Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • Stelina mama

    Ja sam ti često ovih dana dolazila gledati prekrasnu Uninu pletenicu jer me beskrajno podsjeća na Stelinu kosu.......najviše po boji.......njezina nije bila tako gusta i čvrsta....ali boja....gotovo ista..

    A o ovome i ja tako često razmišljam. Koliko još ljudi ima uspomene na njih....oni koje mi ni ne znamo......i kako je nama to sada potrebno čuti .....
    Jest, svaka ta nova slika koju vidiš....nova rečenica o njoj, nečija misao, sjećanje.......sve to ponovo aktivira onu silnu bol koja preplavljuje.......a opet na neki čudan način i zahvalan si na njoj..... jer tebi, koja više nećeš imati nova sjećanja......ta nečija stara, su sada tebi nova....

    Koji kaos od života....koji pakao.

    avatar

    22.05.2009. (19:13)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    kao i pakao od života... to je sve što osta....

    avatar

    23.05.2009. (18:42)    -   -   -   -  

  • Mama D.

    toliko života je odnijela cesta...
    toliko mladih i zelenih...
    toliko majki je
    zavila u crno...
    ta cesta!
    kao da guta mlade
    zbog ljubomore
    jer je ona stara...
    ta cesta...

    avatar

    24.05.2009. (01:05)    -   -   -   -  

  • martin84

    zašto su nam samo uspomene ostale.......moj brat se nikad nije volio baš slikati i ja nemam baš nešto njegovih slika....a svaka ti je sad toliko dragocjena, koju god imaš......na čega mi se život sveo, kad idem radit, stanem pred sliku i pričam s tobom, pozdravljam se, vraćam se s posla ti me i dalje tamo čekaš.....a takva je slika na kojoj god stranu da staneš imam osjećaj da me tvoj pogled prati......ovo je preteško.....neznam........

    lijep pozdrav od Martine z Slav. Broda

    avatar

    24.05.2009. (07:35)    -   -   -   -  

  • emocija

    Ima dana i ima trenutaka kada je osjećaj boli zbog gubitka nepodnošljiv. Zaista mi dođe da treskam glavom o zid jer se nisam navikla, jer ne znam kako kanalizirati sve to. Trenutak u kojem vidim Unu na meni nepoznatoj fotografiji ( i ona se baš nije voljela fotografirati pogotovo kad je odrasla) dovede me do izbjegavane i zatrte spoznaje o istini i ponovno kao da stoji preda mnom. Živa. Tko bi to mogao izdržati?

    avatar

    24.05.2009. (16:02)    -   -   -   -  

  • emocija

    Draga Martina, pročitala sam tvoj komentar na Sandrinom (Stelinom) blogu i srce mi se para čitajući tvoje riječi. I ne, nisu smjeli dozvoliti da stvari tvoga brata itko drugi uzme osim njih (policije) i uredno ih vrate obitelji. Ali ova zemlja, ova zemlja je zemlja bezakonja, ova zemlja je zemlja korupcije i u njoj se i takve stvari mogu događati kao posve nešto normalno. Onaj tko je izgubio sve, a to smo svi mi koji smo izgubili najdragocjenije, ima samo jednu želju: da onaj tko je posredno ili neposredno oduzeo to čudo zvano život naše djece, braće ili sestara, doživi to isto. Možemo biti ljudi i jesmo, ali ne smijemo ni oprostiti ni zaboraviti.

