Hölderinovo pesnishtvo josh cheka da ga Nemci poshteno savladaju, da se do njega uzdignu, jer: "Schwer verlässt Was nahe dem Ursprung wohnet, den Ort". (slobodan prevod: Tesko napushta, shto blizu izvora prebiva, mesto.)
Dok sam josh dechak bio, Oslobodio bi me jedan Bog chesto tu Od vriske i grubosti ljudi, Igrao bih se onda bezbedno i dobro Sa cvecem zâbraná, A lahori bi se nebesa Igrali sa mnom.
I kao shto srce Bilja obveseljevash, Kada prema tebi Nezne ruke pruza,
Tako si i moje srce obradovao Oche Heliose! I, kao Endymion, Bio sam tvoj miljenik, Sveta Luno! , O svi vi verni Prijateljstveni bogovi! Da ste samo znali, Kako vas je moja dusha volela!
Istina, u to doba josh ne zvah imenom ja vas, ni vi mene ne Imenovaste ikad, kao sto ljudi se nazivaju Kao da se znaju.
Ipak poznavao vas sam bolje, No shto ikada ljude sam znao, Razumevao ja sam tishinu etra ljudske rechi ne razumeh ikada.
Mene odgoji blagoglasje Carlijajuce dubrave A da volim nauchio sam Ispod cveca.
U okrilju Bogova stasah. (U ruci Bogova odrastoh)
Da ich ein Knabe war...
Da ich ein Knabe war, Rettet' ein Gott mich oft Vom Geschrei und der Rute der Menschen, Da spielt ich sicher und gut Mit den Blumen des Hains, Und die Lüftchen des Himmels Spielten mit mir.
Und wie du das Herz Der Pflanzen erfreust, Wenn sie entgegen dir Die zarten Arme strecken,
So hast du mein Herz erfreut, Vater Helios! und, wie Endymion, War ich dein Liebling, Heilige Luna!
O all ihr treuen Freundlichen Götter! Daß ihr wüßtet, Wie euch meine Seele geliebt!
Zwar damals rief ich noch nicht Euch mit Namen, auch ihr Nanntet mich nie, wie die Menschen sich nennen, Als kennten sie sich.
Doch kannt' ich euch besser, Als ich je die Menschen gekannt, Ich verstand die Stille des Aethers, Der Menschen Worte verstand ich nie.
Mich erzog der Wohllaut Des säuselnden Hains Und lieben lernt' ich Unter den Blumen.
Im Arme der Götter wuchs ich groß.
za Vaseljenu spremni!
03.01.2009. (15:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nema, zaista, na chemu. moje je uzivanje prevoditi H. i obradovati Va-seljake. hahahah sada tek pochinju moje muke. naci formu dostojnu Höldija- uh ... inache, prekjuche /dan uochi objavljivanja Mariovog prevoda Rheine/ pokushavao sam da napravim muzichku pratnju za snimak Heidia koji lomnim, starachkim, ipak odluchno-sigurnim glasom chita Höldia (sa sve vorbemerkung-om- predgovorom); file sam nezavisno od tebe nazvao Heidi liest Höldi. poslacu ti te snimke chim budem zavrshio sa tonsatzom. a sada - josh jedan pokusaj:
Dok sam josh bio dechak , Spasao bi me chesto tu jedan Bog Od dernjave i bicha ljudi, Igrao bih se onda bezbedno i dobro Sa cvecem dubrave, A lahori bi se nebesa Igrali mnome.
I kao srce shto Bilja obveseljevash, Kada prema tebi Pruza nezne ruke
Tako si i moje srce obradovao Oche Heliose! I, kao Endymion, Bio sam tvoj miljenik, Sveta Luno! , O, svi vi verni Blagonakloni bogovi! Da ste samo znali, Kako vas je moja dusha volela!
Istina, u to doba ja josh ne zvah imenom vas, ni vi mene ne Imenovaste ikad, kao ljudi sto se nazivaju Kao da se poznaju.
Pa ipak poznavao vas sam bolje, No shto sam ikada ljude znao, Razumevao ja sam tishinu etra Ljudske rechi ne razumeh ikada.
Mene odgoji blagoglasje Hujeceg luga I da volim nauchio sam Pod cvecem.
U ruci Bogova stasah.
verujem da cu nocas doci sa trecom verzijom koja ce biti kompromis ili prozimanje prve dve.
do tada - budi mi dobar, Nemac!
03.01.2009. (21:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ovi prevodi tichu se zagonetke umetnosti, zagonetke koja je umetnost sama. Daleko je to od pretenzije da se zagonetka reshi; dovoljno je da se ona vidi.
evo josh jednog od mogucih reshenja:
Vaseljeno, izvini.
