U Ecce homo (1888.) Nietzsche nam još jednom za kraj odaje svoju veliku tajnu – zašto on piše ''tako dobre knjige'': ''Odmah da kažem još jednu opću riječ o svojoj umjetnosti stila. Izvjesno stanje, neku unutrašnju napetost pathosa, priopćavati pomoću znakova, uključujući i tempo tih znakova, je smisao svakog stila; (...) – Dobar stil po sebi – čista budalaština, puki 'idealizam', kao što je, otprilike, 'lijepo po sebi', kao 'dobro po sebi', kao 'stvar po sebi'... Još se uvijek pretpostavlja da postoje uši – da postoje takvi koji su dostojni i kadri za isti pathos, da ne nedostaju oni kojima smijemo sebe priopćiti. (...) Svaki stil je dobar koji doista priopćava neko unutrašnje stanje, koji se ne ogrješuje o znakove, o tempo znakova, o izražajne geste – svi zakoni periode su umjetnost izražajnog gesta. U tome je moj instinkt nepogrešiv.'' Ukratko, strukturalistički obrat. Ne postoje dobar niti loš stil kao takvi, po receptu, nego je to uvijek pitanje relacije: kako se nešto na van izreklo kroz kako se to nešto u sebi osjećalo, kako se to čulo unutarnjim glasom. Rezultat može varirati od 0 do 1; što je bliži 1, stil će biti bolji, što je bliži 0, bit će lošiji, neuspjeliji, patvoreniji. Pitanje poštenja prema sebi, naprosto. ''Pisati pošteno'' - citiram, baš tako je glasio Nietzscheov ultimativni savjet. Gombrowicz je jednom prilikom (1954.) pisao nekom diskusijskom klubu iz Los Angelesa, kad su ga zvali k sebi, što misli o djelatnosti kojoj se predaju. Postavlja pitanje: služi li diskusija istini ili istina diskusiji? ''Ali čovjek koji govori mora biti svjestan zašto govori, i dovoljno je da stidljivo prikrijemo ono manje ozbiljno lice diskusije i naš stil se utapa u laž i lomi, i nastaju sve sramote vezane s tim. Lica koja zaboravljajući na lica usredotočuju svoju pažnju na teženje istini, govore teško i nepravilno, njihov govor lišen života postaje ne lopta, nego dosada. Ali oni koji znaju osloboditi ugodu, za koje će diskusija biti istovremeno rad i zabava, zabava radi rada, rad radi zabave, ti neće dopustiti da budu prignječeni, i tada će razmjena misli biti okrilaćena, bljesnut će šarmom, strašću i poezijom i - što je najvažnije - neovisno od svog rezultata postat će trijumf. Jer čak ni glupost, čak ni neistina neće te položiti na obje lopatice, budeš li se kadar njima zabavljati. / Čini mi se da sam tu, slučajno, izdao najveću i krajnju tajnu stila: moramo znati uživati u riječi. I ako se književnost uopće usuđuje govoriti, to uopće nije zato što je sigurna u svoju istinu, već samo zato što je sigurna u svoje uživanje. A ako ipak, dragi članovi, želim skrenuti vašu pažnju na tu osobinu diskusije, to je zato što je svijet postao smrtno i glupo ozbiljan, a naše istine, kojima odričemo zabavnost, previše se dosađuju i iz osvete nas počinju gnjaviti. Zaboravljamo da čovjek ne postoji samo radi toga da bi drugog čovjeka uvjerio – već postoji zato da bi ga pridobio, osvojio, zaveo, očarao, pokorio. Istina nije stvar samo argumenata – ona je stvar atrakcije ili privlačenja. Istina se ne ostvaruje u apstraktnom turniru ideja, nego u sukobu osoba.'' Kaže se: tko zna da ribu ne treba jesti nožem, smije ribu jesti nožem. Odnosno, tko jasno pokaže da zna. Ali tko ju nožem jede šutke (bilo nesvjestan svog propusta, bilo praveći se lud) – nepristojan je i neodgojen. Nije problem što je posrijedi (npr. ako je doista istina samo radi diskusije), problem je kad se pretvaramo da je nešto drugo posrijedi nego ono što je (npr. kad se pred sobom i pred drugima pravimo da nam je samo do istine, dok zapravo diskutirajući najviše želimo pobijediti, zablistati, pokazati se). Čovjek uvijek mora voditi računa da njegov način govora bude u skladu s njegovom suštinskom situacijom u svijetu. Ako ja, na primjer, mada sam kukavica, uzimam i primjenjujem herojski ton, tada činim grešku stila. I to je sva tajna stila. Koliko smo u stanju ''pisati pošteno'', približiti se onome što je u nama stvarno posrijedi? I za kraj, jedna preporuka Karla Krausa: ''Dobar stilist treba u radu osjetiti užitak narcisa. On svoje djelo mora moći objektivirati tako da ulovi sama sebe u osjećaju zavisti i da tek tada sjećanjem dođe na to da je on sam stvoritelj. Ukratko: on mora potvrditi onu vrhovnu objektivnost koju svijet naziva taštinom.''
30.08.2009. (19:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala, Igra, na lijepim riječima. Samo, ako smijem jednu ispravku: pero s malim p; nije vlastito ime (kao Pero Panonski ili neki drugi koji bi bio u šaci), nego pero kao simboličko sredstvo pisanja... ili, ponekad (kad je u šaci), i kao borbeni rekvizit, sredstvo pružanja otpora.
