Ne znam ni grčki, ni latinski, ali barem Vaš jezik, hrvatski... i molim Te da budeš tako dobar i navratiš na blog naše blogerice IRENE BEUK sumarKA. Čitaj njen post, i ako išta možeš učiniti za nju, onda, molim Te, učini to - vodi tešku borbu protiv tumora i bez naše pomoći valjda ovu bolest i ne može pobijediti! I najmanji prilog dobro je došao: „Kap po kap stvara se (humanitarni) slap!“ Unaprijed već hvala i srdačan pozdrav od mene. (I samo tako nastavi!:))
02.07.2009. (20:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
draga Semiramida, evo kako ti ja ( teta od 44 godine ) otprilike gledam na smrt, uz, naravno, još uvijek prisutan onaj naš kulturološki standardan način doživljavanja tako drastičnog gubitka voljene osobe - tugu ...
Iz knjige "Smrt najveća izmišljotina" , Osho Rajneesh :
"Smrt je najveća izmišljotina. Jedina izvjesnost u životu je smrt. Kad god netko umre - neko koga si poznavao, volio i sa kime si živio, netko tko je postao dio tvoga bića - nešto u tebi također umre. Naravno, ta osoba će ti nedostajati, osjeti će se praznina, to je prirodno. Ali ta ista praznina može biti pretvorena u vrata, a Smrt su vrata ka Bogu. Nemoj misliti o sebi koji gubi voljenu osobu, bolje misli o njoj koja je ispunjena. Rastanak ima svoju vlastitu ljepotu, isto kao što i sastanak ima svoju osobenu ljepotu. On ima svoju vlastitu poeziju, čovjek treba samo naučiti njegov jezik i treba živjeti u njegovoj dubini. Tada iz tuge, samo po sebi, dolazi nova vrsta radosti - što izgleda skoro nemoguće, ali se ipak događa …U mojoj religiji smrt je proslavljena, jer smrti i nema. To je samo ulazak u drugi život. Smrt je prijatelj, a ne neprijatelj. U smrti nema ničeg ružnog, to je najčistija stvar. Sve što je potrebno je buđenje: svjesnost, svijest o svom biću. Oni koji su svjesni svog postojanja znaju i to da nitko ne umire. Smrt je iluzija. Ono što radite u trenutku vaše smrti određuje kakvo će biti vaše slijedeće rođenje. Onaj tko umire svjesno ulazi u vječni tok života, on nikada ne umire. Smrt je pobijeđena samo od onih koji su spremni umrijeti svakog trena bez ikakvog opiranja. Oni postaju besmrtni, oni postaju Bude.… Uočite ljepotu smrti, jer su ljubav i smrt slični, skoro isti. Bez ljubavi smrt ti ne daje ključeve egzistencije. Sa ljubavlju ona ti tek može predati ključeve svega onoga što postoji. Ako uspiješ promijeniti svoju tugu u slavlje, tada ćeš biti sposobna promijeniti i svoju smrt u uskrsnuće. Glavni je ključ: da se sve slavi. Zapamtite: vi ste besmrtna bića. "
Takav sličan doživljaj imala sam kada sam kao 16-godišnjakinja iznenada ostala bez oca u prometnoj nesreći ... Najprije bezgraničan osjećaj gubitka ( mislim da mi je srce prestalo kucati neko vrijeme ), kasnije uviđaj da je ipak veća sreća što sam uopće imala priliku živjeti s njim, doživjeti njegovu ljubav i voljeti ga, nego tuga što sam to izgubila ... jer ta ljubav ostaje trajno, osjećaji ljubavi nikada, baš nikada ne blijede.
Ako to još nisi iskusila, ne boj se, uvjerit ćeš se da je tako. I poslije će ti ti ljudi, otišli s ovog svijeta, pomagati kad god ih zamoliš da ti je to potrebno. :-)
05.07.2009. (12:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
M.H.S.
