Draga moja Vesna Kako razumijem sve tvoje rijeci , slazem se u potpunosti sa svim sto si napisala . Draga moja , kad sam vidila na tvojoj stranici , " podvucena je crta ispod mog zivota " odmah sam shvatila da je neka tragedija u pitanju . Posla sam na web stranicu i uvjerila se u to . Imala sam neki neugodni osjecaj da bilo sto da ti napisem , Nekako mi se cinilo , gdje bas ja, da kopam po tudim ranama . Poslije nekoliko mjeseci dobila sam hrabrost da ti se javim pp . Ti si me ohrabrila rijecima da imas jos jedno rame . Vrlo rado ti ga pruzam . Mogu ti reci da ovo sto prozivljavas me jako pogada , jer pomislim kad bi se nesto mom djetetu dogodilo i nastavim da placem bez prestanka . Ja sam za tebe nepoznata zena , rodbina je rodbina i nesto razmisljam da je i njima tesko kopati po tvojim ranama . Mozda grijesim , ti najbolje to znas . Slika tvoje Une je predivna , to ste vas dvije ? Veliki i topli zagrljaj od mene.
23.03.2009. (20:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
A ne, nismo. Una je ova desno (fotografija iz ranijih godina),a iza nje je njezina prijateljica Danijela koja je kod nas znala vrlo često dolaziti, a od onda je nikada više nisam niti vidjela niti čula. Na to sam sve mislila: teško je, a još je teže kad svi - šute, kad su svi postali - nevidljivima. Drago mi je da si se ponovno javila, da si sa mnom i ovdje, u potpuno drugačijem okruženju nego li na Coolinarici koja mi služi za neku (jadnu doduše, ali ipak...) ravnotežu. Znaš, kad govorim o Uni, onda znači da je postojala, da postoji i na ovaj način, jer kad bih i ja umukla, umrla bi još jednom.
23.03.2009. (20:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marijana
Samo da ti kazem da prepoznajem tvoju Unu .
23.03.2009. (21:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja ću ti biti iskrena, ja se zaista nisam nikada bojala i užasavala svoje vlastite smrti. Znam da kad to kažem većina ljudi će pomisliti da lažem. A ne lažem. I nekako to možda baš i nije normalno, ali ja se jednostavno ne bojim svoje smrti. Davno sam ju prihvatila kao logičan slijed i zapravo kraj života. U nekim pristojnim godinama naravno. Jedino sam se bojala preranih smrti bliskih osoba. A od kad sam postala majka bilo mi je važno da poživim dugo radi mojih cura, da im budem u životima, da ih gledam kako rastu, kako postaju mlade žene.....i sve što slijedi.
O smrti vlastitog djeteta valjda nitko živ ne želi ni razmišljati jer to jest jezivo, to jest neprirodno i to je poraz od života samog.
Thomese je jednostavo kolosalno opisao svu razornost emocija nakon gubitka djeteta. A njegova je djevojčica bila još beba.... koliko nedoživljenih uspomena......a koliko ti tek uspomena nosiš u duši na svoju Unu.....koliko započetih i nedovršenih priča.....
A ovo o posvemašnjoj šutnji.......to je tek silna sramota za ljudski rod uopće. To što se neki ljudi zaista ponašaju kao da će se zaraziti, kao da smo postali gubavci.....i treba nas pošto poto izbjegavati, je tako poražavajuće. I to u našoj sredini, gdje se ljudi u većini izjašnjavaju kao vjernici, gdje se smrt doživljava kao prijelaz u neki bolji svijet. U svijet gdje se vječno živi. A čemu onda toliki strah, ja to ne mogu povezati.
Počela sam ti ovdje pisati što mi se danas dogdilo, ali prebaciti ću to ipak na mail.
23.03.2009. (23:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Slažem se s tobom Sandra, s tvojim zaključcima. Tako i ja to doživljavam i uz svu nastalu samoću još i ova stigma. Ponekad zaželim, idući cestom, stati i zavrištati njeno ime. Nek' je ovdje makar i na taj način, na našim usnama, u našim riječima.