Kako josh uvek dechak bejah, Spase jedan Bog mene chesto Od dreke i pruta ljudskog. Igrao bih se onda bezbedno i dobro Sa cvecem zabrana, A lahori nebeski Igrashe se mnome.
I kao shto srce Bilja obradujesh, Kada prema tebi nezne ruke pruza,
Tako si moje srce obveselio Oche Heliose! i, kao Endymion, Bio sam tvoj mezimac, Sveta luno!
O svi vi verni Blagonakloni Bogovi! To znadoste vi, Koliko vas moja dusha voleshe.
Istina, u to doba ne zvah josh uvek Vas imenom, ni vi mene Ne imenovaste ikada, kao shto se ljudi nazivaju kao da se poznaju.
Ali poznavah ja vas bolje, nego shto ikada ljude znadoh, Razumeh tishinu etra Ljudske rechi nikada.
Mene odgoji blagoglasje Hujeceg luga A da ljubim nauchih Pod cvecem.
U rukama Bogova ja stasah.
poslednja verzija najvernija je Höldijevoj formi, shto se tiche reda i uzdrzavanja od rechi barem. po meni je poslednja verzija uvek i najbolja, tako da teshko mogu o tome da sudim, a u tvoj izbor imam umirujuce poverenje, koje je pre uverenje da cesh umeti izabrati najbolju od ponudjenih dela ili delova: i sloziti ih kao puzzle. ja bih ipak rekao da je poslednji pokushaj prevoda najbolji mozda zato shto je pogodio odredjeni ton u zalu nad zauvek vremenima proshlim, izmichucim. mislim da sam sada spreman i za Mnemosynu: do sada se nisam imao hrabrosti da se upushtam sa Höldijem, a sada:
Znak mi smo, lishen znachenja Lisheni bola mi smo i bezmalo Govor u tudjini izgubismo - - Cvetove kao i Vodu i osecanje da li sa nama je Bog. ---------------------------------------------------------------------- ------- kada Mnemosynu u stanju budem dostojno da prevedem na nashe krute i neraspevane, zacutacu na svim jezicima: Mnemosyne...
04.01.2009. (03:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ohrabruju me vaši napori, da se i sam okušam u prevođenju, makar priručnom, poezije, s engleskog zasad. Ne usuđujem se još iznositi rezultate, ali obećajem da ću ove godine biti marljiv a vas ću, od prigode do prigode, uzmoliti za strogu provjeru.
04.01.2009. (15:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Blag sam stoga što sam shvatio što bi mogla biti poniznost, jer sam, sad kad gledam sebe kao bilješku o piscu, uvidio da možda ne zaslužujem ni tako sažetu, kakva sadrži samo ime i prezime, godinu i mjesto rođenja te objavljene knjige. Tri su bibliografske jedinice možda previše za ovo što imam. Katkad osjećam da u svako dobro društvo upadnem upravo slučajno, više kao kakva uvjerljiva luda, a svakako ne kao trijezan, ili učen, ili naprosto duhovit čovjek. Čitam ovih dana Vaseljenu, zahvaljujući indeksu što ga je sastavio mladi, bogougodni podupiratelj, probirem, po naslovima, pa se spuštam među komentare. Dalje me vode asocijacije, ako naletim na svoj avatar ili njegovo civilno ime, ja se usredotočim na temu jedino ako u meni budi nelagodu, samo na ona mjesta, balvane prebačene preko neugodnog kanala, preko kojih sam nekad davno prelazio najradije žmireći. Toliko sam puta ovdje bio pošteđen poruge, toliko puta su mi se iz tame, kad bih pričao loše viceve, neki prolaznici ipak javili, glasom vedre sućuti. Uvijek je bilo poticajno boraviti ovdje, na Vaseljeni, kojoj je svatko vjeran po izboru, a od koje putevi, ako ih ikad poželiš potražiti, vode u zanimljive predjele pridruženih duša.
