to da je Drugi svjetski rat borba između demokracije i totalitarizma nakdnadna je konstrukcija. zapadne demokracije nisu imale baš puno toga protiv Hitlera dok nije počeo ozbiljnije narušavati pretpostavljenu ravnotežu snaga u Europi, svijetu i šire. na pitanje treba li i koliko štovati antifašiste-komuniste (također totalitariste) nema jasnog odgovora. ja ih štujem jer su u tom trenutku jedini krenuli protiv zla koje je pobjeđivalo, ali ni zbog čega drugog druga je stvar što se danas od svakoga očekuje antifašističko mantranje u svakoj prigodi. to je površno i licemjerno. nije ni čudo što im klinci dižu ruke uvis po stadionima kad je to najlakši način da se isprovocira malograđansku većinu. ne odobravam to dizanje ruku, to nikako, ali oni osjećaju da se mi samo preseravamo. mi smo ih gurnuli na stranu zla.
23.06.2009. (13:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vidim da se ponovo postavlja kao post Sesardićev tekst o kojem je na istom ovom blogu 4.10.2008. već plamsala diskusija. Stoga si dozvoljavam slobodu da i ja ponovim svoj komentar, iako su Željko Karaula i Pametni zub već uvelike smjestili Sesardića na pravo mjesto i sveli na pravu mjeru:
Malo vas pustim s vida i odmah pišete pizdarije!! Razularili ste se. Vama zaista treba advocatus diaboli da vas malo povrati u red.
Pročitao sam sve do kraja, pa ću i početi od kraja, sirotog Pere Panonskog koji se hrve s elementarnim značenjem pojmova. Da bi saznao što je revolucija, zavirio je u Duden. (Čemu Duden kad postoji Boris Buden?) No bolje i to nego ništa. Gotovo se ne usuđujem pomisliti što bi nastalo da je pogledao u koji specijalizirani rječnik, politološki, sociološki ili filozofski, ili da je prošao kroz literaturu teoretičara koji su promišljali njemu tako omrznut pojam. Čisto se čudim da je išao čak do Dudena, kada je bilo bližih izvora koje je šteta zanemariti. Recimo, onaj Leksikon tiskan u Frankopanskoj ulici za revoluciju kaže ovako: "…ukupnost hist. zbivanja koje dovode do korijenitih promjena određenog društva, do smjene starog, natražnog, novim progresivnim, prijelomno razdoblje karakterizirano najčešće oružanim obaranjem preživjelog poretka…" Nije to loše, ako se o tome promisli. (Kad se ne promisli, ni da je bolje ne bi valjalo.) Prvo, što nam to kaže? Neću se upuštati u to što znači "ukupnost" jer se bojim da bi to neke/mnoge samo zbunilo. Zatim, kaže "korjenite promjene", što je opreka nebitnim, nevažnim, samo kozmetičkim i srodnim efemernim mjenama. Zatim kaže da je revolucija promjena na bolje, a ne na gore. Svemu se dodaje da je "karakterizirano najčešće oružanim", hoće se reći nasilnim "obaranjem preživjelog poretka", a "najčešće" nikako ne znači ni "uvijek" ni "neizbježno". Propušteno je napomenuti da se revolucija, nasuprot evoluciji, dešava naglo, što god to značilo i koliko god to dugo trajalo, ali je naglo nasuprot postepenom evolucijskom.
Dakle, revolucija je nagli i korjeniti preobražaj na bolje, a sve ostalo je nebitno. Zato ništa čudno da svi koji bi održali postojeće da se ne preobrati u bolje mrze taj pojam toliko da mu prikrpljuju i sve nebitno, te su spremni i na svakovrsna izvrtanja i falsificiranja da bi ga ogadili. Recimo, imamo dobar primjer u Sesardićevu tekstu prenesenom kao post (imam dojam da sam ga već negdje ranije čitao) koji na vještiji način demonstrira nerazumijevanje jednako onome Pere Panonskog.
