Ovo sam našla nedavno na toj stranici i imala u planu poslat ali smetnula sa uma... OVO je naš život, sve što osjećamo, od riječi do rijeći mila... HVALA ti na ovome napisanom... Možda nekome iz naše blizine dopre do srca da nismo lude, da smo samo izbezumljene od bola... Pa nikada, nikada više nećemo svoje djetešce vidjeti i zagrliti, toliko uspomena imamo a koliko smo ih još samo trebale stvoriti uz njih, i nemožemo biti sretne zbog godina koje su bili uz nas i uspomena koje su podijelili sa nama, jer ovo je bio samo početak života, nisu ni poživjeli da započnu kako treba! Svakome tko pomisli da će ikada biti lakše-kako? Kako bi mogle preboljeti ih ikada? Oni su bili dio nas, ono najbolje u životu, plod naše utrobe i rasli su nam ispod srca 9mjeseci... Rodile smo ih, podnjele te bolove samo da bi stavili tu milu mrvicu na prsa, prepune radosti i ponosa sa snovima o savršenoj budučnosti i tome u kakvu će divnu osobu izrasti... Probdjele tolike noći zbog hranjenja, mjenjanja pelenica, pa i samo zbog toga što su tako maleni, tihi i ranjivi, i ustale bi samo na tren da provjerimo da se nisu okrenuli, i da mirno spavaju u svom krevetiću... Bdjele uz njih dok su rasli prvi zubići, izigravali zubić vile kada bi ti isti padali... Donosili darove za rođendane i sve blagdane, skrivale samo da vidimo sjaj u očima, radost i ponos, zbog dobivenog dara... A moja skromna mrvica, kao i tvoja, bez obzira na cijenu ili veličinu dara bili su uvijek zahvalni i ponosni... Pričice prije spavanja i pjesmice, zagrljaji malenih ručica oko vrata i tolike prilike kada bi nam u krilu usnuli... Misija je bila prenjeti ih u krevetić da lijepo spavaju a da ih ne probudimo... Svaka modrica, ogrebotina njihova bolila nas je više nego njih, a svaka suza lomila nam srce, ali nam je bilo tako simpatično što su zaista vjerovali da kada mama poljubi ''bolu'' da će prestati... Prvi dan škole, i strah ali i radost iščekivanja koja je tako brzo se pretvorila u radost i muku iščekivanja završetka školovanja... Prva ljubav, prva pusa koju je dobio a naravno meni nije rekao nego je njegov brat došao ponosno-MAMA, FUUUJ, CURA GA JE POLJUBILA!!!! Tako sam se smijala svemu tome, mojim mrvicama... Odrastali su u divne mlade ljude... Tada dolazi doba koje nisi sa svojom curicom niti dobila, a ja sam to imala... Pubertet, muke sa školom, a i dolazak prokletog motora u naš dom... Kada se uozbiljio i bio na početku pravoga života i na domak ostvarenja snova - zauvijek je otišao... I tvoja curica.... I kako živjeti? Dali ljudi koji naše suze i bol nemogu vidjeti ikada pomisle kakav je osjećaj ustati ujutro kada i zaspemo, i probudimo se u spoznaji-djetešce mi je mrtvo... Kada nas muke muče oko toga što nedjelja postaje neradna jer nećemo tim danom svježe cvjetiće ponjeti na njihov tužan dom... Kada nam treba njihov zagrljaj, smijeh, glas, kosica, blizina, miris, a njih nema da nam to pruže NITI ĆE IH VIŠE IKADA BITI... Kada dođe dob kada se njihove generacije budu vjenčavale, dobivale djecu, a oni to nisu niti doživjeli... Kako je kada ti same slike smrti i boli tvojeg djetešca dolaze u glavu bez obzira gdje se nalaziš, jer ne možeš birati... I kako je gutati suze samo da se ne slomiješ pred drugima koji ne razumiju niti žele razumjeti... Truditi se da ostaneš normalan dok prepun darova ideš na rođendan, svoje mrvice koju si rodila, ali ne smiješ se nego plačeš, svi plaču, a u rukama nosiš bukete i svijeće.... Dolaziš tamo i čistiš grobić... Plačeš i moliš ga da ti se vrati... Ljubiš mu sliku i spomenik... Nikada više ničega, samo ništavilo i životarenje... Mnoge kritike ovdje mogu biti, da, ali ne kod ljudi koji probaju samo na sekundu zamisliti... Odsutsvo svake sreće i nade, jer čemu se nadati? Oživjeti nemogu...
31.03.2009. (00:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prvih mjeseci po pogibiji moje Une, gotovo da nije bilo knjige s područja (popularne ili jednostavno: kućne) psihologije , tipa: pomozi si sam; savjeti kućnih psihologa....kako se ponašati kad vam umre draga osoba i td. i td. koju nisam pročitala, progutala. Čitala, pročitala, zaklopila knjigu, sklopila oči, otvorila srce.... i zaključila da sam ja - ja, da ne mogu Unu staviti poput riječi u rečenicu. Shvatila sam sljedeće: da je bol moja, kao što je ljubav moja; da su moje emocije samo moje i iako slični jedni drugima svatko je svoj prototip: u sreći, u tuzi, u načinu života. Bez klona. Odbacila sam sve "stručne" i stručne knjige i okrenula se traženju onoga što je mene najviše mučilo ( i još me muči) - spona. Put mi je mokar od suza, uzak od širine bola, težak od nespavanja, hrapav od dozivanja njenog imena ali tražim i dalje. Ništa me više ne zanima, ništa mi više ne izaziva pozornost, svakodnevni ciljevi i interesi su u službi inercije, a ja i dalje tražim. Kad nađem sponu, bit ćemo zajedno.