23.03.2009. (23:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Mila, a ja neznam što napisat a da i ti i Sandra niste već izgovorile... Samo ovdje potpisujem svaku vašu izjavu i dajem vam do znanja da sam uz vas, makar trenutno bila slomljena potpuno, i neznam kako dalje... Na trenutak sam zastala i potpuno se izgubila u ovom prividnom životu stvorenom za druge... Sada ne nalazim načina za glumu, pretvaranje da sam dobro i da ću ikada više biti dobro... Nikad mi nije išlo od ruke, sada više ni trunke nade nema...
I ja sam, mila, imala iste događaje u obitelji, doživjela tolikih ružnih riječi i djela, nitko ni pomislio nije na bol majke koja ostaje živa... Svi postaju najpametniji onda kada se mi same prestanemi snalazit u životima koji su nama sada samo iluzija....
24.03.2009. (15:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Muči me taj posve novi momenat u mome životu. U komunikaciji s drugima ili moraš biti netko drugi, netko tko je TO što se desilo prekrio zaboravom i tek tada imati pravo na jednake uvjete života odnosno sudjelovanje u njemu, ili se - maknuti u stranu. Pustiti druge, pustiti sretne, pustiti nedotaknute, pustiti žive, da žive. A ja se pitam: "Pa gdje sam ja u tome svemu?" Zaboraviti, ili barem maknuti u stranu - ne mogu, biti posve na drugoj strani, nevidljiva, nepostojeća - ne mogu, pa kako ću?
24.03.2009. (16:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Kada bih ti makar mogla reči kako da se snađeš, a neznam niti sama, toliko se trudim zadržati neku psih. stabilnost, da sa živcima ne odem potpuno, a kako da to izvedem kada sam osuđena na potpunu izoliranost ovog sebičnog svijeta? Nekada trebam biti udaljena od svijeta, da budem sa svojom boli, sa mojim milim djetešcem još više od svakodnevnih misli, nekada TREBAM suze i bol, ma znaš i sama kako sve ovo ide, ali kada se zaželim ljudi, da razgovaram o svome anđelu, ako ne žele o njemu a makar da imamo ''normalni'' razgovor, samo da sa nekime progovorim ali da im ne moram pokazivat lažno veselje i životni zanos... A nigdje nikoga nema....
Ako netko pokuša samnom govorit, nedao mi Bog da spomenem moga sina, moju ljubav, anđela moga, mrvicu moju, jer odmah svi skoče, kao da sam naudila nekome, kao da psujem i kunem, kao da NJIHOVE spominjem, i kako ću se ovako ranjena boriti sa njima? Preostaje šutnja i povlačenje u vlastita 4 zida, a ja to psihički neću izdržati...
Trebamo razgovore sada, više nego ikada, a zakinute smo... Kao da smo svijetu neko zlo mi napravile, a ne da smo doživjele i da doživljavamo onu iskonsku patnju, iskonsku bol... Svi su nas napustili, kao da smo zarazne, kao da će ih smrt nači uz nas, baš kao što i ti kažeš...
A da je makar smrt ostala uz nas kada nam je život uzela, kada nam je uzela sve što imamo...Da je ostala smrt uz nas nakon toga, sigurno je nebih ovoliko čekala nego bi možda i mene uzela sa sobom istog trena...
24.03.2009. (18:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mima
možda vam se neće svidjeti moj komentar ali moram vam ga izreći. vas čude ljudi koji vas izbjegavaju i ništa vas ne pitaju. znate li sami koje je to pitanje koje bi željeli da vam se postavi. da vas se pita kako ste, ili što radite, ili što kuhate. ne razumijete ljude koj vam se možda žele približiti. ljudi se boje a i svjesni su i sami da su sva ta pitanja bez smisla jer ste vi izgubili smisao. ne misle ljudi samo na sebe, i ne misle ništa loše ali ako vam kažu da vas razumiju vi ćete reći da to ne mogu jer su im djeca još živa. u vama je puno gorčine a s takvim osobama nije lako voditi komunikaciju mogu vam reći svoj primjer rano sam ostala bez majke i strašno su mi išla na živce pitanja kako smo se snašli tko nam kuha. ali danas nako 20 godina mi je jasno da ljudi nisu zna li što bi pitalai kako bi reagirali i danas mi je jasno da nisu mislili ništa loše ali nisu znali drugačije lijep vam pozdrav šaljem
28.03.2009. (18:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Stvar je u ljudima koji pitaju kako smo, a samo žele da im kažemo da smo dobro... Kada krenemo sa našim izjavama o tome da nam nije dobro, i da na nedostaju - odmah se odlazi, koluta očima, sliježe ramenima... Jako dobro osjetimo tko nas u dobroj namjeri pita a tko pita reda radi... Naravno da mnogi neznaju kako bi i što bi, samo žele biti uz nas... Njih cijenimo... One sebične koji nas gledaju kao da smo šugavi, zarazni, na njih se ljutimo i u njima smo razočarani... I naravno da oni koji nas idu silit na nešto, uvjeravat nas u nešto sa prisilama, njih nikako ne cijeni nitko od nas... Meni je čak jedna žena, i sama majka, došla i uvjeravala da je tako trebalo biti, i šta sad, čemu tuga... Zamisli da se ne naljutim na nju?