31.08.2009. (08:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
''Pisati pošteno'' ?!; moram biti bezobrazan, ali bio bi i Nietzsche: kakva idiotska pomisao da bi iskrenost bila najviši stupanj istine! Uz tako glupu istinu možemo lagati do kraja života. Jednom je Ante Prkačin, tijekom reklamnoga bloka, tumačio kao gost, meni kao voditelju, svoje retoričko umijeće: tvrdio mi je da kad ne zna što bi kazao a on progovori iskreno. Ježim se tako naivne neposrednosti. Nevjerojatno je da je i Borges upao u ovu zamku spomenuvši da kritičari Oscara Wildea previđaju temeljnu značajku njegova rada: Oscar je, kao biva, uvijek u pravu. Hoće se kazati da je ispod briljantnoga stila uvijek istina, ili da je sama istina an sich briljantna, sjajna. Ta ideja, sjaj istine u osjetilnosti, već nam je poznatija, zar ne? Ne znam što bi Nietzsche rekao kad bi mu dobacili da je zapavo skolastičar, i da kroz njega svjetli ono svjetlo koje svojim svjetlom daje da ga vidimo. Bit će da bi poludio već na ove hegelijanske note, tako da do Tome ne bi ni stigali, bez da nas opatrne čekićem. A onda, ovaj Gombriwiczev obrat - "...krajnju tajnu stila: moramo znati uživati u riječi. I ako se književnost uopće usuđuje govoriti, to uopće nije zato što je sigurna u svoju istinu, već samo zato što je sigurna u svoje uživanje." Nietzsche od sebe radi Takrovskog, i priča li priča o tempu i periodi, kao da je vrhunaravna tajna stila - tajna?, o kako je Nietzsche malo nalik sebi! - u prozodiji i dahu, u tempu, a Gombrowicz ne samo da misli kako je stil persuazivan, nego je on - "Istina nije stvar samo argumenata – ona je stvar atrakcije ili privlačenja" - u konačnici stvar političke čovjekove djelatnosti: stvar pridobivanja, osvajanja ili pokoravanja! Užas. Kraus bi jedini bio koliko-toliko podnošljiv: "...on mora potvrditi onu vrhovnu objektivnost koju svijet naziva taštinom.", kad bi Kraus znao o kakvoj to subjektivnosti u stvari govori. Nažalost, za to bi bilo neophodno - gle slučaja - da i Kraus bude Hegel. U njegovom besprijekornom dijelu niti jednog retka koji bi tako nešto opravdao ili barem dao naslutiti. Da zaključim: pisati pošteno, u skladu s nekom initmnom istinom, savjet je za bedinerice i kindsmajdle. Nikakvo osobno poštenje nikada lulu uživatelja opijuma neće vidjeti kao "vizionarsku lulu": za to se treba dara. U tome je 'tajna' stila: čovjek treba biti nadaren. I još nešto: stil ne trpi tajnovitost. Opskurantizam svake vrste, a ponajviše nietzscheanske, po sebi je prigovor i manjak stila.
01.09.2009. (08:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nisam uvredljiva gospođica, pa i nisam našao u ovome nikakav ''bezobrazluk'', jedino volju za polemikom. Naravno, tema je od onih ''velikih'', za koje bi nam, da bismo ih kako treba razbistrili, trebalo puno više prostora i vremena. Ono što bih mogao ovako ad hoc primijetiti je da je pitanje u kojoj mjeri je ovdje stvarno riječ o kontrapozicijama, i ne bi li se uz malo jezičnog ''guljenja luka'' našli na vrlo bliskim pozicijama. Npr. zgražanje da bi ''iskrenost bila najviši stupanj istine''. Iskrenost? Kakva sad iskrenost?! Ali ja namjerno nisam nigdje upotrijebio tu riječ, pošto sam svjestan nesporazuma koje može izazvati. Kad smo se već dotakli Hegela – tako to biva s dijalektikom i antinomijama. Kao ono, prosta, bosonoga iskrenost vs. kultiviran ''dar'', obogaćen modernijom, refleksivnijom psihologijom? Tvoj Voltaire protiv mog Rousseaua? Tja, tako fundamentalne antinomije ponekad ne treba preozbiljno shvaćati. Sve što sam napravio je da sam citirao Nietzscheovo ''strukturalističko''viđenje stila: da je uspjela forma ona koja se na van uspijeva vjerno približiti onome što se obavlja unutra. (Čime se još ništa ne kaže o vrijednosti sadržaja koji je unutra.) Otkad je navesti ovakvu definiciju dobrog stila isto što i proglasiti da je ''iskrenost najviši stupanj istine''? Što se tiče Gombrowicza, njegov citat se jedino dotakao jedne grube greške stila, vrlo uobičajene. Što si mu ono zamjerio? Larpurlartizam? U sprezi s Borgesovom pogreškom kad je Wildeovu briljantnost stila uzeo kao odmah garanciju za istinu. A Gombrowicz da svodi proces istine na Protagoru, na sofističku pobjedu – puko zavođenje, a de facto ''političko pokoravanje''? Naprotiv! Duh citiranih riječi ne zaziva oportunizam i potpuni cinizam spram istine, nego upravo (auto)subverzivan, ''kinički'' stav: samo jednu zdravu labavost u odnosu na samog sebe, u smislu da je dobro imati određenu dozu relativizma prema vlastitim ''istinama'' - biti glumac koji je svjestan da je samo glumac. To on preporučuje diskusijskom klubu, i to je ono što im je zamjerio kao grubu grešku stila: jesu, glumci su ipak (jer ljudi u međusobnom dodiru to uvijek nužno jesu), a ipak govore i prave izraze lica kao da uopće nisu glumci. Dakle, bez uopće ulaženja u kapitalna pitanja najviše istine – ima li je, nema li je, treba li je, gdje je, koja je itd. – ostavljajući to sve otvoreno – citat ukazuje na jedan oblik evidentne lažnosti u jeziku. Možda ne znamo što sve sačinjava dobar stil, ali znamo da nešto što je iz temelja lažno to biti ne može: odzvoni nam kao pogrešna nota; ne volimo kad osjetimo da nam se mulja. (Kao što je Sloterdijk primijetio: ''kinički'' stav ispod belzebubske površine gaji ne oportunističan i ciničan, nego baš patetičan odnos prema istini.) Kraus se nadovezuje na Gombrowicza, jer, kaže, ''dobar stilist'' u prvom trenutku se zatiče u stanju zaborava na čitav problem autorstva, sva je njegova usredotočenost na samu stvar, znači objektivirao se i u tom kratkom momentu nije istina radi diskusije, nego zbilja diskusija radi istine, a ego je odsutan; autoru je nebitno tko je autor; tek naknadno on ''sjećanjem dođe na to da je on sam stvoritelj''. Hegel? ''Besprijekorno djelo''? Slažem se, ali i tu također stajem uz Sloterdijka: Hegel je svaku temu pogodio besprijekorno, tj. točno u glavu… i sad ga još samo treba okrenuti na noge. ''Pisati pošteno, u skladu s nekom intimnom istinom, savjet je za bedinerice i kindsmajdle''. Ako si moj komentar razumio kao nekakav