Znam da nismo ni prve ni jedine koje smo ovo doživjele i sad to moramo nositi kako znamo, znam to... ali kad čitam tebe, pa i Thomesea ( jer i njegove su riječi osobnim iskustvom oblikovane) znam da ne ludim kada "vidim" moju Stelu u sjeni svog sjećanja. Sjedi za stolom do mog, crta bojicama po papiru, a nogice joj se klate jer je još mala pa ne sežu do poda... Onda otvorim ladicu i milujem te bojice koje je ona dirala, a bol preplavljuje čitavo tijelo i zaustavlja dah..... O Vesna...
10.03.2009. (15:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MASATERA
Ponekad kad sam tužna, sjetim se tebe i evo sad dođem ovdje, pročitam ovaj post i ope si me rasplakala. Nemam riječi, ovo je pretužno, prebolno...
10.03.2009. (22:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marijana
Draga moja Vesna , treba mi hrabrosti da ti bilo sto napisem . Da te pitam kako si ? znam i sama odgovor , trazim ga na ovoj stranici . Tako sam dugo cekala moje dijete , 17 dugih godina , s obzirom da je bilo prekasno ostala sam na jednom djetetu . Sve , bas sve , sto ti prozivljas nekako prenosim u mislima na mene i vjerujes mi da znam kako se osjecas bez tvoje jedinice Une . Nekako bih zelila da ti bol malo popusti , da ti bude lakse , da na ovim stranicama procitam i vidim tracak svjetla , da ti bude malo lakse . Bol je velika i prevelika i jako mi je zao da patis , trebas da znas da su Angeli uvijek sa nama .
12.03.2009. (18:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svaki novi dan se prisjećam sreće koju sam osjetila i koja me doslovno obasjala u trenutku kad sam dobila svoje dijete. Bila sam doslovno na krilima, najednom je moj život postao puni krug. Stoga, ostavši bez nje, čak i bez obzira na trenutak kad bi se to desilo, u kojoj god njezinoj dobi pod uvjetom da sam ja na životu, moj krug se raspao. Usljedio je povratak na početak, ali start više nije isti. Zato je teško, zato je nezamislivo nastaviti.
12.03.2009. (19:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ZRINKA
SASVIM SLUČAJNO NAIŠLA SAM NA OVU STRANICU. BOL, OVAKVA BOL JE LJUDSKOM UMU NESHVATLJIVA I ONA NE TRAŽI BITI OPRAVDANA, ONA TRAŽI DA SE PODNESE I IZDRŽI I PREŽIVI. MAJKA SAM, IMAM ČETVERO DJECE I PROLOST I POVIJEST. ALI, IMAM BOGA, NE BOGA ILUZIJE, NE BOGA - SUROGATA ŽIVOTA, NE BOGA KOJI BI ZAMAGLJIVAO MOJE POGLEDE I POPUT TABLETE ZA UMIRENJE OTUPIO MOJA OSJETULA, UMANJIO MOĆ MOJEG RAZUMA. NE, NEMAM GA - ON IMA MENE, TAJ NAŠ HOD JE HOD PO TRENJU, ALI TRNJU ŽIVOTA, TRNJU KOJI OBJAŠNJAVA, OSVJETLJAVA, POMIRUJE NEPOMIRLJIVO JER USMJERAVA POGLED NA STVARNOT VEĆU, BOLJU, STVARNIJU OD OVE TU, ZEMALJSKE. NE, NISAM PUKLA, NISAM SAMO TAKO ODLUČILA - BILO JE TO KRŠEVITO LOMLJENJE ZIDOVA KOJIMA SAM SE BRANILA OD STVARNOSTI DUHA KOJA NAM JE SVIMA DANA, ALI - TREBALO JU JE PREPOZNATI, PRIZNATI, NAZVATI JE IMENOM KOJE JE SAMO U MENI ODJEKIVALO. MOJ BOG, BOG KRISTA - JE BOG KOJI SA MNOM IZDRŽAVA, KOJI SA MNOM ŠUTI, SAMUJE, KOJI OHRABRUJE KAD SAM SLOMLJENA DO MJERE DA BIH JEDVA MOGLA LEĆI I PRIŽELJIVATI SMRT - KAO ISKUPITELJICU ŽIVOTA. MOJ BOG ME DIŽE, MOJ KRIST SE RADUJE I TUGUJE U MENI I NAREĐUJE ŽIVOT - JER ON JE BOG ŽIVIH - I ONIH KOJI SU UMRLI - ALI ŽIVE PO NJEGOVOM MILOSRĐU I LJUBAVI - ŽIVOT PUNIJI OD SVIH NAŠIH PUNINA. TOG BOGA VAM PRIZIVAM U ŽIVOT - BOGA KOJI ĆE VAM OMOGUĆITI DA UDAHNETE, DA OPROSTITE SMRTI I SEBI, DA S RADOŠĆU POGLEDATE U TUĐE OČI DA SA SVOM SILINOM SNAGE ZARONITE U SUTRAŠNJI, VEĆ DANAŠNJI DAN, DA SVOJE DIJETE PREPUSTITE LJUBAVI VEĆOJ I SIGURNIJOJ OD SVIH NAŠIH RODITELJSKIH NEMOĆI - JER SAMO BOG, SAMO ON JAMČI SIGURNOST, ŽIVOT, PUNINU SVEGA IZNAD KOJE SE NIŠTA VEĆE NE MOŽE MISLITI. NAJLAKŠE BI BILO DA SVE OVE RETKE, NEKE TAMO ZALUDJELE ŽENE DOŽIVITE KAO NIZANJE VEĆ PROČITANOG ILI ODSLUŠANOG. USUDITE SE OTVORITI OČI SRCA BOGU KOJI DRŽI I MOJ I VAŠ ŽIVOT NA SVOM DLANU. POKUŠAJTE PRIHVATITI LJUBAV KAO JEDINI SMISAO KOJI NADILAZI SVE NAŠE LJUBAVI, USUDITE SE UPUSTITI SE U AVANTURU NAOČIGLED NESIGURNOSTI - JER BOG - JE IZNAD KATEGORIJA METEMATIKE, FIZIKE, KIBERNETIKE. NEKAD DOHVAĆEN SAMO MISLIMA I RIJEČIMA ANALOGIJE SE USUĐUJEMO GOVORITI I SVE PRERASTA U TEPANJE. ALI, SRCE, ONO PREPOZNAJE PORUKE LJUBAVI I PO NJIMA SE ŽIVI. VJERUJTE, SAMO PO SRCU JE ČOVJEK ŽIV. PUSTITE, OHRABRITE SE, DOPUSTITE VAŠEM SRCU LJUBAV - OSMIŠLJENU, PUNU - I ŽIVJET ĆETE. NE ZAMJERITE NA DUŽINI I INDISKRECIJI. BOG VAS BLAGOSLIVLJA JER SVAKI PATNIK JE NJEGOV BRAT PO PATNJI KOJA JE U SVAKOM UCIJEPLJENA I PO NJEMU, PO KRISTU BIVAMO OZDRAVLJENI I ISCIJELJENI. MOLITE - PROBAJE - IMATE DOVOLJNO SRCA I RIJEČI ILI TIŠINE DA SE OSTVARI PONOVNO ČUDO ŽIVOTA U VAŠEM SRCU..
14.03.2009. (22:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Mila,mila... Ne obaziri se na pametovanja, samo mi razumijemo sve... Nikad sreće ni mira, nikad onog života koji je samo zbog njih postojao ranije... U razgovorima sa Sandrom i sa tobom, čitanju ovoga bloga, shvačam da nisam luda jer ga vidim tako jasnoga pred sobom kako me smirenim pogledom i nježnim osmjehom gleda... Gleda i sažalno se smije, pokušava dati utjehu a ja kao da osjetim njegovu blizinu i rukice koje posežu za mojim rukama, kao da osjićan topli zagrljaj oko vrata, njegove bijele rukice... To su nama poznati ''trenuci ludila'', ali makar u tim trenucima da ga ugledam...
A krivnja koja me danas trga, jer danas kao da se ''ljutim'' na njega jer nije ostao živ... Ma koja sam ja to mater? Kako mogu biti na njega ljuta? Nije ljepota moja kriva što je izgubio jedino što je imao...