Sve je lijepo u tom tekstu i sa svim sam načelno suglasan do rečenice "Prema tome, puka činjenica da se neki pokret objektivno borio protiv fašizma nije nikako dovoljna da bi taj pokret prikazala u iole dobrom svjetlu." Od tog mjesta počinje falsificiranje i izvrtanje. Naime, fašizam je takvo zlo da je svaka borba protiv njega dobrodošla. Iz bilo kojeg razloga se bilo tko borio protiv tog zla, DOBRO JE da je to radio. Fašizam je (pod čim ovom prilikom podrazumijevam i nacizam) takva prijetnja čovječanstvu da bi bio budala svatko tko bi otpisao bilo kojeg njegovog neprijatelja s izlikom "Ne, hvala, vi se ne morate boriti protiv nacizma jer to radite iz nečasnih motiva". Krajnje je naivno, ili se blesavo praviti naivnim, da bi itko razuman tako postupio.
Lijepo je to vidljivo upravo i iz navedenog hipotetskog primjera "Nasilnik A napadne neku ženu s ciljem da je siluje i potom ubije. U to se umiješa nasilnik B koji tu ženu namjerava samo silovati, ali ne i ubiti." Kao prvo, hipotetski primjer podrazumijeva da je žena potpuno pasivna (možda zavezana?), te da se ne može braniti protiv obojice, niti da može pobjeći. Za nju je svakako bolje da pobijedi nasilnik B, ne samo zato što bi on bio "manje zlo", već i zato što će se od njega jednoga ona možda uspjeti i sama obraniti. No obzirom da on ipak jeste "manje zlo", ako se ne uspije obraniti, čak i ako bude prisiljena da ga zbog njegove pobjede privremeno i slavi, ipak će bolje proći i kad-tad će ga uspjeti zatući kamenom na spavanju.
Toliko o teoriji. Kad pređemo na činjenice, stvar je još gora. Bez ikakvog divljenja, nije povijesna činjenica " da su svi komunistički režimi bez izuzetka završavali masovnom opresijom i sustavnim zatiranjem najelementarnijih demokratskih prava". Najbliže tome jest da su mnogi sistemi koji se deklarativno stremili komunizmu u nekim fazama rezultirali nepojmljivim opresijama, nakon čega su se sami ti sistemi kajali zbog tih zlodjela. Inače, u "prvoj zemlji socijalizma" režim je završio demokratskim izborima, u istočnoevropskim zemljama socijalizam se naprosto razvodnio i ishlapio, jedino je u bivšoj Jugoslaviji izbila tarapana, a u Kini ne znam je li socijalistički put napušten ili se transformirao ili koji se vrag ondje uopće zbiva, a na Kubi sistem i dalje traje.
Zatim, čak i da se suglasim da "komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti nego je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i n
23.06.2009. (15:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zatim, čak i da se suglasim da "komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti nego je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i najavljivao nemilosrdni i krvavi revolucionarni teror", to se donekle može reći za one koje se smatralo klasicima marksizma, ali oni su daleko od toga da su jedini koji su zagovarali komunizam. Što je sa svim onim teoretičarima i praktičarima revolucije koje su sami "klasici marksizma" (podrazumijevajući pod tim liniju Marx-Lenjin-Staljin) smatrali revizionistima? Što je sa socijalistima i komunistima utopistima? Zar su Saint-Simon, Fourier i Owen zagovarali "nemilosrdni i krvavi revolucionarni teror". Ili su se za to zalagali predstavnici "frakfurtske škole", recimo Marcuse i Fromm? Ako od mnogobrojnih izabereš neke, a zatim im pripišeš da su oni svi, zaista možeš dobiti svašta.
Oh, "Sve te grozote koje su se redovito događale, i to baš svaki put kad su komunisti dolazili na vlast, moraju bar donekle dovesti u sumnju njihovu ideologiju"! Baš svaki put i baš redovito?! Ma nemojte mi kasti! Recimo, kad je Salvador Allende došao na vlast demokratskim izborima, dakle - mirnim, nenasilnim putem, te pokušao provesti grozotu da nacionalizira ponešto od onoga u vlasništvu stranih kompanija koje su mu držale zemlju u kolonijalnom položaju, bio je uklonjen nasilnim, oružanim putem, nakon čega je uslijedio teror rijetko nadmašen u povijesti.
