Nedavno smo imali prilike čitati o tome kako je Zub Vremena opasno nagrizao slavnoga zombija Davida i kako se isti, na užas bezbrojnih Baštinika Oslobođene Ljepote - raspada. Velim: pustite Davida da ode u miru; pustite me na miru. Nisam zlurad: moj sarkazam proizlazi iz puke ugnjavljenosti sveprisutnim Rimljanima i Grcima. Držim da je to što su nam takve civilizacije apsolutni uzori upravo tragično.
13.01.2009. (12:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dottore, ne gnjavimo vas, nipošto! Zar mislite da je Mario preveo Vattimov komentar Martina tek nakon što je vidio vašu reakciju? Hoću kazati: Pa ne objavljujemo ove tekstove samo da vama napakostimo, koliko god to vama nevjerojatno zvučalo!
13.01.2009. (13:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prenesti ću civilizaciji tvoju molbu. I ja sam na nju ljut: ovdje zasnivamo milenijski projekt EU, a u isto vrijeme nemamo ogrijeva! Pa civilizacija je zaista tanka opna koja se u času rasprsne kao mjehur od sapunice.
13.01.2009. (16:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
barbarentum! nije ovo prvi put da nas Rusi jebu na dvadeset ispod nule, kazu odumiruce generacije i cvetajuci narashtaji.
dr. jatogene- heheh, klimava vertikala tumorno-pesimistichkih vrednosti i koda kojim se sluzite ne bi li ste je, ako i nehotichno, osenchili, upravo vas, rekao bih, sprechava da sa stanovishta starogrchke - za smislom u kojem prebiva Pravda vapijuce i skladom obilujuce - tragedije sudite o tragediji civilizacije, chiji pochetak obelezava poshast gladi, a izvor banalnost, nezaustavljivo rastuca, razumom podrazumevajuca banalnost. oprostite mi prividnu grubost - kao samo posledicu nachina razmishljanja.
a sada cu da se bacim na manje poznato Heidievo predavanje iz '69. „Nije svagda nužno da se istinito utjelovi; dostatno je da duhovno tumara unaokolo i izaziva suglasje, kao kad zvonjava zvona, donositeljica mira, ozbiljno-prijateljski treperi zrakom pozivajuci na veceheru“.
13.01.2009. (23:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala Mariju za prijevod oba teksta. Evo, nekoliko zbrkanih misli uz lektiru koju nam je pružio.
Ornament monument prividni je oksimoron. Dakako i paradoks, pa i elipsa. Vattimo okriva Hedieggerovu nedogmatičnost. Ključan je, za mene, u njegovu tekstu ovaj odlomak: "Iako se zbivanje istine u djelu obistinjuje kao rubnost i dekoracija, za njega još uvijek vrijedi da „ono što ostaje, zasnivaju pjesnici“ (prema Hölderlinovu distihu što ga Heidegger svagda iznova komentira ). Posrijedi je ipak ostajanje koje više ima karakter ostanka kao aere perennius (trajnog spomena). Monument je doduše načinjen da bi trajao, no ne kao puna prisutnost onoga čega je spomen (uostalom, istina samog bitka prema Heideggeru ne može se dati drukčije do kao spominjanje). Primjerice, na umjetničke tehnike, a možda ponajprije na pjesničku versifikaciju, možemo gledati kao na umijeća – koja nisu slučajno tako podrobno institucionalizirana, i sama pretvorena u monument – koje djelo pretvaraju u ono što ostaje, u monument koji je kadar trajati, i to zato što je od sama početka bio proizveden u obličju nečega što je mrtvo; dakle ne zbog svoje jakosti, nego zapravo zbog svoje slabosti.". Heidegger pak piše: "U prostorenju istodobno govori i skriva se neko zbivanje (ein Geschehen). Taj karakter prostorenja i prelako se previđa. I kada ga vidimo, još uvijek ostaje teško odrediv, prije svega dok fizikalno-tehnički prostor vrijedi kao prostor kojega se unaprijed ima držati svako označavanje prostornog (Raumhaften)."
I u jednom i u drugom odlomku ključna je riječ zbivanje. Zbivanje je je jedno od triju općih, najširih značenja glagola i glagolskih imenica - suprotstavlja se radnji i stanju. Zbivanje je isto tako, kako stoji u Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva Rikarda Simeona, naziv za izražaj predodžbe o stanju ili radnji (Verlauf), tj za riječ koja se inače naziva "predikat" i na koju je, kao na središte, pri analiziranju kompleksnog duševnog doživljaja izjave svraćena glavna pažnja. Dakle, možda bi se moglo izvesti da je "izražaj predodžbe o stanju ili radnji" Heideggerovo spominjanje, ono na što je "svraćena glavna pažnja". Umjetnost ne postoji kao jasna opreka, pa makar i između "neba" i "zemlje", ili prostora i mjesta, nego kao reverzibilan proces. Revezibilan u sebi, kao vječni zvrk, svojevrsni perpetum mobile, ali reverzibilan i kao opažaj, odnosno neopažaj. Heidegerov slabi bitak možda je podudaran s kvantnom fizikom. Mislim da je Heisenberg prvi glasno iznio spoznaju da i sam pokus mijenja predmet ili zbivanje kojima se bavi. Analogno, promatrati stvari, umjetnine, čitati isto tako, znači mijenjati ih "u niima" a tek onda "za sebe". Ukratko, ne postoji esteski doživljaj nego kao sklad koji se raspada ili kao raspadnutost koja se sklada ili koja se, da to tako nazovem, mjesti.