04.01.2009. (20:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Liječeni, ti si u nekoj vrsti religioznog zanosa, što za ovo božićno vrijeme i nije čudno. Volio bih ti nekako pomoći, pa ću ti citirati - između dva Božića, latinskog i grčkog - razliku u shvaćanju Duha Svetoga; riječ je o modelskoj razlici, a spominjem je ne tek izvanjski, kao fus-notu na otajstvo roždenia Xpuctoba, nego prije iz psihologijskih razloga, o kojima ćeš dolje ponešto doznati, a koji su, zbog tvoje očite zanesenosti, ovdje naročito zanimljiv motiv tumačenja tvog sadašnjeg stanja i ponašanja:
"Sveto Pismo opisuje djelovanje Duha Svetoga u različitim slikama, kao što su dah, zrak, oganj, pečat, dar i ljubav. Te slike nastoje prikazati određeni vidik djelovanja i bît jednoga Duha. Različite slike, stoga, mogu voditi do različitih polazišta teoloških shvaćanja. Upravo se to dogodilo prilikom razvoja različitih teoloških nacrta na Istoku i Zapadu. Uvrštavanje izraza filioque u zapadno Vjerovanje učinilo je od teološke razlike dogmatsku razliku. Za shvaćanje ovog spora potrebno je razumjeti različite teologije Duha Svetoga. U latinskoj teologiji postoje dva modela. Osnovni model polazi od moći duše, spoznaje i volje. Otac se u Sinu, svojoj Riječi, spoznaje i izriče, te teži sjediniti sa svojom slikom. I Sin se na isti način posve predaje Ocu. Duh Sveti je međusobna i obostrana ljubav između Oca i Sina, neizrecivo zajedništvo, zagrljaj Oca i Sina prepun uživanja, ljubavi i radosti. To je temeljni poklad latinske pneumatologije, tzv. psihološki model koji je zasnovao Augustin. Drugi model polazi od analize ljubavi te je, također, promišljan od Augustina, a razrađen od Richarda od Sv. Viktora, Bonaventure i franjevačke škole. Polazište jest da u ljubav pripada troje: ljubljeni, ono što je ljubljeno i ljubav sama. U Ocu je ona gratutitus, čisto poklanjanje, u Sinu je debitus et gratuitus, primljeni i darovani dar, a u Duh Svetomu debitus, čisto prihvaćeni dar. Duh Sveti je condilectus, zajednički miljenik Oca i Sina. Ovdje se naglašava izvornost Oca, koji Sinu poklanja ljubav. Tu primljenu ljubav Sin zajedno s Ocem daruje Duhu Svetom. Istočna Crkva polazi od vanjske, izgovorene riječi. Ta vanjska riječ je povezana s dahom, s pokretom zraka. Tako Ivan Damaščanski veli da se "po dahu kad izgovorimo riječ, stvara glas, a tek po glasu smisao riječi postaje pristupačan drugima." Tako, zaključuje on, "imamo analogno kod Boga Odem, Duh koji prati Riječ i otkriva njegovu djelotvornost." Prema Latincima, dakle, Duh izlazi iz međusobne ljubavi, a prema Grcima od Oca. No, jer Duh izlazi od Oca, počiva u Logosu i objavljuje ga, Duh je i po Grcima Duh Sinov. Duh izlazi od Oca, kroz Sina se daruje i biva priman od svakog stvorenja. On stvara po sebi, čini sve onim što jest, posvećuje i drži skupa. Prednost ovakvog poimanja jest dvojaka: čuva položaj Oca da je jedini izvor u božanstvu te je jasnije izrečena usmjerenost Duha na djelovanje u svijetu. Latinsko poimanje krije u sebi opasnost da prikaže kako se Božji život po Duhu Svetome zatvara u sebe, a ne da se otvara svijetu i povijesti."
04.01.2009. (22:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potz fickerment! (jebem li ti lesh oltarski - vrlo slobodan prevod) uh, kakva jeres (za ovo cesh pasti za chitaviH 68% na gematriculatoru).
Nemanja, oshtrico britve (Kinch, you dreadful old jesuit) i ostala draga braco u Hristu, ovo je Euharistija - tijelo i dusha, sto mu gromova. Zapadna i Istochna dogma, naspram teologije i Vjerovanja, privid chitavog bica, bog koji izvire iz Boga: lukav trik - pojashnjavash nam shatro uzgred razliku, chija latinska verzija samo na prvi pogled u dekadenciji, pometnji i zbrci premashuje svoju susjedsku istochnu, shto je samu sebe reducirala na Crkvu, ali tako proshirila polje svojeg defraudirajuceg (obmanjujuceg) delovanja komplikacijom komplikacija. iako u naznakama incestuozna, latinska verzija svakako bolje zvuchi, barem u mojim ushima. Ko slikama opisuje delovanje Duha Svetoga, neumitno je propagandist, poklopac vec date sherpe - ropska zedj i potreba za upechatljivim slikama, kao shtakama razuma, omogucila je urushavanje jedne velike kulture ( ili njih pet) na Velikom Raskrshcu. sada imamo lijechenogkatolika, kamen koji lezi u vodi, ali ostaje suh (Godfather 3 ahahaha)
jedno personalno pitanje: da li Vasha Preosvetljenost mogucnost dogmatske razlike dozivljava kao pomak za svoje doba>?