28.03.2009. (19:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ Mimi- umjesto neke vrste (ma kako je to glup termin) mojega "filozofiranja" u svezi vaših/tvojih riječi, prepričala bih ukratko današnji tel. razgovor sa poznanicom. Nazvala me prijepodne kako bi se dogovorila sa mnom za prijevoz u jedan restoran na kojem smo se navodno trebali nači na ručku. Svome sam suprugu već ranije rekla da imamo drugih planova ali ona to valjda nije saznala pa smo se igrali pomalo "gluhih telefona". Uglavnom: kad sam joj rekla da subota ne dolazi u obzir za nikakv izlazak jer taj je dan isključivo posvećen Uni, obzirom da se tragedija desila u subotu i subota je rezervirana za odlazak na groblje, na plakanje, slobodno, na samo, samo ja i ona u društvu, rekla je da me razumije. Nadodala je da zna kako mi je, barem da može misliti kako mi je, spomenula je i svoju majku koju je prerano izgubila, oca još i prije, i tako...riječ po riječ, pričale smo možda i sat vremena, opušteno; o Uni, o meni, o stanju duha, o snovima, nadama i smislu, pa i vedrijim stvarima. Bio je to razgovor koji mi je trebao, koji mi treba, riječ čovjeka kojem nije stalo okrenuti glavu od mene, riječi koje nedostaju kod drugih, upuštanje u sam razgovor i nije bilo ni plakanja, ni mojih riječi (barem ne previše, nadam se) da ona ne zna, iako ne zna to je istina. Na to sam mislila, na ponašanja ljudi kojima je lakše ne pitati ništa. Pa nije život sama radost, i ne postoje samo vlastite tragedije. Tragedije se događaju i drugima i ako smo socijalna bića i ako nam je stalo do nekoga, pomozimo mu u tuzi tako da ćemo pričati o onome koga nema. Inače će se izgubiti i postati, što, tlapnja? Kada mi je ta ista gospođa spomenula razgovor s nekim mladim osobama u kojem su spominjali Unu i kako su joj rekli da je Una bila posebna, samostalna i pametna cura (niti genije, niti nadčovjek, normalna) meni je bilo u jednom trenu kao ranije kad bih bila ponosna na nju. Dan je odmah dobio boju, vrijeme je bilo lakše, mala doza je imala smisla. U meni jest gorčina ali nije usmjerena na druge ljude već na život, a bit će opravdana i prema ljudima budu li i dalje zidali opeke oko mene.
28.03.2009. (22:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dadi
Stalno sam s tobom. Razgovaram s tobom o tvojoj dragoj Uni u svojim mislima. Dok u stvarnosti pričamo o bilo čemu, svjesna sam tvoje boli, ne spominjem Unu, ali ona je s nama. Ne bih mogla izgovoriti Unino ime bez suza. Nekako vjerujem da ti to ne želiš. Nekad mi se čini da bih na taj način uzela ono što pripada samo Uninim roditeljima. Dok čitam tvoje riječi, riječi tvojih sestara u boli, mogu plakati, ne moram skrivati osjećaje.
