Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (11)

Marketing

  • Marija Beljan

    Vesna moja vidim da si tu. Živiš kao i sve mi manje više. Živimo kao žive. Šta misliš kakav je to uspijeh. Čitajući od početka odmah sam se vidjela da levitiram jer se tako osjećam, kao zatvorena u kutiju bez zraka bez sile teže, samo levitiram.... nema naprijed, nema nazad, samo tu gdje sam... a onda padaju korice teške knjige. Valja ja vidim tako sebe... samo nikako da padnu te korice i da je kraj.

    avatar

    05.09.2009. (18:47)    -   -   -   -  

  • emocija

    Je, tu sam već dva tjedna, nekako me Murter održavao u iscjeljiteljskoj fazi to vrijeme, tako da sam imala neki odmak od vlastite stvarnosti. Jednom ću napisati odu Murteru, ne toliko kao otoku i mjestu, iako i to zaslužuje, barem što se mene tiče, već više o Murteru kao terapijskom okruženju i ozdravljanju moje duše koje mi podaruje. Prije je ta faza trajala duže, možda i pola godine, sada je to nemoguće očekivati, no ipak, barem mi daje mir pola mjeseca.Osjećaj je to anđeoski, barem mu ja dajem taj značaj, rasterećen svega, i lijepoga i ružnoga, sve je moguće i ništa nije moguće. nek me još malo drži, barem spavam po noći u komadu 7 sati.

    avatar

    05.09.2009. (18:58)    -   -   -   -  

  • Dadi

    I da hoću, ne mogu ne misliti o tebi, tvojoj Uni, o svim ožalošćenim majkama i njihovoj djeci.

    avatar

    05.09.2009. (19:30)    -   -   -   -  

  • mama A

    Veliko hvala za spomen na moju Antoniju!
    Antonijina mama

    avatar

    05.09.2009. (21:13)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Kako imamo identična iskustva, identične reakcije i identične misli koje to sve poprate i s kojima se borimo. Vrijeme koje prolazi ne čini ništa na našem iscjeljenju od ove užasne boli. Naprotiv, baš je onako kako si napisala kod mene: SVE JE TEŽE.
    Jer je, sve je teže, barem se ja tako osjećam. Ovo ljeto mi je bilo pakleno teško, duboko sam zaglibila i još se čupam, a tek sad mi počinje agonija...

    avatar

    05.09.2009. (21:19)    -   -   -   -  

  • emocija

    Stvarno nevjerojatno (ili nije?) Sandra. Kad sam danas objavila post, a onda pregledala ostale, pomislila sam pri čitanju tvoga od neki dan...Pa mi mislimo isto u isto vrijeme?! Ali zapravo ništa nije čudno ni nestvarno. Muče nas (mislim na sve nas) isti osjećaji; kad se smiri šok, počinje zapravo daleko teži dio, jer svjesne smo da je to konačno. I dok ostali pomalo počinju zaboravljati, nama je sve kao prvog dana, a usamljeniji smo no ranije.

    avatar

    05.09.2009. (21:36)    -   -   -   -  

  • misao

    draga emocija,
    mislim i razmišljam. Ipak mislim da je bolje šutjeti, iz straha da se ne bi reklo nešto krivo, ili previše ili premalo, iako tada riskiramo da budemo okarakterizirani kao nezainteresirani i hladni, kao netko tko ide linijom manjeg otpora, često je po strani i ne muti vodu. Dakle, šutjeti, radije nego puštati riječi i misli bez reda i mozga. Ne razumijem koliko ljudi prečesto znaju biti netaktični, okrutni i samoživi i samodostatni, totalno u sebi, zatvoreni za sve oko sebe, bez razumijevanja i bar malog promišljanja. Ljudska je glupost (i tupost) bezgranična (jednom netko reče).
    Vidim da ste pročitali A. Dubois. Često je citirate...
    Lijep pozdrav! U mislima s Vama
    misao