31.03.2009. (16:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Draga moja Sandra (i ostale tužne mame), niste vi lude, nikako, ljudi koji su normalni vjerojatno shvaćaju o kakvoj ljudskoj tragediji se radi, da izgubiti dijete znači kraj svega i da se taj gubitak ni sa čim ne može uspoređivati, a znam da mnogi uspoređuju (kao svatko ima neki svoj problem). Međutim, shvaćam da ima puno ljudi koji ne žele niti slušati o tako velikoj tragediji, a kamoli popričati s tužnom mamom, "jer će ona ne daj bože možda opet spominjati svoje dijete, a to je tako teško slušati". Ljudi nažalost žele samo vesele teme i kao da se boje da ta nesreća ne pređe na njih, pa je bolje pobjeći što dalje. Svi čekaju dan kada će ta mama biti opet "normalna", kada će je to proći, kao da se radi o nekoj bolesti i kad shvate da to tako ne ide, zaobilaze je u velikom krugu. Psihijatri i psiholozi se vjerojatno ne mogu staviti u kožu nesretne mame, jer da mogu, unatoč svojim stručnim znanjima ne bi rekli "da sve to predugo traje" i tako tu jadnu mamu psihički dotukli, umjesto da joj barem malo pomognu. Žao mi je jako i što su mnogi uporni u spominjanju drugog (živog) djeteta, kao da je mama na njega zaboravila, pa je oni moraju podsjećati. Ljudima je vjerojatno lakše misliti da kada bi se ta mama više usredotočila na živo dijete, ne bi više patila, kao da ljubav mame prestaje sa smrću djeteta. Toliko ljudskih pogrešaka, a sve zbog površnosti. Kako se vi morate osjećati zbog toga, ne mogu ni zamisliti, ali znam da se sigurno povremeno pitate da li ste lude, a na to vas natjeraju postupci drugih koji vas uvjeravaju da vaše ponašanje nije normalno. Nisu normalne okolnosti, jer kako prihvatiti činjenicu da više nikada nećeš vidjeti svoje dijete, NIKADA, NIKADA više, da cijeli svijet ide dalje, samo tvoje dijete ostaje negdje u prošlosti. Tko to može prihvatiti....
držite se drage mame, budite sigurne da ne radite ništa pogrešno, iz vas progovara puno boli i ljubavi
Draga moja Sandra, ti si već svašta doživjela i to od onih od kojih si očekivala barem neko suosjećanje i shvaćanje težine tvoje situacije, puno površnih i glupih izjava, puno riječi koje ne da ne znače ništa, nego bole i uvijek te iznova iznenadi neka nova ljudska glupost. U okolnostima gubitka djeteta to je neoprostivo, čovjek ima mozak da ga upotrebljava, a ne da izvali nešto i ostane živ.
voli te puno Vesna
31.03.2009. (19:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
Draga Sandra Sve je ovo točno... ovako... i gore, ako može biti, a ne može.
Topli pozdravtebi i svim majkama
01.04.2009. (11:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
Ako želiš mogu poslati prijevod.
01.04.2009. (11:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pričala sam nekima od vas s kojima se družim i izvan virtuale i s kojima se dopisujem mailovima....koliko mi strašno nedostaje da mi ljudi koji su moju Stelu upoznali, koji su znali kakva je, koji su s njom na neki način živjeli, pričaju o njoj, o svojim uspomenama na nju. Jer svatko neki događaj drugačije vidi i nosi u svojim sjećanjima. Tako mi to nedostaje, jer sada više ništa novo ne mogu s njom doživjeti, više se nikada ništa neće dogoditi, ostaju mi uspomene, a kada čujem te uspomene od nekog drugog kao da sam doživjela nešto novo vezano uz Stelu i to mi je tako potrebno. A svi šute. Kako to boli. Da mi bar pišu.....Da bar napišu te uspomene na Stelinu stranicu, da tamo stoje.....ali ne........nitko....zašto je to tako? Ma ne treba to biti stalno i non stop, samo ponekad......
Svim ljudima dani se sastoje od razgovora s drugim ljudima, bilo na poslu, bilo na ulici, kod kuće, u dućanu, u školi......ma bilo gdje.. Razgovara se o svemu i svačemu naravo, oni koji su i roditelji uvijek se dotaknu i te teme.......roditeljstvo, djeca.......što ima novo s njima.......a ja više ne mogu pričati o Steli. Nema ništa novo. Danas nije dobila nikakvu ocjenu, ne ide na nikakvu aktivnost, ne trebaju joj nove cipele, ne traži me mobitel, ne igra se previše na kompjuteru, ne čita neku dosadnu lektiru, ne treba joj pomoć iz matematike ..................NIŠTA............
Tako mi još jedino ostane pričati kako je ona nešto radila, doživjela, rekla....onda...tada.......nekada......... i nikad više neće.....
Strašno teško pada prolazak vremena i osjećaj da je svi pomalo zaboravljaju. Ostati će djevojčica koja je jednom živjela.....gledati će ju se na slikama i to je to........ kao neka fantazija........kao da i nije bila stvarna.....
