Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (7)

Marketing

  • d

    Bog Vesna,

    žao mi je zbog tvoje mame. Razumijem način tvoga tugovanja,jer kao što ljubav koju osjećaš prema Uni nitko na ovome svijetu ne može zamijeniti, tako su tuga i bol za sve druge umanjene snage.
    Gledala sam "Nedjeljom u 2" i od svih Mandićevih govorancija, jedina mi je istinita, poštena i vrijedna pažnje bila njegova izjava: " Ja i moja žena imamo našu kćer."
    Draga, uvijek sam i bit ću u mislima s tobom. D.

    avatar

    30.09.2009. (19:57)    -   -   -   -  

  • emocija

    Da, i mene su dirnule njegove riječi, kao uostalom i njegova (njihova) tuga. Identična situacija, jedno dijete, uspješna kćer, ponosni roditelji, bol... U njegovoj sam knjizi (Sebi pod kožu) pronašla sebe i svoje reakcije i otada ima posebno mjesto na mojoj ljestvici osoba, iako sam ga oduvijek cijenila zbog njegovih kritika i uopće opusa književnosti.
    Hvala za podršku, dirnuta sam što vas imam.

    avatar

    30.09.2009. (20:27)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    I sama se više - manje (zadnjih dana manje) uspješno koristim metodom odgađanja.
    Odgađam misliti, odgađam osjećati, odgađam tugovati...
    Da li s tim odgađanjem zapravo i potiskujem... ne znam više...
    Samo znam da val boli, koji kad preplavi, jako teško podnosim.

    Žao mi je zbog tvoje mame. Znam, jer sam čitala u tvojim ranijim postovima, da su ti odnosi bili pomalo narušeni, no ipak, dirnulo me kad si napisala da te više nitko neće zvati mama, a od sad ni ti to više nećeš moći.

    avatar

    02.10.2009. (14:52)    -   -   -   -  

  • n

    Vesna,
    razumijem tvoju bol zbog Une. No razmisli malo kakav dojam je dobila osoba koja te pita kako si, a ti joj "zatvoriš vrata"- ne želim sada konkretno reći na koji se to način dogodilo,a bilo je prije otprilike par mjeseci. Mislim da bi ti malo olakšalo kad bi pričala s ljudima koje poznaješ,a ne samo s onima preko neta..Jer nitko ti ne želi ništa loše, dapače želimo ti ponuditi toplu ljudsku riječ.
    Znamo kako je to jer smo i mi imali tragediju u obitelji prije nekoliko godina, a malo je ljudi pitalo kako se nosimo s tim, kako smo.
    Zasad toliko, čuvaj se i drži se nekako.

    avatar

    05.10.2009. (15:33)    -   -   -   -  

  • emocija

    @n- bilo bi mi lakše pokušati se sjetiti što se to zbilo, kad želja za anonimnošću ne bi postavljala granice, a slovo "n" me trenutno na nikoga ne upućuje. Neću se uopće niti pokušati "opravdati" ali svi koji me malo bolje poznaju, znaju da sam jedva nekako uspjela razdvojiti vrijeme na poslu od onoga koje preostaje jer sam do tada uvidjela da ne mogu drugačije funkcionirati. Došle bi mi neke drage osobe (kao i ti uostalom, vjerujem u to) i riječ, po riječ, spomenulo bi se i Unino ime, i vjeruj mi, više za ništa nisam bila sposobna. U meni je sve stalo drhatati, suze, dekoncentracija....a ako me znaš, onda znaš i u kakvom okruženju radim(o). Telefoni, kolege, djeca...... Međutim činjenica je da se (pre)rijetki osmjele kontaktirati me izvan radnog vremena pa tako doista preostaju osobe, kako kažeš, "sa neta". O tome sam puno pisala, to me dodatno boli jer ispada da nakon radnog dana prestaje i želja (neću upotrijebiti grublju riječ "potreba") da se zaviri u bol ovoga doma i da se ponudi topla riječ. Ovdje mislim na sve: prijatelje, poznanike, rodbinu. I tako preostaju samo virtualne (više manje) osobe.

    avatar

    05.10.2009. (18:00)    -   -   -   -  

  • milicza

    plačem, samo u tišini plačem. veliki zagrljaj ti šaljem.hvala ti na toplim riječima. puno mi znače, kad su od tebe.

    avatar

    09.10.2009. (12:16)    -   -   -   -  

  • dani

    Draga mama,
    procitala sam dosta toga na ovoj stranici da bih dodirnula duboku bol koja me podsjeca na jedan veliki gubitak, ali ne ravan vasem. Vase su rijeci teske, duboke, pune boli, gorcine, ali i straha. Borite se i trazite odgovor vise nego ikada prije, mozda i prvi put iskreno. Istina je da zivimo u vremenu kada se citaju neke druge stvari, kada ljude zanima vijest, tragedija koju brzo zaborave i gustaju u njezinoj surovosti ne misleci na njezine aktere. Pisem ovo zato sto placem zajedno s vama i zato sto vidim samu sebe u vama. Prvo pomislih da su neke rijeci surove, a potom vidjeh sebe iza istih. Vi ste akter jedne velike, nezamislive boli. Einstein nam je dokazao kako je vrijeme relativno, znanost nam kazuje kako ono putuje kroz prostor, vidimo zvijezde koje danas vise zapravo ne postoje. Svaki ovaj cas naseg zivljenja putuje, putuje svemirom i tko zna gdje je sad. Mi nismo samo tjelesni i instiktivni, pa vi ste svjedok i duhovnog odrastanja jednog mladog bica, ne zaljubljujemo se u tijelo vec u nesto mnogo vise. Svaki tren naseg zivota je cudo, cudo, cudo, perfekcija kojoj se valja diviti. Divim se vama i vasoj duhovnosti, to nikad nece nestati. Ne kazem da postoji odgovor, da je taj neki drugi svijet negdje tamo, kazem samo da svaki nas prozivljeni trenutak ne nestaje, ne prestaje vec putuje. Tezak je "samo" rastanak. Evo ja vam pisem jer vec danima mislim na vas i na vasu kcer, ta vi ste jos uvijek mama i mota mi se po glavi to ime, koje ste tako lijepo i iskreno predstavili Una, Una Varelija, eto za mene ce uvijek postojati, ja cu je se uvijek sjecati dok god me ima. Ljubim vas

    avatar

    14.10.2009. (16:18)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...