15.03.2009. (11:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Boranka
E, draga Zrinka! ..ja svaki dan svraćam na ovaj blog, na blog male Stelice i još neke...jer koliko god tuge i bola nose sve riječi i fotografije...toliko one i nadahnjuju i uče me iznova životu, podsjećaju na važnost onog jedinog bitnog...koliko god možda čudno zvučalo...ja dok sam na ovim stranicama koje govore o strašnim tragedijama i smrti...meni (dok sam ovdje) čini se kao da sam na izvoru života...kao da ga ovdje jedino susrećem...jer svakodnevica koliko god ispunjena bila....može biti zapravo jako isprazna....i prečesto ono najbitnije zbog brzine života prođe mimo nas...a mi ni ne primijetimo...... I vjernik sam i ja (i to nadam se duboko i iskreno) ali mi zaista nikako nije jasno da ljudi koji vjeruju imaju poriv pisati takve rečenice tipa: Bog je život! Bog je ovo ili ono....... Ja mislim da se do vjere dolazi apsolutno drugim putem.... ....i onda kad i ako te nešto dotakne tad znaš da je to to,.... al isto tako ako negdje nečeg od toga nema ili ako netko za tim nema potrebu...sigurno nije nikakav put upućivati ga Bogu nekakvim rečenicama koje za njega mogu biti nadasve čudne, isprazne i izazvati vjerujem samo protuefekt ili čak alergiju na spomen boga.....to je iskustvo i moje, a i svijeta jer da je drugačije svi bi mi vjerovali u sve i svašta kada bi ovakve rečenice imale efekt koji ste vi zamislili!!!! Ja si uvijek pokušam zamisliti da meni recimo netko iz Hare Krišne uputi ovakve rečenice kao vi...pomislila bi ...gle čovjek je pomahnitao i gledala bi kako da čim prije zbrišem..... e, tako isto će i nas gledati onaj koji u Boga ne vjeruje!!! Nemojte se ljutiti, nisam vas htjela napasti i pretpostavljam da su vam namjere potpuno dobre i drage...ali morala sam reagirati u ime onih majka(mada konkretno za Vesnu nisam sigurna vjeruje li u Boga ili ne) koje se stalno po blogovima moraju braniti i primati savjete da je Bog ovakav i onakav i jedini put i to..... One ako bi i željele razgovarati o Bogu..to bi onda trebao biti jedan prisan razgovor gdje bi se obje strane potpuno slušale i međusobno se razotkrivale i nanovo otkrivale....ali rečenice tipa floskula neće zainteresirati nikoga pa ni ovako ranjena srca.... mislim da bi ovdje i u komentarima na blogu zapravo trebalo izbjegavati tu temu (mada ni ja nisam bila uvijek dobar primjer) i ostaviti je za pravi pravcati razgovor...ono oči u oči, ali ni tada sa svrhom uvjeravanja, nego razmjene iskustava!!!!! Na blogu bi ja razgovarala o svemu drugom...komentirala konkretan post ili stvarnost, sadašnjost..ali boga bi ostavila za intimu očiju ukoliko su obje strane spremne za to i to žele...... I još jedno veliko oprosti Emociji ako sam reagirala suprotno tvojem mišljenju...ponijelo me jer je zaista i mene već počelo ljutit takvo obraćanje nekih vjernika(i to se još piše velikim slovima koja kao da govore-ja sam ta koja znam sve i najbolje!!! i opet iritiraju naravno)...jer si nekako mislim da onaj tko promišlja o svojoj vjeri...umjesto da pomoću nje lebdi po oblacima ....i onaj tko živi svoju stvarnost uz vjeru.....treba (ako već ima tu potrebu) naći definitivno drugi put približiti drugima Boga i vjeru....jer je vjerojatno i on sam do Boga došao drugačije...a ne da mu je netko sa strane naklapao: Bog je Velik!!!i tako to.....a ako i je...onda hvala lijepo na takvoj vjeri...ja ne bi!!!pa makar ti Zrinka uistinu i lebdiš u svom srcu (mada su mi puno draži oni koji sa svojom vjerom hodaju čvrsto po tlu, a oblake ipak ostavljaju za nebesa)...mislim da bi ti onda tvoja vjera trebala prije svega govoriti i ono što je suština nje....a to je da primijetiš čovjeka do sebe!!!a meni se nekako čini dok nabacuješ ove rečenice kao da zapravo nisi primijetila nikog osim sebe...nitko pribran i zdravog razuma neće početi lebdjeti samo zato jer ti lebdiš potrebno je nešto puno dublje i više tako da mi ičije biranje ovakvog "floskula" puta nikako nije jasan i ljuti me strašno, strašno.... pogotovo kad ga nudiš nekome tko možda nema ni potrebu slušati o tome .... ili si precijenila sebe ili podcijenila nas...kad misliš da stvari funkcioniraju tim putem....veliki pozdrav šaljem svima... i još jedno Oprosti svima ako sam pretjerala ...ili previše se raspisala opet na blogu koji je za Unu..a ne za ovakve naše rasprave....al to je ipak moja alergija na savjete tog tipa i tog puta ....ali se neću nikako ni ljutiti ako me Vesna izbriše kako bi prekinuli daljnje rasprave tog tipa!!! zagrljaj i poljubac pomirenja
15.03.2009. (11:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne, ne, ne brišem ničije komentare iz jednostavnog razloga što ne pripadam mizantropima. Bez obzira na životni pakao kojeg mi je usud namijenio, ja volim ljude. I njihove misli i riječi, sve dok izravno ne vrijeđaju. Doduše, u stanju sam kad me malo toga više može povrijediti. Oguglala na sve. Iz tog sam razloga pročitala potanko sve. Pa zato je blog u javnosti. Ne bih mogla zamjeriti drugačijem odnosu spram određenih stvari, drugačijim mislima, riječima koje nisu baš po mojoj mjeri...jer različiti smo. Ono što je ipak bitno spomenuti jest to, da se ovakvo stanje treba doživjeti, jer čovjek nije niti svjestan koliko tek "tresak vlastitom glavom o zid (stvarnosti)" postavlja svari na svoje mjesto. I najednom postajemo drugačiji. @ ZRINKI: Poštujem vaše mišljenje i vašu namjeru da me pokušate usmjeriti prema (vašem) bogu koji bi me trebao izvesti na svjetlo dana, pomoći mi da shvatim da sam Unu imala u konačnici zbog boga, ona je za njega, kao što smo i mi za njega. Poštujem ali one nisu izazvale u meni ama baš ništa. U jednom od prethodnih postova napisala sam i jedan pod indikativnim naslovom: "Zašto sam ubila boga?". Ako i jesam vjerovala, prestala sam. Ako se i jesam bojala boga, prestala sam. Ako je i postojao u mom umu, izvršila sam egzekuciju. Jer ako jest bio, počinio je zločin. Ubio je Unu jer je tako isplanirao. Kako bih se mogla poistovijetiti s tolikom količinom (njegove) ljubavi kad je uništio i njezin i moj život? Kako bih tek sada mogla otvoriti svoje srce i ljubiti boga koji me srondao u pakao? Istina je da sam u momentu sagledavanja tragedije i razmišljanja o "Zašto" i "Kako" shvatila da je sve logično jedino ako nema nečega što znano je kao bog svemogući. I još sam shvatila da je boga stvorio čovjek, a ne obrnuto. Nema planova, nema realizacije, nema pohvala, nema kazni. Sve nam to dokazuje život. Tako je, kako jest. Sada i nikada više. Možda bih bila u stanju uživati u mrvicama života da vjerujem u tu imaginaciju. Možda. Ali ja ne vjerujem. Jiri Menzel je u jednom od svojih filmova ( nešto o kralju, slabo pamtim nazive filmova) prpošno zaključio da je : crkva najveći ikad viđeni trgovac na svijetu koji prodaje već stoljećima svoju robu na neviđeno. Za mene je ljubav samo ova koju osjećam prema Uni. Jedina neupitna i jedina bezgranična. A s njom u paketu idu i krivnja, i muka, i jad. I ja u boga (više) ne vjerujem niti ću povjerovati. @ Danira, hvala ti mila moja na toplini riječi...mi znamo sve, mi koje smo otkrile dno pakla, mi kojima više ništa ne može podići glavu. @Boranki: Drago mi je da si se oglasila, drago mi je čitati tvoje riječi. Drago mi je otkrivanje još jednog ramena.
15.03.2009. (18:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ZRINKA
još jednom se potvrdilo da su riječi, pa ma kakvim god stilom birane, doista slab medij. nisam nikoga htjela povrijediti niti pametovati - o Bogu se ne pametuje, njemu se pripada. no dobro, možda jednom, po njegovoj milosti, budete u stanju drugačije razmišljati... iskreno, ne čini mi se dobro - pa ma kako godilo, samo pretakanje bolnosti iz srca u srce, jer mi izgleda da si time jednostavno ne dopuštate makar pokušaj isplivavanja - tek čisto psihološki... sućutnost koja ne pokušava pružiti rješenje - čini mi se nije dovoljna. no dobro. inako, način života je u stvari uvijek stvar izbora. naravno, nije ovo nikakav apologetki odgovor ili pokušaj preobraćanja. to ionako radi sam Bog. na sve vas prizivam Božji blagoslov i milosrđe za vaša umorna i slomljena srca.
