Dragi moji ovo moram napisati jer se osiječam grozno i neznam što da radim. Majka sam djevojčice koju prof. Kovač ima u rukama već 5 godina. Imala je tumor u kratko prof.Kovač joj je spasio život a do sada je kod njega imala 8 operacija i još ju čekaju ali neznamo koliko. Jučer sam bila tamo na odijelu i ostala šokirana kada sam vidjela što se dešava. Prof.Kovač koji je uvijek u sali sada.... Ljudi pričaju ružne stvari o njemu a on ispod one svoje hladne maske je predivan čovijek i lječnik. Nemože imati operacija koliko bi trebao radi našeg ministra koji je eto došao na to da štedi i na dijeci a ljudi to neznaju več misle da i prof. traži novac i ko zna šta. Trebalo bi pitati našeg ministra što je s našom dijecom pa zar se treba ići van kraj našeg vrhunskog kirurga. Nemožemo čak ni kupiti platant ni da se radi operacija radi o našem trošku. Nedaju nam ništa. Ovo mi nitko nije ispričao od osoblja več neki od ljudi koji su upučeni u to pa isto neznaju šta da rade. Ljudi zar je normalno da čovijek a i njegovi ljudi na odijelu tako prolaze a i mi s njima. Nema tu više ljudskosti. Trebali bi se svi diči i poduzeti nešto. Na listi čekanja ima dijece ko u priči a njima na odijelu su vezane ruke.
25.04.2009. (18:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
delena
Sudeći po ovome mogu misliti koliko su duge sada liste čekanja....stvarno žalosno! Opet ću ponoviti svoj post, jer se baš ne snalazim ovdije, pa se unaprijed ispričavam i nešto ću dodati, a vlasnica bloga (kojoj se divnim) neka moje predhodne postove slobodno obriše Hvala na razumjevanju. dakle... Evo cijelo popodne čitam tvoj blog i imam toliko upitnika u glavi. Iz Rijeke sam i evo skoro 35 godina imam. U nižim razredima osnovne škole su mi primjetili blagu skoliozu. Prošla sam, vježbe, elektro stimulacije, klakete, bolnice i bolnice, aparate, milvoki i lionske, 8 puta gips, redovito vježbanje i ustrajnost...ali od svega baš ništa. Bilo je sve gore i gore. Poslije gipsa bila bih kao da su me ispeglali...stvarno imam savitljve kosti, ali isto tako, čim bi se razgivalala nekoliko dana kičma bi opet hvatala svoju putuanju. Nakon toliko bolnice i svga jednostavno sam odustala. Kičma me nikada nije boljela, ali evo prešla tridesetu, rodila jednu curu i vjeratno i od poroda, ali i zbog podizanja nje...meni se kičma doslovno raspada. Bolovi, koma, teško mi leći od bolova a još teže ustati. Sada sam uzela uputnicu za ortopeda, da odem bar da mi fizikalnu prepiše. Čitam blog i na sto sam čuda, nemam pojma dal da se odlučim za operaciju, malo djete teško bi to bilo izvesti sve skupa, a da ne pričam da tretman halotrakcije jednostavno ne bih mogla izvesti zbog vremena koliko to sve skupa traje. A i oporavak je dug, ne znam kako bi to izveli, pomoći nema sastrane, muž radi a malo djete ne razumije. Baš sam u komi. Vidjeti ću što će ortoped reći.
E da samo dodam da je na Kantridi, dok sam bila klinka na odjel A 2 dolazila cura u invalidskim kolicima na žalost zbog operacije, i to je bio razlog zašto su moji roditelji a i ja bili protim operacije, no to je bilo stvarno davno prije cca 25 godina. Zao mi je zbog te cure, ne znam detalji ni tko ju je ni kada operirao, niti što je krenulo po zlu. Kako je tehnika i medicina od tad turbulentno napredovala, toplo se nadam da se takvi kiksevi više ne dogadjaju, ber eto na ovom blogu nisam nista pročitala, ako sa pogriješila ispravite me.
Ja i dalje ne znam što da radim i ne mogu zamisliti kako sve organizirati ako se odlučim i jednog dana dodje do operacije, ali produženi postupak sa halotrakcijom, baš nikako ne mogu da zamislim. U komi sam a sva odlka je naravno samo i isključivo na meni... :-( Pozdrav svima koliko NAS ima, a ima nas...puno!