    avatar

    24.05.2009. (16:21)    -   -   -   -  

  • martin84

    draga moja, obožavam se dopisivati ljudima kojima je kao meni koji me razumiju, koji znaju šta je to.....dosta ljudi mi kažu "znam kak je to" a neznaju i neće nikad znati to, jedino kad bi doživili to, žao im je na sekundu, i svako svojim putem nastavi a moji roditelji i ja u patnji tuzi, bolu, jadu ostajemo......ponekad sjedimo, nemamo si šta ni reći......samo gledamo u zid i to je to.....bojim se strašno toga suda, dosta je problematičan lik, puno teških dijela je napravio, čak je jedan dečko nepokretan ostao i izvukao se nije ni dana bio u zatvoru, skoro svaki vikend prespava u policiji, pravi probleme....a strašno jakog odvjetnika ima i tako mislim da će opet se bijednik oslobodit.....oni se samo drže toga da je moje zlato zaspalo na motoru, a nije mogao zaspati, prevelika je brzina i 2 km od naplatnih kućica a brat je plaćao, i pri toj brzini bio je za 10 sekundi na tom kobnom mjestu.....toliko prljavo odrađeno....neopisivo...čak mislim da mu je namjerno nešto i napravio...jednom prilikom ću Vam ispričati koliko su nam njegovi rodtelji lagali muljali....a da tek vidite kako je mama saznala na koji način da je izgubila svog sina.....užas, monstrozno...ima prilike prićat ću vam...bolesnici uglavnom....neznam dali idete na moj blog "martin84.mojblog.hr." da vidite koje bljuvotine je njegova mama meni pisala.....i nikad neću saznat šta je mom bratu bilo, zašto je otišao s njim,a nije bio dobar s njim.....prebolno preteško i još moram ubojicu susretati.....u istom mjestu živimo......Una je jedno predivno biće, pratim Vaš blog, Stelicin a sad i od Fabijana naašeg i Teice.....u srcu ste mi...Volim Va jako sve....izgubili smo najvrjednije što smo imali i nema nam više sreće..... Martina , pišite mi vaši komentari su mi lijek.....

    avatar

    24.05.2009. (16:55)    -   -   -   -  

  • u prolazu

    Draga moja Vesna! Svaki put kad bih ušla u tvoj ured, od onog odvratnog dana, postavila bih si pitanje na kojeg nisam znala odgovor: zar je moguće i dalje funkcionirati i dalje živjeti?
    Sad, kad sam pročitala tvoj blog...
    ajme, Koliko boli! Koliko patnje! Prokletstvo od života!
    Pozdrav, Vesnić!

    avatar

    25.05.2009. (21:32)    -   -   -   -  

  • emocija

    U prolazu.....TKO, stavljaš me u poziciju da prevrćem ...?!

    avatar

    25.05.2009. (23:06)    -   -   -   -  

  • u prolazu

    Ma ona s vrlo bistrim pitanjem: A što da radim s prvašićima?
    Volimo te mi!

    avatar

    26.05.2009. (11:30)    -   -   -   -  

  • emocija

    A ti si?! Znam, znam ali i ja vas, bez obzira što ponekad ratujem sa strpljenjem.

    avatar

    26.05.2009. (16:02)    -   -   -   -  

  • Fabijeva mala seka

    Dobar dan,
    uvijek prodjem po blogovima vidit postove i komentare pa nemam puno toga za reci nego samo da Vas pozdravim i dam do znanja da sam u mislima sa Vama (iako Vam to nista ne znaci jer ja sam samo jedan prolaznik u vasoj svakodnevici) .

    Citam i Vas blog kao i blogove drugih mama i vidim koje je to beznadje i ocaj kada ode dijete. Djeca su svojim roditeljima citav svijet i to je povezanost za koje nema nikakvog opisa jer se mora osjetit ta potpuna ljubav, privrzenost, sve najljepse emocije povezane su izmedju mame i djeteta. Nemogu osjetit potpunost Vase boli kao niti boli drugih mama, znam samo da je mnogo snaznija od moje jer mame osjecaju uz tugu i taj potpuni ocaj. Znam da je meni jako tesko jer bih dala sve na svijetu da vratim brata u zivot a nemogu i jer nisam imala priliku nikako promijenit njegovu sudbinu. Uvijek proganjaju te misli i pitanja- da sam tog dana ovako, onako, da nisam zvala, da nisam dosla tako rano, sve mi prolazi mislima i pitanja se vracaju u sve dalju proslost dok ne dodje do onoga- da sam se rodila kasnije nebih tada bila u skoli nego bi bila u suprotnoj smjeni pa ga nebih zvala (svima to uzasno blesavo zvuci osim onima koji znaju kakvo je to razmisljanje).

    Posto znam ovu svoju bol zbog toga, ipak postoji moja nada za buducnost jer ja cu prije ili kasnije osnovat svoju obitelj i imat svoje malo zlato za koje ce moje srce kucat pa ce bol iako prisutna biti nekako olaksana sa tom ljubavlju. Posto znam da moze jedino cijelim, punim srcem voljeti samo mama svoje dijete i posto vidim oci moje mame od onog dana i lice postarano i potamnjelo od onog dana znam da nema goreg osjecaja jer kako ja to dozivljavam-ovo nije osjecaj nego odsutstvo svih osjecaja, opci kaos nastao u umu i srcu kada se srusio citav zivot koji ste do tada poznavali...