15.03.2009. (22:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Zrinka, o da, riječi itekako predstavljaju jak i moćan medij. Tá, zbog njih su se pokretali ratovi, zbog njih se ubijalo, ali i ono ljepše, zbog njih se bivalo sretnima, zbog njih se mijenjao život. Žao mi je da ste moj komentar (na vaš) protumačili kao odgovor povrijeđene osobe. Nisam. Također mi je žao što ste moje riječi kojima sam pokušala objasniti svoj stav o imaginaciji – bog, shvatili kao pametovanje. Vjerujte mi, ovih, gotovo, 3 godine po tragediji, čini mi se da drugo i ne radim osim razmišljam. Analiziram. Onako kako znam i umijem, onako kako osjećam. I moje okretanje leđa i vjeri i bogu jest rezultat razmišljanja, a ne naprečac donesena odluka. Da bi netko shvatio moju odluku trebao bi biti ili u istoj situaciji ili poštivati nečije pravo na donošenje takve odluke. A je li ovaj način moga života ujedno i moj odabir, da, vjerujem da jest. U mojem je srcu mjesta samo za jednu osobu, a njoj su pripala i sva ostala. I dok postojim, dok dišem bit će tako.
16.03.2009. (09:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zrinka
da riječi jesu moćan medij, ali nedovoljan da prenesu puninu smisla i poruke. pojašnjenja radi, niste me povrijedili, niti je to bila moja zamisao - prema vama ili bilo kome tko čita ove tekstove. moje razmišljanje je bio pokušaj da vam se osvijesti mogućnost olakšavanja i smislenijeg rješenja. jer toliko je riječi izgovoreno vama, toliko ste riječi ispisale međusobno, ali, bol niste izliječili. moja ponuda, koja u stvari nije moja, je bila ponuda lijeka, ponuda drugog shvaćanja i prihvaćanja života. ne bezbolnog, ne bez težina, ne bešćutnog, ne odsutnog u imaginaciji, nego ukorijenjenog u svu težinu i radost života sa zajamčenim izvorom snage i smisla. naime, nama ljudima je dovoljno da izdržimo sve varijante koje nam donosi život, ako prepoznamo da sve to ima smisla, da postoji neki smisleni plan nekoga - a to je moj Bog Ljubavi - koji od prije početka vremena - ima svu ljubav za mene i svako svoje stvorenje -i planira ono što je za svakog najbolje. naravno, po slobodi koja nam je dana da bismo bili potpune osobe, a ne lutke na koncu, možemo se uključiti u plan ili reći - ne neću. no, to dobro, to Najbolje odjekuje u našim savjestima, u svemu što podržava život. prihvatiti život, priznati smislenost pa ako je i sami ne razumijemo nije pristajanje na ulogu budale, nego priznavanje da nismo bogovi, priznavanje onoga koji s ciljem i svrhom nudi uvijek bolje - što ne znači i ugodnije. no, to se razumije ako se usudite vjerovati. nećete racionaliziranjem riješiti pitanje niti svog života niti smrti svog djeteta - ni vi, ni ja niti itko, riješit ćete ga ako se usudite povjerovati. naravno da poštujem vaša razmišljanja i stavove, ali mi je žao što proživljavate toliko bezizlaznu, beznadnu bol koja ne ostavlja tračak ikakvog svijetla, ne nudi nadu, ubija snagu, ne pruža rješenje - nikakvo. a vaš život - to sam potpuno sigurna - ima i prepun je smisla za kojeg jednostavno ne nalazite snage. i naravno - ja vas neću preobratiti niti izliječiti - učinit ćete to sami ako se usudite otvoriti srce - vaše živo srce - Bogu ljubavi, Bogu života- koji voli vas, vaše dijete, i sve vas koji ovo čitate. neka vas sve On blagoslovi i svojim milosrđem ulije snage za život.
16.03.2009. (20:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zrinka, budući sam i ja jedna od ovih što s Vesnom prelijevam bol iz njenog srca u moje i obratno, nekako sam, čini mi se, obuhvaćena tim vašim riječima Zašto mislite da nama ovo ne olakšava...barem malo, jer znamo da nismo same i osamljene u svojim najtežim trenucima kada se bol koju osjećamo ne da kontrolirati i kada nam dolaze najgore moguće misli?
Vi pišete dugačke i nerazumljive rečenice. Barem meni. Ja evo priznajem, zaista nisam uspjela shvatiti što ste zapravo željeli reći? Bit mi je jasna. Vjerovanje u boga, ali gdje je tu olakšanje? Meni moje živo dijete ovdje i sad kraj mene znači više od mogućeg boga. Moja ljubav prema djeci je veća od moguće ljubavi prema bogu za kojeg nitko sa sigurnošću ne može reći da postoji. Ljubav prema djetetu je veća i jača od bilo koje druge moguće ljubavi.....meni bar. A ovakva sudbina boli zato jer je neprirodna......
Uz dužno poštovanje, koliko znam nismo u istoj poziciji, jer da jesmo onda bi to naglasili i ove bi nam riječi mogli uputiti iz svog vlastitog iskustva, no i onda bi to bilo samo vaše iskustvo, i ne znači da bi pomoglo i drugima. Baš kao što isti lijek može različito djelovati na vas ili na mene. Vi vjerujete u boga i u to da sve što vam se u životu događa je njegovo djelovanje i sve to prihvaćate bez da ikad posumnjate, predajete se tome i vama tako uspijeva živjeti vaš život lakše. Jer težak je, zar ne? I to je u redu. I sve ovo što ste napisali bi puno ljepše bilo za pročitati kada bi samo imalo drugi ton. Ovako napisano zvuči kao prozivanje...
17.03.2009. (01:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Boranka
Draga Vesna.... kažete da vam je drago za otkrivanje još jednog ramena....e pa ja mislim da nas ima puno, puno više nego što vi mislite koji vas čitaju....i vas i Sandru naravno....mada se možda vama nekad čini da je "tajac" i glasa ni otkud ....a vjerujte da i tom trenutku ima sigurno netko kome suze teku i gleda bespomoćno blog....... Ja sam od prvog dana čitanja bila jako svjesna da ja kako je i Sandra gore Zrinki naglasila ne nosim vaše iskustvo... mada mi se čini da nekad mogu osjetiti dubinu te boli....a potom mi je jasno da su to samo možda neke naznake u odnosu na ono što osjećate vi!!!!al ono što ja htjedoh ponovo još jednom reći.... da ne očekujem razumijevanje za nas sve koji "sebično" dolazimo, punimo sebe i odlazimo bez ijedne ispisane riječi......ne očekujem zaista razumijevanje...jer jednom sam pokušala objasniti i mislim da nisam uspjela..... i prije nego sam tada ispisala prvu riječ...nakon mjeseci čitanja.... znala sam da se diram u nešto o čemu pojma nemam, u nešto toliko osjetljivo....i ako postoji šansa da ja još "pogrebem" po ranjenoj duši umjesto da joj na bilo koji način pomognem...rađe odustajem.... i zato sigurno mnogi koji dolaze na blog, a nisu doživjeli isto što i vi i ne oglase sebe ni svoje prisustvo....no to ne znači da nas nema.....mogu vam konkretno ispričati kada sam šogorici pokazala vaše blogove (a to je žena kojoj je život dao sve ono najbolje što je ikom potrebno za sreću) da je ona noćim do jutra čitala i plakala i plakala.....brat ju je isto tako smirivao noćima...a onda je ne znam što napravio s inernetom da se više nije mogla spojit neko vrijeme...muški su tu uglavnom drugačiji definitvno....ne razumiju baš ni tu vrstu komunikacije...i njima je lakše ugasiti kompjuter....a mi i kad ga ugasimo ...visi to tu i dalje pored nas....a znam da ona recimo isto nikada nije napisala ni riječ...... Ja sam na vašem konkretno blogu sad kad si razmislim.... zapravo se i oglasila jer sam se obratila toj stanovitoj Zrinki i zato sam bila hrabrija, da nije bilo nje možda se ne bi nikad ni ja javila..... vjerujem da vama taj dio nas tihih posjetilaca nije jasan, možda ni opravdan ..... al treba puno hrabrosti, a možda i umišljenosti za napisati bilo koju riječ....jer znaš da nema tu mudrosti...a ti bi opet ipak nešto ideš napisati .....pa si si jadan zbog toga....pa ti se sve izmiješa..pa onda obrišeš....pa slijedeći put ništa ni ne počneš pisat jer znaš koji osjećaj slijedi....ili si misliš...pa dobro samo riječ podrške, topline.....pa da, naravno....voljeli bi dati išta od sebe i podijeliti barem dio tuge s vama..... a onda se opet sjetiš ...pa njih će moj npr: (drž`te se ) samo još više iznervirat ...i opet samo tako nestaješ... Sad bi mogla i dalje..opet sam se ohrabrila...al sam ovih dana čitajući vaše postove pročitala opet i onaj o Uni Bauer.... i na kraju pomislila...jel moguće da ljudi mogu biti toliko sebični da se zaista više nikad ne oglase!!!! i onda mi padne na pamet da sam se i ja jednom ponijela možda baš kao ta Bauer....i onda bi si počupala kosu....a imala sam i još uvijek imam razlog za to....s nadom da će možda jednom ipak u nekom smislu i nestat.... i da ću tada moći lakše se objasnit..... i onda se opet sjetiš....koliko je riskanto javliti se ikada ....jer ne možeš stvar raditi polovično...nego samo nanosiš lošu energiju......pa opet nanovo biraš šutnju..... al danas mi je silno došlo da zavrištim da vas sve puno volim i mislim na vas često, često....i da smo ipak tu mnogi, kakvi, takvi čudni, tihi, "sebični?" pratioci....to barem morate znati!!!