Što li hoće reći Sesardić netočnom tvrdnjom da su komunisti "naprasno postali “rodoljubi” i antifašisti tek nakon Hitlerovog napada na “prvu zemlju socijalizma” u lipnju 1941"? Uzima kao indikativan primjer Maurice Thoreza, za kojega nikada nisam čuo, Francuza, nacije čiji je pokret otpora najbolje prikazan u tv-seriji "Alo-Alo". Što nije uzeo neki bliži i ozbiljniji primjer, recimo ustanak u Jugoslaviji, koji je počeo nekoliko tjedana prije napada na SSSR, a prema nekim teoretičarima odgodio Hitlerov napad na SSSR za nekoliko sedmica, što je bilo dovoljno da nacističke armije zaglibe u ledu i blatu na prilazima Moskve i ne stignu je osvojiti, što je preokrenulo tok Drugog svjetskog rata? Možda je previdio ono što mu je bilo pred nosom da ne bi primijetio kako ga to opovrgava?
Naravno da teorija bazirana na netočnim činjenicama ne može iznjedriti ikakav ispravan sud. S teorijskog stanovišta Sesardićev tekst jednako je vrijedan kao BBB-ovski grafit na zidu, koliko god da izaziva simpatije gnušanjem od nasilja. No on je sam po sebi nasilje nad istinom, silovanje povijesti, te se i to gnušanje pokazuje kao licemjerni falsifikat koji otvara put pravim nasilnicima. Je li Pariška komuna bila nasilna? Možda i jeste. Ali način na koji je ugušena bio je daleko krvaviji, daleko nasilniji. Možemo se složiti da su revolucije često, pa i najčešće nemilosrdne, ali kontrarevolucije su još češće daleko drastičnije, od Spartaka do danas.
Samo patološki karakteri vole nasilje samo po sebi. Ghandi je moj ideal. Ali što učiniti u situaciji poput svih onih koje Sesardić prešućuje, kada je revolucija izazvana dugotrajnim svakodnevnim terorom i ugnjetavanjem koje se ne može prekinuti na drugi način doli nasiljem? Ona gotovo operetna revolucija na Kubi, usprkos sudjelovanja Che Guevare, kojom je Castro došao na vlast, prekinula je krvavu Batistinu diktaturu prema kojoj je sve što je Casto napravio mačji kašalj. Zgražati se nad brutalnošću nekih revolucija isto je kao prokleti sve kirurge koji krajnje drastičnim metodama, s krvlju do lakata, spašavaju ljude opakih bolesti.
Zanimljivo je to selektivno sljepilo koje dozvoljava ljudima da vide samo ono što žele vidjeti. Od svih primjera da bi sintetizirao svoj pogled na revolucije, Sesardić ne spominje upravo onaj koji mu je najbliži i najbolje poznat. Lukavac je on, pisao je tekst još dok je Jugoslavija postojala, pa je nije htio spomenuti, adresirajući sve što govori upravo njoj. Da je imao petlje i bio izravan, izvrgao bi se velikoj opasnosti - bilo bi i laicima očigledno kako laprda bez veze.
Upravo primjer revolucije u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata opovrgava sve što je napisao. Po njemu, svaka revolucija mora biti nasilna, krvava, teror. E, pa vidite, dječice, revolucija u Jugoslaviji nije bila takva, nego upravo suprotno.