13.01.2009. (23:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjećanje je pak, dakako, od Heidegera preuzeo Emil Steiger, u svojim Temeljnim problemima poetike (Grundbegriffe Der Poetik) iz 1946. On je lirski stil, poznato je, u fenomenološkoj redukciji, sveo upravo na njega.
13.01.2009. (23:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Međuigru umjetnosti i prostora valjalo bi promišljati iz iskustva mjesta i predjela. Umjetnost kao plastika: nikakvo zaposjedanje prostora. Kiparstvo ne bi bilo nikakvo razračunavanje s prostorom.
Kiparstvo bi bilo otjelovljenje mjesta, koja otvarajući neki kraj i čuvajući ga, oko sebe sabiru ono slobodno što jamči zadržavanje svakoj stvari, a čovjeku obitavanje usred stvari.
kao potporu ovog Heideggerovog oshtrookog zapazanja i jezichkog otjelovljenja (lociranja - Ortung) kiparske umetnosti u Mariovom prevodu (uzgred, volio bih imati original: Heidggerove tekstove prevesti pipav je posao), zanimljivo je napomenuti florentinsku medjuigru, simptom bolesti koja nosi patoloshki naziv Hyperculturamie ili Florentinska bolest. psihijatrjski odjel 'Santa Maria Nuova' bolnice, koja lezi na pola puta izmedju Doma und Gallerie dei Innocenti - a i sama je toliko prepunjena freskama, Madonama i posmrtnim bistama da bi mogla da naplacuje ulaz - posebno leti biva pohodjen hordama kulturnih hodochasnika oprhvanim vrtoglavicom [ ova bolest prvi put je opisana od strane nekadashnje psihoanaliticharkeove bolnice Grazielle Magherini (to je stvarno ime) , a pod nazivom Stendalov sindrom, kako je Mr. Marie Henry Beile prvi poznati sluchaj i retrojektivno-potenicjalni pacijent. kao ne bash mlad boem, u januaru 1817, on je stajao u crkvi Santa Croche pred Machiavelijevim, Galileovim i Michelangelovim grobom. Nakon toga je zapisao:"Nadjoh se u stanju slichnom ekstazi pri pomisli da sam u Fiorentinni i u blizini grobova takvih velikana. Onda sam dopreo do te tachke odushevljenja, gde se nebeski utisci, kakve nudi umetnost, pare sa stravstvenim osecanjima. kada sam napustio Santu Croche, srce mi je jurilo; izvorishte zivota je presushilo i bojao sam se da cu pasti".
mhm ...
14.01.2009. (00:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja tu kopenhagenšku interpretaciju i sve što onda uz to ide pokušavam proučiti svakog desetljeća, podjednako uspješno. Naravno, nakon što sebe obmanem da mi je sada sve jasno, zadovoljno zaboravim kroz godine i to što sam pročitao, i pri kraju dekade pojma nemam u čemu se sastoji princip neodređenosti. Tako se recimo sada kristalno jasno prisjećam opaske o čestoj greški koju osobe koje se s Heisenbergom upoznaju kroz popularnu kulturu čine poistovjećujući princip neodređenosti s tzv. efektom promatrača: efekt promatrača označava promijene koje akt promatranja izaziva na promatranom fenomenu; iz toga se onda izvodi preuranjeni zaključak da samo prisustvo subjekta preinačuje eksperimentalne uvjete, što naprosto znači da nema objektivnosti znanstvenog istraživanja! Heisenberg, čini mi se, nije htio kazati ovo što je, navodno, konzekvenca njegova stava. Mada se i meni, kao metafora, ova pozicija čini poticajnom: ta, Lečeni, ti dobro znaš ovaj izvod: "O čitatelju kao izvoru teksta na Vaseljeni sam pisao ne jednom, pa i ovako: Riječ je o tome da umnažanje narativnih instanci, kao i prekid toga niza ili njegova infinitezimalnost, postaju alegorijom jedne druge ideje: one o čitatelju kao konačnom izvoru teksta! Umnažanje pripovjednih instanci i nemogućnost dopiranja do prateksta znači tek jedno: izvor nije izvan čitatelja, u fizičkom svijetu, nego je u čitatelju: izvor je 'priče' u čitatelju, jer u 'priči' pronalazimo samo ono što jesmo, tj. ono smo što čitamo! Izvor neke 'priče', pratekst, nije u svijetu, nego u nama: mi se u priči prepoznajemo, kroz priču spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo! Izvor nije pisac, nego čitatelj!" Pogledaj sada što ti pišeš:"Analogno, promatrati stvari, umjetnine, čitati isto tako, znači mijenjati ih "u niima" a tek onda "za sebe". Ukratko, ne postoji esteski doživljaj nego kao sklad koji se raspada ili kao raspadnutost koja se sklada ili koja se, da to tako nazovem, mjesti." Dakle, čitati znači mijenjati stvari ne samo kakve su one fűr uns, ako uopće ikada jesu išta samo za nas, nego u njihovoj posebičnosti, u onome što su an sich! A opet, točno bi bilo i kazati da ding postoji samo für uns, i neovisno od toga i nije! Kant bi se vjerojatno jako znerval da ovo čuje. Pooka također. Dr. Jatogen se već iživcirao, ne jednom, čuvši da je izvor priče čitatelj. Dottore je logički atomist, i on ne odstupa od teze da je priču napisao pisac, da je to jednostavno i lako za shvatiti, i da bi Schrödingerovoj mački stvarno u kutiju, umijesto pjeska, trebalo staviti radioaktivnu supstancu! Zapravo, ide veljača, i ta bi ti mačka možda mogla pomoći u promišljanju zbivanja, radnji i stanja na razini subatomskih čestica: Schrödingerova mačka je