28.03.2009. (22:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vjerujem da šutnja više boli od razgovora o onome koga više nema. bolno je pričati o izgubljenim snovima i nadanjima, no kad pričaš o svome djetetu, makar uspomene i sjećanja, blagi osmijeh i iskrica svjetla ti proleti licem, prije nego opet uletiš u tu bol..bolje je i to, nego da se bojiš da ćeš roditelja povrijediti pričom i spominjanjem mrtvog djeteta.... takvog roditelja više apsolutno ništa ne može jače povrijediti, zato je taj strah izlišan.. treba pričati o njima, jer su bili , postojali, nadali se, živjeli, željeli, voljeli.. bili su ljudi. drage moje tužne mame, grlim vas sve, molim se da svaki dan nađete novu snagu za onaj dan koji slijedi..
29.03.2009. (23:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Milicza, kada bi makar bilo više ljudi na svijetu poput tebe...Možda bi surova svakodnevica bila makar mrvicu podnošljivija...
Ja neznam kako dalje, a podrške nigdje... Nebi ni bilo lakše ali makar se nebih osjećala tako zapostavljeno od svijeta... Dok sam imala sina bila sam majka, kada je on pošao ja sam postala izopčenik ovoga svijeta i više me nitko ni ne gleda...
Mi smo poput gubavaca, one koje kao da šire zarazu smrti među sretnima... Boli me to... Svih nas to boli... Moramo živjeti jer... Neznam zašto-živimo,moramo... A istovremeno bi svijetu bilo najdraže da niti ne dišemo da ne moraju ugledat takvu bol... Njih pogađa gledanje naše boli, a mi je ne vidimo na koji trenutak-MI TO ŽIVIMO
30.03.2009. (00:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Život poslije njih, život naš... u što se pretvorila ta svetinja - život? I opet progovaram Thomeseovim riječima: " No nikad prije smrt nije bila tako blizu. Tako blizu da je osjećam kao da se dogodila u meni, moja nutrina puna mrtvih mjesta". U sebi više ne osjećam nikakav srh, nikakav treptaj života, ali osjećam da smrt i ja hodamo jedna u drugoj. Cijelo sam vrijeme - s druge strane.
30.03.2009. (22:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Prvi put u ovo vrijeme nakon njega da sam našla najbliži opis svome stanju i emocijama... Hvala ti na tome...
30.03.2009. (22:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marijana
Draga moja Vesna
Kako razumijem sve tvoje rijeci , slazem se u potpunosti sa svim sto si napisala . Draga moja , kad sam vidila na tvojoj stranici , " podvucena je crta ispod mog zivota " odmah sam shvatila da je neka tragedija u pitanju .
Posla sam na web stranicu i uvjerila se u to . Imala sam neki neugodni osjecaj da bilo sto da ti napisem , Nekako mi se cinilo , gdje bas ja, da kopam po tudim ranama .
Poslije nekoliko mjeseci dobila sam hrabrost da ti se javim pp . Ti si me ohrabrila rijecima da imas jos jedno rame . Vrlo rado ti ga pruzam .
Mogu ti reci da ovo sto prozivljavas me jako pogada , jer pomislim kad bi se nesto mom djetetu dogodilo i nastavim da placem bez prestanka .
Ja sam za tebe nepoznata zena , rodbina je rodbina i nesto razmisljam da je i njima tesko kopati po tvojim ranama .
Mozda grijesim , ti najbolje to znas . Slika tvoje Une je predivna , to ste vas dvije ?
Veliki i topli zagrljaj od mene.
23.03.2009. (20:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
A ne, nismo. Una je ova desno (fotografija iz ranijih godina),a iza nje je njezina prijateljica Danijela koja je kod nas znala vrlo često dolaziti, a od onda je nikada više nisam niti vidjela niti čula. Na to sam sve mislila: teško je, a još je teže kad svi - šute, kad su svi postali - nevidljivima. Drago mi je da si se ponovno javila, da si sa mnom i ovdje, u potpuno drugačijem okruženju nego li na Coolinarici koja mi služi za neku (jadnu doduše, ali ipak...) ravnotežu. Znaš, kad govorim o Uni, onda znači da je postojala, da postoji i na ovaj način, jer kad bih i ja umukla, umrla bi još jednom.
23.03.2009. (20:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marijana
Samo da ti kazem da prepoznajem tvoju Unu .