- Majka - voljela bih i više od toga da mi pošalješ prijevod....voljela bih da pišeš čija si majka..........ako želiš.......imaš moj mail na blogu.......i sve ono što i tebe tišti i muči........i sve ono što i ti osjećaš.......
a podijelimo to kad možemo.......kad nam je ovaj medij to omogućio.....ja znam da si nećemo POMOĆI, jer tu pomoći nema, ali ipak donosi neko olakšanje, kad već moramo živjeti nakon, da imamo ljude s kojima zaista možemo iskreno podijeliti sve ove svoje misli..........sve muke.......sav užas..
A posebno hvala vama koji niste i ne morate doživjeti ovako nešto da bi mogli u potpunosti razumijeti................rijetki ste i dragocjeni.........hvala vam puno.......
01.04.2009. (12:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Veoma bi voljela da mi posaljete prevod draga majka.Moj email je slavica.veljanoska@live.kom
01.04.2009. (14:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Oprostite pogresila sam emaail mi je slavica_veljanoska@live.kom Draga Sandra puno te pozdravljam hvala ti sto si ovo nam priustila nasa je bol zajednicka
01.04.2009. (14:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
A Sandra moja, potpisujem svaku riječ na tvome komentaru... Tužna moja sestro po boli... Nedostaje mi moja mrvica kao i tebi tvoja, ali makar PONEKAD,strašno rijetko,makar na internetu slučajno naiđem na novu uspomenu o mom dečkiću... Ljubavi naše, otišli su nam, a samo su željeli živjeti i ostvariti snove...
01.04.2009. (22:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bracanka
Sandra, pogledaj molim te onu sliku na 24 sata Ema, dite koje boluje od rijetke bolesti.. Tako me podsjeca na tvoju Stelu. Pogledaj kako drzi onu ruku ka i tvoja Stela na jednu sliku i onaj pogled i osmijeh. .... Stalno mislim na vas i Vasu dragu i preslatku Stelu...
02.04.2009. (12:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jesam, pogledala sam ju..mrvicu malu... Onako na prvi pogled, zbog kraće kosice nije mi se učinila sličnom, no što sam dulje gledala, u te zelene nasmiješene okice, u tu malu ruku petogodišnje curice, sve sam manje vidjela Emu, a sve više Stelu... Srčeko malo... Ne mogu podnijeti da proklete boleštine napadaju djecu.........ne dječicu....ne...
02.04.2009. (14:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jelena. ):
sta reci?? ili bolje samo sutiti. bas sam upoznala neke decke iz os malesnica pa su mi pricali o steli i tini i sve to skupa! tako sam se rasplakala da nisam mogla oci otvoriti od suza. nemogu zamisliti da ja ostanem bez svoje mlade seke. jer iako govorim da ju nemogu podnjet da je dosadna znam koliko mi je stalo i koliko mi znaci. stela je naprosto predivna, prava mala manekenka. gledam njen osmijeh i placem. neznam stvarno sta reci i dali se tu ima sta reci. drzite se! i znajte da je cijela Hrvatska a i mnogo ljudi iz svijeta uz vas! saljem vam puno toplih zagrljaja. i zelim svu srecu Tini!
02.04.2009. (17:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pročitala sam, prepoznala sam u napisanom sve ono što sam čitala kod tebe sandra, kod vesne, kod gospođe marije..i kod drugih... sve je to jedna velika i meni nepojmljiva bol, a ustvari, vi to ŽIVITE, svaki dan, to je stvarno... ne može nitko to razumjeti, tko nije u toj situaciji. jednom sam napisala vesni, da nikada ne želim razumjeti kako je to... mogu iskreno suosjećati s vama u vašoj boli, no ne želim nikada to razumjeti, radije bih umrla. grlim vas sve, molim se za vaše anđele i vašu snagu.
02.04.2009. (17:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sad me Jelenin komentar u kojem piše o Steli na način: "Stela je naprosto predivna.." a ne: "Stela je naprosto bila predivna..." podsjetio i na to kako mi smeta da netko, kada priča o Steli, kaže - pokojna Stela.
Znam da je to istina, i znam da ona je pokojna, ali meni smeta....
Znam da je ona bila predivna....ali meni je ljepše čuti da je predivna.... (Hvala Jelena)
Oh, kako smo samo izobličeni u ovoj boli.......draga Milicze, Vesnice...ta bol nas je izobličila.....
I zato hvala svima onima koji imaju strpljena sa nama.......koji nas jednostavno razumiju i kada smo nerazumni.......odnosno nerazumljivi...
03.04.2009. (13:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Draga moja Sandra, da je barem Stelica imala tu sreću da preživi, kao njen vršnjak koji je ispao iz auta, pa na njega naletio drugi auto. Da ste barem svi u obitelji imali tu sreću..... Ne treba (barem meni) nikakvo strpljenje u ophođenju s tobom, sve ono što ti osjećaš mi je razumljivo, ne opterećuješ me ničim, niti mi je i u jednom trenutku provedenom s tobom bilo nelagodno. Meni je samo jako, jako žao što ustvari ništa ne mogu napraviti da ti pomognem, osim saslušati te, ali ne mogu ti umanjiti tu ogromnu bol, a teško mi je što toliko patiš, jer mislim da patnju takve vrste ne zaslužuje nitko, a ponajmanje ti. Žao mi je jako i Tine, jer znam da ona jako pati i da je doživjela tako ogromnu tragediju u najgorem mogućem razdoblju kada neuporedivo manji problemi izgledaju strašni, pa stoga ne mogu zamisliti što ona uopće sada osjeća, kako se mora grozno osjećati, a toliko me fascinirala ta njena ljubav i zaštitnički odnos prema Steli da stvarno takvo nešto nisam vidjela niti kod jednog djeteta. A koliko mi je tek žao Stelice, jer mislim da je bila jedno uistinu posebno biće (a to stvarno ne kažem jer je više nema) i zaslužila je da živi još puno, puno godina, a život joj je tako kratko trajao. A Silvio.... Ja ne mogu jednostavno prihvatiti da su tebi stvarno od Stelice ostale samo slike, filmovi, njena robica i sjećanja, ma kako je to moguće. Ja kada tebe vidim, imam osjećaj vikati - ova žena je SURVIVOR, ona je preživjela nešto tako strašno, a ostala je normalna, nije skrenula s pameću. Ja znam da ti često (a i druge mame) osjećate grižnju savjesti što ste žive, ali divim vam se jako, jer mislim da za život poslije smrti djeteta treba puno, puno snage i volje, sve ono što je drugim ljudima (sretnima) lako, vama je veliki teret i više ništa nema smisla. A što je najgore, nema nade da će se nešto promijeniti, da će vam se dijete odnekud pojaviti i netko će vam reći da je to bila samo šala.