bog kao personalno reshenje - ahahahahah
05.01.2009. (20:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prema bilo kakvom pokušaju da se bog predoči, podboči kao portret, kao slika, prema svakoj figuraciji štoviše, prema svakoj metafori, realiziranoj ili ne, prema bilo kakvoj perifrazi ali i prema bilo kakvom gramtičkom doživljaju Božanstva, kao kakvoj jednini ili množini, gajim jedino humor. Ne vidim, naime, što je Duh Sveti nego Caspar. Kako ga puku inače "posredovati"? A ako ćemo o apstraktnoj razini, s koje se osluškuje bilo svijeta, na njoj je razgovor o bogu nepotreban. Ujević je često prizivao svoga "unutrašnjeg boga". Tu njegovu valutu podjednako priželjkuju i vjernici i ateisti.
05.01.2009. (23:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Biti lirski pjesnik znači biti strpljiv. Strpljiv prema senzacijama uma, jer njima lirski pjesnik, ako je pjesnik, najprije treba stremiti. Senzacije svijeta su pak ono žito što ga seljaci dopremaju u njegov mlin, koji je popularniji ili manji, škripaviji ili poslovniji. Senzacije uma međutim dolaze odozdo, kad postojano lopatice utapamo u rijeci što će jednog dana presušiti. Zato bi lirski pjesnik prije svega trebao biti zainteresiran za to da neprestano radi. Po svojoj prirodi on je dakako i debelo, gotovo po svojoj biti lakomisleno i lijeno kolo, lopatičar. I mjera je toga lopatičara da se okreće, a ne da stoji, da grabi vodu a ne da misli na žito, nego da juri u rekonstrukciju što većeg broja procesa s tim da od njih zahtijeva minimum nekakvih rezultata. Žito melje voda koja ga pokreće a njega zapravo nema, lirskog pjesnika, osim dok melje, čime postaje dio procesa, možda postupka stvaranja svijeta a možda i neuvjerljivog, klimavog verglanja pred smrt. Pjesničko srce smije brže zakucati, ono smije, štoviše, osjetiti se središtem svemira, kao kakav njegov prominentniji kvazar, ali ono doista smije zaplakati samo nad svojim umom, koji je bijedan i koji se muči da postoji, najbolje dok čita kakvu divnu knjigu ili nad njom razgovara s mrtvim prijateljem kojega je za života zanemarivao. Lirskom pjesniku ima biti prokletstvo to da svijet doživljava literarno, već posredovano, odnekud pristiglo, više već viđeno, pa mu je zato taj svijet čudan, počesto strašan, počesto jezivo hladan, možda koji put i lijep ali eto nikad odbojan. Lirski pjesnik mogao bi opstati mimo riječi, čak i mimo jezika, jer lirika i nije u riječima, ona je sadržaj jednog dinamičnog momenta kakav krasi sve sisavce: blizina toplog tijela roditeljskog nasuprot mogućnosti trenutačne smrti. No međutim upravo zato što gleda preko jezika, lirski pjesnik ustanovljava da drugog alata do njega ne posjeduje. Za njega je jezik krvotok stvarnosti a ono što opisuje, tu stvarnost, on doživljava tako da mu je svejedno je li ta stvarnost doista stvarna ili nije. On sebe može vidjeti kao čovječuljka u velikoj kartonskoj kutiji koju su Arhitekti na brzinu posuli najjeftinijom verzijom snijega, i ne mora da šeta po zaleđenoj Knežiji, posutoj nekim praškom za kojeg ni djeca ne vjeruju da je snijeg. Čovječuljak je u kutiji usamljen. On odozdo možda krišom razmišlja o težini neba. Možda je pokraj njega žena. Tad je on i dramski pjesnik. Onda su oboje sami na svijetu, jedine igračke u kutiji. Zatekne li ih se na raskrsnici od spužvastih stabala njih troje, pjesnik, žena i još netko, situacija će postati epska.
06.01.2009. (00:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nema me
mislim da bi bolja slika bila da im se stavi uže oko vrata, da ne budu tako čvrsto na zemlji, i naravno da se izmakne stolac
03.01.2009. (10:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
uh, sada mogu da dahnem dushom....
Hölderinovo pesnishtvo josh cheka da ga Nemci poshteno savladaju, da se do njega uzdignu, jer:
"Schwer verlässt
Was nahe dem Ursprung wohnet, den Ort".