Jasno mi je da će se mnogi začuditi, ali to je samo zato što povijest ne poznaju. Drugi svjetski rat završio je na tlu Jugoslavije oslobođenjem od okupatora i domaćih izdajnika, a ne revolucijom. U vladu Demokratske Federativne Jugoslavije ušli su Milan Krol kao potpredsjednik vlade, Ivan Šubašić kao ministar vanjskih poslova i Juraj Šutej kao ministar bez portfelja, predratni političari kojima se ne zna što je bilo stranije, socijalizam ili komunizam. Na osnovu sporazuma Tito-Šubašić u novostvorenoj državi vladalo je višestranačje, a država je bila demokratska. Druga je stvar što su građanske buržoaske stranke za vrijeme rata oslabile ili se kompromitirale, ali postojale
23.06.2009. (15:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jasno mi je da će se mnogi začuditi, ali to je samo zato što povijest ne poznaju. Drugi svjetski rat završio je na tlu Jugoslavije oslobođenjem od okupatora i domaćih izdajnika, a ne revolucijom. U vladu Demokratske Federativne Jugoslavije ušli su Milan Krol kao potpredsjednik vlade, Ivan Šubašić kao ministar vanjskih poslova i Juraj Šutej kao ministar bez portfelja, predratni političari kojima se ne zna što je bilo stranije, socijalizam ili komunizam. Na osnovu sporazuma Tito-Šubašić u novostvorenoj državi vladalo je višestranačje, a država je bila demokratska. Druga je stvar što su građanske buržoaske stranke za vrijeme rata oslabile ili se kompromitirale, ali postojale su i dalje, a osnivale su se i nove. Utoliko je sve ono na Blaiburgu i "križni putevi", što se događalo za to vrijeme, nastavak oslobodilačkog rata, a ne zastranjenje ili pretjerivanje revolucije. Revolucija je provedena mirnim putem, započela demokratskim izjašnjavanjem 11. studenog 1945, izborima za Ustavotvornu skupštinu, kada se narod gotovo plebiscitarno opredijelio za komuniste i njihov program. Ustavotvorna je skupština 30.rujna 1946. donijela prvi ustav kojim je demokratska država postala FNRJ, federativna, narodna, bez spominjanja demokracije u nazivu države.
Idite s mirom!
23.06.2009. (15:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Govorite ovde kao da je u jednom na iskonski način lošem i lutajućem svetu mogućno vaspostavljanje i dešavanje jednog dobrog, zanemarujujući pritom štetnost historije po razvitak ljudske stvari. Njena štetnost dovododi do izražaja i negativnog uticaja pre svega njena suvišnost u navodnom nedelanju. Sve se, zahavaljući istoriji, zbiva navodno, prividno, a u tome je tako bolno osetno. A svet je i tako upravo onakav kakv mora biti, ni gori ni gori, to se svakako mora imati na umu, kod bilo kakve rasprave.
A to da je revolucija - do koje, po vama Velečasni, nije ni došlo - provedena mirnim putem, možete da okačite mačku o rep. Konsultujte, recimo, dnevničke ili čak i književne zapise, B Pekića, koji je kao jedva punoletni član omladinskog ogranka predratne demokratske partije bio kroz špalir poniženja (s)proveden na Goli otok i zatvor u Vršcu, a iz čijeg vam opusa navodim dole par rečenica.
Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želeo bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči - kao autentični izgnanik, a pravopis je prilagodjen vremenu dešavanja.
****************************************** Život ti je, Simeonulo, jedno golem parnic, s mlozinu rocista, u kojoj si, ma ih sva dobio, na kraju uvek u gubitak. ***** Žifot ljudski tanjko je pletifo. Ne paziš li, očas petlju ispustiš. Iskilafiš se namičući je. A parati – ne gre! Nije Bog dao da žifot, kad izgrešimo, oparamo, nevaljalo parče bacimo, pa od dobrog tkanja produžimo. Ali nešto drugo možemo. Možemo se ljubezno za promašene petlje ne kačiti. Omče za davljenje bližnjih od njih ne plesti. ***** Reč nije skupa, pogotovu kad se ne mora praktično dokazivati.