23.03.2009. (21:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Ja ću ti biti iskrena, ja se zaista nisam nikada bojala i užasavala svoje vlastite smrti. Znam da kad to kažem većina ljudi će pomisliti da lažem. A ne lažem. I nekako to možda baš i nije normalno, ali ja se jednostavno ne bojim svoje smrti. Davno sam ju prihvatila kao logičan slijed i zapravo kraj života. U nekim pristojnim godinama naravno. Jedino sam se bojala preranih smrti bliskih osoba. A od kad sam postala majka bilo mi je važno da poživim dugo radi mojih cura, da im budem u životima, da ih gledam kako rastu, kako postaju mlade žene.....i sve što slijedi.
O smrti vlastitog djeteta valjda nitko živ ne želi ni razmišljati jer to jest jezivo, to jest neprirodno i to je poraz od života samog.
Thomese je jednostavo kolosalno opisao svu razornost emocija nakon gubitka djeteta. A njegova je djevojčica bila još beba.... koliko nedoživljenih uspomena......a koliko ti tek uspomena nosiš u duši na svoju Unu.....koliko započetih i nedovršenih priča.....
A ovo o posvemašnjoj šutnji.......to je tek silna sramota za ljudski rod uopće. To što se neki ljudi zaista ponašaju kao da će se zaraziti, kao da smo postali gubavci.....i treba nas pošto poto izbjegavati, je tako poražavajuće. I to u našoj sredini, gdje se ljudi u većini izjašnjavaju kao vjernici, gdje se smrt doživljava kao prijelaz u neki bolji svijet. U svijet gdje se vječno živi. A čemu onda toliki strah, ja to ne mogu povezati.
Počela sam ti ovdje pisati što mi se danas dogdilo, ali prebaciti ću to ipak na mail.
23.03.2009. (23:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Slažem se s tobom Sandra, s tvojim zaključcima. Tako i ja to doživljavam i uz svu nastalu samoću još i ova stigma. Ponekad zaželim, idući cestom, stati i zavrištati njeno ime. Nek' je ovdje makar i na taj način, na našim usnama, u našim riječima.
23.03.2009. (23:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Mila, a ja neznam što napisat a da i ti i Sandra niste već izgovorile...
Samo ovdje potpisujem svaku vašu izjavu i dajem vam do znanja da sam uz vas, makar trenutno bila slomljena potpuno, i neznam kako dalje... Na trenutak sam zastala i potpuno se izgubila u ovom prividnom životu stvorenom za druge...
Sada ne nalazim načina za glumu, pretvaranje da sam dobro i da ću ikada više biti dobro...
Nikad mi nije išlo od ruke, sada više ni trunke nade nema...
I ja sam, mila, imala iste događaje u obitelji, doživjela tolikih ružnih riječi i djela, nitko ni pomislio nije na bol majke koja ostaje živa... Svi postaju najpametniji onda kada se mi same prestanemi snalazit u životima koji su nama sada samo iluzija....
24.03.2009. (15:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Muči me taj posve novi momenat u mome životu. U komunikaciji s drugima ili moraš biti netko drugi, netko tko je TO što se desilo prekrio zaboravom i tek tada imati pravo na jednake uvjete života odnosno sudjelovanje u njemu, ili se - maknuti u stranu. Pustiti druge, pustiti sretne, pustiti nedotaknute, pustiti žive, da žive. A ja se pitam: "Pa gdje sam ja u tome svemu?" Zaboraviti, ili barem maknuti u stranu - ne mogu, biti posve na drugoj strani, nevidljiva, nepostojeća - ne mogu, pa kako ću?
24.03.2009. (16:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Kada bih ti makar mogla reči kako da se snađeš, a neznam niti sama, toliko se trudim zadržati neku psih. stabilnost, da sa živcima ne odem potpuno, a kako da to izvedem kada sam osuđena na potpunu izoliranost ovog sebičnog svijeta?
Nekada trebam biti udaljena od svijeta, da budem sa svojom boli, sa mojim milim djetešcem još više od svakodnevnih misli, nekada TREBAM suze i bol, ma znaš i sama kako sve ovo ide, ali kada se zaželim ljudi, da razgovaram o svome anđelu, ako ne žele o njemu a makar da imamo ''normalni'' razgovor, samo da sa nekime progovorim ali da im ne moram pokazivat lažno veselje i životni zanos... A nigdje nikoga nema....