naizgled paradoksalan misaoni eksperiment kojeg je predstavio Erwin Schrödinger. Eksperiment ilustrira nepotpunost teorije kvantne mehanike kada se prelazi sa subatomskih na makroskopske sustave: Mačka je smještena u zatvorenu kutiju. Na kutiju je pričvršćena aparatura sa nuklearnom jezgrom i spremnikom smrtonosnog plina. Eksperiment je postavljen tako da postoji vjerojatnost od 50% da će se jezgra raspasti u roku od sat vremena. Ako je raspadne, emitirat će zraku koja će potaknuti upaljač, ispustiti plin u kutiju i ubiti mačku. Prema kvantnoj mehanici, nepromatrana jezgra je superpozicija (mješavina) «raspadnute jezgre» i «neraspadnute jezgre». No, kada se kutija otvori možemo vidjeti samo ili živu mačku / neraspadnuta jezgra ili mrtvu mačku / raspadnuta jezgra. Pitanje je: Kada sustav prestaje postojati kao mješavina stanja i postaje jedno od njih? Cilj eksperimenta je ilustrirati da je kvantna mehanika nepotpuna bez nekih pravila koja bi opisala kada valna funkcija kolabira te mačka postaje mrtva ili ostaje živa, a nikako mješavina toga. Fizaka je čudesnija od fizisa, kao što vidiš. Otprilike je to odnos književne teorije i književnosti: prva se odavno emancipirala od druge, i sada živi samostalnim životom, neovisno čak i od činjenice da druga često nastaje kao ilustracija prve. Čak i tada književnost biva po svom najvišem pojmu ono prošlo: oznanstvljena je umjetnost u bitnom, svjetskopovijesno, zaista passe, kako uči dragi GWFH. Možda je stoga zaista moguće kazati da je izvor takve književnosti u čitatelju, jer je svaki čitatelj zapravo istinski pisac djela: samo je rekonstrukcija logike njegova nastajanja autentično čitanje. Itd.itd...(moram nahraniti mačku.)
14.01.2009. (00:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Uvjeren sam da je mačka sita. Možda se pretvorila u mačka? Taj princip neodređenosti je neizbježan. Najme kaj. Radio sam svojedobno u Frankfurtu intervju za Playboy s Ivanom Đikićem, našim liječnikom gastarbajterom, u kojeg Nijemci ulažu milijune da bi tragao za lijekovima protiv karcinoma. U međuvremenu je još napredovao, dali su mu još više novca, ljudi, sredstava i prostora, no i tad je radio s budžetom od nekoliko milijuna eura, s ekipom od pet-šest postdoktoranata, tajnicama, tehničarima. Glavni prostor za praktičan rad bi im je laboratorij volumena omanje tvorničke hale, raspjevan prirodnim svjetlom, u kojem su centralno mjesto zauzele do stropa vapijuće stalaže nakrcane tisućama staklenki, u desecima živopisnih boja, kao kakva zimnica bake-boga. Pitao sam ga da mi u jednoj rečenici odgovori zašto nikad nećemo uspjeti pobijediti rak? Rekao je: "Zato što liječenje samo mijenja bolest, pa čak i razmišljanje o liječenju." Njegova je ocjena da ćemo u idealnoj budućnosti, kad medicina bude operativna na razini atoma, pa i dubljoj, i kad će liječenje biti ciljano isključivo za tog i tog pacijenta, i to isključivo za tu i tu njegovu bolest, karcinom pobjeđivati u tri četvrtine slučajeva.
14.01.2009. (02:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Igra, kao prvo, u mojoj upotrebi riječi "tragično" niste, izgleda, prepoznali ironiju očitu kao sunce. Možda vas je zaslijepila... Kao drugo, ja nipošto ne sudim o tragediji civilizacije - ona je evidentna: to nije sud, već puko opažanje nečeg očiglednog, a potom i jednostavno, prilično izravno (ili, kako biste vi akrobatski rekli: razumom podrazumevajuće banalno) izražavanje nezadovoljstva. Kao treće, vaša konstrukcija o "klimavoj vertikali tumorno-pesimističnih vrednosti" koju ja navodno "senčim" nekakvim "kodom", a koja me "sprečava da sa stanovišta starogrčke tragedije (...) sudim o tragediji civilizacije" sama je toliko klimava da ne mogu a da se slatko ne nasmijem.
14.01.2009. (10:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemanja, naravno da je moguće kazati da je izvor priče čitatelj; štoviše, moguće je takvu tezu i shvatiti, pače i povjerovati u nju (iako je prilično neprecizna, jer bi u tom smislu točnije bilo reći da je logos izvor priče: čovjek, dakle, isprva iščitava logos, a tek ga potom prenosi ispisivanjem / prepričavanjem, što će reći da čitanje prethodi pisanju), ali to je religiozno tumačenje koje ne donosi nikakvu promjenu perspektive; tu nema ni govora o onom neophodnom "prevrednovanju svih vrijednosti" o kojem ste govorili. Usudio bih se reći da je upravo suprotno: postaviti stvari izravno i jasno, reći "pisac je izvor priče" - upravo to bi bila promjena perspektive, upravo to bi bio korak ka prevrednovanju (implicirajući punu piščevu odgovornost za napisano); naime, reći da je čitatelj izvor teksta toliko podsjeća na onaj vjekovni, dobro znani i uhodani govor raznih moćnika, na opasnu, praznu frazu kakva vlastodršca iliti zakonodavca koji, zasljepljujući ljude zavodljivom idejom da su upravo oni izvor zakona, odnosno da je zakon "na njihovu sliku i priliku" te "za opće dobro", otvara sebi golem prostor za manipulaciju.