(slobodan prevod: Tesko napushta, shto blizu izvora prebiva, mesto.)
Dok sam josh dechak bio,
Oslobodio bi me jedan Bog chesto tu
Od vriske i grubosti ljudi,
Igrao bih se onda bezbedno i dobro
Sa cvecem zâbraná,
A lahori bi se nebesa
Igrali sa mnom.
I kao shto srce
Bilja obveseljevash,
Kada prema tebi
Nezne ruke pruza,
Tako si i moje srce obradovao
Oche Heliose! I, kao Endymion,
Bio sam tvoj miljenik,
Sveta Luno!
,
O svi vi verni
Prijateljstveni bogovi!
Da ste samo znali,
Kako vas je moja dusha volela!
Istina, u to doba josh ne zvah
imenom ja vas, ni vi mene ne
Imenovaste ikad, kao sto ljudi se nazivaju
Kao da se znaju.
Ipak poznavao vas sam bolje,
No shto ikada ljude sam znao,
Razumevao ja sam tishinu etra
ljudske rechi ne razumeh ikada.
Mene odgoji blagoglasje
Carlijajuce dubrave
A da volim nauchio sam
Ispod cveca.
U okrilju Bogova stasah.
(U ruci Bogova odrastoh)
Da ich ein Knabe war...
Da ich ein Knabe war,
Rettet' ein Gott mich oft
Vom Geschrei und der Rute der Menschen,
Da spielt ich sicher und gut
Mit den Blumen des Hains,
Und die Lüftchen des Himmels
Spielten mit mir.
Und wie du das Herz
Der Pflanzen erfreust,
Wenn sie entgegen dir
Die zarten Arme strecken,
So hast du mein Herz erfreut,
Vater Helios! und, wie Endymion,
War ich dein Liebling,
Heilige Luna!
O all ihr treuen
Freundlichen Götter!
Daß ihr wüßtet,
Wie euch meine Seele geliebt!
Zwar damals rief ich noch nicht
Euch mit Namen, auch ihr
Nanntet mich nie, wie die Menschen sich nennen,
Als kennten sie sich.
Doch kannt' ich euch besser,
Als ich je die Menschen gekannt,
Ich verstand die Stille des Aethers,
Der Menschen Worte verstand ich nie.
Mich erzog der Wohllaut
Des säuselnden Hains
Und lieben lernt' ich
Unter den Blumen.
Im Arme der Götter wuchs ich groß.
za Vaseljenu spremni!
03.01.2009. (15:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Hvala! Stavit ću tu pjesmu sutra u post.
03.01.2009. (17:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
nema, zaista, na chemu. moje je uzivanje prevoditi H. i obradovati Va-seljake. hahahah
sada tek pochinju moje muke. naci formu dostojnu Höldija- uh ...
inache, prekjuche /dan uochi objavljivanja Mariovog prevoda Rheine/ pokushavao sam da napravim muzichku pratnju za snimak Heidia koji lomnim, starachkim, ipak odluchno-sigurnim glasom chita Höldia (sa sve vorbemerkung-om- predgovorom); file sam nezavisno od tebe nazvao Heidi liest Höldi. poslacu ti te snimke chim budem zavrshio sa tonsatzom. a sada - josh jedan pokusaj:
Dok sam josh bio dechak ,
Spasao bi me chesto tu jedan Bog
Od dernjave i bicha ljudi,
Igrao bih se onda bezbedno i dobro
Sa cvecem dubrave,
A lahori bi se nebesa
Igrali mnome.
I kao srce shto
Bilja obveseljevash,
Kada prema tebi
Pruza nezne ruke
Tako si i moje srce obradovao
Oche Heliose! I, kao Endymion,
Bio sam tvoj miljenik,
Sveta Luno!
,
O, svi vi verni
Blagonakloni bogovi!
Da ste samo znali,
Kako vas je moja dusha volela!
Istina, u to doba ja josh ne zvah
imenom vas, ni vi mene ne
Imenovaste ikad, kao ljudi sto se nazivaju
Kao da se poznaju.
Pa ipak poznavao vas sam bolje,
No shto sam ikada ljude znao,
Razumevao ja sam tishinu etra
Ljudske rechi ne razumeh ikada.
Mene odgoji blagoglasje
Hujeceg luga
I da volim nauchio sam
Pod cvecem.
U ruci Bogova stasah.
verujem da cu nocas doci sa trecom verzijom koja ce biti kompromis ili prozimanje prve dve.
do tada - budi mi dobar, Nemac!