voli te puno, puno Vesna
03.04.2009. (17:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
A svi se mi još nadamo da će se vratiti i da će uistinu sve ispasti kao odvratna mora ili kao okrutna šala...
Toliko se nadamo...
E što bih dala da mi sada dođe doma i kaže za sve najgore ocjene, sve što je zeznuo u bilo kojem pogledu, bilo koju grešku, bilo što za što bih se inaće ljutila... Sada bih se zatrčala ako bih od sreće imala snage pomaknut se, zgrabila bih ga u najsnažniji zagrljaj, svu robicu i kosicu bih mu smočila suzama radosnicama, od sreće nebih mogla gledati, vrištala bih od najljepšeg osjećaja ispunjenosti koji itko može osjetiti.... Disala bih tako strašno brzo, skoro bih se ugušila, jer bi mi srce lupalo da bi od sreće izletilo iz prsa...
Nadamo se,nadamo... Jedino to sada imamo prvi svakom udahu...
03.04.2009. (19:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Ja sam ti na internetu pa se javi ako možeš... Grlim te
05.04.2009. (20:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Draga Sandra upravo sam dobila prijevod.Pisala sam ti pismo na email ne znam jesi li ga dobila.Puno hvala majka sto si mi poslala prijevod puno mi znaci. Puno vas pozdravjam
06.04.2009. (12:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iako su Vaša i moja tuga različite, tuga je tuga, a kako li je samo teško u vrijeme kad na vrata ponovno dolaze blagdani :( ostavljam topli pozdrav...
07.04.2009. (19:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Angelu sa zlatnom kosom majkina jedinice tatina ljubimica i umnica pad januarske zvjezde pokosilo je nasa srca oduzela nam jedino cedo. Ako je bila radost i svjetlost za nas to si bila ti najmilija Buket sto je procvao a zrak sudbine ga je odnio Bila si i ostala nasa ponos,ljubav i bol
Po hiladu pu ta se pitam zasto..zasto se ovo svima nama dogodilo zasto ..boze...dolaze blagdani pa rogendan kako sve to prjeziveti kako...
07.04.2009. (22:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga mama Slavica, nisam ti uspjela poslati mailove...vraćaju mi se...a nisam ni tvoj dobila... pokušaj ponovo, molim te...na: malenazvijezdice@net.hr
07.04.2009. (23:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Upravo sam sada napisala draga Sandra interesuje me dali je stiglo zaista neznam u cemu je problem
08.04.2009. (00:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
k6
Gospođo Sandra pročitala sam sve Vaše riječi kojima opisujete bol i patnju za svojom Stelom. Stela je posebna djevojčica. To se vidi i da se osjetiti gledajući njene slike, u njenom pogledu,u njenom osmjehu, u njenim pokretima........Ostavila je veliki trag koji i dalje živi u Vama,Vašem suprugu,seki i prijateljima. Zbog Vas neće pasti u zaborav. Zbog Vas ona nije samo fantazija. Zbog Vas je ona stvarna. U mjesecima moje agonije boli i tuge čitajući Stelin spomenar zaključila sam koliko je naš jezik siromašan. Nema tih riječi kojima bi se mogla opisati- izreći razarajuća tuga i bol majki i očeva za svojim djetetom. Nažalost i ja sam jedna od majki čije je djete stradalo u prometu. Moj sin (Denis Androlić 14.05.1987.-23.12.2007.) stradao je kao suvozač u automobilu svog najboljeg prijatelja ( prijatelji iz vrtičkih dana).Imao je samo dvadeset godina. Jako mi nedostaje moj Veliki sin,ne nalazim utjehu ni u čemu, ni u jednoj riječi dobrih ljudi, knjizi...... ni u čemu.Sve što radim radim automatski jer moram živjeti dalje,jer sam potrebna kao majka Dariu i Danijeli. Koliko je snage potrebno za takav život bez naših dragih to znate Vi Sandra i sve ostale majke i očevi koji žive takav život kao i ja sama.Na žalost sve više je takvih obitelji,sve više je svakim danom stradalih u prometu.To nije normalno.Što učiniti? Veliki pozdrav Vama, Vašoj obitelji i svim tugujućim obiteljima.
Denisova mama
09.04.2009. (15:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Ovo sam našla nedavno na toj stranici i imala u planu poslat ali smetnula sa uma...
OVO je naš život, sve što osjećamo, od riječi do rijeći mila...
