se vode u isto vrijeme, jedan je na van, ono što se vidi, ono kako moramo biti prema drugima, a onaj drugi je u nama, ono što se ne vidi...ono što samo mi osjećamo. Malo je teško objasniti ikome ( a možda i nije potrebno, osim kad zaista pitaju) kako izgleda taj film koji se nama vrti u glavi svake sekunde i svakog trenutka u danu ... Kao na pokretnoj traci koja ispisuje vrijeme i datum i temperaturu, tako ja imam osjećaj da mi se ta traka vrti u glavi i ispisuje ime STELA....i tako u nedogled. Kad kažemo da ih osjećamo u sebi, a ne tamo na onom mjestu, isto je to teško za opisati riječima....to je jednostavno osjećaj...možda slično trudnoći, samo smo ih onda osjećale fizički, a sada je mrvicu drugačije...
19.11.2009. (23:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pročitala sam sve,i ustuknula pred zidom boli i patnje.Kad bih mogla raskrilliti ruke,i prigrliti sve vas u krik,olakšanja,preuzeti bar dio vaše patnje,ja bi onda ispunila barem mali dio biti svoga postojanja. Ali ne,vi poput Dedala umirete iznutra,a ja mogu,samo s tugom gledati vaše nestajanje. Zašto sam bespomoćna??? Kako nešto reči,kad su riječi prazne???? volim Vas i molim se za Vas,ali nisam s Vama završila baka
05.12.2009. (16:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
studentica
Dobar dan! Jedan dan slucajno sam dosla na vas blog i dugo se zadrzala citajuci o vasoj Uni...i ja sam studentica u Zadru, rodjena na isti datum kao i vasa Una...iako je nisam osobno poznavala znajte da je nosim u svojim molitvama i mislima...nekako ostavila je trag na meni, na mnogima....i ja sam zaplakala nad tom tako tuznom sudbinom jednog mladog zivota koji je prerano napustio ovaj svijet....mozda ce biti malo neprimjereno sto vam ovo pisem, ali nakon sto sam procitala vase postove odnosno pisma vasoj predivnoj Uni, nazvala sam svoju majku i dugo pricala s njom...jer zivot je tako brz, tako nepromisljeno hodamo kroz njega nedovoljno emocionalni za one koji su nas stvorili...ne vidim cesto svoje jer smo kilometrima udaljeni...ali znam da me vole...i to mi pokazuju svojim postojanjem u mom zivotu...a ja cesto tako nemarno vrludam stavljajuci na prvo mjesto neke druge ljude, druge dogadjaje...znam da vam je tesko, ali znajte da ona- Una nekako tiho zivi u svima nama koji smo bar jednom procitali vasa pisma Uni...i vjerujem - znam da ona sve ovo cuje....jer ova pisma dopiru daleko u Nebo do Nje- vaseg andjela! Cuvajte se! pozdrav
07.12.2009. (15:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lijepo je čitati tvoje riječi, taj...napredak u smislu shvaćanja ljubavi roditelja. Shvaćam ja vas mlade, ta i sama sam bila u toj dobi; sve nam je tada važnije, puni smo planova, trčimo za realizacijom, gubimo na tom putu sve i svašta, a roditelja se sjetimo tek onda kad to i sami postanemo. Zaista, život je nepredvidljiv i zaista, ništa ne možemo znati unaprijed, čak nam je i slutnja strana... , a vjeruj mi, već je i odlazak djeteta na fakultet na neki način gubitak, i teško to prihvaćamo. Pa ipak, sve dok ste vi, naša djeca živi, sve je drugačije. Ispunjeni smo na drugi način, a kad ste i prisutni, naše je srce puno. Hvala još jednom na posjeti, puno mi znači, tim više što mi je Zadar poseban grad, a slike sa fakulteta....u srcu.
08.12.2009. (22:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga moja ,često dok čitam ove stranice ,nalazim sebe,u osjećajima,razmišljanjima,utisak "naših" oko nas.Nitko od njih ne razumije,često sebi kažem ,nisu doživjeli i ne mogu shvatiti,ali često me strašno i povrijede,kao utjehu mi neki kažu "pa bolje da ti je umrla nego da je ovako kao Martina,pa moraš oprostiti to je ljudski,pa ima i gorih slučajeva,pa moraš se pomiriti,pa pogledaj ove majke što su ostale bez sinova u ratu" i tako redom ,ožeži po mojim osjećajima,zamalo kao da ja griješim što tugujem za svojim djetetom. Pročitala sam knjigu Koliba,jedan prijatelj mi ju je dao,rekavši evo nisi ti jedina ,ali nije me utješila.Zaista smo sami u ovome, samo se mi razumijemo.Topli pozdravi od Ane, Katarinine mame.