zagovor prostodušnosti, ''naivne neposrednosti'', nismo se dobro razumjeli. Naravno da ''intimne istine'' mogu biti grozno subjektivne i svakakve. Ali za mene odgovor na taj problem istine i lažnosti ne leži ipak u filozofskoj antinomiji objekt-subjekt nego u prvom aksiomu sociologije: u svakom društvu većina ljudi bit će konformisti. I jedva da će sami po sebi biti nekog stava: mislit će uvijek ono što treba da misle; stav komformista je bez iznimke društveno poželjan stav. ''Lažni moral'' je davno elaboriran fenomen: o tome su pisali Nietzsche, Marx, Freud, Jung, egzistencijalisti... i svi su u korjenu govorili o istome: ''ideologija'', ''naslijeđena svijest'', ''superego'', ''kolektivno nesvjesno'', ''preneseni čovjek'', ''bezlično se'', čovjek kao determinirani proizvod svoje sredine... ukratko, kako čovjek može biti apsolutno patvoren i kada je apsolutno iskren. Postoji bitna razlika između iskrenosti i autentičnosti. Lažni moral je lažan ne u smislu one prve lopte lažnosti – provovijedam moral, živim nemoral – kao da bi sva etička problematika bila da-ne pitalica (da ima samo jedan Moral, pa ili si moralan ili nisi) – nego lažan u smislu neautentičnosti: kad iskreno ispovijedam hegemonski, društveno poželjni moral i gledišta (''vladajuće ideje u svakom razdoblju uvijek su ideje vladajuće klase''), ona flaubertovska ''uvriježena mnijenja'', zato što sam konformist koji, da, iskreno želi biti dobro uklopljen, pa ih nesvjesno internaliziram (sav iskren i uvjeren da sam
02.09.2009. (14:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
... uvjeren da sam 100%autentičan). Zar nije centralna točka Nietzscheove misli pitanje o vrijednosti istine (kao osovina s kojom počinje i oko koje se, recimo, okuplja S onu stranu dobra i zla)? ''Volja za istinom koja će nas navesti na poneku vratolomiju, ona znamenita istinoljubivost o kojoj su svi filozofi do sada govorili iskazujući joj poštovanje: kakva li nam je pitanja ta volja za istinom već ponudila! (...) Ustvari, dugo smo se zadržali pred pitanjem o uzroku te volje – sve dok se naposljetku nismo sasvim zaustavili pred još temeljnijim pitanjem. Upitali smo se o vrijednosti te volje. Pretpostavimo da želimo istinu: zašto ne radije neistinu? I neizvjesnost? Samo neznanje?'' Nietzsche, naime, govori iz pozicije nekoga tko je upoznat s varljivošću istina koje dolaze iz dubina pounutrene ideologije, ''naslijeđene svijesti'', ''kolektivnog nesvjesnog'': ''Ono što nuka da se sve filozofe promatra upola nepovjerljivo, upola prijekorno, nije to što se iznova i opet otkriva kako su nevini, kako se često prevare i zalutaju, ukratko njihova djetinjarija i nedužnost – nego to da nisu dovoljno pošteni: dok svi skupa prave veliku i kreposnu buku čim se samo i izdaleka dotakne problem istinoljublja. Svi zajedno postavljaju se kao da su svoja prava mišljenja postigli i otkrili samostalnim razvitkom hladne, čiste, božanski bezbrižne dijalektike (...) dok zapravo unaprijed izrečenu tvrdnju, dosjetku, ''nadahnuće'', ponajčešće prosijanu i apstraktnom učinjenu želju srca brane naknadno traženim razlozima. Svi skupa su advokati koji se ne žele tako zvati, i to ponajviše prepredeni zagovornici svojih predrasuda koje krste ''istinama'' – i vrlo su daleko od odvažnosti savjesti koja si to, upravo to, priznaje, vrlo su daleko od dobrog ukusa odvažnosti koja to i napominje'' (vjerojatno ću učiniti suvišan potez ako skrenem pozornost na paralelizam s Gombrowiczevim prigovorom diskusijskom klubu). (Evo nešto i na temu Ante Prkačina, od Krausa: ''Laž iz nužde uvijek je oprostiva. Tko, međutim, kaže istinu bez prisile, ne zaslužuje obzirnost.'' Ili: ''Aforizam se nikada ne podudara s istinom. On je ili pola istine, ili već istina i pol.'' A kad smo već oslovljavali Wildea, možemo i njegovim zločestim riječima: ''Tko govori istinu bit će, prije ili kasnije, pri tome zatečen.'') U pitanju je skepticizam ovih ''zločestih'' prema velikim sistemima filozofskih istina koji se iscrpljuju u dubokoumnim (pseudo)logičkim izvođenjima, dok pritom čitavi stoje na nekim aksiomima koji, kad ih se bolje pogleda, uopće nisu neupitni, nego se temelje na hegemonskim ''uvriježenim mnijenjima''. Nietzsche: ''U svakoj filozofiji postoji točka gdje na scenu stupa ''uvjerenje'' filozofa.'' ''Nakon što sam dovoljno dugo gledao filozofima između redaka i pazio na njih, rekao sam sebi: najveći dio svjesnog mišljenja mora se još podvesti pod instinktivne djelatnosti, čak i u slučaju filozofskog mišljenja. (...) Iza sve logike, a isto tako i njezine prividne vlasti nad vlastitim kretanjem, stoje procjene vrijednosti, jasnije govoreći, fiziološki zahtjevi za održanjem određene vrste života.'' ''Nasilje moralnih predrasuda prodrlo je duboko u najduhovniji, prividno najhladniji i najbespretpostavniji svijet – i to, kako se razumije po sebi, šteteći, kočeći, zasljepljujući, preokrećući.'' Etika, sa svim svojim istinama, nije da-ne pitalica, ne treba joj utemeljenje (na čije dokazivanje se stoljećima metafizika svodila, s krajnjom točkom apsurda u Kantu). Ključno etičko pitanje nije da ili ne (kao što je Supek uvijek apelirao: da treba biti etičan), nego: koja etika? Svaka branša ima svoju etiku. Povijest raznih morala je povijest raznih društvenih normativa o tome čega se treba stidjeti, kakvu vrstu unutarnjih pritisak u sebi stvarati. Primjeri su razni, ali princip je uvijek taj isti. Nietzsche i ekipa žele zato prebaciti raspravu s terena ''istina'' – tj. logičkih izvoda iz aksioma koji su unaprijed zadani i neupitni – na teren samih tih aksioma; njih dovesti u pitanje i po potrebi ih svrgnuti. Umjesto utvrđivanja Morala – borba između raznih morala. ''Lažnost suda nije nam još prigovor protiv suda; u tome naš novi jezik zvuči možda najstrašnije. Pitanje je u kojoj je mjeri poticajan za život, u kojoj mjeri održava život, održava vrstu, možda čak i uzgaja vrstu. (...) Priznati neistinu kao uvjet života znači dakako na opasan način pružati otpor uobičajenim osjećajima vrijednosti; a filozofija koja se to usudi stavlja se već s onu stranu dobra i zla.''
