Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • Stelina mama

    Nevjerojatno je kako nam se sada misli, razmišljanja i kutevi gledanja na neke stvari poklapaju do u tančinu, do svakog slova....
    Mene su ljutile forwarduše....
    A najviše sam ljuta, ma ne zapravo ljuta, već mi više smuče poruke moje vlastite šire obitelji koji me se sjete na Božić ili Uskrs ili Novu godinu... A pitanje je zapravo sjete me li se uopće ili sam "čestitku" dobila samo jer sam u adresaru.... To odrađivanje posla, to prijetvorno ispunjavanje obaveza....znaš ono.....sedamnaest poruka o jednom trošku.......užas.

    avatar

    03.01.2009. (00:46)    -   -   -   -  

  • emocija

    Da, upravo ti i takvi forwaraši. Imaju nas u u e-adresaru i šalju takve stvari od kakvih mi se smučilo. Ljutio se tko od njih ili ne, ali je moje mišljenje jasno izrečeno u postu: pogrešku mogu oprostiti, namjeru ne, glupost ne. Imaju li mozak, razmišljaju li, stave li se u našu kožu? A da ih pitaš, da im u takvoj čestitki odgovoriš sa upitom: Bi li draga moja ili dragi moj voljela/volio primati takve "čestitke" a da ti djeca poginu, umru...? Kad bi samo uključili mali dio moždanih vijuga i zamislili, ZAMISLILI tek situaciju???

    avatar

    03.01.2009. (09:36)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Nitko se ne stavlja u našu kožu... lakše je okrenuti glavu i poslati i glupost, i eto obavili su svoju dužnost... Nisu ni svjesni koliko težine ima riječ SRETNA/O u šta uoće znači riječ za nas neke obitelj... za nas koji je više nemamo, i koji smo zbog nekih drugih ponovo ostali samo muž i žena... Jedna meni draga osoba rekla je jednom prilikom da se ljudi po njoj djele na one koji vide do nosa i oni dalje od nosa... Tragedija je samo što ih je puno više onih koji vide do nosa...

    avatar

    03.01.2009. (10:11)    -   -   -   -  

  • titanik2

    O drage moje nek je samo prošlo.Strašna je tolika ljudska površnost ,bezosjećajnost ne znam ni sama kako bih to nazvala.Roditeljima koji su pokopali svoje dijete zaželjeti u 2009.godini 365 dana sreće i k tome još DOBAR PROVOD pa to stvarno nema veze s pameću.A i oni su roditelji i imaju svoju djecu.Pitam se imaju li i mozga i srca.Još osjećam tugu i bijes.Zar se ne mogu postaviti u našu situaciju jer se ja postavljam da je obrnuto i samo luda bi takvo nešto mogla napisati.Užas.

    avatar

    03.01.2009. (23:58)    -   -   -   -  

  • emocija

    Upravo sam sada slušala Žarka Puhovskog koji je odlično upotrijebio termin nametnug veselja: Teror obaveznog veselja. Teror. To smo proživljavali tijekom prošlog mjeseca a kad se primjenjuje sila onda je muka još gora. Nemamo izbora osim zaklopiti oči, zatvoriti um, pobijeći u nestvarnost. Vjerujem da puno toga ide po inerciji pa i te novogodišnje čestitke. Ali je nezamislivo da ih izriču ljudi, dakle misaona bića. Valjda bi trebalo promisliti prije no što sjednu za papir ili kompjutor ( pa i to je svojevrsni papir) i kad krenu pisati i kad krenu slati. Prije no što im se klik miša usmjeri na "send" promisle li ta misaona bića tko je s druge strane i kako će primiti poslate riječi. A ako to nisu u stanju onda sumnjam u njihovu misaonost. Ne usudim se izreći riječ koja bi najbolje ocrtala njihovu emociju ( ako ZNAJU ŠTO pišu i KOME upućuju) - zloba.