16.12.2009. (12:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
u ovom času mislim na tebe ... znaš spremam ručak, gledam ih kako se vesele poklonima... sama pomisao da tvojeg djeteta nema s tobom probode me bolno, u trenu. grlim te...
25.12.2009. (11:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Draga Vesna! U ovim danima blagdana, bez svoje drage Une, znam da si beskrajno tužna. Suosjećam s tobom. Od srca te grlim i plačem s tobom.
25.12.2009. (21:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zdenka
"Nakon ljeta kada je Missy nestala, Velika Tuga omotala se oko Mackovih ramena poput kakvog nevidljivog, ali gotovo opipljivo teškog šala. Njezina mu je težina tupila pogled i pogrbljivala ramena. Iscrpljivali su ga pokušaji da je se otrese- kao da su mu ruke zašivene u crne nabore očaja i kao da je postao dijelom svega toga. Jeo je, radio, volio, sanjao i igrao se u svojim teškim skutima koji su ga pritiskali kao da nosi olovni kućni ogrtač-tumarajući svakodnevno kroz turobnu koprenu koja je iz svega isisavala žive boje.
Katkad bi oćutio da mu se Velika Tuga steže oko grudi i srca poput čvrstih spona metalnog steznika, cijedeći mu suze iz očiju sve dok ne bi osjetio da u njegovim spremištima vode nema ni kapi..." ( William P.Young: "Koliba")
Draga Vesna, svaku Vašu riječ osjećam kao da je napisana mojom rukom, kao da je izašla iz moje duše... "Ono mjesto" i sve vezano za "tamo"... isti su osjećaji i neprihvaćanje.
Potpuna identifikacija s osjećajima i ponašanjem većine nas "odabranih", ali utjehu ne nalazim...
19.11.2009. (08:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Niti ja Zdenka, niti ja.....i ne želim utjehu, zapravo. Valjda bi to značilo: oslobađanje tereta, bola, muke, očaja, beznađa, jada, suza....a to bi mi značilo odmak od moje male. Shvaćam da je to potrebno kako bi naš (moj, tvoj, naš, vaš) život povratio normalu (kakvu-takvu) i kvalitetu, ali mislim da je to nemoguće, ili pak postaje nemogućim zbog mojeg odbijanja. Nisam pročitala Kolibu (stalno je vani, mislim u gradskoj knjižnici) pa ne bih mogla diskutirati o tome, ali mi je puno lakše znajući da posve iste osjećaje i stanja dijelim s onima koji su doživjeli isto.Da nije tako, pomislila bih da sam potpuno poludjela. A možda i jesam/jesmo?!
19.11.2009. (16:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Nismo poludjeli, samo nas je ubila smrt naše djece... a kao prokletstvo ostavila nas da gledamo i svaki dan vrištim od boli u boli....
19.11.2009. (23:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Pogledala sam emisiju, meni je ostalo urezano ono što je Borutova majka rekla, kako živimo dva života. Čini mi se da voditeljica to nije baš shvatila ( a to je izgleda i normalno jer oni koji to nisu doživjeli i ne mogu sebi predočiti) jer ju je pitala kako to izgleda.... da li postoji vrijeme kad ne misle na Boruta i vrijeme kad misle, pa su to ta dva života... a majka je pokušala objasniti da je to nešto drugačije, ta dva života se vode u isto vrijeme, jedan je na van, ono što se vidi, ono kako moramo biti prema drugima, a onaj drugi je u nama, ono što se ne vidi...ono što samo mi osjećamo. Malo je teško objasniti ikome ( a možda i nije potrebno, osim kad zaista pitaju) kako izgleda taj film koji se nama vrti u glavi svake sekunde i svakog trenutka u danu ... Kao na pokretnoj traci koja ispisuje vrijeme i datum i temperaturu, tako ja imam osjećaj da mi se ta traka vrti u glavi i ispisuje ime STELA....i tako u nedogled. Kad kažemo da ih osjećamo u sebi, a ne tamo na onom mjestu, isto je to teško za opisati riječima....to je jednostavno osjećaj...možda slično trudnoći, samo smo ih onda osjećale fizički, a sada je mrvicu drugačije...