03.01.2009. (21:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
ovi prevodi tichu se zagonetke umetnosti, zagonetke koja je umetnost sama. Daleko je to od pretenzije da se zagonetka reshi; dovoljno je da se ona vidi.
evo josh jednog od mogucih reshenja:
Vaseljeno, izvini.
Kako josh uvek dechak bejah,
Spase jedan Bog mene chesto
Od dreke i pruta ljudskog.
Igrao bih se onda bezbedno i dobro
Sa cvecem zabrana,
A lahori nebeski
Igrashe se mnome.
I kao shto srce
Bilja obradujesh,
Kada prema tebi
nezne ruke pruza,
Tako si moje srce obveselio
Oche Heliose! i, kao Endymion,
Bio sam tvoj mezimac,
Sveta luno!
O svi vi verni
Blagonakloni Bogovi!
To znadoste vi,
Koliko vas moja dusha voleshe.
Istina, u to doba ne zvah josh uvek
Vas imenom, ni vi mene
Ne imenovaste ikada, kao shto se ljudi nazivaju
kao da se poznaju.
Ali poznavah ja vas bolje,
nego shto ikada ljude znadoh,
Razumeh tishinu etra
Ljudske rechi nikada.
Mene odgoji blagoglasje
Hujeceg luga
A da ljubim nauchih
Pod cvecem.
U rukama Bogova ja stasah.
poslednja verzija najvernija je Höldijevoj formi, shto se tiche reda i uzdrzavanja od rechi barem. po meni je poslednja verzija uvek i najbolja, tako da teshko mogu o tome da sudim, a u tvoj izbor imam umirujuce poverenje, koje je pre uverenje da cesh umeti izabrati najbolju od ponudjenih dela ili delova: i sloziti ih kao puzzle. ja bih ipak rekao da je poslednji pokushaj prevoda najbolji mozda zato shto je pogodio odredjeni ton u zalu nad zauvek vremenima proshlim, izmichucim.
mislim da sam sada spreman i za Mnemosynu: do sada se nisam imao hrabrosti da se upushtam sa Höldijem, a sada:
Znak mi smo, lishen znachenja
Lisheni bola mi smo i bezmalo
Govor u tudjini izgubismo
-
- Cvetove kao i Vodu i osecanje
da li sa nama je Bog.
---------------------------------------------------------------------- -------
kada Mnemosynu u stanju budem
dostojno
da prevedem na nashe krute
i neraspevane,
zacutacu na svim jezicima:
Mnemosyne...
04.01.2009. (03:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Ohrabruju me vaši napori, da se i sam okušam u prevođenju, makar priručnom, poezije, s engleskog zasad. Ne usuđujem se još iznositi rezultate, ali obećajem da ću ove godine biti marljiv a vas ću, od prigode do prigode, uzmoliti za strogu provjeru.
04.01.2009. (15:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Blag sam stoga što sam shvatio što bi mogla biti poniznost, jer sam, sad kad gledam sebe kao bilješku o piscu, uvidio da možda ne zaslužujem ni tako sažetu, kakva sadrži samo ime i prezime, godinu i mjesto rođenja te objavljene knjige. Tri su bibliografske jedinice možda previše za ovo što imam. Katkad osjećam da u svako dobro društvo upadnem upravo slučajno, više kao kakva uvjerljiva luda, a svakako ne kao trijezan, ili učen, ili naprosto duhovit čovjek. Čitam ovih dana Vaseljenu, zahvaljujući indeksu što ga je sastavio mladi, bogougodni podupiratelj, probirem, po naslovima, pa se spuštam među komentare. Dalje me vode asocijacije, ako naletim na svoj avatar ili njegovo civilno ime, ja se usredotočim na temu jedino ako u meni budi nelagodu, samo na ona mjesta, balvane prebačene preko neugodnog kanala, preko kojih sam nekad davno prelazio najradije žmireći. Toliko sam puta ovdje bio pošteđen poruge, toliko puta su mi se iz tame, kad bih pričao loše viceve, neki prolaznici ipak javili, glasom vedre sućuti. Uvijek je bilo poticajno boraviti ovdje, na Vaseljeni, kojoj je svatko vjeran po izboru, a od koje putevi, ako ih ikad poželiš potražiti, vode u zanimljive predjele pridruženih duša.