14.01.2009. (11:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dottore, ne biste vjerovali, ali savršeno se slažemo. Jasno je kao dan da nakon teze: izvor je priče pisac, i antiteze: izvor je priče čitatelj, moramo imati sintezu: izvor je priče pisac (koji je čitatelj), jer povratak na naivnu poziciju početne nevine neposrednosti nije više moguć; uostalom, cijelom svom ovom procesu već svjedočili, on je dovršen, a uzorit mu je oblik Borgesova literature. Teško da u povijesti književnosti imamo sličan primjer: pisca koji je do te mjere ne samo "izvor" svojih priča, nego i njihov sudionik. Gotovo svaka od njih ima naznaku kad je i kako autoru nadošla, a često su same okonosti njena nastanka priča sama. Recimo, spomenuo sam neki dan Emmu Zunz: jedan je od asekata priče činjenica da joj Borgesova obrada - on bi kazao obrada te teme - nije dorasla, "nije ni do koljena". Na stranu sad potankosti te obrade, i je li ona paradigmatična ne samo za taj opus nego i za cijeli ovaj problem (a čini mi se da jest), no to vam je to što tražimo: pisac koji, ako se baš hoće u detalj, pod kraj života i sam traži tu neposrednost, kao Borges u poznim svojim pričama, o čemu nas štoviše izrijekom obaviještava. Samo, vrag je u tome, dragi dottore, što književnost živi od ovoga als ob: čitatelj kao da je izvor priče, a pisac nije ništa manje konvencionalan, ako se u obzir uzme tih par metafora o kojima priča povijest književnosti - evo kako smo 20. rujna o toj temi već na Vaseljeni pisali:
Knjige koje su predmet ove vanvremene zavjere, koje ubijaju, koje truju svoje čitatelje, kao Pavićeva ili Ecova, koje ubijaju već na devetoj strani kod riječi Vebrum caro factum est, zabranjene su knjige! Čitamo ih na vlastitu odgovornost. Tekst tih palimpsesta konačna je verzija glasine prenošene stima mnogih lunatika: prvotne su riječi Marquisa deformirane, ali on ih je i izrekao znajući da konačna riječ mora biti pere-verzija (njegove verzije): Očeva verzija Sinovljeve Riječi. Palimpsest je također vrijedno istumačiti: on je Alef, Univerzum svega što je uopće moguće napisati, cijela jedna Biblioteka već rečenog: Babilonska knjižnica. I o tome je već ovdje pisano, i to je već napisamo: (o tome da je) sve već napisano! Nema originalnosti, iako svaka priča teče k izvoru, kao Srce tame!
POVRATAK NA IZVOR
Naivnost stava da je "sve već rečeno" ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno. Originalnost se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, povratak na izvor, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja "Srca tame", jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. "Srce tame" je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. "Srce tame" je tamna komora subjektivnosti, camera obscura svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt. Budući da je slika stvarnosti u tamnoj komori izokrenuta, cijela metafora dobro korespondira sa Hegelovom tezom da je filozofija "izokrenuti svijet". Nije nikakvo čudo da je Orson Welles prvobitno htio ekranizirati upravo Conradovu novelu, ali je umjesto toga snimio "Kanea". "Kane" je ista priča, samo malo drukčija. Umjesto Kurtza Kane.
Ovdje su se svi motivi sklopili u jedan: sve je već rečeno; originalnosti nema ali svako je djelo povratak na izvor; djelo je zabranjeno; zabranjeno je jer knjige ubijaju; knjige ubijaju jer ostavljaju nama traga; ostavljaju tragove...i tu smo na početku Imena ruže. Knjege koja završava riječima: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.
Da bismo sada istražili što sve to znači, trebao bi nam William od Baskervilla. Detektiv.
14.01.2009. (14:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Doktore, skrusheno priznajem da mi je promakao ironichni otklon u vasem ophodjenju sa pojmom tragichkog: kao prvo, jer ste se, pßo momo mishljenju, nepravedno i nedostatno ostrvili na stare Grke, i kao drugo stoga shto u nashem dobu zaista ne nalazim nishta do te mere celovito, ili uzvisheno, da bi se moglo predochiti tragedijom, ili kao tragichno. znachenje tragedija najlakshe je shvatiti pomocu paradoksa. jer, sve shto je izvorno (kako je svako dobro pravedno i jednako raspodeljeno), ne pojavljuje se dodushe u svojoj izvornoj snazi vec upravo u svojoj slabosti, tako da uistinu zivotna svetlost i pojavljivanje pripadaju slabosti svake celine. u tragichkom je, pak, znak po sebi beznachajan, bez dejstva, ali se ono izvorno direktno ispoljava. izvorno se, naime, pojavljuje zapravo samo u svojoj slabosti, ali ako je znak sam po sebi postavljen kao beznachajan, i izvorno, skrivena osnova svake prirode, moze se predochiti. predochava li se priroda u svom najslabijem karakteru, onda je, ako predochen u svom najjachem karakteru, i sam znak beznachajan.
smejanje je zdravlje.
14.01.2009. (20:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Akuzmata
Nedavno smo imali prilike čitati o tome kako je Zub Vremena opasno nagrizao slavnoga zombija Davida i kako se isti, na užas bezbrojnih Baštinika Oslobođene Ljepote - raspada.
