Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (6)

Marketing

  • slavica

    MILA VESNA
    Zaista,i te kako su nam potrebni tople rjeci utjehe,bar malo one iskrene,topli zagrljaj od sra,ali kako vreme prolazi oni su nekako sve manji,nekako se sve udaljavaju od nas.Do duse nemogu da kazem da su svi isti,neki od njih su mi ostali i do dan dan danas pruzaju mi veliku utjehu,tople rjeci a to mi je i to kako potrebno.A u neke sam se skroz razocarala,pa malo vise i od rodbine,koji poceli su zaboravljati na mene,s obrazlozenjem da im je zao meni i ne mogu me gledati.A to ponekd boli,ali ve sam se navikla,i ne ocekujem puno.Ne mogu vise objasnjavati kako mi je,bol je moja a ja cu se nositi kako znam i umjem.A TESKO JE PRETESKO nositi se sa ovoliko boli,kako vreme prolazi vec je sest godina bez moje NATASE,a po mom osobnom misljenu i iz iskustva bol je veca,svakim danom sve veca.I mislim kao da se sve desilo juce,toliko j to svjezo,a tako ke valjda biti do kraja zivota.E tu se razilazimo sa ljdima,njima je sve to daleko,a nama je kao da se to desilo juce.Mnogo toga bih htjela pisati,ali ne znam dobro jezik,pa bar malo pottrudila sam se.
    grlim te slavica

    avatar

    18.10.2009. (09:58)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Ispričat ću ti priču

    Bio jednom jedan čovjek koji je mnogo putovao. Tijekom svog života posjetio je stotine stvarnih i izmišljenih zemalja…
    Jedno od putovanja kojeg se najčešće prisjećao bio je posjet Zemlji Dugih Žlica. Slučajno je došao do granice: na putu od Grožđezemske do Paraisa nalazio se malen odvojak prema spomenutoj zemlji. Kako je volio istraživati, krenuo je tim putem. Krivudava cesta završavala je pred golemom osamljenom kućom. Kad se približio, primjetio je da je kuća podijeljena na dva paviljona: Zapadno krilo i Istočno krilo. Parkirao je auto i prišao kući. Na vratima je stajala obavijest:

    Zemlja Dugih Žlica
    “Ova malena zemlja
    sastoji se od samo dvije
    prostorije nazvane crna i
    bijela. Kako biste prošli
    njima, morate ići hodnikom
    do račvanja. Skrenite desno
    ako želite posjetiti crnu sobu
    ili lijevo ako želite posjetiti
    bijelu sobu.”

    Čovjek je hodao hodnikom i nasumce je prvo skrenuo desno. Novi hodnik, dugačak nekih pedeset metara, završavao je golemim vratima. Čim je napravio prve korake, začuo je jaukanje i zapomaganje koji su dopirali iz crne sobe.
    Na trenutak su ga uzvici boli i patnje malo pokolebali, ali odlučio je nastaviti. Došao je do vrata, otvorio ih i ušao.
    Oko golema stola sjedile su stotine ljudi. Na sredini stola nalazile su se najizvrsnije delicije koje je čovjek mogao zamisliti i, iako su svi imali žlicu kojom su mogli dosegnuti središnji tanjur, umirali su od gladi. Razlog je bio taj što su žlice bile dvostruko duže od njihovih ruku i bile su vezane za njihove ruke. Tako su se svi mogli poslužiti, ali nitko nije mogao prinijeti hranu ustima.
    Situacija je bila tako očajna i urlici tako neugodni da se čovjek okrenuo i izjurio iz sobe.
    Vratio se u središnju dvoranu i krenuo lijevim hodnikom, koji je vodio u bijelu sobu. Hodnik, potpuno jednak prethodnome, završavao je jednakim vratima. Jedina je razlika ta što se putem nisu čuli jaukanje i zapomaganje. Kad je došao do vrata, istraživač je okrenuo kvaku i ušao u sobu.
    Stotine osoba sjedile su i ovdje oko stola jednakog onome u crnoj sobi. I ovdje su se na sredini nalazile najizvrsnije delicije i svima su žlice bile vezane za ruke.
    Ali tu nitko nije jaukao ni zapomagao. Nitko nije umirao od gladi jer su svi hranili jedni druge!

    Čovjek se nasmiješio, okrenuo i izašao iz bijele sobe. Kada je čuo “klik” vrata koja su se zatvorila, iznenada se čudom našao u svome autu na putu u Parais.

    avatar

    18.10.2009. (19:55)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Ispričat ću ti priču je i naslov knjige koju upravo čitam (autor Jorge Bucay), i kada sam danas pročitala tvoj post podsjetio me na ovu priču. Dok sam ju čitala, još dok sam bila na onom dijelu crne sobe, odmah sam u sebi pomislila: a zašto ne hrane jedni druge?
    Ja vjerujem da smo mi u bijeloj sobi, da se hranimo i da se čuvamo i da si pomažemo.
    Grlim te u mislima, svaki dan..
    Sandra

    avatar

    18.10.2009. (19:58)    -   -   -   -  

  • emocija

    Kada sam danas na NOVOJ TV, u magazinu in ( prilog o roditeljima djece stradale u prometu) ugledala Unino lice preko cijeloga ekrana, glava je htjela eksplodirati, a srce, to mjesto neprekidnog bola, zaboljelo je paklenski. I sad mi je zlo. Zlo od sjećanja na taj strašan dan i na sve ostale dane koji su sljedili i koji još sljede. Ne znam kako sve to možemo izdržavati, kako živjeti razbijenim i sklepanim životom? Draga Slavice, šest predugih godina si bez Nataše i svjesna si da je bol svakim danom sve veća. I to je istina, to je stvarnost. U prvim nas je trenucima šok štitio, um odbijao pomisao na kraj, a onda kako je vrijeme prolazilo, taj isti um se okrenuo, odmetnuo i svakodnevno nas podsjeća: nikad više, nikad više....... ne znam, ne znam zašto uopće dalje kad se apsolutno ništa neće i ne može promijeniti.
    U tom užasu, glavu mi na površini života još drži prisutnost vas koje jednako živite, shvaćate, bolite sa mnom moju i vlastitu bol i kako Sandra kaže "hranimo jedni druge" svojim mislima, zagrljajima, šutnjom, ljubavlju......Međutim ima kriznih dana (kao ovaj moj današnji) kad se sve gubi, ogoljuje, prazni i ostaje samo bezdan koji se više ničim ne može ispuniti.

    avatar

    20.10.2009. (19:44)    -   -   -   -  

  • dadi

    Draga Unina majko!
    Grlim te bez riječi, žalosna majko, u svojim svakodnevnim mislima. I te kako shvaćam tvoju bol jer tvoja bol je bol svake majke svjesne da joj se cijeli svijet može srušiti u samo jednom trenutku.

    avatar

    20.10.2009. (21:35)    -   -   -   -  

  • milicza

    ostavljam ti zagrljaj... ubi me ovaj tvoj post. oprosti što nemam riječi.. no tu sam, čitam to što pišeš i tugujem i plačem s tobom.

    avatar

    14.11.2009. (18:42)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...