(Simeon Njegovan, Zlatno runo)
24.06.2009. (00:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
to da je Drugi svjetski rat borba između demokracije i totalitarizma nakdnadna je konstrukcija. zapadne demokracije nisu imale baš puno toga protiv Hitlera dok nije počeo ozbiljnije narušavati pretpostavljenu ravnotežu snaga u Europi, svijetu i šire.
na pitanje treba li i koliko štovati antifašiste-komuniste (također totalitariste) nema jasnog odgovora. ja ih štujem jer su u tom trenutku jedini krenuli protiv zla koje je pobjeđivalo, ali ni zbog čega drugog
druga je stvar što se danas od svakoga očekuje antifašističko mantranje u svakoj prigodi. to je površno i licemjerno. nije ni čudo što im klinci dižu ruke uvis po stadionima kad je to najlakši način da se isprovocira malograđansku većinu. ne odobravam to dizanje ruku, to nikako, ali oni osjećaju da se mi samo preseravamo. mi smo ih gurnuli na stranu zla.
23.06.2009. (13:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
velečasni
Vidim da se ponovo postavlja kao post Sesardićev tekst o kojem je na istom ovom blogu 4.10.2008. već plamsala diskusija. Stoga si dozvoljavam slobodu da i ja ponovim svoj komentar, iako su Željko Karaula i Pametni zub već uvelike smjestili Sesardića na pravo mjesto i sveli na pravu mjeru:
Malo vas pustim s vida i odmah pišete pizdarije!! Razularili ste se. Vama zaista treba advocatus diaboli da vas malo povrati u red.
Pročitao sam sve do kraja, pa ću i početi od kraja, sirotog Pere Panonskog koji se hrve s elementarnim značenjem pojmova. Da bi saznao što je revolucija, zavirio je u Duden. (Čemu Duden kad postoji Boris Buden?) No bolje i to nego ništa. Gotovo se ne usuđujem pomisliti što bi nastalo da je pogledao u koji specijalizirani rječnik, politološki, sociološki ili filozofski, ili da je prošao kroz literaturu teoretičara koji su promišljali njemu tako omrznut pojam. Čisto se čudim da je išao čak do Dudena, kada je bilo bližih izvora koje je šteta zanemariti. Recimo, onaj Leksikon tiskan u Frankopanskoj ulici za revoluciju kaže ovako: "…ukupnost hist. zbivanja koje dovode do korijenitih promjena određenog društva, do smjene starog, natražnog, novim progresivnim, prijelomno razdoblje karakterizirano najčešće oružanim obaranjem preživjelog poretka…" Nije to loše, ako se o tome promisli. (Kad se ne promisli, ni da je bolje ne bi valjalo.) Prvo, što nam to kaže? Neću se upuštati u to što znači "ukupnost" jer se bojim da bi to neke/mnoge samo zbunilo. Zatim, kaže "korjenite promjene", što je opreka nebitnim, nevažnim, samo kozmetičkim i srodnim efemernim mjenama. Zatim kaže da je revolucija promjena na bolje, a ne na gore. Svemu se dodaje da je "karakterizirano najčešće oružanim", hoće se reći nasilnim "obaranjem preživjelog poretka", a "najčešće" nikako ne znači ni "uvijek" ni "neizbježno". Propušteno je napomenuti da se revolucija, nasuprot evoluciji, dešava naglo, što god to značilo i koliko god to dugo trajalo, ali je naglo nasuprot postepenom evolucijskom.
Dakle, revolucija je nagli i korjeniti preobražaj na bolje, a sve ostalo je nebitno. Zato ništa čudno da svi koji bi održali postojeće da se ne preobrati u bolje mrze taj pojam toliko da mu prikrpljuju i sve nebitno, te su spremni i na svakovrsna izvrtanja i falsificiranja da bi ga ogadili. Recimo, imamo dobar primjer u Sesardićevu tekstu prenesenom kao post (imam dojam da sam ga već negdje ranije čitao) koji na vještiji način demonstrira nerazumijevanje jednako onome Pere Panonskog.