04.01.2009. (20:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Liječeni, ti si u nekoj vrsti religioznog zanosa, što za ovo božićno vrijeme i nije čudno. Volio bih ti nekako pomoći, pa ću ti citirati - između dva Božića, latinskog i grčkog - razliku u shvaćanju Duha Svetoga; riječ je o modelskoj razlici, a spominjem je ne tek izvanjski, kao fus-notu na otajstvo roždenia Xpuctoba, nego prije iz psihologijskih razloga, o kojima ćeš dolje ponešto doznati, a koji su, zbog tvoje očite zanesenosti, ovdje naročito zanimljiv motiv tumačenja tvog sadašnjeg stanja i ponašanja:
"Sveto Pismo opisuje djelovanje Duha Svetoga u različitim slikama, kao što su dah, zrak, oganj, pečat, dar i ljubav. Te slike nastoje prikazati određeni vidik djelovanja i bît jednoga Duha. Različite slike, stoga, mogu voditi do različitih polazišta teoloških shvaćanja. Upravo se to dogodilo prilikom razvoja različitih teoloških nacrta na Istoku i Zapadu. Uvrštavanje izraza filioque u zapadno Vjerovanje učinilo je od teološke razlike dogmatsku razliku. Za shvaćanje ovog spora potrebno je razumjeti različite teologije Duha Svetoga.
U latinskoj teologiji postoje dva modela. Osnovni model polazi od moći duše, spoznaje i volje. Otac se u Sinu, svojoj Riječi, spoznaje i izriče, te teži sjediniti sa svojom slikom. I Sin se na isti način posve predaje Ocu. Duh Sveti je međusobna i obostrana ljubav između Oca i Sina, neizrecivo zajedništvo, zagrljaj Oca i Sina prepun uživanja, ljubavi i radosti. To je temeljni poklad latinske pneumatologije, tzv. psihološki model koji je zasnovao Augustin. Drugi model polazi od analize ljubavi te je, također, promišljan od Augustina, a razrađen od Richarda od Sv. Viktora, Bonaventure i franjevačke škole. Polazište jest da u ljubav pripada troje: ljubljeni, ono što je ljubljeno i ljubav sama. U Ocu je ona gratutitus, čisto poklanjanje, u Sinu je debitus et gratuitus, primljeni i darovani dar, a u Duh Svetomu debitus, čisto prihvaćeni dar. Duh Sveti je condilectus, zajednički miljenik Oca i Sina. Ovdje se naglašava izvornost Oca, koji Sinu poklanja ljubav. Tu primljenu ljubav Sin zajedno s Ocem daruje Duhu Svetom.
Istočna Crkva polazi od vanjske, izgovorene riječi. Ta vanjska riječ je povezana s dahom, s pokretom zraka. Tako Ivan Damaščanski veli da se "po dahu kad izgovorimo riječ, stvara glas, a tek po glasu smisao riječi postaje pristupačan drugima." Tako, zaključuje on, "imamo analogno kod Boga Odem, Duh koji prati Riječ i otkriva njegovu djelotvornost."
Prema Latincima, dakle, Duh izlazi iz međusobne ljubavi, a prema Grcima od Oca. No, jer Duh izlazi od Oca, počiva u Logosu i objavljuje ga, Duh je i po Grcima Duh Sinov. Duh izlazi od Oca, kroz Sina se daruje i biva priman od svakog stvorenja. On stvara po sebi, čini sve onim što jest, posvećuje i drži skupa. Prednost ovakvog poimanja jest dvojaka: čuva položaj Oca da je jedini izvor u božanstvu te je jasnije izrečena usmjerenost Duha na djelovanje u svijetu. Latinsko poimanje krije u sebi opasnost da prikaže kako se Božji život po Duhu Svetome zatvara u sebe, a ne da se otvara svijetu i povijesti."
04.01.2009. (22:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Duha Svetog sam svojedobno fiksirao kao Caspara. Ima tužne okice.
05.01.2009. (17:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
-Introibo ad altare Dei.
Potz fickerment! (jebem li ti lesh oltarski - vrlo slobodan prevod)
uh, kakva jeres (za ovo cesh pasti za chitaviH 68% na gematriculatoru).
Nemanja, oshtrico britve (Kinch, you dreadful old jesuit) i ostala draga braco u Hristu, ovo je Euharistija - tijelo i dusha, sto mu gromova.