Velim: pustite Davida da ode u miru; pustite me na miru.
Nisam zlurad: moj sarkazam proizlazi iz puke ugnjavljenosti sveprisutnim Rimljanima i Grcima. Držim da je to što su nam takve civilizacije apsolutni uzori upravo tragično.
13.01.2009. (12:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dottore, ne gnjavimo vas, nipošto! Zar mislite da je Mario preveo Vattimov komentar Martina tek nakon što je vidio vašu reakciju? Hoću kazati: Pa ne objavljujemo ove tekstove samo da vama napakostimo, koliko god to vama nevjerojatno zvučalo!
13.01.2009. (13:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Akuzmata
Ne obraćam se ja vama i Mariju Kopiću: govorim općenito. Kad kažem "pustite me na miru", mnijem na civilizaciju zasnovanu na kultovima Rima i Grčke.
13.01.2009. (13:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Prenesti ću civilizaciji tvoju molbu. I ja sam na nju ljut: ovdje zasnivamo milenijski projekt EU, a u isto vrijeme nemamo ogrijeva! Pa civilizacija je zaista tanka opna koja se u času rasprsne kao mjehur od sapunice.
13.01.2009. (16:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
barbarentum!
nije ovo prvi put da nas Rusi jebu na dvadeset ispod nule, kazu odumiruce generacije i cvetajuci narashtaji.
dr. jatogene- heheh, klimava vertikala tumorno-pesimistichkih vrednosti i koda kojim se sluzite ne bi li ste je, ako i nehotichno, osenchili, upravo vas, rekao bih, sprechava da sa stanovishta starogrchke - za smislom u kojem prebiva Pravda vapijuce i skladom obilujuce - tragedije sudite o tragediji civilizacije, chiji pochetak obelezava poshast gladi, a izvor banalnost, nezaustavljivo rastuca, razumom podrazumevajuca banalnost.
oprostite mi prividnu grubost - kao samo posledicu nachina razmishljanja.
a sada cu da se bacim na manje poznato Heidievo predavanje iz '69.
„Nije svagda nužno da se istinito utjelovi; dostatno je da duhovno tumara unaokolo i izaziva suglasje, kao kad zvonjava zvona, donositeljica mira, ozbiljno-prijateljski treperi zrakom pozivajuci na veceheru“.
13.01.2009. (23:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Hvala Mariju za prijevod oba teksta. Evo, nekoliko zbrkanih misli uz lektiru koju nam je pružio.
Ornament monument prividni je oksimoron. Dakako i paradoks, pa i elipsa. Vattimo okriva Hedieggerovu nedogmatičnost.
Ključan je, za mene, u njegovu tekstu ovaj odlomak: "Iako se zbivanje istine u djelu obistinjuje kao rubnost i dekoracija, za njega još uvijek vrijedi da „ono što ostaje, zasnivaju pjesnici“ (prema Hölderlinovu distihu što ga Heidegger svagda iznova komentira ). Posrijedi je ipak ostajanje koje više ima karakter ostanka kao aere perennius (trajnog spomena). Monument je doduše načinjen da bi trajao, no ne kao puna prisutnost onoga čega je spomen (uostalom, istina samog bitka prema Heideggeru ne može se dati drukčije do kao spominjanje). Primjerice, na umjetničke tehnike, a možda ponajprije na pjesničku versifikaciju, možemo gledati kao na umijeća – koja nisu slučajno tako podrobno institucionalizirana, i sama pretvorena u monument – koje djelo pretvaraju u ono što ostaje, u monument koji je kadar trajati, i to zato što je od sama početka bio proizveden u obličju nečega što je mrtvo; dakle ne zbog svoje jakosti, nego zapravo zbog svoje slabosti.".
Heidegger pak piše: "U prostorenju istodobno govori i skriva se neko zbivanje (ein Geschehen). Taj karakter prostorenja i prelako se previđa. I kada ga vidimo, još uvijek ostaje teško odrediv, prije svega dok fizikalno-tehnički prostor vrijedi kao prostor kojega se unaprijed ima držati svako označavanje prostornog (Raumhaften)."
I u jednom i u drugom odlomku ključna je riječ zbivanje. Zbivanje je je jedno od triju općih, najširih značenja glagola i glagolskih imenica - suprotstavlja se radnji i stanju. Zbivanje je isto tako, kako stoji u Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva Rikarda Simeona, naziv za izražaj predodžbe o stanju ili radnji (Verlauf), tj za riječ koja se inače naziva "predikat" i na koju je, kao na središte, pri analiziranju kompleksnog duševnog doživljaja izjave svraćena glavna pažnja. Dakle, možda bi se moglo izvesti da je "izražaj predodžbe o stanju ili radnji" Heideggerovo spominjanje, ono na što je "svraćena glavna pažnja".
Umjetnost ne postoji kao jasna opreka, pa makar i između "neba" i "zemlje", ili prostora i mjesta, nego kao reverzibilan proces. Revezibilan u sebi, kao vječni zvrk, svojevrsni perpetum mobile, ali reverzibilan i kao opažaj, odnosno neopažaj. Heidegerov slabi bitak možda je podudaran s kvantnom fizikom. Mislim da je Heisenberg prvi glasno iznio spoznaju da i sam pokus mijenja predmet ili zbivanje kojima se bavi. Analogno, promatrati stvari, umjetnine, čitati isto tako, znači mijenjati ih "u niima" a tek onda "za sebe". Ukratko, ne postoji esteski doživljaj nego kao sklad koji se raspada ili kao raspadnutost koja se sklada ili koja se, da to tako nazovem, mjesti.