Sve je lijepo u tom tekstu i sa svim sam načelno suglasan do rečenice "Prema tome, puka činjenica da se neki pokret objektivno borio protiv fašizma nije nikako dovoljna da bi taj pokret prikazala u iole dobrom svjetlu." Od tog mjesta počinje falsificiranje i izvrtanje. Naime, fašizam je takvo zlo da je svaka borba protiv njega dobrodošla. Iz bilo kojeg razloga se bilo tko borio protiv tog zla, DOBRO JE da je to radio. Fašizam je (pod čim ovom prilikom podrazumijevam i nacizam) takva prijetnja čovječanstvu da bi bio budala svatko tko bi otpisao bilo kojeg njegovog neprijatelja s izlikom "Ne, hvala, vi se ne morate boriti protiv nacizma jer to radite iz nečasnih motiva". Krajnje je naivno, ili se blesavo praviti naivnim, da bi itko razuman tako postupio.
Lijepo je to vidljivo upravo i iz navedenog hipotetskog primjera "Nasilnik A napadne neku ženu s ciljem da je siluje i potom ubije. U to se umiješa nasilnik B koji tu ženu namjerava samo silovati, ali ne i ubiti." Kao prvo, hipotetski primjer podrazumijeva da je žena potpuno pasivna (možda zavezana?), te da se ne može braniti protiv obojice, niti da može pobjeći. Za nju je svakako bolje da pobijedi nasilnik B, ne samo zato što bi on bio "manje zlo", već i zato što će se od njega jednoga ona možda uspjeti i sama obraniti. No obzirom da on ipak jeste "manje zlo", ako se ne uspije obraniti, čak i ako bude prisiljena da ga zbog njegove pobjede privremeno i slavi, ipak će bolje proći i kad-tad će ga uspjeti zatući kamenom na spavanju.
Toliko o teoriji. Kad pređemo na činjenice, stvar je još gora. Bez ikakvog divljenja, nije povijesna činjenica " da su svi komunistički režimi bez izuzetka završavali masovnom opresijom i sustavnim zatiranjem najelementarnijih demokratskih prava". Najbliže tome jest da su mnogi sistemi koji se deklarativno stremili komunizmu u nekim fazama rezultirali nepojmljivim opresijama, nakon čega su se sami ti sistemi kajali zbog tih zlodjela. Inače, u "prvoj zemlji socijalizma" režim je završio demokratskim izborima, u istočnoevropskim zemljama socijalizam se naprosto razvodnio i ishlapio, jedino je u bivšoj Jugoslaviji izbila tarapana, a u Kini ne znam je li socijalistički put napušten ili se transformirao ili koji se vrag ondje uopće zbiva, a na Kubi sistem i dalje traje.
Zatim, čak i da se suglasim da "komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti nego je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i n
23.06.2009. (15:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
velečasni
Zatim, čak i da se suglasim da "komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti nego je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i najavljivao nemilosrdni i krvavi revolucionarni teror", to se donekle može reći za one koje se smatralo klasicima marksizma, ali oni su daleko od toga da su jedini koji su zagovarali komunizam. Što je sa svim onim teoretičarima i praktičarima revolucije koje su sami "klasici marksizma" (podrazumijevajući pod tim liniju Marx-Lenjin-Staljin) smatrali revizionistima? Što je sa socijalistima i komunistima utopistima? Zar su Saint-Simon, Fourier i Owen zagovarali "nemilosrdni i krvavi revolucionarni teror". Ili su se za to zalagali predstavnici "frakfurtske škole", recimo Marcuse i Fromm? Ako od mnogobrojnih izabereš neke, a zatim im pripišeš da su oni svi, zaista možeš dobiti svašta.
Oh, "Sve te grozote koje su se redovito događale, i to baš svaki put kad su komunisti dolazili na vlast, moraju bar donekle dovesti u sumnju njihovu ideologiju"! Baš svaki put i baš redovito?! Ma nemojte mi kasti! Recimo, kad je Salvador Allende došao na vlast demokratskim izborima, dakle - mirnim, nenasilnim putem, te pokušao provesti grozotu da nacionalizira ponešto od onoga u vlasništvu stranih kompanija koje su mu držale zemlju u kolonijalnom položaju, bio je uklonjen nasilnim, oružanim putem, nakon čega je uslijedio teror rijetko nadmašen u povijesti.