HVALA ti na ovome napisanom... Možda nekome iz naše blizine dopre do srca da nismo lude, da smo samo izbezumljene od bola...
Pa nikada, nikada više nećemo svoje djetešce vidjeti i zagrliti, toliko uspomena imamo a koliko smo ih još samo trebale stvoriti uz njih, i nemožemo biti sretne zbog godina koje su bili uz nas i uspomena koje su podijelili sa nama, jer ovo je bio samo početak života, nisu ni poživjeli da započnu kako treba!
Svakome tko pomisli da će ikada biti lakše-kako? Kako bi mogle preboljeti ih ikada? Oni su bili dio nas, ono najbolje u životu, plod naše utrobe i rasli su nam ispod srca 9mjeseci... Rodile smo ih, podnjele te bolove samo da bi stavili tu milu mrvicu na prsa, prepune radosti i ponosa sa snovima o savršenoj budučnosti i tome u kakvu će divnu osobu izrasti...
Probdjele tolike noći zbog hranjenja, mjenjanja pelenica, pa i samo zbog toga što su tako maleni, tihi i ranjivi, i ustale bi samo na tren da provjerimo da se nisu okrenuli, i da mirno spavaju u svom krevetiću...
Bdjele uz njih dok su rasli prvi zubići, izigravali zubić vile kada bi ti isti padali... Donosili darove za rođendane i sve blagdane, skrivale samo da vidimo sjaj u očima, radost i ponos, zbog dobivenog dara... A moja skromna mrvica, kao i tvoja, bez obzira na cijenu ili veličinu dara bili su uvijek zahvalni i ponosni... Pričice prije spavanja i pjesmice, zagrljaji malenih ručica oko vrata i tolike prilike kada bi nam u krilu usnuli... Misija je bila prenjeti ih u krevetić da lijepo spavaju a da ih ne probudimo... Svaka modrica, ogrebotina njihova bolila nas je više nego njih, a svaka suza lomila nam srce, ali nam je bilo tako simpatično što su zaista vjerovali da kada mama poljubi ''bolu'' da će prestati...
Prvi dan škole, i strah ali i radost iščekivanja koja je tako brzo se pretvorila u radost i muku iščekivanja završetka školovanja...
Prva ljubav, prva pusa koju je dobio a naravno meni nije rekao nego je njegov brat došao ponosno-MAMA, FUUUJ, CURA GA JE POLJUBILA!!!!
Tako sam se smijala svemu tome, mojim mrvicama... Odrastali su u divne mlade ljude...
Tada dolazi doba koje nisi sa svojom curicom niti dobila, a ja sam to imala... Pubertet, muke sa školom, a i dolazak prokletog motora u naš dom...
Kada se uozbiljio i bio na početku pravoga života i na domak ostvarenja snova - zauvijek je otišao...
I tvoja curica....
I kako živjeti?
Dali ljudi koji naše suze i bol nemogu vidjeti ikada pomisle kakav je osjećaj ustati ujutro kada i zaspemo, i probudimo se u spoznaji-djetešce mi je mrtvo...
Kada nas muke muče oko toga što nedjelja postaje neradna jer nećemo tim danom svježe cvjetiće ponjeti na njihov tužan dom...
Kada nam treba njihov zagrljaj, smijeh, glas, kosica, blizina, miris, a njih nema da nam to pruže NITI ĆE IH VIŠE IKADA BITI...
Kada dođe dob kada se njihove generacije budu vjenčavale, dobivale djecu, a oni to nisu niti doživjeli...
Kako je kada ti same slike smrti i boli tvojeg djetešca dolaze u glavu bez obzira gdje se nalaziš, jer ne možeš birati... I kako je gutati suze samo da se ne slomiješ pred drugima koji ne razumiju niti žele razumjeti...
Truditi se da ostaneš normalan dok prepun darova ideš na rođendan, svoje mrvice koju si rodila, ali ne smiješ se nego plačeš, svi plaču, a u rukama nosiš bukete i svijeće....
Dolaziš tamo i čistiš grobić... Plačeš i moliš ga da ti se vrati... Ljubiš mu sliku i spomenik...
Nikada više ničega, samo ništavilo i životarenje...
Mnoge kritike ovdje mogu biti, da, ali ne kod ljudi koji probaju samo na sekundu zamisliti...
Odsutsvo svake sreće i nade, jer čemu se nadati? Oživjeti nemogu...
31.03.2009. (00:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Što nam nosi sutra
Od riječi do riječi istina ...ostalo je suvišno govoriti..
31.03.2009. (08:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bracanka
tesko je ovo, tesko...
31.03.2009. (14:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Prvih mjeseci po pogibiji moje Une, gotovo da nije bilo knjige s područja (popularne ili jednostavno: kućne) psihologije , tipa: pomozi si sam; savjeti kućnih psihologa....kako se ponašati kad vam umre draga osoba i td. i td. koju nisam pročitala, progutala. Čitala, pročitala, zaklopila knjigu, sklopila oči, otvorila srce.... i zaključila da sam ja - ja, da ne mogu Unu staviti poput riječi u rečenicu. Shvatila sam sljedeće: da je bol moja, kao što je ljubav moja; da su moje emocije samo moje i iako slični jedni drugima svatko je svoj prototip: u sreći, u tuzi, u načinu života. Bez klona. Odbacila sam sve "stručne" i stručne knjige i okrenula se traženju onoga što je mene najviše mučilo ( i još me muči) - spona. Put mi je mokar od suza, uzak od širine bola, težak od nespavanja, hrapav od dozivanja njenog imena ali tražim i dalje. Ništa me više ne zanima, ništa mi više ne izaziva pozornost, svakodnevni ciljevi i interesi su u službi inercije, a ja i dalje tražim. Kad nađem sponu, bit ćemo zajedno.