13.01.2009. (23:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Sjećanje je pak, dakako, od Heidegera preuzeo Emil Steiger, u svojim Temeljnim problemima poetike (Grundbegriffe Der Poetik) iz 1946. On je lirski stil, poznato je, u fenomenološkoj redukciji, sveo upravo na njega.
13.01.2009. (23:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Staiger, Emil Staiger. Djelo je u nas preveo Ante Stamać.
13.01.2009. (23:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
Međuigru umjetnosti i prostora valjalo bi promišljati iz iskustva mjesta i predjela.
Umjetnost kao plastika: nikakvo zaposjedanje prostora.
Kiparstvo ne bi bilo nikakvo razračunavanje s prostorom.
Kiparstvo bi bilo otjelovljenje mjesta, koja otvarajući neki kraj i čuvajući ga, oko sebe sabiru ono slobodno što jamči zadržavanje svakoj stvari, a čovjeku obitavanje usred stvari.
kao potporu ovog Heideggerovog oshtrookog zapazanja i jezichkog otjelovljenja (lociranja - Ortung) kiparske umetnosti u Mariovom prevodu (uzgred, volio bih imati original: Heidggerove tekstove prevesti pipav je posao), zanimljivo je napomenuti florentinsku medjuigru, simptom bolesti koja nosi patoloshki naziv Hyperculturamie ili Florentinska bolest. psihijatrjski odjel 'Santa Maria Nuova' bolnice, koja lezi na pola puta izmedju Doma und Gallerie dei Innocenti - a i sama je toliko prepunjena freskama, Madonama i posmrtnim bistama da bi mogla da naplacuje ulaz - posebno leti biva pohodjen hordama kulturnih hodochasnika oprhvanim vrtoglavicom
[
ova bolest prvi put je opisana od strane nekadashnje psihoanaliticharkeove bolnice Grazielle Magherini (to je stvarno ime) , a pod nazivom Stendalov sindrom, kako je Mr. Marie Henry Beile prvi poznati sluchaj i retrojektivno-potenicjalni pacijent. kao ne bash mlad boem, u januaru 1817, on je stajao u crkvi Santa Croche pred Machiavelijevim, Galileovim i Michelangelovim grobom. Nakon toga je zapisao:"Nadjoh se u stanju slichnom ekstazi pri pomisli da sam u Fiorentinni i u blizini grobova takvih velikana. Onda sam dopreo do te tachke odushevljenja, gde se nebeski utisci, kakve nudi umetnost, pare sa stravstvenim osecanjima. kada sam napustio Santu Croche, srce mi je jurilo; izvorishte zivota je presushilo i bojao sam se da cu pasti".
mhm ...
14.01.2009. (00:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Ja tu kopenhagenšku interpretaciju i sve što onda uz to ide pokušavam proučiti svakog desetljeća, podjednako uspješno. Naravno, nakon što sebe obmanem da mi je sada sve jasno, zadovoljno zaboravim kroz godine i to što sam pročitao, i pri kraju dekade pojma nemam u čemu se sastoji princip neodređenosti. Tako se recimo sada kristalno jasno prisjećam opaske o čestoj greški koju osobe koje se s Heisenbergom upoznaju kroz popularnu kulturu čine poistovjećujući princip neodređenosti s tzv. efektom promatrača: efekt promatrača označava promijene koje akt promatranja izaziva na promatranom fenomenu; iz toga se onda izvodi preuranjeni zaključak da samo prisustvo subjekta preinačuje eksperimentalne uvjete, što naprosto znači da nema objektivnosti znanstvenog istraživanja! Heisenberg, čini mi se, nije htio kazati ovo što je, navodno, konzekvenca njegova stava.
Mada se i meni, kao metafora, ova pozicija čini poticajnom: ta, Lečeni, ti dobro znaš ovaj izvod: "O čitatelju kao izvoru teksta na Vaseljeni sam pisao ne jednom, pa i ovako: Riječ je o tome da umnažanje narativnih instanci, kao i prekid toga niza ili njegova infinitezimalnost, postaju alegorijom jedne druge ideje: one o čitatelju kao konačnom izvoru teksta! Umnažanje pripovjednih instanci i nemogućnost dopiranja do prateksta znači tek jedno: izvor nije izvan čitatelja, u fizičkom svijetu, nego je u čitatelju: izvor je 'priče' u čitatelju, jer u 'priči' pronalazimo samo ono što jesmo, tj. ono smo što čitamo! Izvor neke 'priče', pratekst, nije u svijetu, nego u nama: mi se u priči prepoznajemo, kroz priču spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo! Izvor nije pisac, nego čitatelj!"
Pogledaj sada što ti pišeš:"Analogno, promatrati stvari, umjetnine, čitati isto tako, znači mijenjati ih "u niima" a tek onda "za sebe". Ukratko, ne postoji esteski doživljaj nego kao sklad koji se raspada ili kao raspadnutost koja se sklada ili koja se, da to tako nazovem, mjesti."
Dakle, čitati znači mijenjati stvari ne samo kakve su one fűr uns, ako uopće ikada jesu išta samo za nas, nego u njihovoj posebičnosti, u onome što su an sich! A opet, točno bi bilo i kazati da ding postoji samo für uns, i neovisno od toga i nije!
Kant bi se vjerojatno jako znerval da ovo čuje. Pooka također. Dr. Jatogen se već iživcirao, ne jednom, čuvši da je izvor priče čitatelj. Dottore je logički atomist, i on ne odstupa od teze da je priču napisao pisac, da je to jednostavno i lako za shvatiti, i da bi Schrödingerovoj mački stvarno u kutiju, umijesto pjeska, trebalo staviti radioaktivnu supstancu!