Što li hoće reći Sesardić netočnom tvrdnjom da su komunisti "naprasno postali “rodoljubi” i antifašisti tek nakon Hitlerovog napada na “prvu zemlju socijalizma” u lipnju 1941"? Uzima kao indikativan primjer Maurice Thoreza, za kojega nikada nisam čuo, Francuza, nacije čiji je pokret otpora najbolje prikazan u tv-seriji "Alo-Alo". Što nije uzeo neki bliži i ozbiljniji primjer, recimo ustanak u Jugoslaviji, koji je počeo nekoliko tjedana prije napada na SSSR, a prema nekim teoretičarima odgodio Hitlerov napad na SSSR za nekoliko sedmica, što je bilo dovoljno da nacističke armije zaglibe u ledu i blatu na prilazima Moskve i ne stignu je osvojiti, što je preokrenulo tok Drugog svjetskog rata? Možda je previdio ono što mu je bilo pred nosom da ne bi primijetio kako ga to opovrgava?
Naravno da teorija bazirana na netočnim činjenicama ne može iznjedriti ikakav ispravan sud. S teorijskog stanovišta Sesardićev tekst jednako je vrijedan kao BBB-ovski grafit na zidu, koliko god da izaziva simpatije gnušanjem od nasilja. No on je sam po sebi nasilje nad istinom, silovanje povijesti, te se i to gnušanje pokazuje kao licemjerni falsifikat koji otvara put pravim nasilnicima. Je li Pariška komuna bila nasilna? Možda i jeste. Ali način na koji je ugušena bio je daleko krvaviji, daleko nasilniji. Možemo se složiti da su revolucije često, pa i najčešće nemilosrdne, ali kontrarevolucije su još češće daleko drastičnije, od Spartaka do danas.
Samo patološki karakteri vole nasilje samo po sebi. Ghandi je moj ideal. Ali što učiniti u situaciji poput svih onih koje Sesardić prešućuje, kada je revolucija izazvana dugotrajnim svakodnevnim terorom i ugnjetavanjem koje se ne može prekinuti na drugi način doli nasiljem? Ona gotovo operetna revolucija na Kubi, usprkos sudjelovanja Che Guevare, kojom je Castro došao na vlast, prekinula je krvavu Batistinu diktaturu prema kojoj je sve što je Casto napravio mačji kašalj. Zgražati se nad brutalnošću nekih revolucija isto je kao prokleti sve kirurge koji krajnje drastičnim metodama, s krvlju do lakata, spašavaju ljude opakih bolesti.
Zanimljivo je to selektivno sljepilo koje dozvoljava ljudima da vide samo ono što žele vidjeti. Od svih primjera da bi sintetizirao svoj pogled na revolucije, Sesardić ne spominje upravo onaj koji mu je najbliži i najbolje poznat. Lukavac je on, pisao je tekst još dok je Jugoslavija postojala, pa je nije htio spomenuti, adresirajući sve što govori upravo njoj. Da je imao petlje i bio izravan, izvrgao bi se velikoj opasnosti - bilo bi i laicima očigledno kako laprda bez veze.
Upravo primjer revolucije u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata opovrgava sve što je napisao. Po njemu, svaka revolucija mora biti nasilna, krvava, teror. E, pa vidite, dječice, revolucija u Jugoslaviji nije bila takva, nego upravo suprotno.
