Ovo mi je bio jedan dobar komentar pa ga prenosim u cijelosti... .............................................................. .......... "Riječ ti listić malen na zimzelenu drvu pa ga studen ljuta igda može smlavit sve dok vrijeme ne dodjeli mu spomen i zamijenit ga htjedne listićem novim."
Zimzeleno - uvijek zeleno tj. trajno. Spomen nekom ili nečem znači i vječnost a vječnost se ne mjenja. Ona je jednostavno - vječna. Kako smlavljen listić, može biti vječan? A k tome biti i zamjenjen? Može li Rilke zamijeniti Jesenjina?
"Putovi su ovi što kroz tminu šume vode prekriveni lišćem što zašuštati mognu kad ih nesmotrena noga `mlavit stane dok je trena kad pred očima venut krenu."
"Nesmotrena noga mlavit' stane" - opalo lišće. Opalo je uvenulo već na grani pa tek onda opalo. Oči ne vide tren kad vene lišće, nego onda kad je ono uvelo pa na zemlji pod nesmotrenom nogom zašuštalo. S druge strane može se tumačiti da je to noga nesmotrena pjesnika, ali opet mi se nameće pitanje - kako može "mlaviti" išta drugo osim uvelog lišća, a uvenuti ne može ono što je vječno
U poeziji treba uvezati prirodu koja nam pruža obilje aforizama ali da ju pri tom ne smlavimo rime radi... ................................................................... ............... a moj odgovor je:
"Riječ ti listić malen na zimzelenu drvu“ Riječ (jedna riječ) je ja kao maleni list na drvetu( a mnogo je lišća) na drvetu koje će uvijek biti zeleno ako su riječi dobre, prave,…
„pa ga studen ljuta igda može smlavit“ pa ga nikakva loša kritika nikada ne može smlavit….
„sve dok vrijeme ne dodjeli mu spomen“ List zimzelenog drva ostaje „zauvijek“ simbol opstanka, ostaje kao uspomena
„i zamijenit ga htjedne listićem novim." No vrijeme čini svoje i tvoja duša koja daje riječi koje su kao listić zelen kad dođe vrijeme da listovi budu zamijenjeni oni će ponovo biti kao i ovi do sada „vječni“
druga strofa; drugačiji pogled…
"Putovi su ovi što kroz tminu šume vode“ Mi smo na putu poezije (a to je šuma; drvo je pjesma; riječi pjesme - lišće) kroz tminu, pa time hoću reći da ima vrlo loše, odnosno poezije koja će trajati kratko…
„prekriveni lišćem što zašuštati mognu“ Taj put poezije na kome su razasute razne riječi ipak može na tren nas zaintrigirati da poslušamo…postoje trenutci i stihovi koji se mogu izdvojiti i u lošoj pjesmi…
„kad ih nesmotrena noga `mlavit stane“ Nesmotrena noga,pa gledaj to kako čitatelja koji želi nešto više od riječi pa počne pritiskati te riječi(lišće) ne bi li dokučio njihovo drugačije značenje( da još malo zašušte)…
„dok je trena kad pred očima venut krenu." Uzmi u obzir da su čitatelji kao priroda koja sudi listu a ponekad i vjetar koji ga prije nego uvene na stablu( to je sudbina loših riječi) bace na tlo…nije li onda to trenutak kada lišće vene…
Osmijeh ti ostavljam…
31.07.2009. (13:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovaj Iwankin komentar me podsjetio na tvoj kritički osvrt Prostranstvu...opet se ne slažem ,poezija je drugi svijet-tu sve postaje drugačije,svačija percepcija se mijenja,ne nužno isto :)) ovaj put na tvojoj sam strani
29.08.2009. (18:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iwanka napisala si "Oči ne vide tren kad vene lišće" ja ga vidim, ja svaki put vidim kada lišće vene- kad je opalo to je vec svršeno i onda uzalud gledamo. A znas kako vidim? Pa vidim upravo kroz pjenikvu dušu, dakle kroz samu pjesmu.. Zaklopi oči i pokusaj videti tren kada lišće vene. Ja ga vidim. U teoriji recepcije učitavanje je proces gdje se služimo parazitskim motivima- posuđujemo motive iz stvarnosti. No, ne moramo ih nužno tako i shvatati. I da pipi duga, u poeziji je zaista sve moguće- da nije, prava ja je ne bih pisala!
Osmijeh vam šaljem...
02.01.2010. (23:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iwankha
Ovo mi je bio jedan dobar komentar pa ga prenosim u cijelosti...
.............................................................. ..........