Zapravo, ide veljača, i ta bi ti mačka možda mogla pomoći u promišljanju zbivanja, radnji i stanja na razini subatomskih čestica:
Schrödingerova mačka je naizgled paradoksalan misaoni eksperiment kojeg je predstavio Erwin Schrödinger. Eksperiment ilustrira nepotpunost teorije kvantne mehanike kada se prelazi sa subatomskih na makroskopske sustave:
Mačka je smještena u zatvorenu kutiju. Na kutiju je pričvršćena aparatura sa nuklearnom jezgrom i spremnikom smrtonosnog plina. Eksperiment je postavljen tako da postoji vjerojatnost od 50% da će se jezgra raspasti u roku od sat vremena. Ako je raspadne, emitirat će zraku koja će potaknuti upaljač, ispustiti plin u kutiju i ubiti mačku. Prema kvantnoj mehanici, nepromatrana jezgra je superpozicija (mješavina) «raspadnute jezgre» i «neraspadnute jezgre». No, kada se kutija otvori možemo vidjeti samo ili živu mačku / neraspadnuta jezgra ili mrtvu mačku / raspadnuta jezgra. Pitanje je: Kada sustav prestaje postojati kao mješavina stanja i postaje jedno od njih?
Cilj eksperimenta je ilustrirati da je kvantna mehanika nepotpuna bez nekih pravila koja bi opisala kada valna funkcija kolabira te mačka postaje mrtva ili ostaje živa, a nikako mješavina toga.
Fizaka je čudesnija od fizisa, kao što vidiš. Otprilike je to odnos književne teorije i književnosti: prva se odavno emancipirala od druge, i sada živi samostalnim životom, neovisno čak i od činjenice da druga često nastaje kao ilustracija prve. Čak i tada književnost biva po svom najvišem pojmu ono prošlo: oznanstvljena je umjetnost u bitnom, svjetskopovijesno, zaista passe, kako uči dragi GWFH. Možda je stoga zaista moguće kazati da je izvor takve književnosti u čitatelju, jer je svaki čitatelj zapravo istinski pisac djela: samo je rekonstrukcija logike njegova nastajanja autentično čitanje. Itd.itd...(moram nahraniti mačku.)
14.01.2009. (00:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Uvjeren sam da je mačka sita. Možda se pretvorila u mačka? Taj princip neodređenosti je neizbježan. Najme kaj. Radio sam svojedobno u Frankfurtu intervju za Playboy s Ivanom Đikićem, našim liječnikom gastarbajterom, u kojeg Nijemci ulažu milijune da bi tragao za lijekovima protiv karcinoma. U međuvremenu je još napredovao, dali su mu još više novca, ljudi, sredstava i prostora, no i tad je radio s budžetom od nekoliko milijuna eura, s ekipom od pet-šest postdoktoranata, tajnicama, tehničarima. Glavni prostor za praktičan rad bi im je laboratorij volumena omanje tvorničke hale, raspjevan prirodnim svjetlom, u kojem su centralno mjesto zauzele do stropa vapijuće stalaže nakrcane tisućama staklenki, u desecima živopisnih boja, kao kakva zimnica bake-boga. Pitao sam ga da mi u jednoj rečenici odgovori zašto nikad nećemo uspjeti pobijediti rak? Rekao je: "Zato što liječenje samo mijenja bolest, pa čak i razmišljanje o liječenju." Njegova je ocjena da ćemo u idealnoj budućnosti, kad medicina bude operativna na razini atoma, pa i dubljoj, i kad će liječenje biti ciljano isključivo za tog i tog pacijenta, i to isključivo za tu i tu njegovu bolest, karcinom pobjeđivati u tri četvrtine slučajeva.
14.01.2009. (02:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Akuzmata
Igra, kao prvo, u mojoj upotrebi riječi "tragično" niste, izgleda, prepoznali ironiju očitu kao sunce. Možda vas je zaslijepila...
Kao drugo, ja nipošto ne sudim o tragediji civilizacije - ona je evidentna: to nije sud, već puko opažanje nečeg očiglednog, a potom i jednostavno, prilično izravno (ili, kako biste vi akrobatski rekli: razumom podrazumevajuće banalno) izražavanje nezadovoljstva.
Kao treće, vaša konstrukcija o "klimavoj vertikali tumorno-pesimističnih vrednosti" koju ja navodno "senčim" nekakvim "kodom", a koja me "sprečava da sa stanovišta starogrčke tragedije (...) sudim o tragediji civilizacije" sama je toliko klimava da ne mogu a da se slatko ne nasmijem.
14.01.2009. (10:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Akuzmata
Nemanja, naravno da je moguće kazati da je izvor priče čitatelj; štoviše, moguće je takvu tezu i shvatiti, pače i povjerovati u nju (iako je prilično neprecizna, jer bi u tom smislu točnije bilo reći da je logos izvor priče: čovjek, dakle, isprva iščitava logos, a tek ga potom prenosi ispisivanjem / prepričavanjem, što će reći da čitanje prethodi pisanju), ali to je religiozno tumačenje koje ne donosi nikakvu promjenu perspektive; tu nema ni govora o onom neophodnom "prevrednovanju svih vrijednosti" o kojem ste govorili. Usudio bih se reći da je upravo suprotno: postaviti stvari izravno i jasno, reći "pisac je izvor priče" - upravo to bi bila promjena perspektive, upravo to bi bio korak ka prevrednovanju (implicirajući punu piščevu odgovornost za napisano); naime, reći da je čitatelj izvor teksta toliko podsjeća na onaj vjekovni, dobro znani i uhodani govor raznih moćnika, na opasnu, praznu frazu kakva vlastodršca iliti zakonodavca koji, zasljepljujući ljude zavodljivom idejom da su upravo oni izvor zakona, odnosno da je zakon "na njihovu sliku i priliku" te "za opće dobro", otvara sebi golem prostor za manipulaciju.