    Mogu je ovdje pisati svasta, nikakva izjava me mijenja, evo koliko sam se raspisala a samo sam dosla pozdravit.

    Oprostite na ovolikom komentaru.

    avatar

    26.05.2009. (16:56)    -   -   -   -  

  • emocija

    Kao što vidiš Tea, link za tvoj i Martinin blog sam stavila na svoj, pa i ja, u teškim popodnevima i večerima, kad ne znam što bih sa svojim očajem, kad osjećam da mi je srce (emocije) pretvoreno u komad olova, kad ne znam kud bih sama sa sobom, odem do vaših (i onih drugih jednako teških) blogova, i čitam sve, postove i komentare. Pa mi je još gore. Ne olakšava mi situaciju to što Una nije usamljeni slučaj, naprotiv, kao da se vaša bol prelila u moju, a najgore od svega, uz očajnu čežnju jest potvrda istine. Kad bih i mogla proizvesti čudo i barem neki trenutak dana zamisliti kao njezino odsustvo, ne znam, kao neko putovanje, kao neko preseljenje, dovoljno je da mi pogled padne na vaše riječi (kod mene ih nećeš pronaći): grob, grobić, mrtvo tijelo, mrtav...... i sve se opet vrati u realnost. Ispada kao da me netko namjerno gura u moju tračnicu, nema skretanja, nema lutanja, nema zamišljanja nečeg drugog. Natrag na svoj kolosjek boli i stvarnosti.
    I ti i Martina ste mlade, vaše godine, vaše doba je samo po sebi kaotično, u tim se godinama uznemireno traži svoj cilj, svoja luka, svoj smisao. Vaš će život (uz ostale stvari) biti zaokružen onim čemu najviše težite: sreći, ljubavi prema partneru, a sve će opet konačno težiti nekakvoj kruni: djetetu. Netko se na tom putu izgubi ali valjda nismo puno različitiji od onih lososa koje urođeni instinkt tjera na opasan i pogibljen put ka njihovom počelu, mjestu za mriješćenje. Mnogi putem zaglave ali to drugima ništa ne znači. Cilj je cilj. Nadam se da ćeš pronaći sve maštano u budućnosti, zaslužuješ sve najbolje, tvoj put ka sreći je stvarno i bolan i trnovit.

    avatar

    26.05.2009. (18:10)    -   -   -   -  

  • mimi

    utješit vas ne mogu pa neću ni pokušavati. često sam na blogu jednom sam se i javila.
    željela bi vam preporučiti knjigu. možda pomoću nje nađete dio onog što tražite.
    Sylvia Browne( u suradnji s Lindsay Harrison)"ONA STRANA I POVRATAK"
    biblioteka osjetila i osjećaji
    Naslov originala"The Side and Back"
    lijep vam pozdrav šaljem

    avatar

    01.06.2009. (13:03)    -   -   -   -  

  • emocija

    Hvala Mimi, čitam puno, a iskoristit ću i preporuku.

    avatar

    01.06.2009. (16:08)    -   -   -   -  

  • Fabijeva mala seka

    Samo prolazim i saljem svoje pozdrave i zagrljaje...
    Voljela bih uputit neku lijepu, toplu rijec, ali svaka takva rijec za Vas je izgubila smisao onog dana i to je potpuno razumljivo, zbog toga necu nista reci osim da mislim na Vas i u srcu nosim ovaj dio uspomena koje sa supatnicima preko bloga dijelite i makar tom sitnicom drzim i Vasu Unu da ne nestane u zaborav jer ni Vi niti ona to ne zasluzujete...
    Nitko od nasih voljenih koji nisu ovdje ne zasluzuju i NESMIJU pasti u zaborav, iako je ponekad bolno govorit svaka rijec izrecena o njima je onaj tracak, njihov mali trag na svijetu...

    Ako golemoj majcinoj boli mogu priustit barem to sjecanje ja cu to sa zadovoljstvom radit jer mi je i po mojoj mami i po mojim osjecajima poznata ta nada u vjecni njihov trag...