Jasno mi je da će se mnogi začuditi, ali to je samo zato što povijest ne poznaju. Drugi svjetski rat završio je na tlu Jugoslavije oslobođenjem od okupatora i domaćih izdajnika, a ne revolucijom. U vladu Demokratske Federativne Jugoslavije ušli su Milan Krol kao potpredsjednik vlade, Ivan Šubašić kao ministar vanjskih poslova i Juraj Šutej kao ministar bez portfelja, predratni političari kojima se ne zna što je bilo stranije, socijalizam ili komunizam. Na osnovu sporazuma Tito-Šubašić u novostvorenoj državi vladalo je višestranačje, a država je bila demokratska. Druga je stvar što su građanske buržoaske stranke za vrijeme rata oslabile ili se kompromitirale, ali postojale
23.06.2009. (15:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
velečasni
Jasno mi je da će se mnogi začuditi, ali to je samo zato što povijest ne poznaju. Drugi svjetski rat završio je na tlu Jugoslavije oslobođenjem od okupatora i domaćih izdajnika, a ne revolucijom. U vladu Demokratske Federativne Jugoslavije ušli su Milan Krol kao potpredsjednik vlade, Ivan Šubašić kao ministar vanjskih poslova i Juraj Šutej kao ministar bez portfelja, predratni političari kojima se ne zna što je bilo stranije, socijalizam ili komunizam. Na osnovu sporazuma Tito-Šubašić u novostvorenoj državi vladalo je višestranačje, a država je bila demokratska. Druga je stvar što su građanske buržoaske stranke za vrijeme rata oslabile ili se kompromitirale, ali postojale su i dalje, a osnivale su se i nove. Utoliko je sve ono na Blaiburgu i "križni putevi", što se događalo za to vrijeme, nastavak oslobodilačkog rata, a ne zastranjenje ili pretjerivanje revolucije. Revolucija je provedena mirnim putem, započela demokratskim izjašnjavanjem 11. studenog 1945, izborima za Ustavotvornu skupštinu, kada se narod gotovo plebiscitarno opredijelio za komuniste i njihov program. Ustavotvorna je skupština 30.rujna 1946. donijela prvi ustav kojim je demokratska država postala FNRJ, federativna, narodna, bez spominjanja demokracije u nazivu države.
Idite s mirom!
23.06.2009. (15:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
undefinedundefined
24.06.2009. (00:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
Govorite ovde kao da je u jednom na iskonski način lošem i lutajućem svetu mogućno vaspostavljanje i dešavanje jednog dobrog, zanemarujujući pritom štetnost historije po razvitak ljudske stvari. Njena štetnost dovododi do izražaja i negativnog uticaja pre svega njena suvišnost u navodnom nedelanju. Sve se, zahavaljući istoriji, zbiva navodno, prividno, a u tome je tako bolno osetno. A svet je i tako upravo onakav kakv mora biti, ni gori ni gori, to se svakako mora imati na umu, kod bilo kakve rasprave.
A to da je revolucija - do koje, po vama Velečasni, nije ni došlo - provedena mirnim putem, možete da okačite mačku o rep.
Konsultujte, recimo, dnevničke ili čak i književne zapise, B Pekića, koji je kao jedva punoletni član omladinskog ogranka predratne demokratske partije bio kroz špalir poniženja (s)proveden na Goli otok i zatvor u Vršcu, a iz čijeg vam opusa navodim dole par rečenica.
Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želeo bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči - kao autentični izgnanik, a pravopis je prilagodjen vremenu dešavanja.
******************************************
Život ti je, Simeonulo, jedno golem parnic, s mlozinu rocista, u kojoj si, ma ih sva dobio, na kraju uvek u gubitak.
*****
Žifot ljudski tanjko je pletifo. Ne paziš li, očas petlju ispustiš. Iskilafiš se namičući je. A parati – ne gre! Nije Bog dao da žifot, kad izgrešimo, oparamo, nevaljalo parče bacimo, pa od dobrog tkanja produžimo. Ali nešto drugo možemo. Možemo se ljubezno za promašene petlje ne kačiti. Omče za davljenje bližnjih od njih ne plesti.
*****
Reč nije skupa, pogotovu kad se ne mora praktično dokazivati.
(Simeon Njegovan, Zlatno runo)
24.06.2009. (00:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...