17.03.2009. (10:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Zrinki- Narodna mudrost je svojevrsno ogledalo života. Ponikla na temeljima dugotrajnog iskustva, ukazuje na ponavljanje pojava, na princip pokušaja i pogrešaka, a sve u cilju -dokazane istine. U tom smislu odabirem : "Sit gladnom ne vjeruje", čemu bih dodala "A niti zdrav bolesnom". Pa u tom kontekstu nastavljam. Naime, napisali ste u prvom komentaru da ste majka četvoro djece. Nadam se zdrave i nadam se da im nije isplanirana kratkoća postojanja, ovdje i sada. No da se desi obratno, mislite li da biste prihvatili takvu životnu situaciju, dakle tragediju, sretnog i punog srca jer biste i u tom trenutku znali da je Vaš (tako ga Vi nazivate) Bog ljubavi učinio najbolje? Gospođo draga, usuđujem se kazati: "Ništa od navedenoga." Ako doista volite svoje dijete bezuvjetnom ljubavlju, ako ste svoj smisao potojanja otkrili u tom biću onda Vam nitko i ništa ne može olakšati muku.
17.03.2009. (17:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zrinka
Doista je teško nagađati što bi bilo kad bi bilo. Međutim, mislim da nije potrebno uvijek i sve situacije u životu osbno doživjeti da bismo o njima imali neko mišljenje ili stav. Vaša situacija je doista bolna i na koncu svi smo imali iskutvo smrti dragih osoba pa se ne može reći da je itko baš bez ikakve spoznaje o tome. Smrt dragih je događaj u životu koji je uvijek bolan, uvijek otkida i dio života onih koji ostaju. Uopće se ne želim uspoređivati s nikim jer svako uspoređivanje je nesuvislo.Tko može procijeniti istovjetnost tuđih života ili procijeniti nečiju veličinu tuge, težine ili sreće života. Svatko je oklopljen svojim vlastitim zidom mogućnosti spoznaje, doživljja i procijene. Međutim, isto je tako sigurno da postoji sućut, simpatija, osjećaji koje možemo prepoznati i, ako ne odmjeriti, onda makar podijeliti s drugim. Tako ljudi, između mnogih mogućnosti, pokazuju da su ljudi. Moja vjera u Boga Ljubavi ne čini me čudovištem, nečovjekom- naravno da bih tugovala za svojim izgubljenim djetetom. Naravno da njegovo mjesto u mom srcu ne bi nitko mogao nadomjestiti, naravno da bih osjećala bol, ali, postoji razlika između boli i očaja. Da li je potrebno reći da svoju djecu bezuvjetno volim, da sam im posvećena cijelim životom, ali, i moja djeca su ljudska djeca i smrt im je kao i meni, kao i svima neminovna. Rodivši se za život, rodili smo se i za smrt. Ali, moj Bog nije Bog mrtvih, moj Bog je Bog živih. On je onaj koji jedini pruža potpuni smisao postojanja - jer je svojim uskrsnućem pokazao da smrt nije kraj, da život traje, da smo "osuđeni" na vječnost. Mislim da bih se jako molila da mi potakne takvu snažnu vjeru koja bi mi dopuštala misliti i vjerovati da moje dijete živi, da je u Njegovoj blizini, da je tamo gdje nam je svima prije ili kasnije stići, da je u stvarnosti koja je puno bolja od ove zemaljske. Molila bih svog Gospodina da mi dade dovoljno snage da izdržim tugu i da ustrajem u življenju svog zadatka kojeg imam na zemlji prema drugim osobama koji su isto vrijedni i potrebni moje ljubavi i mog života. Nijedan život ne može biti smisao sam sebi, i svatko od nas ima razlog postojanja samo ako se u iskrenoj ljubavi dariva drugome. Ali, potpuni i konačni smisao nije nijedno ljudsko stvorenje, pa ni vlastito dijete, jer svi nas prije ili kasnije ostavljaju, razočaravaju, jednostavno - ljudi su.. Konačni smisao može biti samo Onaj koji daje smisao i život svima nama. Samo Bog - koji nam je svima darovao život može dati smisao ovoj našoj zemaljskoj promjenjivosti, našim nesavršenostima, našim slabostima. A moj Bog stvara i daruje život iz ljubavi, jer je i sam savršena ljubav, daruje radost života jer je potpuna radost, daruje snagu i smisao jer je i sam jedini smisao svega stvorenog. I daruje sve to nama ljudima - iz ljubavi, pa i sebe sama. Mi smo samo ljudi, i ništa manje nego ljudi. Zato se usuđujem reći da bih se pokušala životom još potpunije predati u Božje ruke, da bih mu jače povjerila i sebe i svoje dijete, molila bih se da me otrgne iz očaja i svojim milosrđem izliječi moju muku i bol. Nastojala bih još potpunije vjerovati da on to može jer on to i želi. Moj Bog nije sileđija koji svoju moćnost pokazuje nad slabima, moj Bog nije jak da bi lomio slabe, on nije Bog smrti da bi ubijao život, moj Bog je Bog smisla, mudrosti (koje ljudi, i ja), prečesto iz svojih zemaljskih perspektiva ne razumijemo - što ne znači da tog smisla nema, moj Bog je milosrdni Bog Ljubavi koji zaista želi potpuni i sretan život svima - do u vječnosti. I opet, može se razumjeti samo ako Mu se vjeruje. Vjera je jedini način koji omogućava razmijevanje i izdržavanje svih nelogičnosti života, pa i smrti. I ne ljutite se, drage moje, ja samo sebi dopuštam iznijeti svoj stav, ne da bih se eksponirala jer me je doista vaša tuga i bolnost koju osjećate, ponukala da vam kažem, sve što uostalom i vi znate, da se i životu i smrti može prići s drugačijim stavom. A moj Bog je s vama bez obzira koliko vama bilo teško biti s njim, On nikada nikog ne napušta i sve ljudsko mu je znano, s vama je u suosjećanju, pa i ovo što možete, možete po tome što vam on daje snage za to. On nikad, nikad ne ostavlja rastuženog, razboljenog, on ne ostavlja bolnog - jer je i sam bio čovjek i prošao kroz smrt. ali, tamo se nije ostao, svojim uskrsnućem je pokazao na pravu i punu vrijednost života, vrijednost koja vrijedi vječnosti. I neka vas On blagoslovi i dade snage i svjetla da vas izvede iz vaših tuga i noći.
17.03.2009. (20:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dobro, nekako ćemo morati i okončati ovu, pa rekla bih, diskusiju. Poštujem i cijenim vjeru, u osnovi svaka je čista i stremi ka uzvišenom (emocionalno) kao i pročišćavanju. U tom smislu, cijenim i vjernike. Posrednike - nikako. Ovdje mislim na crkvu. Cijenim i poštujem vjernike i ne - vjernike jer svatko ima pravo na vjeru i na odricanje od vjere. Osobno, ne mogu se naći u nečem tako imaginarnom i nedokazivom. Možda griješim, možda ne znam, ali to je svakako moj izbor. I nisam ga nametnula kao odmazdu nekome ili nečemu, proizašao je kao produkt razmišljanja. Hvala na dobrim namjerama ( sigurna sam da jesu) ali ne funkcioniram na tipke. Jednostavno, ne mogu isključiti off i upaliti on. Srdačan pozdrav.
17.03.2009. (21:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
zrinka Svaki dan čitam ovaj i Sandrin blog, podijelim svoju bol. Najčešće nemam snage komentirati, ali sada nemogu prešutjeti. Ja sam bila vjernik, živjela u duhu vjere...fin brak... imala krasnog sina i kćer... disala punim plućima..bila sretna... Od tog nemilog dana , kada sam izgubila svog sina,a sada....sve se promijenlo...se sve srušilo...vjera... ama baš sve...Pitam se. Jeli me Bog nagardio za život u vjerskom duhu??? ... Svaki dan stotine neodgovorenih pitanja! Zašto??? Zašto???? Uporno ponavljate svoju propovijed.... stavljate se u ulogu višega....namećete se...kao da nas ponižavate u ovoj našoj muci i boli. Biste li tako pričali da se nedaj bože desi vama ovo što i nama??? ... da izgubite ono što vam je najmilije... svoje dijete ...ili biste i vi promijenili mišljenje i stav o svemu ovome što sada tvrdite? E, Zrinka kao što je rekla Vesna "Sit se gladnu ne vjeruje" . Vesna, primite tople pozdrave od tužne majke, držite se, i molim vas oprostite što sam ovako reagirala.
