Komentari

kecholand.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing

  • Zarina

    hej! Kakve su to riječi?
    Brineš me sad.. Malo sam u strci, frci .. ovih dana...i ne stignem na sve strane, i škicnem ja svako malo kod tebe...čekam promjene na skulpturici...i sad nađem ovo.
    Ma nemoj mi to raditi molim te. Nemaš pojma kako se ja za neke ljude tako lako emocionalno vežem ( a ti si jedan od njih) i boli me svaka njihova bol. Svaki pad osjećam kao svoje potonuće.
    Daj .. Što ti je?
    Ajmo se smijati!
    Možemo mi to ...

    pusa :-*

    avatar

    31.01.2009. (20:39)    -   -   -   -  

  • Zarina

    ajde..odmah da si sišao sa litice.. Nemoj da se ja moram penjati gore! Jesi čuo? :-))

    evo ruka :-))

    avatar

    31.01.2009. (22:38)    -   -   -   -  

  • Znam Znam

    Bravo Zarina!!! ......dobro zboriš!!!!!...
    pa ću se samo pridružiti želji da nam čim prije da mig da je sve "pod kontrolom" (al ne lažan mig)....
    ......mada znam kad mene tuga obuzme da me tuđa utjeha samo još dokrajči...jer te svaka riječ podsjeća zapravo na to da ti drugi ne mogu ionako dati ono što ti trebaš...i onda se osjećaš još bespomoćnije....ja tada pokušam barem fizički potrošiti tu negativu koja se skupi i to mi zapravo jedino pomaže...i prijatelji da, svakako, ali ne volim da puno pitaju jer ne volim ni ja previše o svojoj tuzi... bitno je samo znati da su tu.....mada bi Meri rekla: "Samo tuga ostaje kao vjeran prijatelj moj. Nova zoro svitanje dobro došli u moj prazni dom!"
    A između ostalog i one najtužnije dane znala je spasiti glazba pa makar i ona tužna jer pored nje uvijek nekako živnem...tako sam se i sad sjetila jednog koncerta koji je bio u Ciboni 2002.g., organizirao ga je sin Đurđice Barlović povodom 10 god. njene smrti i bio je to jedan koncertić poskakivanja i buđenja uspomena iz djetinjstva... a na samom kraju kad su pustili pjesmu: .....Sklopi oči kad god utjeha ti treba, a nje nema ni sa zemlje ni sa neba, tada samo sklopi oči i ne brini ja ću doći...... Odjednom su polako počele teči suze i taj isti koncertić je završio vrlo dirljivo...dvorana se u tren ujedinila ..svatko u svoja sjećanja i svi u tren gledajući u oči pokojne Đurđice....... zamišljali i one oči koje nama samima toliko nedostaju.....i zato si često znam otvoriti na youtubu taj dio jer me podjeća na to koliko smo svi mi ljudi isti, kako nosimo slične ili iste boli...makar smo si u stvarnom životu nedokučivi stranci.......

    avatar

    31.01.2009. (23:51)    -   -   -   -  

  • Znam Znam

    I sjeti se koju sam preporuku za tebe dobila pa reci da još možeš nakon toga biti neraspoložen!!!!!!

    A ako si tužan zbog tog što se rastaješ s "pec, pec" nemoj biti....jer ti ju odmah vratim... al ću joj onda dolaziti u posjete!!!!
    he he zekam se.... al ne biti tužan!!!!!javi seeee

    avatar

    31.01.2009. (23:58)    -   -   -   -  

  • Zarina

    No?! Gdje si? Ajde javljaj se :-))

    pusapusa :-*

    avatar

    01.02.2009. (13:18)    -   -   -   -  

  • marchelina

    tvoja bol boli i mene...molim te, molim te...digni glavu...

    avatar

    01.02.2009. (15:26)    -   -   -   -  

  • marchelina

    evo, zarina ti pruža ruku, i ja isto....hajde...

    avatar

    01.02.2009. (15:27)    -   -   -   -  

  • marchelina

    zadnjih dana sam se obraćala Bogu naglas, prelazeći uvijek isti put od kuhinje do sobe od sobe do kupatila, po stanu koji je tako jednostavan, onako...podstanarski jednostavan...a ja se ipak u njemu osjećam izgubljena kao u labirintu....obraćala sam se Bogu jer sam došla do točke na kojoj su bol, strah, usamljenost i nemoć postali , pretvorili se u čistu fizičku bol, i dokazali mi kako jako, kako intezivno duša postoji, jer da ne postoji, kako bi mogla tako životinjski boljeti....

    ...i naravno, iako sam proklamirani ateista, čudo u koje potajno vjerujem a u javnosti mu se cinično smijem, se počelo događati...naime, najednom, tako, iz čista mira, ljudi koje jedva poznajem, oni koje uopće ne poznajem, i oni koje poznajem predobro, počeli su u moj labirint ubacivati male kamenčiće pokazujući mi put...izlaz...u početku sam mazohistički odbijala njihove pokušaje da me spase od mene same, jer moj najrealniji problem u životu sam ja sama...međutim, Dobrota zna ponekad biti tako bezobrazno, iritantno uporna, potpuno imuna na moj cinizam...

    to su oni trenuci kada ti ljudi pokažu da te vole usprkos tebi samoj...a ateista u meni pogleda put neba i bezobrazno se cerekajući kaže "Ma daj, zar misliš da mi je ovo dovoljno da povjerujem u Te?"
    shvatit ćete, moram tako, ne vjerujem u prekonoćna prosvijetljenja...
    ali u duši mi se već začelo zrnce topline koje onda, kao zakotrljana gruda snijega raste natopljena mojim nejasnim osjećajem zahvalnosti ...kome, kome....?
    Ljudima, što su mi dokazali da ima Boga, ili Bogu, što mi je dokazao da ima...Ljudi...?

    avatar

    01.02.2009. (15:29)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...