02.09.2009. (15:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
''Zločesti'' kinizam kao borba protiv uobičajenih osjećaja vrijednosti. Naravno, ne samo izvana nego i u samome sebi. Suština ideologije je u njenoj pounutrenosti, da se infiltrirala u nas, a da to nismo ni primijetili – dakle u zaobilaznosti, posrednosti, neizrečenosti. Kada bi, recimo, neki časni sinjski muškarac svoje društveno-konformističko ''ja'', koje je norac, osjetio kao nešto što mu je izvana stvoreno i nametnuto, kada bi postao svjestan da tu nije riječ, Jungovim rječnikom, o njegovom pravom ''jastvu'' nego samo o društveno i kulturalno posredovanoj ''personi'', istog trenutka bi se prestao s njom poistovjećivati, prestao bi se u tome previše ozbiljno shvaćati i stekao bi unutarnju distancu spram norca u sebi. Stvar funkcionira samo dok se ostaje nesvjesnim igre, bez distance prema svom društvenom ''ja'', uvjerenim da je baš ono tvoje pravo autentično lice (uopće ne silovano). Uspješnost ideologije ovisi o tome da nam se nametne na način da nas ostavi u uvjerenju kako smo pritom skroz-naskroz iskreni, autentični, da je upravo to naša najsuštastvenija ''intimna istina''. Onome tko to razumije pali se automatski crvena lampica koja poziva na poseban oprez spram svega što se pojavljuje kao ''intimna istina'' ili ''iskrenost''. Ali ''iskrenost'' je, poput ''istine'', sklizava riječ koju se može upotrijebiti i kad se misli na ovo i kad se misli na ono. Zajednički nazivnik zbog kojeg sam povukao paralelu od Nietzschea do Gombrowicza: stil je dobar onoliko koliko je uspješan u borbi protiv našeg svagdašnjeg i sveopćeg samozavaravanja; rijetki trenuci kad doista uspjelo i samokritički osluhnemo vlastito bilo. To je smisao onoga da dobar stil ''doista priopćava neko unutrašnje stanje'' – i da treba ''pisati pošteno'': umjesto koprene ''uobičajenih osjećaja vrijednosti'' dati se u potragu za psihološkom stvarnošću. Svakako da se radi o nekoj vrsti potrage za iskrenošću, ali, Nemanja, da li stvarno držiš da je to ona ista iskrenost o kojoj govorimo kad govorimo o norcima, o bedinericama i o kindsmajdlama? To je iskrenost drugog reda, kao ''odvažnost savjesti'' – da ponovimo Nietzschea – ''koja si to, upravo to, priznaje''; kao Gombrowiczev glumac koji je svjestan da je glumac i koji ne prikriva ''manje ozbiljno lice diskusije''. Jungovo čisto ''jastvo'' je, dakako, utopija; nema toga u realnom svijetu. Ne može se nemati nametnutu formu (neka uvijek postoji), ali se može zadržati unutarnju distancu spram forme, biti svjestan da se radi o izvana nametnutoj, a ne tvojoj rođenoj. Tek tada, kad se više ne poistovjećuješ s njom, možeš ju manje ozbiljno shvaćati i biti spram nje labaviji, emancipiraniji, osloboditi se podzemne matice koja ti je pritiskala svijest. Formula autentičnosti nije ''budi onaj koji jesi'' (iluzija), već ''praviš se da si onaj koji si'' (budi toga svjestan). Recept ne glasi ''biti svoj'', nego ''HTJETI biti svoj''. Ta autorefleksija je sve što se može – kao svojevrsna autentičnost drugog reda – ali, pošto je potpalost pod ideologiju uvjetovana nesvjesnošću to je i sve što je potrebno. Samo, kako se to može dospjeti do te iskrenosti drugog reda? Što nam je garancija? Zašto bi mi nekoga nazivali prostodušnom bedinericom dok nam daje svoju intimnu istinu, a baš Nietzcsheovu ili Krausovu poštovali kao zbilja pravu... ne možda istinu, ali ono istinu i pol? No, pa da, slažem se, ''pošteno pisanje'' nije za svakoga, treba biti ''nadaren''. (A što je ''dar'' nego veliki respekt i velika temeljitost pred temom.) (P.S. Znam da sam bio predug, no što ćeš, izazvan na polemiku u vezi tako ''velike'' teme nisam uspio biti kraći.)
02.09.2009. (15:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
U bogatstvu nedostaje jedno 't' - svakako, tip-feler: dajem na znanje - m o j !
29.08.2009. (04:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Tipfeler ispraviT!