    avatar

    10.09.2009. (10:20)    -   -   -   -  

  • emocija

    U svezi komentara (donekle) MISAO: Evo još jedne potvrde ove moje, ne bih rekla, baš tvrdnje/premise, ali sume sumarum razmišljanja. Naime, danas mi kolegica s posla prepričava jedan događaj od prije nekoliko dana. U centru priče je jedna naša druga kolegica koja je ljetos izgubila muža. Iako je bila svjesna da neće dobro završiti obzirom na napredak bolesti ozbiljne dijagnoze, ipak se (kao svatko živ) negdje u sebi možda nadala čudu. Suprug je umro, a djeca su odrasla i sa svojim obiteljima. Nisu daleko od nje, ali....ali je ona izgubila druga. U tom kontekstu, naš je direktor izjavio da se s njome ne bi smjelo pričati o preminulom suprugu jer to kod nje izaziva plač i stalno razmišljanje o gubitku?! Usput, ona kojoj je to rekao kao primjedbu također je izgubila supruga, koji joj je bio sve. Tako ONI, koje je usud poštedio, razmišljaju: Nemojte (upotrijebit ću Vaše riječi) mutiti (vodu) jer će sve biti lakše. Ali za koga? Pretpostavljam za njih, ali ne i za nas. I to oni ne mogu shvatiti, odnosno, bit ću drska i reći, neće ili ne žele shvatiti. To, da za nas više nema nikakve lakoće, nikakvog ostavljanja po strani. Jer to bi značilo da i sami brišemo iz vlastite svijesti one koje smo izgubili i bez kojih teško možemo nastavljati svoj život. To bi bio moj zaključak.
    A. DuBois sam pročitala, odnosno njenu knjigu "Mi smo njihov raj" ali nije me se dotakla osim u svojim prikazima profila osoba koje su izgubile voljene. To da, no u npr. slanje SMS poruka od tamo na naše mobitele, ne mogu povjerovati. Ne znam, možda bi trebalo doživjeti svojevrsni trans i povezati se s voljenima snagom svoga uma, ali u realnost postojanja ne vjerujem.

    avatar

    10.09.2009. (17:17)    -   -   -   -  

  • Fabijeva mala seka

    Hvala na Vasem komentaru, to je najmanje sta sam mogla ucinit.

    Da se nadovezem na Vas post- a kako ponovno naucit zivjet kada zivite i sada najbolje sto mozete sa obzirom na ovo sto vam je zivot priredio. Da mozete vise - napravili bi to, ali sljedite srce i ponasate se onako kako zelite,mozete i morate...

    Ne trebate ucit zivjet nego se ljudi koji nisu dozivjeli ovo trebaju naucit ljudskosti i prestat osudjivat ono sto neznaju, blago onome tko ima svoje djete uz sebe i ako vec neznaju koliko su sretni zbog toga radije neka sute nego idu ucit vas o tome sto bi i kako trebali sada... Mozda niste osoba od prije ali ni vas zivot nije zivot od prije, vi ste ZIVI i funkcionirate, s obzirom na okolnosti nitko normalan i sa makar mrvicom ljudskosti nebi smjeo ovakve izjave davat...

    Zagrljaj od Tee

    avatar

    16.09.2009. (21:43)    -   -   -   -  

  • mirami

    Možda nije prikladno mjesto ali istiniti događaj...

    Molim te mama nemoj više plakati

    Teško je napisti riječi utijehe ali mogu ti napisti nešto što se uistinu dogodilo.
    Prije dvadeseti koju godinu mama kojoj je umrla kćer pričala mi je kako ju je znala sanjati i jednom u snu vidjela je ćerku tužnu sa ogromnim velikim trbuhom.Mama kao mama sva u strahu pital ju što joj je?Ćerka joj kaže"Tužna sam kad te gladam kako stalno plačeš a veliki trbuh to su tvoje suze,one su mi veliki teret molim te mama nemoj više plakati.
    Mama dalje priča od tog dana više nije svaki dan išla na groblje,maknula je sve slike osim jedne i nastoja je što manje biti tužna i žalasn.Više nije tržila razlog zašto ona?
    Nakon nekog vremen ćerka joj se opet javi u snu vesela,lijepa i nasmijana i kaže joj :Hvala ti mama,doro sa i ovdje mi je jako lijepo.

    avatar

    21.09.2009. (12:41)    -   -   -   -  

  • misao

    draga emocija,

    iako je prošlo neko vrijeme, samo da se nadovežem na svoj zadnji komentar; u vezi šutnje. Bila sam se tada nadovezala na vaš tekst o gospođi na Murteru za koju je malo reći da nema takta - na to i te sam mislila kad sam rekla da je ipak bolje šutjeti, bolje nego boliti druge, ranjavati ih svojom (glupošću) nepažnjom.
    Vjerujem da je Vama ipak bolje da se priča, spomene, pokaže da se zna. no, teško je početi, odvažiti se na taj korak, postaviti pitanje, ... Ne opravdavam (se), to su tek moje misli.

    Mirnu Vam noć želim

    avatar

    22.09.2009. (22:57)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...