"Riječ ti listić malen na zimzelenu drvu
pa ga studen ljuta igda može smlavit
sve dok vrijeme ne dodjeli mu spomen
i zamijenit ga htjedne listićem novim."
Zimzeleno - uvijek zeleno tj. trajno. Spomen nekom ili nečem znači i vječnost a vječnost se ne mjenja. Ona je jednostavno - vječna. Kako smlavljen listić, može biti vječan? A k tome biti i zamjenjen? Može li Rilke zamijeniti Jesenjina?
"Putovi su ovi što kroz tminu šume vode
prekriveni lišćem što zašuštati mognu
kad ih nesmotrena noga `mlavit stane
dok je trena kad pred očima venut krenu."
"Nesmotrena noga mlavit' stane" - opalo lišće. Opalo je uvenulo već na grani pa tek onda opalo. Oči ne vide tren kad vene lišće, nego onda kad je ono uvelo pa na zemlji pod nesmotrenom nogom zašuštalo.
S druge strane može se tumačiti da je to noga nesmotrena pjesnika, ali opet mi se nameće pitanje - kako može "mlaviti" išta drugo osim uvelog lišća, a uvenuti ne može ono što je vječno
U poeziji treba uvezati prirodu koja nam pruža obilje aforizama ali da ju pri tom ne smlavimo rime radi...
................................................................... ...............
a moj odgovor je:
"Riječ ti listić malen na zimzelenu drvu“
Riječ (jedna riječ) je ja kao maleni list na drvetu( a mnogo je lišća) na drvetu koje će uvijek biti zeleno ako su riječi dobre, prave,…
„pa ga studen ljuta igda može smlavit“
pa ga nikakva loša kritika nikada ne može smlavit….
„sve dok vrijeme ne dodjeli mu spomen“
List zimzelenog drva ostaje „zauvijek“ simbol opstanka, ostaje kao uspomena
„i zamijenit ga htjedne listićem novim."
No vrijeme čini svoje i tvoja duša koja daje riječi koje su kao listić zelen
kad dođe vrijeme da listovi budu zamijenjeni oni će ponovo biti kao i ovi do sada „vječni“
druga strofa; drugačiji pogled…
"Putovi su ovi što kroz tminu šume vode“
Mi smo na putu poezije (a to je šuma; drvo je pjesma; riječi pjesme - lišće) kroz tminu, pa time hoću reći da ima vrlo loše, odnosno poezije koja će trajati kratko…
„prekriveni lišćem što zašuštati mognu“
Taj put poezije na kome su razasute razne riječi ipak može na tren nas zaintrigirati da poslušamo…postoje trenutci i stihovi koji se mogu izdvojiti i u lošoj pjesmi…
„kad ih nesmotrena noga `mlavit stane“
Nesmotrena noga,pa gledaj to kako čitatelja koji želi nešto više od riječi pa počne pritiskati te riječi(lišće) ne bi li dokučio njihovo drugačije značenje( da još malo zašušte)…
„dok je trena kad pred očima venut krenu."
Uzmi u obzir da su čitatelji kao priroda koja sudi listu a ponekad i vjetar koji ga prije nego uvene na stablu( to je sudbina loših riječi) bace na tlo…nije li onda to trenutak kada lišće vene…
Osmijeh ti ostavljam…
31.07.2009. (13:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sa dva prsta po tipkovnici
Lijepo te je tako nadahnutog čitati i zadovoljstvo osmjeh ostaviti :-))))
03.08.2009. (08:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pipi duga
Ovaj Iwankin komentar me podsjetio na tvoj kritički osvrt Prostranstvu...opet se ne slažem ,poezija je drugi svijet-tu sve postaje drugačije,svačija percepcija se mijenja,ne nužno isto :)) ovaj put na tvojoj sam strani
29.08.2009. (18:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prostranstvo beskonacnosti
Iwanka napisala si "Oči ne vide tren kad vene lišće"
ja ga vidim, ja svaki put vidim kada lišće vene- kad je opalo to je vec svršeno i onda uzalud gledamo. A znas kako vidim? Pa vidim upravo kroz pjenikvu dušu, dakle kroz samu pjesmu.. Zaklopi oči i pokusaj videti tren kada lišće vene. Ja ga vidim.
U teoriji recepcije učitavanje je proces gdje se služimo parazitskim motivima- posuđujemo motive iz stvarnosti. No, ne moramo ih nužno tako i shvatati.
I da pipi duga, u poeziji je zaista sve moguće- da nije, prava ja je ne bih pisala!
Osmijeh vam šaljem...
02.01.2010. (23:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...