Ako netko pokuša samnom govorit, nedao mi Bog da spomenem moga sina, moju ljubav, anđela moga, mrvicu moju, jer odmah svi skoče, kao da sam naudila nekome, kao da psujem i kunem, kao da NJIHOVE spominjem, i kako ću se ovako ranjena boriti sa njima?
Preostaje šutnja i povlačenje u vlastita 4 zida, a ja to psihički neću izdržati...
Trebamo razgovore sada, više nego ikada, a zakinute smo...
Kao da smo svijetu neko zlo mi napravile, a ne da smo doživjele i da doživljavamo onu iskonsku patnju, iskonsku bol... Svi su nas napustili, kao da smo zarazne, kao da će ih smrt nači uz nas, baš kao što i ti kažeš...
A da je makar smrt ostala uz nas kada nam je život uzela, kada nam je uzela sve što imamo...Da je ostala smrt uz nas nakon toga, sigurno je nebih ovoliko čekala nego bi možda i mene uzela sa sobom istog trena...
24.03.2009. (18:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mima
možda vam se neće svidjeti moj komentar ali moram vam ga izreći.
vas čude ljudi koji vas izbjegavaju i ništa vas ne pitaju. znate li sami koje je to pitanje koje bi željeli da vam se postavi. da vas se pita kako ste, ili što radite, ili što kuhate. ne razumijete ljude koj vam se možda žele približiti. ljudi se boje a i svjesni su i sami da su sva ta pitanja bez smisla jer ste vi izgubili smisao. ne misle ljudi samo na sebe, i ne misle ništa loše ali ako vam kažu da vas razumiju vi ćete reći da to ne mogu jer su im djeca još živa.
u vama je puno gorčine a s takvim osobama nije lako voditi komunikaciju
mogu vam reći svoj primjer rano sam ostala bez majke i strašno su mi išla na živce pitanja kako smo se snašli tko nam kuha. ali danas nako 20 godina mi je jasno da ljudi nisu zna li što bi pitalai kako bi reagirali i danas mi je jasno da nisu mislili ništa loše ali nisu znali drugačije
lijep vam pozdrav šaljem
28.03.2009. (18:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Stvar je u ljudima koji pitaju kako smo, a samo žele da im kažemo da smo dobro... Kada krenemo sa našim izjavama o tome da nam nije dobro, i da na nedostaju - odmah se odlazi, koluta očima, sliježe ramenima...
Jako dobro osjetimo tko nas u dobroj namjeri pita a tko pita reda radi... Naravno da mnogi neznaju kako bi i što bi, samo žele biti uz nas... Njih cijenimo... One sebične koji nas gledaju kao da smo šugavi, zarazni, na njih se ljutimo i u njima smo razočarani...
I naravno da oni koji nas idu silit na nešto, uvjeravat nas u nešto sa prisilama, njih nikako ne cijeni nitko od nas...
Meni je čak jedna žena, i sama majka, došla i uvjeravala da je tako trebalo biti, i šta sad, čemu tuga... Zamisli da se ne naljutim na nju?
28.03.2009. (19:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
@ Mimi- umjesto neke vrste (ma kako je to glup termin) mojega "filozofiranja" u svezi vaših/tvojih riječi, prepričala bih ukratko današnji tel. razgovor sa poznanicom. Nazvala me prijepodne kako bi se dogovorila sa mnom za prijevoz u jedan restoran na kojem smo se navodno trebali nači na ručku. Svome sam suprugu već ranije rekla da imamo drugih planova ali ona to valjda nije saznala pa smo se igrali pomalo "gluhih telefona". Uglavnom: kad sam joj rekla da subota ne dolazi u obzir za nikakv izlazak jer taj je dan isključivo posvećen Uni, obzirom da se tragedija desila u subotu i subota je rezervirana za odlazak na groblje, na plakanje, slobodno, na samo, samo ja i ona u društvu, rekla je da me razumije. Nadodala je da zna kako mi je, barem da može misliti kako mi je, spomenula je i svoju majku koju je prerano izgubila, oca još i prije, i tako...riječ po riječ, pričale smo možda i sat vremena, opušteno; o Uni, o meni, o stanju duha, o snovima, nadama i smislu, pa i vedrijim stvarima. Bio je to razgovor koji mi je trebao, koji mi treba, riječ čovjeka kojem nije stalo okrenuti glavu od mene, riječi koje nedostaju kod drugih, upuštanje u sam razgovor i nije bilo ni plakanja, ni mojih riječi (barem ne previše, nadam se) da ona ne zna, iako ne zna to je istina. Na to sam mislila, na ponašanja ljudi kojima je lakše ne pitati ništa. Pa nije život sama radost, i ne postoje samo vlastite tragedije. Tragedije se događaju i drugima i ako smo socijalna bića i ako nam je stalo do nekoga, pomozimo mu u tuzi tako da ćemo pričati o onome koga nema. Inače će se izgubiti i postati, što, tlapnja? Kada mi je ta ista gospođa spomenula razgovor s nekim mladim osobama u kojem su spominjali Unu i kako su joj rekli da je Una bila posebna, samostalna i pametna cura (niti genije, niti nadčovjek, normalna) meni je bilo u jednom trenu kao ranije kad bih bila ponosna na nju. Dan je odmah dobio boju, vrijeme je bilo lakše, mala doza je imala smisla.