20.03.2009. (12:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Znam da nismo ni prve ni jedine koje smo ovo doživjele i sad to moramo nositi kako znamo, znam to... ali kad čitam tebe, pa i Thomesea ( jer i njegove su riječi osobnim iskustvom oblikovane) znam da ne ludim kada "vidim" moju Stelu u sjeni svog sjećanja.
Sjedi za stolom do mog, crta bojicama po papiru, a nogice joj se klate jer je još mala pa ne sežu do poda... Onda otvorim ladicu i milujem te bojice koje je ona dirala, a bol preplavljuje čitavo tijelo i zaustavlja dah.....
O Vesna...
10.03.2009. (15:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MASATERA
Ponekad kad sam tužna, sjetim se tebe i evo sad dođem ovdje, pročitam ovaj post i ope si me rasplakala. Nemam riječi, ovo je pretužno, prebolno...
10.03.2009. (22:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marijana
Draga moja Vesna , treba mi hrabrosti da ti bilo sto napisem . Da te pitam kako si ? znam i sama odgovor , trazim ga na ovoj stranici . Tako sam dugo cekala moje dijete , 17 dugih godina , s obzirom da je bilo prekasno ostala sam na jednom djetetu .
Sve , bas sve , sto ti prozivljas nekako prenosim u mislima na mene i vjerujes mi da znam kako se osjecas bez tvoje jedinice Une .
Nekako bih zelila da ti bol malo popusti , da ti bude lakse , da na ovim stranicama procitam i vidim tracak svjetla , da ti bude malo lakse .
Bol je velika i prevelika i jako mi je zao da patis , trebas da znas da su Angeli uvijek sa nama .
12.03.2009. (18:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Svaki novi dan se prisjećam sreće koju sam osjetila i koja me doslovno obasjala u trenutku kad sam dobila svoje dijete. Bila sam doslovno na krilima, najednom je moj život postao puni krug. Stoga, ostavši bez nje, čak i bez obzira na trenutak kad bi se to desilo, u kojoj god njezinoj dobi pod uvjetom da sam ja na životu, moj krug se raspao. Usljedio je povratak na početak, ali start više nije isti. Zato je teško, zato je nezamislivo nastaviti.
12.03.2009. (19:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ZRINKA
SASVIM SLUČAJNO NAIŠLA SAM NA OVU STRANICU. BOL, OVAKVA BOL JE LJUDSKOM UMU NESHVATLJIVA I ONA NE TRAŽI BITI OPRAVDANA, ONA TRAŽI DA SE PODNESE I IZDRŽI I PREŽIVI. MAJKA SAM, IMAM ČETVERO DJECE I PROLOST I POVIJEST. ALI, IMAM BOGA, NE BOGA ILUZIJE, NE BOGA - SUROGATA ŽIVOTA, NE BOGA KOJI BI ZAMAGLJIVAO MOJE POGLEDE I POPUT TABLETE ZA UMIRENJE OTUPIO MOJA OSJETULA, UMANJIO MOĆ MOJEG RAZUMA. NE, NEMAM GA - ON IMA MENE, TAJ NAŠ HOD JE HOD PO TRENJU, ALI TRNJU ŽIVOTA, TRNJU KOJI OBJAŠNJAVA, OSVJETLJAVA, POMIRUJE NEPOMIRLJIVO JER USMJERAVA POGLED NA STVARNOT VEĆU, BOLJU, STVARNIJU OD OVE TU, ZEMALJSKE. NE, NISAM PUKLA, NISAM SAMO TAKO ODLUČILA - BILO JE TO KRŠEVITO LOMLJENJE ZIDOVA KOJIMA SAM SE BRANILA OD STVARNOSTI DUHA KOJA NAM JE SVIMA DANA, ALI - TREBALO JU JE PREPOZNATI, PRIZNATI, NAZVATI JE IMENOM KOJE JE SAMO U MENI ODJEKIVALO. MOJ BOG, BOG KRISTA - JE BOG KOJI SA MNOM IZDRŽAVA, KOJI SA MNOM ŠUTI, SAMUJE, KOJI OHRABRUJE KAD SAM SLOMLJENA DO MJERE DA BIH JEDVA MOGLA LEĆI I PRIŽELJIVATI SMRT - KAO ISKUPITELJICU ŽIVOTA. MOJ BOG ME DIŽE, MOJ KRIST SE RADUJE I TUGUJE U MENI I NAREĐUJE ŽIVOT - JER ON JE BOG ŽIVIH - I ONIH KOJI SU UMRLI - ALI ŽIVE PO NJEGOVOM MILOSRĐU I LJUBAVI - ŽIVOT PUNIJI OD SVIH NAŠIH PUNINA. TOG BOGA VAM PRIZIVAM U ŽIVOT - BOGA KOJI ĆE VAM OMOGUĆITI DA UDAHNETE, DA OPROSTITE SMRTI I SEBI, DA S RADOŠĆU POGLEDATE U TUĐE OČI DA SA SVOM SILINOM SNAGE ZARONITE U SUTRAŠNJI, VEĆ DANAŠNJI DAN, DA SVOJE DIJETE PREPUSTITE LJUBAVI VEĆOJ I SIGURNIJOJ OD SVIH NAŠIH RODITELJSKIH NEMOĆI - JER SAMO BOG, SAMO ON JAMČI SIGURNOST, ŽIVOT, PUNINU SVEGA IZNAD KOJE SE NIŠTA VEĆE NE MOŽE MISLITI. NAJLAKŠE BI BILO DA SVE OVE RETKE, NEKE TAMO ZALUDJELE ŽENE DOŽIVITE KAO NIZANJE VEĆ PROČITANOG ILI ODSLUŠANOG. USUDITE SE OTVORITI OČI SRCA BOGU KOJI DRŽI I MOJ I VAŠ ŽIVOT NA SVOM DLANU. POKUŠAJTE PRIHVATITI LJUBAV KAO JEDINI SMISAO KOJI NADILAZI SVE NAŠE LJUBAVI, USUDITE SE UPUSTITI SE U AVANTURU NAOČIGLED NESIGURNOSTI - JER BOG - JE IZNAD KATEGORIJA METEMATIKE, FIZIKE, KIBERNETIKE. NEKAD DOHVAĆEN SAMO MISLIMA I RIJEČIMA ANALOGIJE SE USUĐUJEMO GOVORITI I SVE PRERASTA U TEPANJE. ALI, SRCE, ONO PREPOZNAJE PORUKE LJUBAVI I PO NJIMA SE ŽIVI. VJERUJTE, SAMO PO SRCU JE ČOVJEK ŽIV. PUSTITE, OHRABRITE SE, DOPUSTITE VAŠEM SRCU LJUBAV - OSMIŠLJENU, PUNU - I ŽIVJET ĆETE. NE ZAMJERITE NA DUŽINI I INDISKRECIJI. BOG VAS BLAGOSLIVLJA JER SVAKI PATNIK JE NJEGOV BRAT PO PATNJI KOJA JE U SVAKOM UCIJEPLJENA I PO NJEMU, PO KRISTU BIVAMO OZDRAVLJENI I ISCIJELJENI. MOLITE - PROBAJE - IMATE DOVOLJNO SRCA I RIJEČI ILI TIŠINE DA SE OSTVARI PONOVNO ČUDO ŽIVOTA U VAŠEM SRCU..
14.03.2009. (22:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Mila,mila... Ne obaziri se na pametovanja, samo mi razumijemo sve...
Nikad sreće ni mira, nikad onog života koji je samo zbog njih postojao ranije...
U razgovorima sa Sandrom i sa tobom, čitanju ovoga bloga, shvačam da nisam luda jer ga vidim tako jasnoga pred sobom kako me smirenim pogledom i nježnim osmjehom gleda... Gleda i sažalno se smije, pokušava dati utjehu a ja kao da osjetim njegovu blizinu i rukice koje posežu za mojim rukama, kao da osjićan topli zagrljaj oko vrata, njegove bijele rukice... To su nama poznati ''trenuci ludila'', ali makar u tim trenucima da ga ugledam...
A krivnja koja me danas trga, jer danas kao da se ''ljutim'' na njega jer nije ostao živ...
Ma koja sam ja to mater? Kako mogu biti na njega ljuta?
Nije ljepota moja kriva što je izgubio jedino što je imao...
15.03.2009. (11:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Boranka
E, draga Zrinka!
..ja svaki dan svraćam na ovaj blog, na blog male Stelice i još neke...jer koliko god tuge i bola nose sve riječi i fotografije...toliko one i nadahnjuju i uče me iznova životu, podsjećaju na važnost onog jedinog bitnog...koliko god možda čudno zvučalo...ja dok sam na ovim stranicama koje govore o strašnim tragedijama i smrti...meni (dok sam ovdje) čini se kao da sam na izvoru života...kao da ga ovdje jedino susrećem...jer svakodnevica koliko god ispunjena bila....može biti zapravo jako isprazna....i prečesto ono najbitnije zbog brzine života prođe mimo nas...a mi ni ne primijetimo......