31.03.2009. (16:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Draga moja Sandra (i ostale tužne mame),
niste vi lude, nikako, ljudi koji su normalni vjerojatno shvaćaju o kakvoj ljudskoj tragediji se radi, da izgubiti dijete znači kraj svega i da se taj gubitak ni sa čim ne može uspoređivati, a znam da mnogi uspoređuju (kao svatko ima neki svoj problem). Međutim, shvaćam da ima puno ljudi koji ne žele niti slušati o tako velikoj tragediji, a kamoli popričati s tužnom mamom, "jer će ona ne daj bože možda opet spominjati svoje dijete, a to je tako teško slušati". Ljudi nažalost žele samo vesele teme i kao da se boje da ta nesreća ne pređe na njih, pa je bolje pobjeći što dalje. Svi čekaju dan kada će ta mama biti opet "normalna", kada će je to proći, kao da se radi o nekoj bolesti i kad shvate da to tako ne ide, zaobilaze je u velikom krugu.
Psihijatri i psiholozi se vjerojatno ne mogu staviti u kožu nesretne mame, jer da mogu, unatoč svojim stručnim znanjima ne bi rekli "da sve to predugo traje" i tako tu jadnu mamu psihički dotukli, umjesto da joj barem malo pomognu.
Žao mi je jako i što su mnogi uporni u spominjanju drugog (živog) djeteta, kao da je mama na njega zaboravila, pa je oni moraju podsjećati. Ljudima je vjerojatno lakše misliti da kada bi se ta mama više usredotočila na živo dijete, ne bi više patila, kao da ljubav mame prestaje sa smrću djeteta. Toliko ljudskih pogrešaka, a sve zbog površnosti.
Kako se vi morate osjećati zbog toga, ne mogu ni zamisliti, ali znam da se sigurno povremeno pitate da li ste lude, a na to vas natjeraju postupci drugih koji vas uvjeravaju da vaše ponašanje nije normalno. Nisu normalne okolnosti, jer kako prihvatiti činjenicu da više nikada nećeš vidjeti svoje dijete, NIKADA, NIKADA više, da cijeli svijet ide dalje, samo tvoje dijete ostaje negdje u prošlosti. Tko to može prihvatiti....
držite se drage mame, budite sigurne da ne radite ništa pogrešno, iz vas progovara puno boli i ljubavi
Draga moja Sandra, ti si već svašta doživjela i to od onih od kojih si očekivala barem neko suosjećanje i shvaćanje težine tvoje situacije, puno površnih i glupih izjava, puno riječi koje ne da ne znače ništa, nego bole i uvijek te iznova iznenadi neka nova ljudska glupost.
U okolnostima gubitka djeteta to je neoprostivo, čovjek ima mozak da ga upotrebljava, a ne da izvali nešto i ostane živ.
voli te puno Vesna
31.03.2009. (19:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
Draga Sandra
Sve je ovo točno... ovako... i gore, ako može biti, a ne može.
Topli pozdravtebi i svim majkama
01.04.2009. (11:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
Ako želiš mogu poslati prijevod.
01.04.2009. (11:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Pričala sam nekima od vas s kojima se družim i izvan virtuale i s kojima se dopisujem mailovima....koliko mi strašno nedostaje da mi ljudi koji su moju Stelu upoznali, koji su znali kakva je, koji su s njom na neki način živjeli, pričaju o njoj, o svojim uspomenama na nju. Jer svatko neki događaj drugačije vidi i nosi u svojim sjećanjima. Tako mi to nedostaje, jer sada više ništa novo ne mogu s njom doživjeti, više se nikada ništa neće dogoditi, ostaju mi uspomene, a kada čujem te uspomene od nekog drugog kao da sam doživjela nešto novo vezano uz Stelu i to mi je tako potrebno. A svi šute. Kako to boli. Da mi bar pišu.....Da bar napišu te uspomene na Stelinu stranicu, da tamo stoje.....ali ne........nitko....zašto je to tako?
Ma ne treba to biti stalno i non stop, samo ponekad......
Svim ljudima dani se sastoje od razgovora s drugim ljudima, bilo na poslu, bilo na ulici, kod kuće, u dućanu, u školi......ma bilo gdje..
Razgovara se o svemu i svačemu naravo, oni koji su i roditelji uvijek se dotaknu i te teme.......roditeljstvo, djeca.......što ima novo s njima.......a ja više ne mogu pričati o Steli. Nema ništa novo. Danas nije dobila nikakvu ocjenu, ne ide na nikakvu aktivnost, ne trebaju joj nove cipele, ne traži me mobitel, ne igra se previše na kompjuteru, ne čita neku dosadnu lektiru, ne treba joj pomoć iz matematike ..................NIŠTA............
Tako mi još jedino ostane pričati kako je ona nešto radila, doživjela, rekla....onda...tada.......nekada.........
i nikad više neće.....
Strašno teško pada prolazak vremena i osjećaj da je svi pomalo zaboravljaju. Ostati će djevojčica koja je jednom živjela.....gledati će ju se na slikama i to je to........ kao neka fantazija........kao da i nije bila stvarna.....