U meni jest gorčina ali nije usmjerena na druge ljude već na život, a bit će opravdana i prema ljudima budu li i dalje zidali opeke oko mene.
28.03.2009. (22:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dadi
Stalno sam s tobom. Razgovaram s tobom o tvojoj dragoj Uni u svojim mislima. Dok u stvarnosti pričamo o bilo čemu, svjesna sam tvoje boli, ne spominjem Unu, ali ona je s nama. Ne bih mogla izgovoriti Unino ime bez suza. Nekako vjerujem da ti to ne želiš. Nekad mi se čini da bih na taj način uzela ono što pripada samo Uninim roditeljima. Dok čitam tvoje riječi, riječi tvojih sestara u boli, mogu plakati, ne moram skrivati osjećaje.
28.03.2009. (22:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
vjerujem da šutnja više boli od razgovora o onome koga više nema. bolno je pričati o izgubljenim snovima i nadanjima, no kad pričaš o svome djetetu, makar uspomene i sjećanja, blagi osmijeh i iskrica svjetla ti proleti licem, prije nego opet uletiš u tu bol..bolje je i to, nego da se bojiš da ćeš roditelja povrijediti pričom i spominjanjem mrtvog djeteta.... takvog roditelja više apsolutno ništa ne može jače povrijediti, zato je taj strah izlišan.. treba pričati o njima, jer su bili , postojali, nadali se, živjeli, željeli, voljeli.. bili su ljudi. drage moje tužne mame, grlim vas sve, molim se da svaki dan nađete novu snagu za onaj dan koji slijedi..
29.03.2009. (23:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Milicza, kada bi makar bilo više ljudi na svijetu poput tebe...Možda bi surova svakodnevica bila makar mrvicu podnošljivija...
Ja neznam kako dalje, a podrške nigdje... Nebi ni bilo lakše ali makar se nebih osjećala tako zapostavljeno od svijeta... Dok sam imala sina bila sam majka, kada je on pošao ja sam postala izopčenik ovoga svijeta i više me nitko ni ne gleda...
Mi smo poput gubavaca, one koje kao da šire zarazu smrti među sretnima... Boli me to... Svih nas to boli... Moramo živjeti jer... Neznam zašto-živimo,moramo... A istovremeno bi svijetu bilo najdraže da niti ne dišemo da ne moraju ugledat takvu bol... Njih pogađa gledanje naše boli, a mi je ne vidimo na koji trenutak-MI TO ŽIVIMO
30.03.2009. (00:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
umoran sam prijatelji, umoran.... zaklopila se još jedna knjiga....
30.03.2009. (21:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Život poslije njih, život naš... u što se pretvorila ta svetinja - život? I opet progovaram Thomeseovim riječima: " No nikad prije smrt nije bila tako blizu. Tako blizu da je osjećam kao da se dogodila u meni, moja nutrina puna mrtvih mjesta". U sebi više ne osjećam nikakav srh, nikakav treptaj života, ali osjećam da smrt i ja hodamo jedna u drugoj. Cijelo sam vrijeme - s druge strane.
30.03.2009. (22:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Prvi put u ovo vrijeme nakon njega da sam našla najbliži opis svome stanju i emocijama...
Hvala ti na tome...
30.03.2009. (22:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...