I vjernik sam i ja (i to nadam se duboko i iskreno) ali mi zaista nikako nije jasno da ljudi koji vjeruju imaju poriv pisati takve rečenice tipa: Bog je život! Bog je ovo ili ono....... Ja mislim da se do vjere dolazi apsolutno drugim putem.... ....i onda kad i ako te nešto dotakne tad znaš da je to to,.... al isto tako ako negdje nečeg od toga nema ili ako netko za tim nema potrebu...sigurno nije nikakav put upućivati ga Bogu nekakvim rečenicama koje za njega mogu biti nadasve čudne, isprazne i izazvati vjerujem samo protuefekt ili čak alergiju na spomen boga.....to je iskustvo i moje, a i svijeta jer da je drugačije svi bi mi vjerovali u sve i svašta kada bi ovakve rečenice imale efekt koji ste vi zamislili!!!! Ja si uvijek pokušam zamisliti da meni recimo netko iz Hare Krišne uputi ovakve rečenice kao vi...pomislila bi ...gle čovjek je pomahnitao i gledala bi kako da čim prije zbrišem..... e, tako isto će i nas gledati onaj koji u Boga ne vjeruje!!! Nemojte se ljutiti, nisam vas htjela napasti i pretpostavljam da su vam namjere potpuno dobre i drage...ali morala sam reagirati u ime onih majka(mada konkretno za Vesnu nisam sigurna vjeruje li u Boga ili ne) koje se stalno po blogovima moraju braniti i primati savjete da je Bog ovakav i onakav i jedini put i to..... One ako bi i željele razgovarati o Bogu..to bi onda trebao biti jedan prisan razgovor gdje bi se obje strane potpuno slušale i međusobno se razotkrivale i nanovo otkrivale....ali rečenice tipa floskula neće zainteresirati nikoga pa ni ovako ranjena srca.... mislim da bi ovdje i u komentarima na blogu zapravo trebalo izbjegavati tu temu (mada ni ja nisam bila uvijek dobar primjer) i ostaviti je za pravi pravcati razgovor...ono oči u oči, ali ni tada sa svrhom uvjeravanja, nego razmjene iskustava!!!!! Na blogu bi ja razgovarala o svemu drugom...komentirala konkretan post ili stvarnost, sadašnjost..ali boga bi ostavila za intimu očiju ukoliko su obje strane spremne za to i to žele......
I još jedno veliko oprosti Emociji ako sam reagirala suprotno tvojem mišljenju...ponijelo me jer je zaista i mene već počelo ljutit takvo obraćanje nekih vjernika(i to se još piše velikim slovima koja kao da govore-ja sam ta koja znam sve i najbolje!!! i opet iritiraju naravno)...jer si nekako mislim da onaj tko promišlja o svojoj vjeri...umjesto da pomoću nje lebdi po oblacima ....i onaj tko živi svoju stvarnost uz vjeru.....treba (ako već ima tu potrebu) naći definitivno drugi put približiti drugima Boga i vjeru....jer je vjerojatno i on sam do Boga došao drugačije...a ne da mu je netko sa strane naklapao: Bog je Velik!!!i tako to.....a ako i je...onda hvala lijepo na takvoj vjeri...ja ne bi!!!pa makar ti Zrinka uistinu i lebdiš u svom srcu (mada su mi puno draži oni koji sa svojom vjerom hodaju čvrsto po tlu, a oblake ipak ostavljaju za nebesa)...mislim da bi ti onda tvoja vjera trebala prije svega govoriti i ono što je suština nje....a to je da primijetiš čovjeka do sebe!!!a meni se nekako čini dok nabacuješ ove rečenice kao da zapravo nisi primijetila nikog osim sebe...nitko pribran i zdravog razuma neće početi lebdjeti samo zato jer ti lebdiš potrebno je nešto puno dublje i više tako da mi ičije biranje ovakvog "floskula" puta nikako nije jasan i ljuti me strašno, strašno.... pogotovo kad ga nudiš nekome tko možda nema ni potrebu slušati o tome .... ili si precijenila sebe ili podcijenila nas...kad misliš da stvari funkcioniraju tim putem....veliki pozdrav šaljem svima... i još jedno Oprosti svima ako sam pretjerala ...ili previše se raspisala opet na blogu koji je za Unu..a ne za ovakve naše rasprave....al to je ipak moja alergija na savjete tog tipa i tog puta ....ali se neću nikako ni ljutiti ako me Vesna izbriše kako bi prekinuli daljnje rasprave tog tipa!!! zagrljaj i poljubac pomirenja
15.03.2009. (11:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ne, ne, ne brišem ničije komentare iz jednostavnog razloga što ne pripadam mizantropima. Bez obzira na životni pakao kojeg mi je usud namijenio, ja volim ljude. I njihove misli i riječi, sve dok izravno ne vrijeđaju. Doduše, u stanju sam kad me malo toga više može povrijediti. Oguglala na sve. Iz tog sam razloga pročitala potanko sve. Pa zato je blog u javnosti. Ne bih mogla zamjeriti drugačijem odnosu spram određenih stvari, drugačijim mislima, riječima koje nisu baš po mojoj mjeri...jer različiti smo.
Ono što je ipak bitno spomenuti jest to, da se ovakvo stanje treba doživjeti, jer čovjek nije niti svjestan koliko tek "tresak vlastitom glavom o zid (stvarnosti)" postavlja svari na svoje mjesto. I najednom postajemo drugačiji.
@ ZRINKI: Poštujem vaše mišljenje i vašu namjeru da me pokušate usmjeriti prema (vašem) bogu koji bi me trebao izvesti na svjetlo dana, pomoći mi da shvatim da sam Unu imala u konačnici zbog boga, ona je za njega, kao što smo i mi za njega. Poštujem ali one nisu izazvale u meni ama baš ništa. U jednom od prethodnih postova napisala sam i jedan pod indikativnim naslovom: "Zašto sam ubila boga?". Ako i jesam vjerovala, prestala sam. Ako se i jesam bojala boga, prestala sam. Ako je i postojao u mom umu, izvršila sam egzekuciju. Jer ako jest bio, počinio je zločin. Ubio je Unu jer je tako isplanirao. Kako bih se mogla poistovijetiti s tolikom količinom (njegove) ljubavi kad je uništio i njezin i moj život? Kako bih tek sada mogla otvoriti svoje srce i ljubiti boga koji me srondao u pakao? Istina je da sam u momentu sagledavanja tragedije i razmišljanja o "Zašto" i "Kako" shvatila da je sve logično jedino ako nema nečega što znano je kao bog svemogući. I još sam shvatila da je boga stvorio čovjek, a ne obrnuto. Nema planova, nema realizacije, nema pohvala, nema kazni. Sve nam to dokazuje život. Tako je, kako jest. Sada i nikada više.
Možda bih bila u stanju uživati u mrvicama života da vjerujem u tu imaginaciju. Možda. Ali ja ne vjerujem. Jiri Menzel je u jednom od svojih filmova ( nešto o kralju, slabo pamtim nazive filmova) prpošno zaključio da je : crkva najveći ikad viđeni trgovac na svijetu koji prodaje već stoljećima svoju robu na neviđeno. Za mene je ljubav samo ova koju osjećam prema Uni. Jedina neupitna i jedina bezgranična. A s njom u paketu idu i krivnja, i muka, i jad. I ja u boga (više) ne vjerujem niti ću povjerovati.
@ Danira, hvala ti mila moja na toplini riječi...mi znamo sve, mi koje smo otkrile dno pakla, mi kojima više ništa ne može podići glavu.
@Boranki: Drago mi je da si se oglasila, drago mi je čitati tvoje riječi. Drago mi je otkrivanje još jednog ramena.
15.03.2009. (18:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ZRINKA
još jednom se potvrdilo da su riječi, pa ma kakvim god stilom birane, doista slab medij. nisam nikoga htjela povrijediti niti pametovati - o Bogu se ne pametuje, njemu se pripada. no dobro, možda jednom, po njegovoj milosti, budete u stanju drugačije razmišljati... iskreno, ne čini mi se dobro - pa ma kako godilo, samo pretakanje bolnosti iz srca u srce, jer mi izgleda da si time jednostavno ne dopuštate makar pokušaj isplivavanja - tek čisto psihološki... sućutnost koja ne pokušava pružiti rješenje - čini mi se nije dovoljna. no dobro. inako, način života je u stvari uvijek stvar izbora. naravno, nije ovo nikakav apologetki odgovor ili pokušaj preobraćanja. to ionako radi sam Bog. na sve vas prizivam Božji blagoslov i milosrđe za vaša umorna i slomljena srca.
15.03.2009. (22:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Draga Zrinka, o da, riječi itekako predstavljaju jak i moćan medij. Tá, zbog njih su se pokretali ratovi, zbog njih se ubijalo, ali i ono ljepše, zbog njih se bivalo sretnima, zbog njih se mijenjao život.