- Majka - voljela bih i više od toga da mi pošalješ prijevod....voljela bih da pišeš čija si majka..........ako želiš.......imaš moj mail na blogu.......i sve ono što i tebe tišti i muči........i sve ono što i ti osjećaš.......
a podijelimo to kad možemo.......kad nam je ovaj medij to omogućio.....ja znam da si nećemo POMOĆI, jer tu pomoći nema, ali ipak donosi neko olakšanje, kad već moramo živjeti nakon, da imamo ljude s kojima zaista možemo iskreno podijeliti sve ove svoje misli..........sve muke.......sav užas..
A posebno hvala vama koji niste i ne morate doživjeti ovako nešto da bi mogli u potpunosti razumijeti................rijetki ste i dragocjeni.........hvala vam puno.......
01.04.2009. (12:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Veoma bi voljela da mi posaljete prevod draga majka.Moj email je slavica.veljanoska@live.kom
01.04.2009. (14:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Oprostite pogresila sam emaail mi je slavica_veljanoska@live.kom Draga Sandra puno te pozdravljam hvala ti sto si ovo nam priustila nasa je bol zajednicka
01.04.2009. (14:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
A Sandra moja, potpisujem svaku riječ na tvome komentaru... Tužna moja sestro po boli...
Nedostaje mi moja mrvica kao i tebi tvoja, ali makar PONEKAD,strašno rijetko,makar na internetu slučajno naiđem na novu uspomenu o mom dečkiću...
Ljubavi naše, otišli su nam, a samo su željeli živjeti i ostvariti snove...
01.04.2009. (22:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bracanka
Sandra, pogledaj molim te onu sliku na 24 sata Ema, dite koje boluje od rijetke bolesti.. Tako me podsjeca na tvoju Stelu. Pogledaj kako drzi onu ruku ka i tvoja Stela na jednu sliku i onaj pogled i osmijeh. .... Stalno mislim na vas i Vasu dragu i preslatku Stelu...
02.04.2009. (12:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Jesam, pogledala sam ju..mrvicu malu...
Onako na prvi pogled, zbog kraće kosice nije mi se učinila sličnom, no što sam dulje gledala, u te zelene nasmiješene okice, u tu malu ruku petogodišnje curice, sve sam manje vidjela Emu, a sve više Stelu...
Srčeko malo...
Ne mogu podnijeti da proklete boleštine napadaju djecu.........ne dječicu....ne...
02.04.2009. (14:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jelena. ):
sta reci?? ili bolje samo sutiti. bas sam upoznala neke decke iz os malesnica
pa su mi pricali o steli i tini i sve to skupa! tako sam se rasplakala da nisam mogla oci
otvoriti od suza. nemogu zamisliti da ja ostanem bez svoje mlade seke. jer iako govorim
da ju nemogu podnjet da je dosadna znam koliko mi je stalo i koliko mi znaci.
stela je naprosto predivna, prava mala manekenka. gledam njen osmijeh i placem.
neznam stvarno sta reci i dali se tu ima sta reci. drzite se! i znajte da je cijela Hrvatska a i mnogo ljudi iz svijeta uz vas! saljem vam puno toplih zagrljaja. i zelim svu srecu Tini!
02.04.2009. (17:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
pročitala sam, prepoznala sam u napisanom sve ono što sam čitala kod tebe sandra, kod vesne, kod gospođe marije..i kod drugih... sve je to jedna velika i meni nepojmljiva bol, a ustvari, vi to ŽIVITE, svaki dan, to je stvarno... ne može nitko to razumjeti, tko nije u toj situaciji. jednom sam napisala vesni, da nikada ne želim razumjeti kako je to... mogu iskreno suosjećati s vama u vašoj boli, no ne želim nikada to razumjeti, radije bih umrla. grlim vas sve, molim se za vaše anđele i vašu snagu.
02.04.2009. (17:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Sad me Jelenin komentar u kojem piše o Steli na način:
"Stela je naprosto predivna.."
a ne:
"Stela je naprosto bila predivna..."
podsjetio i na to kako mi smeta da netko, kada priča o Steli, kaže - pokojna Stela.
Znam da je to istina, i znam da ona je pokojna, ali meni smeta....
Znam da je ona bila predivna....ali meni je ljepše čuti da je predivna....
(Hvala Jelena)
Oh, kako smo samo izobličeni u ovoj boli.......draga Milicze, Vesnice...ta bol nas je izobličila.....
I zato hvala svima onima koji imaju strpljena sa nama.......koji nas jednostavno razumiju i kada smo nerazumni.......odnosno nerazumljivi...
03.04.2009. (13:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Draga moja Sandra,
da je barem Stelica imala tu sreću da preživi, kao njen vršnjak koji je ispao iz auta, pa na njega naletio drugi auto. Da ste barem svi u obitelji imali tu sreću.....
Ne treba (barem meni) nikakvo strpljenje u ophođenju s tobom, sve ono što ti osjećaš mi je razumljivo, ne opterećuješ me ničim, niti mi je i u jednom trenutku provedenom s tobom bilo nelagodno. Meni je samo jako, jako žao što ustvari ništa ne mogu napraviti da ti pomognem, osim saslušati te, ali ne mogu ti umanjiti tu ogromnu bol, a teško mi je što toliko patiš, jer mislim da patnju takve vrste ne zaslužuje nitko, a ponajmanje ti. Žao mi je jako i Tine, jer znam da ona jako pati i da je doživjela tako ogromnu tragediju u najgorem mogućem razdoblju kada neuporedivo manji problemi izgledaju strašni, pa stoga ne mogu zamisliti što ona uopće sada osjeća, kako se mora grozno osjećati, a toliko me fascinirala ta njena ljubav i zaštitnički odnos prema Steli da stvarno takvo nešto nisam vidjela niti kod jednog djeteta. A koliko mi je tek žao Stelice, jer mislim da je bila jedno uistinu posebno biće (a to stvarno ne kažem jer je više nema) i zaslužila je da živi još puno, puno godina, a život joj je tako kratko trajao. A Silvio....