29.08.2009. (09:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
U Ecce homo (1888.) Nietzsche nam još jednom za kraj odaje svoju veliku tajnu – zašto on piše ''tako dobre knjige'': ''Odmah da kažem još jednu opću riječ o svojoj umjetnosti stila. Izvjesno stanje, neku unutrašnju napetost pathosa, priopćavati pomoću znakova, uključujući i tempo tih znakova, je smisao svakog stila; (...) – Dobar stil po sebi – čista budalaština, puki 'idealizam', kao što je, otprilike, 'lijepo po sebi', kao 'dobro po sebi', kao 'stvar po sebi'... Još se uvijek pretpostavlja da postoje uši – da postoje takvi koji su dostojni i kadri za isti pathos, da ne nedostaju oni kojima smijemo sebe priopćiti. (...) Svaki stil je dobar koji doista priopćava neko unutrašnje stanje, koji se ne ogrješuje o znakove, o tempo znakova, o izražajne geste – svi zakoni periode su umjetnost izražajnog gesta. U tome je moj instinkt nepogrešiv.''
Ukratko, strukturalistički obrat. Ne postoje dobar niti loš stil kao takvi, po receptu, nego je to uvijek pitanje relacije: kako se nešto na van izreklo kroz kako se to nešto u sebi osjećalo, kako se to čulo unutarnjim glasom. Rezultat može varirati od 0 do 1; što je bliži 1, stil će biti bolji, što je bliži 0, bit će lošiji, neuspjeliji, patvoreniji.
Pitanje poštenja prema sebi, naprosto. ''Pisati pošteno'' - citiram, baš tako je glasio Nietzscheov ultimativni savjet.
Gombrowicz je jednom prilikom (1954.) pisao nekom diskusijskom klubu iz Los Angelesa, kad su ga zvali k sebi, što misli o djelatnosti kojoj se predaju. Postavlja pitanje: služi li diskusija istini ili istina diskusiji? ''Ali čovjek koji govori mora biti svjestan zašto govori, i dovoljno je da stidljivo prikrijemo ono manje ozbiljno lice diskusije i naš stil se utapa u laž i lomi, i nastaju sve sramote vezane s tim. Lica koja zaboravljajući na lica usredotočuju svoju pažnju na teženje istini, govore teško i nepravilno, njihov govor lišen života postaje ne lopta, nego dosada. Ali oni koji znaju osloboditi ugodu, za koje će diskusija biti istovremeno rad i zabava, zabava radi rada, rad radi zabave, ti neće dopustiti da budu prignječeni, i tada će razmjena misli biti okrilaćena, bljesnut će šarmom, strašću i poezijom i - što je najvažnije - neovisno od svog rezultata postat će trijumf. Jer čak ni glupost, čak ni neistina neće te položiti na obje lopatice, budeš li se kadar njima zabavljati. / Čini mi se da sam tu, slučajno, izdao najveću i krajnju tajnu stila: moramo znati uživati u riječi. I ako se književnost uopće usuđuje govoriti, to uopće nije zato što je sigurna u svoju istinu, već samo zato što je sigurna u svoje uživanje. A ako ipak, dragi članovi, želim skrenuti vašu pažnju na tu osobinu diskusije, to je zato što je svijet postao smrtno i glupo ozbiljan, a naše istine, kojima odričemo zabavnost, previše se dosađuju i iz osvete nas počinju gnjaviti. Zaboravljamo da čovjek ne postoji samo radi toga da bi drugog čovjeka uvjerio – već postoji zato da bi ga pridobio, osvojio, zaveo, očarao, pokorio. Istina nije stvar samo argumenata – ona je stvar atrakcije ili privlačenja. Istina se ne ostvaruje u apstraktnom turniru ideja, nego u sukobu osoba.''
Kaže se: tko zna da ribu ne treba jesti nožem, smije ribu jesti nožem. Odnosno, tko jasno pokaže da zna. Ali tko ju nožem jede šutke (bilo nesvjestan svog propusta, bilo praveći se lud) – nepristojan je i neodgojen. Nije problem što je posrijedi (npr. ako je doista istina samo radi diskusije), problem je kad se pretvaramo da je nešto drugo posrijedi nego ono što je (npr. kad se pred sobom i pred drugima pravimo da nam je samo do istine, dok zapravo diskutirajući najviše želimo pobijediti, zablistati, pokazati se). Čovjek uvijek mora voditi računa da njegov način govora bude u skladu s njegovom suštinskom situacijom u svijetu. Ako ja, na primjer, mada sam kukavica, uzimam i primjenjujem herojski ton, tada činim grešku stila. I to je sva tajna stila. Koliko smo u stanju ''pisati pošteno'', približiti se onome što je u nama stvarno posrijedi?
I za kraj, jedna preporuka Karla Krausa: ''Dobar stilist treba u radu osjetiti užitak narcisa. On svoje djelo mora moći objektivirati tako da ulovi sama sebe u osjećaju zavisti i da tek tada sjećanjem dođe na to da je on sam stvoritelj. Ukratko: on mora potvrditi onu vrhovnu objektivnost koju svijet naziva taštinom.''
30.08.2009. (19:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
Pero u šaci prljave igre ...
Pročitao sam, Pero, štO pišeš u poslednjem unosu zanosa - dobro je.
30.08.2009. (23:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Hvala, Igra, na lijepim riječima. Samo, ako smijem jednu ispravku: pero s malim p; nije vlastito ime (kao Pero Panonski ili neki drugi koji bi bio u šaci), nego pero kao simboličko sredstvo pisanja... ili, ponekad (kad je u šaci), i kao borbeni rekvizit, sredstvo pružanja otpora.
31.08.2009. (08:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
''Pisati pošteno'' ?!; moram biti bezobrazan, ali bio bi i Nietzsche: kakva idiotska pomisao da bi iskrenost bila najviši stupanj istine! Uz tako glupu istinu možemo lagati do kraja života.
Jednom je Ante Prkačin, tijekom reklamnoga bloka, tumačio kao gost, meni kao voditelju, svoje retoričko umijeće: tvrdio mi je da kad ne zna što bi kazao a on progovori iskreno.
Ježim se tako naivne neposrednosti.
