Pitanje koje mi se nameće: Jesmo li mi uopće svjesni dimenzije crkvenosti i što bi to ona značila? Je li doista naša svijest o apostolatu laika na tako niskoj razini da i dalje ostajemo u svojoj intimističkoj vjeri pa i ondje gdje bi se trebali osjećati kao svoji na svom, tj. kod kuće? I tko je tomu kriv? . . .
28.04.2009. (02:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da. Mogao si puno puta do sada to pročitati na mom blogu. Može se imati zajednica a da se nema zajedništva u njoj. Može se biti nesamljeveno zrno u istoj vreći s drugima. Stoga svaka zajednička aktivnost (prema vani) traži prije svega svjedočanstvo ljubavi unutar zajednice, jer bi naprotiv to bila farsa, tj. krinka pod prividom 'činjenja dobra'. Međutim, ima tu jedna jako bitna karika. Budući je čovjek 'biće odnosa' i budući on postoji i jeste tek u odnosu na drugog, isto tako do te osobne dobrote se može stići samo preko čovjeka. Postoji vertikala križa, preko koje ja uspostavljam osobni odnos s Bogom, no on svoju istinsku provjeru pronalazi tek u horizontali križa, tj. u odnosu na moje bližnje. Ne mogu reći da ljubim Boga, ukoliko ne ljubim čovjeka. Tko to kaže, lažac je. Da bi se kroz pustinju stiglo cilju potrebna je karavana braće... iz jednostavnog razloga što tek svi zajedno imamo sve. Sveti Augustin reče: Odbaci zavist i sve moje bit će tvoje ; i ako ja odbacim zavist sve tvoje bit će i moje. Dakle, milost dolazi odozgor po vjeri, no uspostavljanje odnosa s drugima se provjerava kroz tu horizontalu međusobne upućenosti. Koliko je važna blizina drugog za duhovno i emocionalno sazrijevanje u čovjekovoj ranoj dobi pokazala su brojna istraživanja. Jednostavno čovjeka nema bez uspostave odnosa. A tih odnosa nema bez milosti, tj. doživljene i primljene ljubavi kao nezasluženog dara.
30.04.2009. (00:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
duhovna BLOG misao
Pitanje koje mi se nameće:
Jesmo li mi uopće svjesni dimenzije crkvenosti i što bi to ona značila?
Je li doista naša svijest o apostolatu laika na tako niskoj razini da i dalje ostajemo u svojoj intimističkoj vjeri pa i ondje gdje bi se trebali osjećati kao svoji na svom, tj. kod kuće?
I tko je tomu kriv?
.
.
.
28.04.2009. (02:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
Pozdrav ostavljam i BB!
29.04.2009. (11:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dražeN:)
Po meni, biti dobar, osobni je imperativ, sve ostalo je tek forma, pa i udruživanje u zajednice :)
29.04.2009. (20:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
duhovna BLOG misao
Da. Mogao si puno puta do sada to pročitati na mom blogu. Može se imati zajednica a da se nema zajedništva u njoj. Može se biti nesamljeveno zrno u istoj vreći s drugima. Stoga svaka zajednička aktivnost (prema vani) traži prije svega svjedočanstvo ljubavi unutar zajednice, jer bi naprotiv to bila farsa, tj. krinka pod prividom 'činjenja dobra'.
Međutim, ima tu jedna jako bitna karika. Budući je čovjek 'biće odnosa' i budući on postoji i jeste tek u odnosu na drugog, isto tako do te osobne dobrote se može stići samo preko čovjeka. Postoji vertikala križa, preko koje ja uspostavljam osobni odnos s Bogom, no on svoju istinsku provjeru pronalazi tek u horizontali križa, tj. u odnosu na moje bližnje. Ne mogu reći da ljubim Boga, ukoliko ne ljubim čovjeka. Tko to kaže, lažac je.
Da bi se kroz pustinju stiglo cilju potrebna je karavana braće... iz jednostavnog razloga što tek svi zajedno imamo sve.
Sveti Augustin reče: Odbaci zavist i sve moje bit će tvoje ; i ako ja odbacim zavist sve tvoje bit će i moje.
Dakle, milost dolazi odozgor po vjeri, no uspostavljanje odnosa s drugima se provjerava kroz tu horizontalu međusobne upućenosti.
Koliko je važna blizina drugog za duhovno i emocionalno sazrijevanje u čovjekovoj ranoj dobi pokazala su brojna istraživanja. Jednostavno čovjeka nema bez uspostave odnosa. A tih odnosa nema bez milosti, tj. doživljene i primljene ljubavi kao nezasluženog dara.
30.04.2009. (00:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...