Dragi moj Novogradiscanine (ako tako smijem napisati), ja sam rodjena u Novoj Gradiski, zivim vec 25 godina izvan nje, od toga 20 u inozemstvu. Prije nekog vremena, sasvim slucajno, naisla sam na Vas blog i procitala unatrag sve sto ste napisali. Osjetila sam se NG veoma blizo i blisko, razveselili ste me, a ponekom pricom i rasplakali. Neki su mi tekstovi bili i toga vrijedni da ih posaljem "dalje" jer su mi se ucinili topli i puni ljubavi prema tom nasem novogradskom kraju, a i ucinili su mi se pogodnim da potaknu na razmisljanje o nekim temama. I zato Vas molim pisite dalje kao i dosada, a zavidnih, zlocestih ljudi koji se ne mogu "za i sa" drugim radovati je bilo uvijek. Lijepi pozdrav i do citanja Kata
19.01.2009. (15:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
novogradiscanin
Hvala na ovom prelijepom komentaru, da i ja sam rođen u ovom Gradu, a i sam sam izbivao iz njega uglavnom zbog školovanja ( Požega, Slavonski Brod, Zagreb) ili zbog posla (Labin i Rabac), ali sam mu se uvijek vraćao ( mada sam mislio da neću nikad), a najvažniji povratak je bio uoči početka nedavnog rata, kada sam ga čak mogao mijenjati i za New York ili Trst (ali nisam). Sudbina je tako htjela i tako je valjda moralo biti. Ni za čim ne žalim u svezi s tim i ponosan sam na svoj život, jer primjerice u mojoj kući nikad nije bilo niti će biti ništa ukradeno ili steknuto na prevaru, nemam puno ali nastojim poštenim radom steći da možemo pristojno živjeti. Kako kažu, iskreno se nadam "da zbog mene nije niti neće niti jedanA majka zaplakati". Ako vas je koja priča rastužila, to je dobro, to je dokaz da niste bezosjećajni. Radije bih i sebe i druge nasmijavao, a ovako mi blog zapravo pomaže da se rasteretim od nekih nagomilanih emocija. Još jednom hvala.
19.01.2009. (15:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sale Požeženac (iz Zg)
Poštovani NGradiščan, pročitao sam Tvoj članak (iz 2006.) o školovanju u Požegi i duboko me dirnuo. U par rečenica opisao si srednju školu upravo onako kako sam ju ja proživio na prelazu iz 70-e u 80-te godine. Samo naprijed tako. Puno pozdrava
03.02.2009. (09:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mia
Poštovanje,
"E kad bi barem snijeg mogao prekriti ljudske zlobe i zavisti...
....pa vidim da me neki mrze (a da mi nije baš sasvim jasno zbog čega)..
Pomislih odmah kako nisam niti prvi niti zadnji kome se slično događa. Moram priznati da nama u Novoj Gradiški (pa možemo reći i u Hrvatskoj) poodavno nije stran jal i zavist prema drugima, a po mom mišljenju to je i jedan od razloga što se ovaj grad nije brže i bolje razvijao i u prošlosti. Zamislite, blati me čovjek koji mi pruži ruku kad me sretne, biva ljubazan i srdačan, katkada me zamoli za neku malu sitnu pomoć (koju mu nikad nisam odbio) i sve u svemu umjesto barem elementarne zahvalnosti, on i njemu slični po meni „udaraju k'o Maksim po diviziji“. Ima ona narodna izreka da se „iza dobrog konja prašina diže“, no ruku na srce i narodne izreke su relativna pojam i često je to arhaizam neprimjeren vremenu u kojem živimo. I naravno da ću u ovom slučaju samo „tek rukom s ramena trunčić stresti“ ili uputiti mrziteljima iskreno sažaljenje i iskreno poželjeti da to malo svog životnog vremena na ovom svijetu radije provedu u ljubavi prema nekom a ne u mržnji. ----------------------- Ali, mržnja prema zajedničkom "neprijatelju", koji u njima budi jal, i zavist, i ukazuje im na sve ono u duši, čega oni nemaju, i ne znaju kako imati, ih povezuje..združuje.. Ta mržnja im pruža osjećaj zajedništva, a svakom ponaosob pruža osjećaj važnosti..jer, mrzeći drugoga, usput laskaju jedni drugima..i pružaju si osjećaj ispunjenosti, sigurnosti..u koji se vole uljuljuškati.. Grupna terapija liječenja vlastitih kompleksa, nezadovoljstva sobom, svojim životom, prazninom..a da bi mogli voljeti..moraju sve to imati.. pošto nemaju..moraju mrziti, lakše je, nego se suočiti sa sobom. I usput - prečica do osjećaja, tog osjećaja da si vrijedan, bitan, priznat, među svojima.. koji dobivaju, mrzeći drugoga, i nadmećući se, tko će bolje..provući kroz blato onoga koga mrze..jer samo tako oni mogu sebe osjetiti čistima, većima, boljima...
I žao mi je..jer sve to vidim, i žao mi je, što oni nemaju spoznaja koliko im nedostaje to što nemaju, jer to u sebi nikada nisu niti imali.