Ja ne mogu jednostavno prihvatiti da su tebi stvarno od Stelice ostale samo slike, filmovi, njena robica i sjećanja, ma kako je to moguće. Ja kada tebe vidim, imam osjećaj vikati - ova žena je SURVIVOR, ona je preživjela nešto tako strašno, a ostala je normalna, nije skrenula s pameću. Ja znam da ti često (a i druge mame) osjećate grižnju savjesti što ste žive, ali divim vam se jako, jer mislim da za život poslije smrti djeteta treba puno, puno snage i volje, sve ono što je drugim ljudima (sretnima) lako, vama je veliki teret i više ništa nema smisla. A što je najgore, nema nade da će se nešto promijeniti, da će vam se dijete odnekud pojaviti i netko će vam reći da je to bila samo šala.
voli te puno, puno Vesna
03.04.2009. (17:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
A svi se mi još nadamo da će se vratiti i da će uistinu sve ispasti kao odvratna mora ili kao okrutna šala...
Toliko se nadamo...
E što bih dala da mi sada dođe doma i kaže za sve najgore ocjene, sve što je zeznuo u bilo kojem pogledu, bilo koju grešku, bilo što za što bih se inaće ljutila...
Sada bih se zatrčala ako bih od sreće imala snage pomaknut se, zgrabila bih ga u najsnažniji zagrljaj, svu robicu i kosicu bih mu smočila suzama radosnicama, od sreće nebih mogla gledati, vrištala bih od najljepšeg osjećaja ispunjenosti koji itko može osjetiti.... Disala bih tako strašno brzo, skoro bih se ugušila, jer bi mi srce lupalo da bi od sreće izletilo iz prsa...
Nadamo se,nadamo...
Jedino to sada imamo prvi svakom udahu...
03.04.2009. (19:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Ja sam ti na internetu pa se javi ako možeš...
Grlim te
05.04.2009. (20:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Draga Sandra upravo sam dobila prijevod.Pisala sam ti pismo na email ne znam jesi li ga dobila.Puno hvala majka sto si mi poslala prijevod puno mi znaci. Puno vas pozdravjam
06.04.2009. (12:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jos jedan blog jedne studentice
Iako su Vaša i moja tuga različite, tuga je tuga, a kako li je samo teško u vrijeme kad na vrata ponovno dolaze blagdani :( ostavljam topli pozdrav...
07.04.2009. (19:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Angelu sa zlatnom kosom
majkina jedinice
tatina ljubimica i umnica
pad januarske zvjezde
pokosilo je nasa srca
oduzela nam jedino cedo.
Ako je bila radost i svjetlost za nas
to si bila ti najmilija
Buket sto je procvao a zrak sudbine ga je odnio
Bila si i ostala nasa ponos,ljubav i bol
Po hiladu pu ta se pitam zasto..zasto se ovo svima nama dogodilo zasto ..boze...dolaze blagdani pa rogendan kako sve to prjeziveti kako...
07.04.2009. (22:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Draga mama Slavica,
nisam ti uspjela poslati mailove...vraćaju mi se...a nisam ni tvoj dobila...
pokušaj ponovo, molim te...na: malenazvijezdice@net.hr
07.04.2009. (23:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
Upravo sam sada napisala draga Sandra interesuje me dali je stiglo zaista neznam u cemu je problem
08.04.2009. (00:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
k6
Gospođo Sandra pročitala sam sve Vaše riječi kojima opisujete bol i patnju za svojom Stelom.
Stela je posebna djevojčica. To se vidi i da se osjetiti gledajući njene slike, u njenom pogledu,u njenom osmjehu, u njenim pokretima........Ostavila je veliki trag koji i dalje živi u Vama,Vašem suprugu,seki i prijateljima.
Zbog Vas neće pasti u zaborav.
Zbog Vas ona nije samo fantazija.
Zbog Vas je ona stvarna. U mjesecima moje agonije boli i tuge čitajući Stelin spomenar zaključila sam koliko je naš jezik siromašan. Nema tih riječi kojima bi se mogla opisati- izreći razarajuća tuga i bol majki i očeva za svojim djetetom. Nažalost i ja sam jedna od majki čije je djete stradalo u prometu. Moj sin (Denis Androlić 14.05.1987.-23.12.2007.) stradao je kao suvozač u automobilu svog najboljeg prijatelja ( prijatelji iz vrtičkih dana).Imao je samo dvadeset godina.
Jako mi nedostaje moj Veliki sin,ne nalazim utjehu ni u čemu, ni u jednoj riječi dobrih ljudi,
knjizi...... ni u čemu.Sve što radim radim automatski jer moram živjeti dalje,jer sam potrebna kao majka Dariu i Danijeli.
Koliko je snage potrebno za takav život bez naših dragih to znate Vi Sandra i sve ostale majke i očevi koji žive takav život kao i ja sama.Na žalost sve više je takvih obitelji,sve više je svakim danom stradalih u prometu.To nije normalno.Što učiniti?
Veliki pozdrav Vama, Vašoj obitelji i svim tugujućim obiteljima.
Denisova mama
09.04.2009. (15:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...