Nevjerojatno je da je i Borges upao u ovu zamku spomenuvši da kritičari Oscara Wildea previđaju temeljnu značajku njegova rada: Oscar je, kao biva, uvijek u pravu. Hoće se kazati da je ispod briljantnoga stila uvijek istina, ili da je sama istina an sich briljantna, sjajna. Ta ideja, sjaj istine u osjetilnosti, već nam je poznatija, zar ne?
Ne znam što bi Nietzsche rekao kad bi mu dobacili da je zapavo skolastičar, i da kroz njega svjetli ono svjetlo koje svojim svjetlom daje da ga vidimo. Bit će da bi poludio već na ove hegelijanske note, tako da do Tome ne bi ni stigali, bez da nas opatrne čekićem.
A onda, ovaj Gombriwiczev obrat - "...krajnju tajnu stila: moramo znati uživati u riječi. I ako se književnost uopće usuđuje govoriti, to uopće nije zato što je sigurna u svoju istinu, već samo zato što je sigurna u svoje uživanje." Nietzsche od sebe radi Takrovskog, i priča li priča o tempu i periodi, kao da je vrhunaravna tajna stila - tajna?, o kako je Nietzsche malo nalik sebi! - u prozodiji i dahu, u tempu, a Gombrowicz ne samo da misli kako je stil persuazivan, nego je on - "Istina nije stvar samo argumenata – ona je stvar atrakcije ili privlačenja" - u konačnici stvar političke čovjekove djelatnosti: stvar pridobivanja, osvajanja ili pokoravanja! Užas.
Kraus bi jedini bio koliko-toliko podnošljiv: "...on mora potvrditi onu vrhovnu objektivnost koju svijet naziva taštinom.", kad bi Kraus znao o kakvoj to subjektivnosti u stvari govori.
Nažalost, za to bi bilo neophodno - gle slučaja - da i Kraus bude Hegel.
U njegovom besprijekornom dijelu niti jednog retka koji bi tako nešto opravdao ili barem dao naslutiti.
Da zaključim: pisati pošteno, u skladu s nekom initmnom istinom, savjet je za bedinerice i kindsmajdle. Nikakvo osobno poštenje nikada lulu uživatelja opijuma neće vidjeti kao "vizionarsku lulu": za to se treba dara.
U tome je 'tajna' stila: čovjek treba biti nadaren. I još nešto: stil ne trpi tajnovitost. Opskurantizam svake vrste, a ponajviše nietzscheanske, po sebi je prigovor i manjak stila.
01.09.2009. (08:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
P.S.
Naravno, mogao sam se složiti s Malim perom, koje je pametno i pismeno i upućeno, ali prerano je i - tako dosadno.
Idemo malo razbuditi ukućane.
01.09.2009. (08:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Nisam uvredljiva gospođica, pa i nisam našao u ovome nikakav ''bezobrazluk'', jedino volju za polemikom. Naravno, tema je od onih ''velikih'', za koje bi nam, da bismo ih kako treba razbistrili, trebalo puno više prostora i vremena. Ono što bih mogao ovako ad hoc primijetiti je da je pitanje u kojoj mjeri je ovdje stvarno riječ o kontrapozicijama, i ne bi li se uz malo jezičnog ''guljenja luka'' našli na vrlo bliskim pozicijama.
Npr. zgražanje da bi ''iskrenost bila najviši stupanj istine''. Iskrenost? Kakva sad iskrenost?! Ali ja namjerno nisam nigdje upotrijebio tu riječ, pošto sam svjestan nesporazuma koje može izazvati. Kad smo se već dotakli Hegela – tako to biva s dijalektikom i antinomijama. Kao ono, prosta, bosonoga iskrenost vs. kultiviran ''dar'', obogaćen modernijom, refleksivnijom psihologijom? Tvoj Voltaire protiv mog Rousseaua? Tja, tako fundamentalne antinomije ponekad ne treba preozbiljno shvaćati.
Sve što sam napravio je da sam citirao Nietzscheovo ''strukturalističko''viđenje stila: da je uspjela forma ona koja se na van uspijeva vjerno približiti onome što se obavlja unutra. (Čime se još ništa ne kaže o vrijednosti sadržaja koji je unutra.) Otkad je navesti ovakvu definiciju dobrog stila isto što i proglasiti da je ''iskrenost najviši stupanj istine''?
Što se tiče Gombrowicza, njegov citat se jedino dotakao jedne grube greške stila, vrlo uobičajene. Što si mu ono zamjerio? Larpurlartizam? U sprezi s Borgesovom pogreškom kad je Wildeovu briljantnost stila uzeo kao odmah garanciju za istinu. A Gombrowicz da svodi proces istine na Protagoru, na sofističku pobjedu – puko zavođenje, a de facto ''političko pokoravanje''? Naprotiv! Duh citiranih riječi ne zaziva oportunizam i potpuni cinizam spram istine, nego upravo (auto)subverzivan, ''kinički'' stav: samo jednu zdravu labavost u odnosu na samog sebe, u smislu da je dobro imati određenu dozu relativizma prema vlastitim ''istinama'' - biti glumac koji je svjestan da je samo glumac. To on preporučuje diskusijskom klubu, i to je ono što im je zamjerio kao grubu grešku stila: jesu, glumci su ipak (jer ljudi u međusobnom dodiru to uvijek nužno jesu), a ipak govore i prave izraze lica kao da uopće nisu glumci.
Dakle, bez uopće ulaženja u kapitalna pitanja najviše istine – ima li je, nema li je, treba li je, gdje je, koja je itd. – ostavljajući to sve otvoreno – citat ukazuje na jedan oblik evidentne lažnosti u jeziku. Možda ne znamo što sve sačinjava dobar stil, ali znamo da nešto što je iz temelja lažno to biti ne može: odzvoni nam kao pogrešna nota; ne volimo kad osjetimo da nam se mulja. (Kao što je Sloterdijk primijetio: ''kinički'' stav ispod belzebubske površine gaji ne oportunističan i ciničan, nego baš patetičan odnos prema istini.)
