Dobra večer svima. Ja imam 15 godina i djeda koji ovih dana umire od akutne leukemije koju je imala i Ana. Ne znam je li se to moglo spriječiti, ne znam što se može i ne može, osim moliti, ali imam potrebu osvrnuti se na blog koji sam danas smogla snage otvoriti prvi put nakon godinu i pol, kad je postavljena dijagnoza. Kad sam saznala što se događa mom djedu, moja prva misao bila je Ana Rukavina. Zašto? Vjerujem da je razlog što živim blizu zaklade i svaki dan na putu do tramvajske stanice gledam tranparent koji visi na prozoru. I, prije nego što su me uhvatili svi osjećaji kroz koje ste vjerojatno prošli, tuga, bijes, nevjerica i očaj, mene je uhvatio sram. Sram što sam mislila da je sve to negdje daleko od savršeno uređenog života koji mi se srušio u trenutku. Godinu i pol kasnije gledam ljude oko sebe koji još uvijek nisu svjesni i pitam se koliko daleko trebamo ići kako bi ljudi shvatili da je leukemija stvar koja se može dogoditi apsolutno svakome od nas? Možemo li išta ili ne možemo ništa?
Svi mi koji prolazimo kroz ovo prolazimo kroz najtežu stvar na svijetu - i ŽELIM ŽIVJETI je jedino što se može reći a da ne bude jasno i patetično. Istina je, međutim, puno okrutnija. Što možemo učiniti da ljue osvijestimo a samim time, čini mi se, pomognemo oboljelima? Možemo li? Želimo li? Tko će nam pomoći?
Ovih dana proživljavam najteže dane svog života i pitanja "Zašto? S kojim razlogom?" mi se neprestano vrte po glavi. Pretpostavljam da su moji osjećaji normalni.
Kad još malo odrastem, postat ću dobrovoljna davateljica krvi. Ne samo zato što znam da je to stvar koja će spasiti život nekome, kao što bi nečija krv možda u nekon trenutku bila pomogla mom djedu, nego i zato što osjećam da je to pravilno. Je li svijet u kojem bi ljudima bilo stalo utopija ili možemo?
Puno pozdrava, Mirta
Ps. Kako možemo pomoći radu zaklade?
08.06.2009. (21:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ClairDeLune
Dobra večer svima.
Ja imam 15 godina i djeda koji ovih dana umire od akutne leukemije koju je imala i Ana.
Ne znam je li se to moglo spriječiti, ne znam što se može i ne može, osim moliti, ali imam potrebu osvrnuti se na blog koji sam danas smogla snage otvoriti prvi put nakon godinu i pol, kad je postavljena dijagnoza.
Kad sam saznala što se događa mom djedu, moja prva misao bila je Ana Rukavina. Zašto? Vjerujem da je razlog što živim blizu zaklade i svaki dan na putu do tramvajske stanice gledam tranparent koji visi na prozoru. I, prije nego što su me uhvatili svi osjećaji kroz koje ste vjerojatno prošli, tuga, bijes, nevjerica i očaj, mene je uhvatio sram. Sram što sam mislila da je sve to negdje daleko od savršeno uređenog života koji mi se srušio u trenutku.
Godinu i pol kasnije gledam ljude oko sebe koji još uvijek nisu svjesni i pitam se koliko daleko trebamo ići kako bi ljudi shvatili da je leukemija stvar koja se može dogoditi apsolutno svakome od nas?
Možemo li išta ili ne možemo ništa?
Svi mi koji prolazimo kroz ovo prolazimo kroz najtežu stvar na svijetu - i ŽELIM ŽIVJETI je jedino što se može reći a da ne bude jasno i patetično.
Istina je, međutim, puno okrutnija.
Što možemo učiniti da ljue osvijestimo a samim time, čini mi se, pomognemo oboljelima?
Možemo li? Želimo li? Tko će nam pomoći?
Ovih dana proživljavam najteže dane svog života i pitanja "Zašto? S kojim razlogom?" mi se neprestano vrte po glavi. Pretpostavljam da su moji osjećaji normalni.
Kad još malo odrastem, postat ću dobrovoljna davateljica krvi. Ne samo zato što znam da je to stvar koja će spasiti život nekome, kao što bi nečija krv možda u nekon trenutku bila pomogla mom djedu, nego i zato što osjećam da je to pravilno.
Je li svijet u kojem bi ljudima bilo stalo utopija ili možemo?
Puno pozdrava,
Mirta
Ps. Kako možemo pomoći radu zaklade?
08.06.2009. (21:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...