14.01.2009. (11:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dottore, ne biste vjerovali, ali savršeno se slažemo. Jasno je kao dan da nakon teze: izvor je priče pisac, i antiteze: izvor je priče čitatelj, moramo imati sintezu: izvor je priče pisac (koji je čitatelj), jer povratak na naivnu poziciju početne nevine neposrednosti nije više moguć; uostalom, cijelom svom ovom procesu već svjedočili, on je dovršen, a uzorit mu je oblik Borgesova literature. Teško da u povijesti književnosti imamo sličan primjer: pisca koji je do te mjere ne samo "izvor" svojih priča, nego i njihov sudionik. Gotovo svaka od njih ima naznaku kad je i kako autoru nadošla, a često su same okonosti njena nastanka priča sama. Recimo, spomenuo sam neki dan Emmu Zunz: jedan je od asekata priče činjenica da joj Borgesova obrada - on bi kazao obrada te teme - nije dorasla, "nije ni do koljena". Na stranu sad potankosti te obrade, i je li ona paradigmatična ne samo za taj opus nego i za cijeli ovaj problem (a čini mi se da jest), no to vam je to što tražimo: pisac koji, ako se baš hoće u detalj, pod kraj života i sam traži tu neposrednost, kao Borges u poznim svojim pričama, o čemu nas štoviše izrijekom obaviještava. Samo, vrag je u tome, dragi dottore, što književnost živi od ovoga als ob: čitatelj kao da je izvor priče, a pisac nije ništa manje konvencionalan, ako se u obzir uzme tih par metafora o kojima priča povijest književnosti - evo kako smo 20. rujna o toj temi već na Vaseljeni pisali:
Knjige koje su predmet ove vanvremene zavjere, koje ubijaju, koje truju svoje čitatelje, kao Pavićeva ili Ecova, koje ubijaju već na devetoj strani kod riječi Vebrum caro factum est, zabranjene su knjige! Čitamo ih na vlastitu odgovornost. Tekst tih palimpsesta konačna je verzija glasine prenošene stima mnogih lunatika: prvotne su riječi Marquisa deformirane, ali on ih je i izrekao znajući da konačna riječ mora biti pere-verzija (njegove verzije): Očeva verzija Sinovljeve Riječi. Palimpsest je također vrijedno istumačiti: on je Alef, Univerzum svega što je uopće moguće napisati, cijela jedna Biblioteka već rečenog: Babilonska knjižnica. I o tome je već ovdje pisano, i to je već napisamo: (o tome da je) sve već napisano!
Nema originalnosti, iako svaka priča teče k izvoru, kao Srce tame!
POVRATAK NA IZVOR
Naivnost stava da je "sve već rečeno" ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno.
Originalnost se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, povratak na izvor, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja "Srca tame", jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. "Srce tame" je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. "Srce tame" je tamna komora subjektivnosti, camera obscura svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt. Budući da je slika stvarnosti u tamnoj komori izokrenuta, cijela metafora dobro korespondira sa Hegelovom tezom da je filozofija "izokrenuti svijet". Nije nikakvo čudo da je Orson Welles prvobitno htio ekranizirati upravo Conradovu novelu, ali je umjesto toga snimio "Kanea". "Kane" je ista priča, samo malo drukčija. Umjesto Kurtza Kane.
Ovdje su se svi motivi sklopili u jedan: sve je već rečeno; originalnosti nema ali svako je djelo povratak na izvor; djelo je zabranjeno; zabranjeno je jer knjige ubijaju; knjige ubijaju jer ostavljaju nama traga; ostavljaju tragove...i tu smo na početku Imena ruže. Knjege koja završava riječima: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.
Da bismo sada istražili što sve to znači, trebao bi nam William od Baskervilla. Detektiv.
14.01.2009. (14:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
Doktore, skrusheno priznajem da mi je promakao ironichni otklon u vasem ophodjenju sa pojmom tragichkog: kao prvo, jer ste se, pßo momo mishljenju, nepravedno i nedostatno ostrvili na stare Grke, i kao drugo stoga shto u nashem dobu zaista ne nalazim nishta do te mere celovito, ili uzvisheno, da bi se moglo predochiti tragedijom, ili kao tragichno.
znachenje tragedija najlakshe je shvatiti pomocu paradoksa. jer, sve shto je izvorno (kako je svako dobro pravedno i jednako raspodeljeno), ne pojavljuje se dodushe u svojoj izvornoj snazi vec upravo u svojoj slabosti, tako da uistinu zivotna svetlost i pojavljivanje pripadaju slabosti svake celine. u tragichkom je, pak, znak po sebi beznachajan, bez dejstva, ali se ono izvorno direktno ispoljava. izvorno se, naime, pojavljuje zapravo samo u svojoj slabosti, ali ako je znak sam po sebi postavljen kao beznachajan, i izvorno, skrivena osnova svake prirode, moze se predochiti. predochava li se priroda u svom najslabijem karakteru, onda je, ako predochen u svom najjachem karakteru, i sam znak beznachajan.
smejanje je zdravlje.
14.01.2009. (20:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...