U Trnjanskoj 60 je krajem 50-tih i 60-tih godina odrastao jedan dječak, imenom Mario. Volim ga. Nije samnom, život je htio da bude s drugom ženom. Ne boli više, prošlo je 10-tak godina. "Tragovima sjećanja" obišla sam prije 2 mjeseca kuću o kojoj mi je pričao dok smo bili zajedno, koju mi je tad' jednom kratko i pokazao provezavši me Trnjanskom, ali, gledala sam samo njega, kuću i okolicu onaj puta nisam akceptirala. I ja sam rođena Zagrepčanka, no, ne živim tu ... Odlučila sam posjetiti rodnu kuću mojeg nesuđenog Marija, pa sam tako kroz podhodnik Importane centra pješke krenula prema Trnjanskoj ... Tu sam zadnji put pješice bila valjda isto nekih davnih 70-tih. Prolazeći Paromlinskom, nisam mogla vjerovati da sam zaista samo nekoliko stotina metara od Zrinjevca ... Pritom se u meni probudilo sjećanje na Berlin, u godini prije pada Zida, blještavilo i razmaženost Zapadnog Berlina i "tuga" Istočnog Berlina ... Srce mi se stisnulo, zavirivala sam u prostorije bez vrata i prozora i zamišljala ljude koji su tu nekada živjeli. Našla sam kuću u Trnjanskoj 60. Ušla sam i prošla hodnicima, prošla kroz prolaz haustora u dvorište, mora da je to nekada bila zaista lijepa kuća ... Šteta što ne znam povijest iste ... Napravila sam nekoliko fotki. U svoje sam misli prizvala kovrčavog plavookog (oči boje potočnice) i plavokosog dječarca koji trčkara tim hodnicima i bila razdragana. Onda sam otišla na nedaleku trnjansku tržnicu ... dvoje muških je tu glasno razglabalo o aktuelnoj političkoj situaciji ... Nesigurno sam ušla u obližnji kafić preko puta i popila kavu. S nevjericom sam se istim putem, kroz Paromlinsku, gledajući od požara uništene paromlinske dimnjake zarasle u žbunje (s asocijacijom na Trnoružicu) vratila u "civilizaciju", tužna, jako tužna. Trnjanska je ipak zavrijedila drugo, mnogo više. Znam da ne mogu pomoći, biti će mi žao ako se sruši starinjsko zdanje na broju 60 (nema veze je li svojedobno bilo javna kuća), a opet, razumijem stanare koji se tu pate u gotovo nezamislivim uvjetima. Eto, Vanja, tako ponekad rodnim gradom luta i razmišlja jedna Sonja
11.02.2010. (13:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sakura
U Trnjanskoj 60 je krajem 50-tih i 60-tih godina odrastao jedan dječak, imenom Mario.
Volim ga.
Nije samnom, život je htio da bude s drugom ženom. Ne boli više, prošlo je 10-tak godina.
"Tragovima sjećanja" obišla sam prije 2 mjeseca kuću o kojoj mi je pričao dok smo bili zajedno, koju mi je tad' jednom kratko i pokazao provezavši me Trnjanskom, ali, gledala sam samo njega, kuću i okolicu onaj puta nisam akceptirala.
I ja sam rođena Zagrepčanka, no, ne živim tu ... Odlučila sam posjetiti rodnu kuću mojeg nesuđenog Marija, pa sam tako kroz podhodnik Importane centra pješke krenula prema Trnjanskoj ... Tu sam zadnji put pješice bila valjda isto nekih davnih 70-tih. Prolazeći Paromlinskom, nisam mogla vjerovati da sam zaista samo nekoliko stotina metara od Zrinjevca ... Pritom se u meni probudilo sjećanje na Berlin, u godini prije pada Zida, blještavilo i razmaženost Zapadnog Berlina i "tuga" Istočnog Berlina ... Srce mi se stisnulo, zavirivala sam u prostorije bez vrata i prozora i zamišljala ljude koji su tu nekada živjeli.
Našla sam kuću u Trnjanskoj 60. Ušla sam i prošla hodnicima, prošla kroz prolaz haustora u dvorište, mora da je to nekada bila zaista lijepa kuća ... Šteta što ne znam povijest iste ... Napravila sam nekoliko fotki. U svoje sam misli prizvala kovrčavog plavookog (oči boje potočnice) i plavokosog dječarca koji trčkara tim hodnicima i bila razdragana.
Onda sam otišla na nedaleku trnjansku tržnicu ... dvoje muških je tu glasno razglabalo o aktuelnoj političkoj situaciji ... Nesigurno sam ušla u obližnji kafić preko puta i popila kavu.
S nevjericom sam se istim putem, kroz Paromlinsku, gledajući od požara uništene paromlinske dimnjake zarasle u žbunje (s asocijacijom na Trnoružicu) vratila u "civilizaciju", tužna, jako tužna.
Trnjanska je ipak zavrijedila drugo, mnogo više. Znam da ne mogu pomoći, biti će mi žao ako se sruši starinjsko zdanje na broju 60 (nema veze je li svojedobno bilo javna kuća), a opet, razumijem stanare koji se tu pate u gotovo nezamislivim uvjetima.
Eto, Vanja, tako ponekad rodnim gradom luta i razmišlja jedna Sonja
11.02.2010. (13:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...