    Draga Unina mama, u mislima sam sa Vama kao i sa drugim mamama koje su izgubile najvrijednije...

    avatar

    02.06.2009. (17:23)    -   -   -   -  

  • emocija

    Da nema ovoga bloga ( i ostalih, mojih sestara po boli) bila bi već, ako ne zaboravljena, a ono prešućena. Netko zbog obzira, netko zbog suosjećanja, netko zbog težine bola, netko zbog lakoće zaborava....... i gotovo svi šute, a ona je meni sav moj glas. Svaka je moja riječ omotana njenim imenom, svaka moja misao juri k njoj. Una, ah Una........ti bila si i jesi, moj cijeli život.
    Mila si Tea.

    avatar

    02.06.2009. (17:39)    -   -   -   -  

  • Fabijeva mala seka

    Iako imam 18 godina u svojih 6 godina patnje sam naucila da ljudi brzo zaboravljaju i napustaju ljude koji pate, ja patim - Vi ste ocajni jer ste vi mama, mame nemogu tugovat jer je tako neprirodno da se za djetetom tuguje, ja vise dozivljavam emocije mama nakon ovakvog uzasa kao nesto ekstremnije- odsutstvo svih osjecaja! Mislim da mozak i srce Vama stvaraju takvo golemu zbrku jer nije mama u mogucnosti povjerovat da se TO desilo i da svijet i dalje ide, da njeno (Vase) srce i dalje kuca, i bas zato jer ste zive vi smatrate da nije konacno, negdje u dubini srca vjerujete da ce se ova mora zaustavit i da ce zivot nastavit od onog dana kada je Vas zivot sa njezinim stao, a kako se to ne dogadja osjecate groznu psihicku i fizicku bol a u onim trenucima kada ste svjesni svega sta se desilo opet ste kao i onog dana...

    Jako mi je zao da nisu samo klinci ti koji se nisu u stanju nosit sa tudjom tugom i pokazat barem malo empatije, suosjecanja za drugoga, jer iako su sada sretni nitko nemoze znati da i sami nece ovo dozivjeti. Zasto se ljudi nemogu pokrenut i poceti nesto mjenjati prije nego se desi i konkretno njima? Necu lagati, nisam se ni ja zamarala tim stvarima dok sam svoga brata imala, imala sam nepunih 13 godina i nisam imala pojma (vjerujte mi) da se takve stvari dogadjaju i da mladi umiru, pa tek sam shvatila da ce bake i djedovi umrijeti u mojoj mladosti, nisam ni slutila da ce bake i djedovi nadzivit moga brata.

    Poticem na razgovor o voljenima i ''razumijem'' one koji zbog prevelike boli koju zbog nasih tragedija sami osjecaju, ili zbog nemogucnosti pronalaska adekvatnih rijeci ne govore o nasim voljenima, njima kada spomenem brata ne vidim onaj pogled, njima vidim strah u ocima od spomena imena, ali ne razumijem i nemogu oprostit onima koji su sa mojom obitelji i sa mojim bratom djelili svaki trenutak a kada je Fabi otisao nakon kratkotrajne ''tuge'' su jednostavno nastavili sa zivotima i zaboravili ih. Proslo je 6 godina i razumijem da oni koji nisu u obitelji nemogu tugovat poput nas ali kako mogu potpuno zaboravit da su postojali i ne cuvati uspomenu o njima?

    I mogu samo zamislit kako je Vama u svemu ovome, i najmanje (ili najvise) sto mogu napravit je nositi Vasu prelijepu, pametnu, ambicioznu i talentiranu Unu u mislima i u srcu iako nikoga od vas neznam, slusati vase bolne i lijepe uspomene koje imate, paziti da se ne zaboravi i makar uz vas silne slomljene majke nastojat svima vama pomoci ''ponjeti'' dio tereta...

    Stalno u mislima nosim uz svog brata i mnogih mladih ljudi i djece - Vasu prelijepu Unu...
    Zbog svega sta predstavlja Vama, zbog osobe kakva je bila, zbog svojih snova i planova...

    Svaki Vas glas, misao, sve sta sada prozivljavate je posveceno Uni i to je samo njezino, zauvijek ce biti...

    Oprostite, puno sam se raspisala, danas se nalazim sa osnivacem Rijecke podruznice udruge obitelji osoba stradalih u prometu, i zbunjena sam jako zbog svega...

    avatar

    02.06.2009. (18:25)    -   -   -   -  

  • emocija

    Znaš što Tea, umjesto da ruku pokrenem i napišem ti koju lijepu riječ (jer to zaslužuješ) ja samo...plačem. Od ganuća, od tvoga prepoznavanja i suoćenja s istinom. Jer to je - to. Istina, svaka riječ u meni izaziva buru osjećaja, zapretenih, tinjajućih, stvarnih.... samo riječ istine, i bujica otpočinje.

    avatar

    02.06.2009. (20:19)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...