Kraus se nadovezuje na Gombrowicza, jer, kaže, ''dobar stilist'' u prvom trenutku se zatiče u stanju zaborava na čitav problem autorstva, sva je njegova usredotočenost na samu stvar, znači objektivirao se i u tom kratkom momentu nije istina radi diskusije, nego zbilja diskusija radi istine, a ego je odsutan; autoru je nebitno tko je autor; tek naknadno on ''sjećanjem dođe na to da je on sam stvoritelj''.
Hegel? ''Besprijekorno djelo''? Slažem se, ali i tu također stajem uz Sloterdijka: Hegel je svaku temu pogodio besprijekorno, tj. točno u glavu… i sad ga još samo treba okrenuti na noge.
''Pisati pošteno, u skladu s nekom intimnom istinom, savjet je za bedinerice i kindsmajdle''. Ako si moj komentar razumio kao nekakav zagovor prostodušnosti, ''naivne neposrednosti'', nismo se dobro razumjeli.
Naravno da ''intimne istine'' mogu biti grozno subjektivne i svakakve. Ali za mene odgovor na taj problem istine i lažnosti ne leži ipak u filozofskoj antinomiji objekt-subjekt nego u prvom aksiomu sociologije: u svakom društvu većina ljudi bit će konformisti. I jedva da će sami po sebi biti nekog stava: mislit će uvijek ono što treba da misle; stav komformista je bez iznimke društveno poželjan stav. ''Lažni moral'' je davno elaboriran fenomen: o tome su pisali Nietzsche, Marx, Freud, Jung, egzistencijalisti... i svi su u korjenu govorili o istome: ''ideologija'', ''naslijeđena svijest'', ''superego'', ''kolektivno nesvjesno'', ''preneseni čovjek'', ''bezlično se'', čovjek kao determinirani proizvod svoje sredine... ukratko, kako čovjek može biti apsolutno patvoren i kada je apsolutno iskren. Postoji bitna razlika između iskrenosti i autentičnosti. Lažni moral je lažan ne u smislu one prve lopte lažnosti – provovijedam moral, živim nemoral – kao da bi sva etička problematika bila da-ne pitalica (da ima samo jedan Moral, pa ili si moralan ili nisi) – nego lažan u smislu neautentičnosti: kad iskreno ispovijedam hegemonski, društveno poželjni moral i gledišta (''vladajuće ideje u svakom razdoblju uvijek su ideje vladajuće klase''), ona flaubertovska ''uvriježena mnijenja'', zato što sam konformist koji, da, iskreno želi biti dobro uklopljen, pa ih nesvjesno internaliziram (sav iskren i uvjeren da sam
02.09.2009. (14:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
... uvjeren da sam 100%autentičan).
Zar nije centralna točka Nietzscheove misli pitanje o vrijednosti istine (kao osovina s kojom počinje i oko koje se, recimo, okuplja S onu stranu dobra i zla)? ''Volja za istinom koja će nas navesti na poneku vratolomiju, ona znamenita istinoljubivost o kojoj su svi filozofi do sada govorili iskazujući joj poštovanje: kakva li nam je pitanja ta volja za istinom već ponudila! (...) Ustvari, dugo smo se zadržali pred pitanjem o uzroku te volje – sve dok se naposljetku nismo sasvim zaustavili pred još temeljnijim pitanjem. Upitali smo se o vrijednosti te volje. Pretpostavimo da želimo istinu: zašto ne radije neistinu? I neizvjesnost? Samo neznanje?'' Nietzsche, naime, govori iz pozicije nekoga tko je upoznat s varljivošću istina koje dolaze iz dubina pounutrene ideologije, ''naslijeđene svijesti'', ''kolektivnog nesvjesnog'': ''Ono što nuka da se sve filozofe promatra upola nepovjerljivo, upola prijekorno, nije to što se iznova i opet otkriva kako su nevini, kako se često prevare i zalutaju, ukratko njihova djetinjarija i nedužnost – nego to da nisu dovoljno pošteni: dok svi skupa prave veliku i kreposnu buku čim se samo i izdaleka dotakne problem istinoljublja. Svi zajedno postavljaju se kao da su svoja prava mišljenja postigli i otkrili samostalnim razvitkom hladne, čiste, božanski bezbrižne dijalektike (...) dok zapravo unaprijed izrečenu tvrdnju, dosjetku, ''nadahnuće'', ponajčešće prosijanu i apstraktnom učinjenu želju srca brane naknadno traženim razlozima. Svi skupa su advokati koji se ne žele tako zvati, i to ponajviše prepredeni zagovornici svojih predrasuda koje krste ''istinama'' – i vrlo su daleko od odvažnosti savjesti koja si to, upravo to, priznaje, vrlo su daleko od dobrog ukusa odvažnosti koja to i napominje'' (vjerojatno ću učiniti suvišan potez ako skrenem pozornost na paralelizam s Gombrowiczevim prigovorom diskusijskom klubu). (Evo nešto i na temu Ante Prkačina, od Krausa: ''Laž iz nužde uvijek je oprostiva. Tko, međutim, kaže istinu bez prisile, ne zaslužuje obzirnost.'' Ili: ''Aforizam se nikada ne podudara s istinom. On je ili pola istine, ili već istina i pol.'' A kad smo već oslovljavali Wildea, možemo i njegovim zločestim riječima: ''Tko govori istinu bit će, prije ili kasnije, pri tome zatečen.'')