25.04.2009. (13:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ljubica
Dragi moj Novogradiscanine (ako tako smijem napisati),
ja sam rodjena u Novoj Gradiski, zivim vec 25 godina izvan nje, od toga 20 u inozemstvu. Prije nekog vremena, sasvim slucajno, naisla sam na Vas blog i procitala unatrag sve sto ste napisali. Osjetila sam se NG veoma blizo i blisko, razveselili ste me, a ponekom pricom i rasplakali. Neki su mi tekstovi bili i toga vrijedni da ih posaljem "dalje" jer su mi se ucinili topli i puni ljubavi prema tom nasem novogradskom kraju, a i ucinili su mi se pogodnim da potaknu na razmisljanje o nekim temama. I zato Vas molim pisite dalje kao i dosada, a zavidnih, zlocestih ljudi koji se ne mogu "za i sa" drugim radovati je bilo uvijek. Lijepi pozdrav i do citanja
Kata
19.01.2009. (15:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
novogradiscanin
Hvala na ovom prelijepom komentaru, da i ja sam rođen u ovom Gradu, a i sam sam izbivao iz njega uglavnom zbog školovanja ( Požega, Slavonski Brod, Zagreb) ili zbog posla (Labin i Rabac), ali sam mu se uvijek vraćao ( mada sam mislio da neću nikad), a najvažniji povratak je bio uoči početka nedavnog rata, kada sam ga čak mogao mijenjati i za New York ili Trst (ali nisam). Sudbina je tako htjela i tako je valjda moralo biti. Ni za čim ne žalim u svezi s tim i ponosan sam na svoj život, jer primjerice u mojoj kući nikad nije bilo niti će biti ništa ukradeno ili steknuto na prevaru, nemam puno ali nastojim poštenim radom steći da možemo pristojno živjeti. Kako kažu, iskreno se nadam "da zbog mene nije niti neće niti jedanA majka zaplakati". Ako vas je koja priča rastužila, to je dobro, to je dokaz da niste bezosjećajni. Radije bih i sebe i druge nasmijavao, a ovako mi blog zapravo pomaže da se rasteretim od nekih nagomilanih emocija.
Još jednom hvala.
19.01.2009. (15:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sale Požeženac (iz Zg)
Poštovani NGradiščan,
pročitao sam Tvoj članak (iz 2006.) o školovanju u Požegi i duboko me dirnuo. U par rečenica opisao si srednju školu upravo onako kako sam ju ja proživio na prelazu iz 70-e u 80-te godine. Samo naprijed tako. Puno pozdrava
03.02.2009. (09:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mia
Poštovanje,
"E kad bi barem snijeg mogao prekriti ljudske zlobe i zavisti...
....pa vidim da me neki mrze (a da mi nije baš sasvim jasno zbog čega)..
Pomislih odmah kako nisam niti prvi niti zadnji kome se slično događa. Moram priznati da nama u Novoj Gradiški (pa možemo reći i u Hrvatskoj) poodavno nije stran jal i zavist prema drugima, a po mom mišljenju to je i jedan od razloga što se ovaj grad nije brže i bolje razvijao i u prošlosti. Zamislite, blati me čovjek koji mi pruži ruku kad me sretne, biva ljubazan i srdačan, katkada me zamoli za neku malu sitnu pomoć (koju mu nikad nisam odbio) i sve u svemu umjesto barem elementarne zahvalnosti, on i njemu slični po meni „udaraju k'o Maksim po diviziji“. Ima ona narodna izreka da se „iza dobrog konja prašina diže“, no ruku na srce i narodne izreke su relativna pojam i često je to arhaizam neprimjeren vremenu u kojem živimo. I naravno da ću u ovom slučaju samo „tek rukom s ramena trunčić stresti“ ili uputiti mrziteljima iskreno sažaljenje i iskreno poželjeti da to malo svog životnog vremena na ovom svijetu radije provedu u ljubavi prema nekom a ne u mržnji.
-----------------------
Ali, mržnja prema zajedničkom "neprijatelju", koji u njima budi jal, i zavist, i ukazuje im na sve ono u duši, čega oni nemaju, i ne znaju kako imati, ih povezuje..združuje..
Ta mržnja im pruža osjećaj zajedništva, a svakom ponaosob pruža osjećaj važnosti..jer, mrzeći drugoga, usput laskaju jedni drugima..i pružaju si osjećaj ispunjenosti, sigurnosti..u koji se vole uljuljuškati..
Grupna terapija liječenja vlastitih kompleksa, nezadovoljstva sobom, svojim životom,
prazninom..a da bi mogli voljeti..moraju sve to imati..
pošto nemaju..moraju mrziti, lakše je, nego se suočiti sa sobom.
I usput - prečica do osjećaja, tog osjećaja da si vrijedan, bitan, priznat, među svojima..
koji dobivaju, mrzeći drugoga, i nadmećući se, tko će bolje..provući kroz blato onoga koga mrze..jer samo tako oni mogu sebe osjetiti čistima, većima, boljima...
I žao mi je..jer sve to vidim, i žao mi je,
što oni nemaju spoznaja koliko im nedostaje to što nemaju,
jer to u sebi nikada nisu niti imali.
25.04.2009. (13:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...