Komentari

dijanaemanuel.blog.hr

Dodaj komentar (1)

Marketing


  • suzanab

    Hvaljen Isus i Marija upomoci dragi Bozja Sluga gledamo naprid ali opet neide naprid u Obitelji molim bolesnicko podmazanje mene iman godinama problema sa stitnjacom pomanjka olova i B12 i zenski bolesti PMS menopauza neke ranije ja 1 od njih molim desperatna sam clan katolicke crkve ali tesko sa svojim zupnikom odbija da mu pises da emejl mu je samo sluzbenicki ne clanovi zupe sa korespodanciju zato obratila tebi hvalu te tvoji zupniki pa mislia da slusas dobro , stavi me u svoje molitve molim SOS da se Obitelji pomiri bolesni smo sviju a kratko je vrime …….Srdascan pozdrav Suzana Bratovic
    Snobizam – prešućivani grijeh, bolest i sindrom

    Počnimo od samog pojma snob. Korijen riječi snob u biti je na latinskom jeziku izraz od dvije riječi: (sine nobilitate – neplemić), građanin bez plemenita podrijetla. Snobizam je česta pojava u društvenim prilikama kada u društvu jedna klasa naglo zamjenjuje drugu klasu.
    U komunizmu je za snobizam postojao pojam skorojević. Pod tim se pojmom mislilo na roditelje i obitelji koji su svoju djecu upisivali u najskuplje privatne škole, slali ih na tečajeve stranih jezika, balet. A kod kuće su im u dušu usađivali svijest da po sustavu vrijednosti škola i obrazovanje vrijede jednako kao i plemstvo, plemićko podrijetlo. Po obrazovanju se dižu u sferu višeg društvenog sloja. Ako u obitelji nije bilo djece, onda su vrlo dobro došli psi, naravno, s pedigreom, da bi pokazali kako su oni bolji od drugih, boljeg materijalnog stanja. Srbi u žargonu imaju izraz „pokondirena tikva“. Taj izraz postoji u srpskoj književnosti, ali i danas. Tako Srbi kažu: „pokondirila se tikva“, preko noći je došao do novca i umislio je da je bolji od drugih i član višeg društvenog sloja. Valja napomenuti da snobizam nije pokret, nešto što je organizirano. Nije ni stajalište ni revolt na nešto u društvu. Snobizam je sindrom, bolest. To je naprosto bolesno, brzinsko penjanje i uspinjanje, na razne načine, iz niže u višu društvenu klasu, najčešće zgrtanjem bogatstva, načinom ponašanja, odijevanja, obrazovanjem.
    Snobizam najčešće u svakom društvu potiču pisani mediji i društvene mreže. Ti su poticaji jasno artikulirani pa daju informacije o tome gdje su kultna mjesta za ispijanje kave u gradu, gdje su pogodna mjesta za osobnu samopromociju, a isto tako gdje je najbolje i „in“ šopingirati. Časopisi, pa i dnevne tiskovine barem jednom tjedno pišu o tome koju glazbu valja slušati, na koje manifestacije ići, koji su izleti atraktivni i aktualni. Onima koji to mogu sebi priuštiti snobovski se divi ostalo društvo, a one koji to ne mogu potiho se, šapćući, „diskriminira“. To je vrlo jasno i otvoreno vidljivo kod školske djece. Razlike među djecom koja imaju i onom koja nemaju stvaraju markirani odjevni predmeti, najnoviji i stari tipovi mobitela. Već trećaši i četvrtaši izdaleka vide tko ima kvalitetan, a tko staromodan nekvalitetan, „cigla“ mobitel. Starijim ljudima i siromašnim ljudima koji ne mogu ići ukorak s tim snobovskim kretanjima mnogi se podsmjehuju, a neki ih i preziru. Vrijeme u kojemu živimo ima podosta, čak previše „pokondirenih tikava“, bahatih i umišljenih koji žive u duhu aktualne mode u širem smislu riječi.
    Snobizam viđen kroz nekoliko točaka
    Snobizam na kredit
    Mnogi danas žive i odijevaju se na kredit, kreditnim karticama. Bitno im je da koračaju u najmodernijim cipelama ili odjeći. Spremni su se odreći mnogo čega da budu „in“, a ne „out“ po izgledu i odjeći. A pitanje je imaju li novca za pića u nekom kafiću ili baru za koji je „frendica“ rekla da je „in“ . To nije bitno. Važno je da si u trendu, pa makar to bilo na dug i peglanje kartica.
    Snobizam u obliku „peseka“ i drugih kućnih ljubimaca
    a) Snobizam je zarazan. Najčešće kao žrtve padaju klinci. Dijete poželi kućnog ljubimca kakvog netko ima u susjedstvu i roditelji odmah „skaču“, udovoljavaju, kupuju svome klincu takvog ili još ljepšeg i skupljeg peseka. Budući da je svakog čuda za nekoliko dana dosta, i pesek vrlo često ne postaje miljenik svih članova obitelji. Poslije nekog vremena pojavi se problem tko će ga hraniti i voditi u šetnju. A još veći problem nastaje kada cijela obitelj ide na snobističko skijanje, sa sarmom, u Austriju ili Švicarsku, jer su to „in“ destinacije. Susjedna Slovenija nije baš nešto neka posebna destinacija kojom se mogu pohvaliti po povratku. Tko će čuvati i hraniti kućnog ljubimca? Uh, to je problem! Najbolje da peseka to vrijeme čuvaju djed ili baka. Ako je samo djed živ, i u mirovini, on će biti najbolji „ćuko-servis“. Nekad smo imali samo „baka-servis“, a sada imamo i „ćuko-servis“. Znam jednog penzionera koji živi sam u jednom prigradskom naselju i koji je često bio „ćuko-servis“, a poslije kojih pet godina postao je i prinudni vlasnik peseka. Unuci je bilo dosta peseka, a tako i kćeri i zetu, pa je djed Josip postao silom prilika bogatiji za peseka, koji jede, pretežito spava, laje na sve i svakoga. I taj se famozni pesek, kako bi Zagorci rekli, „dodrl“ kod Josipa, a ne kod pravih vlasnika. Djed Josip uginul

    avatar

    16.03.2019. (04:28)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...