19.11.2009. (23:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
baka todebo
Pročitala sam sve,i ustuknula pred zidom boli i patnje.Kad bih mogla raskrilliti ruke,i prigrliti sve vas u krik,olakšanja,preuzeti bar dio vaše patnje,ja bi onda ispunila barem mali dio biti svoga postojanja.
Ali ne,vi poput Dedala umirete iznutra,a ja mogu,samo s tugom gledati vaše nestajanje.
Zašto sam bespomoćna???
Kako nešto reči,kad su riječi prazne????
volim Vas i molim se za Vas,ali nisam s Vama završila baka
05.12.2009. (16:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
studentica
Dobar dan! Jedan dan slucajno sam dosla na vas blog i dugo se zadrzala citajuci o vasoj Uni...i ja sam studentica u Zadru, rodjena na isti datum kao i vasa Una...iako je nisam osobno poznavala znajte da je nosim u svojim molitvama i mislima...nekako ostavila je trag na meni, na mnogima....i ja sam zaplakala nad tom tako tuznom sudbinom jednog mladog zivota koji je prerano napustio ovaj svijet....mozda ce biti malo neprimjereno sto vam ovo pisem, ali nakon sto sam procitala vase postove odnosno pisma vasoj predivnoj Uni, nazvala sam svoju majku i dugo pricala s njom...jer zivot je tako brz, tako nepromisljeno hodamo kroz njega nedovoljno emocionalni za one koji su nas stvorili...ne vidim cesto svoje jer smo kilometrima udaljeni...ali znam da me vole...i to mi pokazuju svojim postojanjem u mom zivotu...a ja cesto tako nemarno vrludam stavljajuci na prvo mjesto neke druge ljude, druge dogadjaje...znam da vam je tesko, ali znajte da ona- Una nekako tiho zivi u svima nama koji smo bar jednom procitali vasa pisma Uni...i vjerujem - znam da ona sve ovo cuje....jer ova pisma dopiru daleko u Nebo do Nje- vaseg andjela!
Cuvajte se!
pozdrav
07.12.2009. (15:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Lijepo je čitati tvoje riječi, taj...napredak u smislu shvaćanja ljubavi roditelja. Shvaćam ja vas mlade, ta i sama sam bila u toj dobi; sve nam je tada važnije, puni smo planova, trčimo za realizacijom, gubimo na tom putu sve i svašta, a roditelja se sjetimo tek onda kad to i sami postanemo. Zaista, život je nepredvidljiv i zaista, ništa ne možemo znati unaprijed, čak nam je i slutnja strana... , a vjeruj mi, već je i odlazak djeteta na fakultet na neki način gubitak, i teško to prihvaćamo. Pa ipak, sve dok ste vi, naša djeca živi, sve je drugačije. Ispunjeni smo na drugi način, a kad ste i prisutni, naše je srce puno. Hvala još jednom na posjeti, puno mi znači, tim više što mi je Zadar poseban grad, a slike sa fakulteta....u srcu.
08.12.2009. (22:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Moj mali anđeo
Draga moja ,često dok čitam ove stranice ,nalazim sebe,u osjećajima,razmišljanjima,utisak "naših" oko nas.Nitko od njih ne razumije,često sebi kažem ,nisu doživjeli i ne mogu shvatiti,ali često me strašno i povrijede,kao utjehu mi neki kažu "pa bolje da ti je umrla nego da je ovako kao Martina,pa moraš oprostiti to je ljudski,pa ima i gorih slučajeva,pa moraš se pomiriti,pa pogledaj ove majke što su ostale bez sinova u ratu" i tako redom ,ožeži po mojim osjećajima,zamalo kao da ja griješim što tugujem za svojim djetetom. Pročitala sam knjigu Koliba,jedan prijatelj mi ju je dao,rekavši evo nisi ti jedina ,ali nije me utješila.Zaista smo sami u ovome, samo se mi razumijemo.Topli pozdravi od Ane, Katarinine mame.
16.12.2009. (12:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
u ovom času mislim na tebe ... znaš spremam ručak, gledam ih kako se vesele poklonima... sama pomisao da tvojeg djeteta nema s tobom probode me bolno, u trenu. grlim te...
25.12.2009. (11:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Draga Vesna!
U ovim danima blagdana, bez svoje drage Une, znam da si beskrajno tužna. Suosjećam s tobom. Od srca te grlim i plačem s tobom.
25.12.2009. (21:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...