Ne znam ni grčki, ni latinski, ali barem Vaš jezik, hrvatski... i molim Te da budeš tako dobar i navratiš na blog naše blogerice IRENE BEUK sumarKA. Čitaj njen post, i ako išta možeš učiniti za nju, onda, molim Te, učini to - vodi tešku borbu protiv tumora i bez naše pomoći valjda ovu bolest i ne može pobijediti! I najmanji prilog dobro je došao: „Kap po kap stvara se (humanitarni) slap!“
Unaprijed već hvala i srdačan pozdrav od mene. (I samo tako nastavi!:))
02.07.2009. (20:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
catwoman
draga Semiramida, evo kako ti ja ( teta od 44 godine ) otprilike gledam na smrt, uz, naravno, još uvijek prisutan onaj naš kulturološki standardan način doživljavanja tako drastičnog gubitka voljene osobe - tugu ...
Iz knjige "Smrt najveća izmišljotina" , Osho Rajneesh :
"Smrt je najveća izmišljotina. Jedina izvjesnost u životu je smrt.
Kad god netko umre - neko koga si poznavao, volio i sa kime si živio, netko tko je postao dio tvoga bića - nešto u tebi također umre. Naravno, ta osoba će ti nedostajati, osjeti će se praznina, to je prirodno. Ali ta ista praznina može biti pretvorena u vrata, a Smrt su vrata ka Bogu. Nemoj misliti o sebi koji gubi voljenu osobu, bolje misli o njoj koja je ispunjena.
Rastanak ima svoju vlastitu ljepotu, isto kao što i sastanak ima svoju osobenu ljepotu. On ima svoju vlastitu poeziju, čovjek treba samo naučiti njegov jezik i treba živjeti u njegovoj dubini. Tada iz tuge, samo po sebi, dolazi nova vrsta radosti - što izgleda skoro nemoguće, ali se ipak događa …U mojoj religiji smrt je proslavljena, jer smrti i nema. To je samo ulazak u drugi život. Smrt je prijatelj, a ne neprijatelj. U smrti nema ničeg ružnog, to je najčistija stvar. Sve što je potrebno je buđenje: svjesnost, svijest o svom biću. Oni koji su svjesni svog postojanja znaju i to da nitko ne umire. Smrt je iluzija. Ono što radite u trenutku vaše smrti određuje kakvo će biti vaše slijedeće rođenje. Onaj tko umire svjesno ulazi u vječni tok života, on nikada ne umire.
Smrt je pobijeđena samo od onih koji su spremni umrijeti svakog trena bez ikakvog opiranja. Oni postaju besmrtni, oni postaju Bude.… Uočite ljepotu smrti, jer su ljubav i smrt slični, skoro isti. Bez ljubavi smrt ti ne daje ključeve egzistencije. Sa ljubavlju ona ti tek može predati ključeve svega onoga što postoji.
Ako uspiješ promijeniti svoju tugu u slavlje, tada ćeš biti sposobna promijeniti i svoju smrt u uskrsnuće.
Glavni je ključ: da se sve slavi.
Zapamtite: vi ste besmrtna bića. "
Takav sličan doživljaj imala sam kada sam kao 16-godišnjakinja iznenada ostala bez oca u prometnoj nesreći ... Najprije bezgraničan osjećaj gubitka ( mislim da mi je srce prestalo kucati neko vrijeme ), kasnije uviđaj da je ipak veća sreća što sam uopće imala priliku živjeti s njim, doživjeti njegovu ljubav i voljeti ga, nego tuga što sam to izgubila ... jer ta ljubav ostaje trajno, osjećaji ljubavi nikada, baš nikada ne blijede.
Ako to još nisi iskusila, ne boj se, uvjerit ćeš se da je tako. I poslije će ti ti ljudi, otišli s ovog svijeta, pomagati kad god ih zamoliš da ti je to potrebno. :-)
05.07.2009. (12:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...