17.01.2010. (14:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
točkica
Dragi moji ovo moram napisati jer se osiječam grozno i neznam što da radim. Majka sam djevojčice koju prof. Kovač ima u rukama već 5 godina. Imala je tumor u kratko prof.Kovač joj je spasio život a do sada je kod njega imala 8 operacija i još ju čekaju ali neznamo koliko. Jučer sam bila tamo na odijelu i ostala šokirana kada sam vidjela što se dešava. Prof.Kovač koji je uvijek u sali sada.... Ljudi pričaju ružne stvari o njemu a on ispod one svoje hladne maske je predivan čovijek i lječnik. Nemože imati operacija koliko bi trebao radi našeg ministra koji je eto došao na to da štedi i na dijeci a ljudi to neznaju več misle da i prof. traži novac i ko zna šta. Trebalo bi pitati našeg ministra što je s našom dijecom pa zar se treba ići van kraj našeg vrhunskog kirurga. Nemožemo čak ni kupiti platant ni da se radi operacija radi o našem trošku. Nedaju nam ništa. Ovo mi nitko nije ispričao od osoblja več neki od ljudi koji su upučeni u to pa isto neznaju šta da rade. Ljudi zar je normalno da čovijek a i njegovi ljudi na odijelu tako prolaze a i mi s njima. Nema tu više ljudskosti. Trebali bi se svi diči i poduzeti nešto. Na listi čekanja ima dijece ko u priči a njima na odijelu su vezane ruke.
25.04.2009. (18:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
delena
Sudeći po ovome mogu misliti koliko su duge sada liste čekanja....stvarno žalosno!
Opet ću ponoviti svoj post, jer se baš ne snalazim ovdije, pa se unaprijed ispričavam i nešto ću dodati, a vlasnica bloga (kojoj se divnim) neka moje predhodne postove slobodno obriše
Hvala na razumjevanju.
dakle...
Evo cijelo popodne čitam tvoj blog i imam toliko upitnika u glavi. Iz Rijeke sam i evo skoro 35 godina imam. U nižim razredima osnovne škole su mi primjetili blagu skoliozu. Prošla sam, vježbe, elektro stimulacije, klakete, bolnice i bolnice, aparate, milvoki i lionske, 8 puta gips, redovito vježbanje i ustrajnost...ali od svega baš ništa. Bilo je sve gore i gore. Poslije gipsa bila bih kao da su me ispeglali...stvarno imam savitljve kosti, ali isto tako, čim bi se razgivalala nekoliko dana kičma bi opet hvatala svoju putuanju.
Nakon toliko bolnice i svga jednostavno sam odustala. Kičma me nikada nije boljela, ali evo prešla tridesetu, rodila jednu curu i vjeratno i od poroda, ali i zbog podizanja nje...meni se kičma doslovno raspada. Bolovi, koma, teško mi leći od bolova a još teže ustati.
Sada sam uzela uputnicu za ortopeda, da odem bar da mi fizikalnu prepiše. Čitam blog i na sto sam čuda, nemam pojma dal da se odlučim za operaciju, malo djete teško bi to bilo izvesti sve skupa, a da ne pričam da tretman halotrakcije jednostavno ne bih mogla izvesti zbog vremena koliko to sve skupa traje. A i oporavak je dug, ne znam kako bi to izveli, pomoći nema sastrane, muž radi a malo djete ne razumije.
Baš sam u komi.
Vidjeti ću što će ortoped reći.
E da samo dodam da je na Kantridi, dok sam bila klinka na odjel A 2 dolazila cura u invalidskim kolicima na žalost zbog operacije, i to je bio razlog zašto su moji roditelji a i ja bili protim operacije, no to je bilo stvarno davno prije cca 25 godina. Zao mi je zbog te cure, ne znam detalji ni tko ju je ni kada operirao, niti što je krenulo po zlu. Kako je tehnika i medicina od tad turbulentno napredovala, toplo se nadam da se takvi kiksevi više ne dogadjaju, ber eto na ovom blogu nisam nista pročitala, ako sa pogriješila ispravite me.
Ja i dalje ne znam što da radim i ne mogu zamisliti kako sve organizirati ako se odlučim i jednog dana dodje do operacije, ali produženi postupak sa halotrakcijom, baš nikako ne mogu da zamislim. U komi sam a sva odlka je naravno samo i isključivo na meni... :-(
Pozdrav svima koliko NAS ima, a ima nas...puno!
17.01.2010. (14:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...