Žao mi je da ste moj komentar (na vaš) protumačili kao odgovor povrijeđene osobe. Nisam. Također mi je žao što ste moje riječi kojima sam pokušala objasniti svoj stav o imaginaciji – bog, shvatili kao pametovanje. Vjerujte mi, ovih, gotovo, 3 godine po tragediji, čini mi se da drugo i ne radim osim razmišljam. Analiziram. Onako kako znam i umijem, onako kako osjećam. I moje okretanje leđa i vjeri i bogu jest rezultat razmišljanja, a ne naprečac donesena odluka. Da bi netko shvatio moju odluku trebao bi biti ili u istoj situaciji ili poštivati nečije pravo na donošenje takve odluke.
A je li ovaj način moga života ujedno i moj odabir, da, vjerujem da jest. U mojem je srcu mjesta samo za jednu osobu, a njoj su pripala i sva ostala. I dok postojim, dok dišem bit će tako.
16.03.2009. (09:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zrinka
da riječi jesu moćan medij, ali nedovoljan da prenesu puninu smisla i poruke. pojašnjenja radi, niste me povrijedili, niti je to bila moja zamisao - prema vama ili bilo kome tko čita ove tekstove. moje razmišljanje je bio pokušaj da vam se osvijesti mogućnost olakšavanja i smislenijeg rješenja. jer toliko je riječi izgovoreno vama, toliko ste riječi ispisale međusobno, ali, bol niste izliječili. moja ponuda, koja u stvari nije moja, je bila ponuda lijeka, ponuda drugog shvaćanja i prihvaćanja života. ne bezbolnog, ne bez težina, ne bešćutnog, ne odsutnog u imaginaciji, nego ukorijenjenog u svu težinu i radost života sa zajamčenim izvorom snage i smisla. naime, nama ljudima je dovoljno da izdržimo sve varijante koje nam donosi život, ako prepoznamo da sve to ima smisla, da postoji neki smisleni plan nekoga - a to je moj Bog Ljubavi - koji od prije početka vremena - ima svu ljubav za mene i svako svoje stvorenje -i planira ono što je za svakog najbolje. naravno, po slobodi koja nam je dana da bismo bili potpune osobe, a ne lutke na koncu, možemo se uključiti u plan ili reći - ne neću. no, to dobro, to Najbolje odjekuje u našim savjestima, u svemu što podržava život. prihvatiti život, priznati smislenost pa ako je i sami ne razumijemo nije pristajanje na ulogu budale, nego priznavanje da nismo bogovi, priznavanje onoga koji s ciljem i svrhom nudi uvijek bolje - što ne znači i ugodnije. no, to se razumije ako se usudite vjerovati. nećete racionaliziranjem riješiti pitanje niti svog života niti smrti svog djeteta - ni vi, ni ja niti itko, riješit ćete ga ako se usudite povjerovati. naravno da poštujem vaša razmišljanja i stavove, ali mi je žao što proživljavate toliko bezizlaznu, beznadnu bol koja ne ostavlja tračak ikakvog svijetla, ne nudi nadu, ubija snagu, ne pruža rješenje - nikakvo. a vaš život - to sam potpuno sigurna - ima i prepun je smisla za kojeg jednostavno ne nalazite snage. i naravno - ja vas neću preobratiti niti izliječiti - učinit ćete to sami ako se usudite otvoriti srce - vaše živo srce - Bogu ljubavi, Bogu života- koji voli vas, vaše dijete, i sve vas koji ovo čitate. neka vas sve On blagoslovi i svojim milosrđem ulije snage za život.
16.03.2009. (20:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Zrinka,
budući sam i ja jedna od ovih što s Vesnom prelijevam bol iz njenog srca u moje i obratno, nekako sam, čini mi se, obuhvaćena tim vašim riječima
Zašto mislite da nama ovo ne olakšava...barem malo, jer znamo da nismo same i osamljene u svojim najtežim trenucima kada se bol koju osjećamo ne da kontrolirati i kada nam dolaze najgore moguće misli?
Vi pišete dugačke i nerazumljive rečenice. Barem meni. Ja evo priznajem, zaista nisam uspjela shvatiti što ste zapravo željeli reći? Bit mi je jasna. Vjerovanje u boga, ali gdje je tu olakšanje?
Meni moje živo dijete ovdje i sad kraj mene znači više od mogućeg boga. Moja ljubav prema djeci je veća od moguće ljubavi prema bogu za kojeg nitko sa sigurnošću ne može reći da postoji. Ljubav prema djetetu je veća i jača od bilo koje druge moguće ljubavi.....meni bar.
A ovakva sudbina boli zato jer je neprirodna......
Uz dužno poštovanje, koliko znam nismo u istoj poziciji, jer da jesmo onda bi to naglasili i ove bi nam riječi mogli uputiti iz svog vlastitog iskustva, no i onda bi to bilo samo vaše iskustvo, i ne znači da bi pomoglo i drugima. Baš kao što isti lijek može različito djelovati na vas ili na mene. Vi vjerujete u boga i u to da sve što vam se u životu događa je njegovo djelovanje i sve to prihvaćate bez da ikad posumnjate, predajete se tome i vama tako uspijeva živjeti vaš život lakše. Jer težak je, zar ne? I to je u redu. I sve ovo što ste napisali bi puno ljepše bilo za pročitati kada bi samo imalo drugi ton. Ovako napisano zvuči kao prozivanje...
17.03.2009. (01:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Boranka
Draga Vesna....
kažete da vam je drago za otkrivanje još jednog ramena....e pa ja mislim da nas ima puno, puno više nego što vi mislite koji vas čitaju....i vas i Sandru naravno....mada se možda vama nekad čini da je "tajac" i glasa ni otkud ....a vjerujte da i tom trenutku ima sigurno netko kome suze teku i gleda bespomoćno blog.......
Ja sam od prvog dana čitanja bila jako svjesna da ja kako je i Sandra gore Zrinki naglasila ne nosim vaše iskustvo... mada mi se čini da nekad mogu osjetiti dubinu te boli....a potom mi je jasno da su to samo možda neke naznake u odnosu na ono što osjećate vi!!!!al ono što ja htjedoh ponovo još jednom reći.... da ne očekujem razumijevanje za nas sve koji "sebično" dolazimo, punimo sebe i odlazimo bez ijedne ispisane riječi......ne očekujem zaista razumijevanje...jer jednom sam pokušala objasniti i mislim da nisam uspjela..... i prije nego sam tada ispisala prvu riječ...nakon mjeseci čitanja.... znala sam da se diram u nešto o čemu pojma nemam, u nešto toliko osjetljivo....i ako postoji šansa da ja još "pogrebem" po ranjenoj duši umjesto da joj na bilo koji način pomognem...rađe odustajem.... i zato sigurno mnogi koji dolaze na blog, a nisu doživjeli isto što i vi i ne oglase sebe ni svoje prisustvo....no to ne znači da nas nema.....mogu vam konkretno ispričati kada sam šogorici pokazala vaše blogove (a to je žena kojoj je život dao sve ono najbolje što je ikom potrebno za sreću) da je ona noćim do jutra čitala i plakala i plakala.....brat ju je isto tako smirivao noćima...a onda je ne znam što napravio s inernetom da se više nije mogla spojit neko vrijeme...muški su tu uglavnom drugačiji definitvno....ne razumiju baš ni tu vrstu komunikacije...i njima je lakše ugasiti kompjuter....a mi i kad ga ugasimo ...visi to tu i dalje pored nas....a znam da ona recimo isto nikada nije napisala ni riječ......
Ja sam na vašem konkretno blogu sad kad si razmislim.... zapravo se i oglasila jer sam se obratila toj stanovitoj Zrinki i zato sam bila hrabrija, da nije bilo nje možda se ne bi nikad ni ja javila..... vjerujem da vama taj dio nas tihih posjetilaca nije jasan, možda ni opravdan ..... al treba puno hrabrosti, a možda i umišljenosti za napisati bilo koju riječ....jer znaš da nema tu mudrosti...a ti bi opet ipak nešto ideš napisati .....pa si si jadan zbog toga....pa ti se sve izmiješa..pa onda obrišeš....pa slijedeći put ništa ni ne počneš pisat jer znaš koji osjećaj slijedi....ili si misliš...pa dobro samo riječ podrške, topline.....pa da, naravno....voljeli bi dati išta od sebe i podijeliti barem dio tuge s vama..... a onda se opet sjetiš ...pa njih će moj npr: (drž`te se ) samo još više iznervirat ...i opet samo tako nestaješ...
Sad bi mogla i dalje..opet sam se ohrabrila...al sam ovih dana čitajući vaše postove pročitala opet i onaj o Uni Bauer.... i na kraju pomislila...jel moguće da ljudi mogu biti toliko sebični da se zaista više nikad ne oglase!!!! i onda mi padne na pamet da sam se i ja jednom ponijela možda baš kao ta Bauer....i onda bi si počupala kosu....a imala sam i još uvijek imam razlog za to....s nadom da će možda jednom ipak u nekom smislu i nestat.... i da ću tada moći lakše se objasnit..... i onda se opet sjetiš....koliko je riskanto javliti se ikada ....jer ne možeš stvar raditi polovično...nego samo nanosiš lošu energiju......pa opet nanovo biraš šutnju..... al danas mi je silno došlo da zavrištim da vas sve puno volim i mislim na vas često, često....i da smo ipak tu mnogi, kakvi, takvi čudni, tihi, "sebični?" pratioci....to barem morate znati!!!