U pitanju je skepticizam ovih ''zločestih'' prema velikim sistemima filozofskih istina koji se iscrpljuju u dubokoumnim (pseudo)logičkim izvođenjima, dok pritom čitavi stoje na nekim aksiomima koji, kad ih se bolje pogleda, uopće nisu neupitni, nego se temelje na hegemonskim ''uvriježenim mnijenjima''. Nietzsche: ''U svakoj filozofiji postoji točka gdje na scenu stupa ''uvjerenje'' filozofa.'' ''Nakon što sam dovoljno dugo gledao filozofima između redaka i pazio na njih, rekao sam sebi: najveći dio svjesnog mišljenja mora se još podvesti pod instinktivne djelatnosti, čak i u slučaju filozofskog mišljenja. (...) Iza sve logike, a isto tako i njezine prividne vlasti nad vlastitim kretanjem, stoje procjene vrijednosti, jasnije govoreći, fiziološki zahtjevi za održanjem određene vrste života.'' ''Nasilje moralnih predrasuda prodrlo je duboko u najduhovniji, prividno najhladniji i najbespretpostavniji svijet – i to, kako se razumije po sebi, šteteći, kočeći, zasljepljujući, preokrećući.'' Etika, sa svim svojim istinama, nije da-ne pitalica, ne treba joj utemeljenje (na čije dokazivanje se stoljećima metafizika svodila, s krajnjom točkom apsurda u Kantu). Ključno etičko pitanje nije da ili ne (kao što je Supek uvijek apelirao: da treba biti etičan), nego: koja etika? Svaka branša ima svoju etiku. Povijest raznih morala je povijest raznih društvenih normativa o tome čega se treba stidjeti, kakvu vrstu unutarnjih pritisak u sebi stvarati. Primjeri su razni, ali princip je uvijek taj isti. Nietzsche i ekipa žele zato prebaciti raspravu s terena ''istina'' – tj. logičkih izvoda iz aksioma koji su unaprijed zadani i neupitni – na teren samih tih aksioma; njih dovesti u pitanje i po potrebi ih svrgnuti. Umjesto utvrđivanja Morala – borba između raznih morala. ''Lažnost suda nije nam još prigovor protiv suda; u tome naš novi jezik zvuči možda najstrašnije. Pitanje je u kojoj je mjeri poticajan za život, u kojoj mjeri održava život, održava vrstu, možda čak i uzgaja vrstu. (...) Priznati neistinu kao uvjet života znači dakako na opasan način pružati otpor uobičajenim osjećajima vrijednosti; a filozofija koja se to usudi stavlja se već s onu stranu dobra i zla.''
02.09.2009. (15:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
''Zločesti'' kinizam kao borba protiv uobičajenih osjećaja vrijednosti. Naravno, ne samo izvana nego i u samome sebi. Suština ideologije je u njenoj pounutrenosti, da se infiltrirala u nas, a da to nismo ni primijetili – dakle u zaobilaznosti, posrednosti, neizrečenosti. Kada bi, recimo, neki časni sinjski muškarac svoje društveno-konformističko ''ja'', koje je norac, osjetio kao nešto što mu je izvana stvoreno i nametnuto, kada bi postao svjestan da tu nije riječ, Jungovim rječnikom, o njegovom pravom ''jastvu'' nego samo o društveno i kulturalno posredovanoj ''personi'', istog trenutka bi se prestao s njom poistovjećivati, prestao bi se u tome previše ozbiljno shvaćati i stekao bi unutarnju distancu spram norca u sebi. Stvar funkcionira samo dok se ostaje nesvjesnim igre, bez distance prema svom društvenom ''ja'', uvjerenim da je baš ono tvoje pravo autentično lice (uopće ne silovano). Uspješnost ideologije ovisi o tome da nam se nametne na način da nas ostavi u uvjerenju kako smo pritom skroz-naskroz iskreni, autentični, da je upravo to naša najsuštastvenija ''intimna istina''.
Onome tko to razumije pali se automatski crvena lampica koja poziva na poseban oprez spram svega što se pojavljuje kao ''intimna istina'' ili ''iskrenost''. Ali ''iskrenost'' je, poput ''istine'', sklizava riječ koju se može upotrijebiti i kad se misli na ovo i kad se misli na ono. Zajednički nazivnik zbog kojeg sam povukao paralelu od Nietzschea do Gombrowicza: stil je dobar onoliko koliko je uspješan u borbi protiv našeg svagdašnjeg i sveopćeg samozavaravanja; rijetki trenuci kad doista uspjelo i samokritički osluhnemo vlastito bilo. To je smisao onoga da dobar stil ''doista priopćava neko unutrašnje stanje'' – i da treba ''pisati pošteno'': umjesto koprene ''uobičajenih osjećaja vrijednosti'' dati se u potragu za psihološkom stvarnošću. Svakako da se radi o nekoj vrsti potrage za iskrenošću, ali, Nemanja, da li stvarno držiš da je to ona ista iskrenost o kojoj govorimo kad govorimo o norcima, o bedinericama i o kindsmajdlama? To je iskrenost drugog reda, kao ''odvažnost savjesti'' – da ponovimo Nietzschea – ''koja si to, upravo to, priznaje''; kao Gombrowiczev glumac koji je svjestan da je glumac i koji ne prikriva ''manje ozbiljno lice diskusije''.
Jungovo čisto ''jastvo'' je, dakako, utopija; nema toga u realnom svijetu. Ne može se nemati nametnutu formu (neka uvijek postoji), ali se može zadržati unutarnju distancu spram forme, biti svjestan da se radi o izvana nametnutoj, a ne tvojoj rođenoj. Tek tada, kad se više ne poistovjećuješ s njom, možeš ju manje ozbiljno shvaćati i biti spram nje labaviji, emancipiraniji, osloboditi se podzemne matice koja ti je pritiskala svijest. Formula autentičnosti nije ''budi onaj koji jesi'' (iluzija), već ''praviš se da si onaj koji si'' (budi toga svjestan). Recept ne glasi ''biti svoj'', nego ''HTJETI biti svoj''. Ta autorefleksija je sve što se može – kao svojevrsna autentičnost drugog reda – ali, pošto je potpalost pod ideologiju uvjetovana nesvjesnošću to je i sve što je potrebno.
Samo, kako se to može dospjeti do te iskrenosti drugog reda? Što nam je garancija? Zašto bi mi nekoga nazivali prostodušnom bedinericom dok nam daje svoju intimnu istinu, a baš Nietzcsheovu ili Krausovu poštovali kao zbilja pravu... ne možda istinu, ali ono istinu i pol? No, pa da, slažem se, ''pošteno pisanje'' nije za svakoga, treba biti ''nadaren''. (A što je ''dar'' nego veliki respekt i velika temeljitost pred temom.)
(P.S. Znam da sam bio predug, no što ćeš, izazvan na polemiku u vezi tako ''velike'' teme nisam uspio biti kraći.)
02.09.2009. (15:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...