Zapadna i Istochna dogma, naspram teologije i Vjerovanja, privid chitavog bica, bog koji izvire iz Boga: lukav trik - pojashnjavash nam shatro uzgred razliku, chija latinska verzija samo na prvi pogled u dekadenciji, pometnji i zbrci premashuje svoju susjedsku istochnu, shto je samu sebe reducirala na Crkvu, ali tako proshirila polje svojeg defraudirajuceg (obmanjujuceg) delovanja komplikacijom komplikacija. iako u naznakama incestuozna, latinska verzija svakako bolje zvuchi, barem u mojim ushima. Ko slikama opisuje delovanje Duha Svetoga, neumitno je propagandist, poklopac vec date sherpe - ropska zedj i potreba za upechatljivim slikama, kao shtakama razuma, omogucila je urushavanje jedne velike kulture ( ili njih pet) na Velikom Raskrshcu. sada imamo lijechenogkatolika, kamen koji lezi u vodi, ali ostaje suh (Godfather 3 ahahaha)
jedno personalno pitanje: da li Vasha Preosvetljenost mogucnost dogmatske razlike dozivljava kao pomak za svoje doba>?
bog kao personalno reshenje - ahahahahah
05.01.2009. (20:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Prema bilo kakvom pokušaju da se bog predoči, podboči kao portret, kao slika, prema svakoj figuraciji štoviše, prema svakoj metafori, realiziranoj ili ne, prema bilo kakvoj perifrazi ali i prema bilo kakvom gramtičkom doživljaju Božanstva, kao kakvoj jednini ili množini, gajim jedino humor. Ne vidim, naime, što je Duh Sveti nego Caspar. Kako ga puku inače "posredovati"? A ako ćemo o apstraktnoj razini, s koje se osluškuje bilo svijeta, na njoj je razgovor o bogu nepotreban. Ujević je često prizivao svoga "unutrašnjeg boga". Tu njegovu valutu podjednako priželjkuju i vjernici i ateisti.
05.01.2009. (23:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Biti lirski pjesnik znači biti strpljiv. Strpljiv prema senzacijama uma, jer njima lirski pjesnik, ako je pjesnik, najprije treba stremiti. Senzacije svijeta su pak ono žito što ga seljaci dopremaju u njegov mlin, koji je popularniji ili manji, škripaviji ili poslovniji. Senzacije uma međutim dolaze odozdo, kad postojano lopatice utapamo u rijeci što će jednog dana presušiti. Zato bi lirski pjesnik prije svega trebao biti zainteresiran za to da neprestano radi. Po svojoj prirodi on je dakako i debelo, gotovo po svojoj biti lakomisleno i lijeno kolo, lopatičar. I mjera je toga lopatičara da se okreće, a ne da stoji, da grabi vodu a ne da misli na žito, nego da juri u rekonstrukciju što većeg broja procesa s tim da od njih zahtijeva minimum nekakvih rezultata. Žito melje voda koja ga pokreće a njega zapravo nema, lirskog pjesnika, osim dok melje, čime postaje dio procesa, možda postupka stvaranja svijeta a možda i neuvjerljivog, klimavog verglanja pred smrt.
Pjesničko srce smije brže zakucati, ono smije, štoviše, osjetiti se središtem svemira, kao kakav njegov prominentniji kvazar, ali ono doista smije zaplakati samo nad svojim umom, koji je bijedan i koji se muči da postoji, najbolje dok čita kakvu divnu knjigu ili nad njom razgovara s mrtvim prijateljem kojega je za života zanemarivao. Lirskom pjesniku ima biti prokletstvo to da svijet doživljava literarno, već posredovano, odnekud pristiglo, više već viđeno, pa mu je zato taj svijet čudan, počesto strašan, počesto jezivo hladan, možda koji put i lijep ali eto nikad odbojan.
Lirski pjesnik mogao bi opstati mimo riječi, čak i mimo jezika, jer lirika i nije u riječima, ona je sadržaj jednog dinamičnog momenta kakav krasi sve sisavce: blizina toplog tijela roditeljskog nasuprot mogućnosti trenutačne smrti. No međutim upravo zato što gleda preko jezika, lirski pjesnik ustanovljava da drugog alata do njega ne posjeduje. Za njega je jezik krvotok stvarnosti a ono što opisuje, tu stvarnost, on doživljava tako da mu je svejedno je li ta stvarnost doista stvarna ili nije. On sebe može vidjeti kao čovječuljka u velikoj kartonskoj kutiji koju su Arhitekti na brzinu posuli najjeftinijom verzijom snijega, i ne mora da šeta po zaleđenoj Knežiji, posutoj nekim praškom za kojeg ni djeca ne vjeruju da je snijeg. Čovječuljak je u kutiji usamljen. On odozdo možda krišom razmišlja o težini neba. Možda je pokraj njega žena. Tad je on i dramski pjesnik. Onda su oboje sami na svijetu, jedine igračke u kutiji. Zatekne li ih se na raskrsnici od spužvastih stabala njih troje, pjesnik, žena i još netko, situacija će postati epska.
06.01.2009. (00:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Najteže je pak biti ilirski pesnik.
06.01.2009. (09:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...