17.03.2009. (10:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
@Zrinki- Narodna mudrost je svojevrsno ogledalo života. Ponikla na temeljima dugotrajnog iskustva, ukazuje na ponavljanje pojava, na princip pokušaja i pogrešaka, a sve u cilju -dokazane istine. U tom smislu odabirem : "Sit gladnom ne vjeruje", čemu bih dodala "A niti zdrav bolesnom". Pa u tom kontekstu nastavljam. Naime, napisali ste u prvom komentaru da ste majka četvoro djece. Nadam se zdrave i nadam se da im nije isplanirana kratkoća postojanja, ovdje i sada. No da se desi obratno, mislite li da biste prihvatili takvu životnu situaciju, dakle tragediju, sretnog i punog srca jer biste i u tom trenutku znali da je Vaš (tako ga Vi nazivate) Bog ljubavi učinio najbolje? Gospođo draga, usuđujem se kazati: "Ništa od navedenoga." Ako doista volite svoje dijete bezuvjetnom ljubavlju, ako ste svoj smisao potojanja otkrili u tom biću onda Vam nitko i ništa ne može olakšati muku.
17.03.2009. (17:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zrinka
Doista je teško nagađati što bi bilo kad bi bilo. Međutim, mislim da nije potrebno uvijek i sve situacije u životu osbno doživjeti da bismo o njima imali neko mišljenje ili stav. Vaša situacija je doista bolna i na koncu svi smo imali iskutvo smrti dragih osoba pa se ne može reći da je itko baš bez ikakve spoznaje o tome. Smrt dragih je događaj u životu koji je uvijek bolan, uvijek otkida i dio života onih koji ostaju. Uopće se ne želim uspoređivati s nikim jer svako uspoređivanje je nesuvislo.Tko može procijeniti istovjetnost tuđih života ili procijeniti nečiju veličinu tuge, težine ili sreće života. Svatko je oklopljen svojim vlastitim zidom mogućnosti spoznaje, doživljja i procijene. Međutim, isto je tako sigurno da postoji sućut, simpatija, osjećaji koje možemo prepoznati i, ako ne odmjeriti, onda makar podijeliti s drugim. Tako ljudi, između mnogih mogućnosti, pokazuju da su ljudi. Moja vjera u Boga Ljubavi ne čini me čudovištem, nečovjekom- naravno da bih tugovala za svojim izgubljenim djetetom. Naravno da njegovo mjesto u mom srcu ne bi nitko mogao nadomjestiti, naravno da bih osjećala bol, ali, postoji razlika između boli i očaja. Da li je potrebno reći da svoju djecu bezuvjetno volim, da sam im posvećena cijelim životom, ali, i moja djeca su ljudska djeca i smrt im je kao i meni, kao i svima neminovna. Rodivši se za život, rodili smo se i za smrt. Ali, moj Bog nije Bog mrtvih, moj Bog je Bog živih. On je onaj koji jedini pruža potpuni smisao postojanja - jer je svojim uskrsnućem pokazao da smrt nije kraj, da život traje, da smo "osuđeni" na vječnost. Mislim da bih se jako molila da mi potakne takvu snažnu vjeru koja bi mi dopuštala misliti i vjerovati da moje dijete živi, da je u Njegovoj blizini, da je tamo gdje nam je svima prije ili kasnije stići, da je u stvarnosti koja je puno bolja od ove zemaljske. Molila bih svog Gospodina da mi dade dovoljno snage da izdržim tugu i da ustrajem u življenju svog zadatka kojeg imam na zemlji prema drugim osobama koji su isto vrijedni i potrebni moje ljubavi i mog života. Nijedan život ne može biti smisao sam sebi, i svatko od nas ima razlog postojanja samo ako se u iskrenoj ljubavi dariva drugome. Ali, potpuni i konačni smisao nije nijedno ljudsko stvorenje, pa ni vlastito dijete, jer svi nas prije ili kasnije ostavljaju, razočaravaju, jednostavno - ljudi su.. Konačni smisao može biti samo Onaj koji daje smisao i život svima nama. Samo Bog - koji nam je svima darovao život može dati smisao ovoj našoj zemaljskoj promjenjivosti, našim nesavršenostima, našim slabostima. A moj Bog stvara i daruje život iz ljubavi, jer je i sam savršena ljubav, daruje radost života jer je potpuna radost, daruje snagu i smisao jer je i sam jedini smisao svega stvorenog. I daruje sve to nama ljudima - iz ljubavi, pa i sebe sama. Mi smo samo ljudi, i ništa manje nego ljudi. Zato se usuđujem reći da bih se pokušala životom još potpunije predati u Božje ruke, da bih mu jače povjerila i sebe i svoje dijete, molila bih se da me otrgne iz očaja i svojim milosrđem izliječi moju muku i bol. Nastojala bih još potpunije vjerovati da on to može jer on to i želi. Moj Bog nije sileđija koji svoju moćnost pokazuje nad slabima, moj Bog nije jak da bi lomio slabe, on nije Bog smrti da bi ubijao život, moj Bog je Bog smisla, mudrosti (koje ljudi, i ja), prečesto iz svojih zemaljskih perspektiva ne razumijemo - što ne znači da tog smisla nema, moj Bog je milosrdni Bog Ljubavi koji zaista želi potpuni i sretan život svima - do u vječnosti. I opet, može se razumjeti samo ako Mu se vjeruje. Vjera je jedini način koji omogućava razmijevanje i izdržavanje svih nelogičnosti života, pa i smrti. I ne ljutite se, drage moje, ja samo sebi dopuštam iznijeti svoj stav, ne da bih se eksponirala jer me je doista vaša tuga i bolnost koju osjećate, ponukala da vam kažem, sve što uostalom i vi znate, da se i životu i smrti može prići s drugačijim stavom. A moj Bog je s vama bez obzira koliko vama bilo teško biti s njim, On nikada nikog ne napušta i sve ljudsko mu je znano, s vama je u suosjećanju, pa i ovo što možete, možete po tome što vam on daje snage za to. On nikad, nikad ne ostavlja rastuženog, razboljenog, on ne ostavlja bolnog - jer je i sam bio čovjek i prošao kroz smrt. ali, tamo se nije ostao, svojim uskrsnućem je pokazao na pravu i punu vrijednost života, vrijednost koja vrijedi vječnosti. I neka vas On blagoslovi i dade snage i svjetla da vas izvede iz vaših tuga i noći.
17.03.2009. (20:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Dobro, nekako ćemo morati i okončati ovu, pa rekla bih, diskusiju. Poštujem i cijenim vjeru, u osnovi svaka je čista i stremi ka uzvišenom (emocionalno) kao i pročišćavanju. U tom smislu, cijenim i vjernike. Posrednike - nikako. Ovdje mislim na crkvu. Cijenim i poštujem vjernike i ne - vjernike jer svatko ima pravo na vjeru i na odricanje od vjere. Osobno, ne mogu se naći u nečem tako imaginarnom i nedokazivom. Možda griješim, možda ne znam, ali to je svakako moj izbor. I nisam ga nametnula kao odmazdu nekome ili nečemu, proizašao je kao produkt razmišljanja. Hvala na dobrim namjerama ( sigurna sam da jesu) ali ne funkcioniram na tipke. Jednostavno, ne mogu isključiti off i upaliti on. Srdačan pozdrav.
17.03.2009. (21:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
zrinka
Svaki dan čitam ovaj i Sandrin blog, podijelim svoju bol. Najčešće nemam snage komentirati, ali sada nemogu prešutjeti. Ja sam bila vjernik, živjela u duhu vjere...fin brak... imala krasnog sina i kćer... disala punim plućima..bila sretna... Od tog nemilog dana , kada sam izgubila svog sina,a sada....sve se promijenlo...se sve srušilo...vjera... ama baš sve...Pitam se. Jeli me Bog nagardio za život u vjerskom duhu??? ... Svaki dan stotine neodgovorenih pitanja! Zašto??? Zašto???? Uporno ponavljate svoju propovijed.... stavljate se u ulogu višega....namećete se...kao da nas ponižavate u ovoj našoj muci i boli. Biste li tako pričali da se nedaj bože desi vama ovo što i nama??? ... da izgubite ono što vam je najmilije... svoje dijete ...ili biste i vi promijenili mišljenje i stav o svemu ovome što sada tvrdite? E, Zrinka kao što je rekla Vesna "Sit se gladnu ne vjeruje" .
Vesna, primite tople pozdrave od tužne majke, držite se, i molim vas oprostite što sam ovako reagirala.
20.03.2009. (12:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...