    avatar

    04.01.2009. (11:20)    -   -   -   -  

  • Psiho

    U tekstovima i komentarima čitam ljutnju na neosjetljivost nekih. Ja bih dodao da ima mnogih koji u ovom razdoblju očajno žele i sebi i drugima veselje, radost, opuštenost i zadovoljstva, i sve ljude poistovjete sa samima sobom. I siguran sam da u njima nema zlobe. A ponekad spomenete da se sada razlikujete od samih sebe od prije tih tragičnih događaja i možda ne treba zaboraviti da ste, možda, bile u grupi onih koji su slali svima čestitke, čak i onima koje dugo nisu čuli ni vidjeli. Ono čega se ja sjetim u ova vremena je da ima dosta neisporučenih čestitki jer ih oni kojima su poslane, ne mogu primiti.
    Ja želim Emociji i osobama sličnog gubitka dane koje će lakše podnositi bez svojih voljenih. (Čak ostajem na nadimku a ne na imenu osobe, ipak je ovo blog koji potpisuje Emocija.)

    avatar

    04.01.2009. (21:55)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Psiho - Naravno da smo bile u grupi onih koji su slali čestitke i svima željele veselje, sreću, ljubav, zdravlje....Ja sigurno jesam, ALI - moje su čestitke bile personalizirane, pomno odabrane i uglavnom ručno rađene, pogotovo od kad sam to mogla sa svojom djecom raditi. Isto tako su bile upućene svakom drugačije riječi. Nikada mi ni u ludilu ne bi palo na pamet poslati nekome tko je izgubio dijete riječi Sretan vam Božić.........to je ako nećete zloba, a onda u najmanju ruku totalna neosjetljivost i bezdušnost. Malo takta i biranih riječi, malo zaustaviti dah i pomisliti kome se pišu želje, ne bi bilo na odmet. A da ne pričam o SMS željama....
    Da, ni moja Stela više nikada u životu neće primiti ni poslati nikome čestitku. Moja Stela je mrtva.

    avatar

    04.01.2009. (22:21)    -   -   -   -  

  • emocija

    Riječ: zloba, sam upotrijebila samo u kontekstu nerazumijevanja motiva ljudi, kao misaonih ljudi koji, ponavljam, ZNAJU da je čestitka takvog sadržaja upućena osobi/osobama koje su izgubile ono najdragocjenije na svijetu a to je dijete. Nemam bolje riječi, ne znam što bi mogao biti motiv, što stoji zapravo iza namjere pisanja i namjere slanja. A s osobama koje su izgubile svoje dijete (iako je tih bilo jako malo, kao što je istina i da je nas mnogo manje od onih drugih, negubitnika) sam suosjećala duboko, iz srca, osjećajući težinu bola. Nikada im također nisam uputila riječi koje bi značile samo: bla, bla.... a čula sam ih puno puta. Ono što očekujem od gore spomenutih ljudi je samo malo promišljanja prije navedenih radnji. Ili da šute, za mnoge je to bolje.

    avatar

    05.01.2009. (00:29)    -   -   -   -  

  • pavloska

    Kod nas je danas Bozic... svi se raduju a radujem se i ja...ali moje su misli i sa onima koji se ne raduju. Imam ja kolegicu koja je izgubila svoju kcer u saobracajnoj nezgodi pre 4 god. Ja ne znam kako objasniti ali nekako smo se nas dve posebno povrzali posle te tragedije...ja sam uvjek za nju slobodna, u svako vreme, bez razlike jeli praznik ili obican dan... da je saslusam, da placem sa njom, da govorimo o njenoj Viki, da podelim bar malo tugu... bar malo jer je ta tuga neizmerna...ta njena tuga... Kaze meni ona jednom, da sam joj ja rekla u nekoj prilici da joj ne mozemo puno pomoci, da cemo svi otici u nasim domovima i da cemo ziveti sa svim nasim radostima, veseljima, tugovanja... ali da ce ona ostati da kuka, da zali, da place...jer je majka koja je izgubila svoje cedo, a od te boli se umire... znam kako je tugovala moja pokojna mati koja je izgubila 3 male bebe pre nego je rodila mene... i jos kaze da to nece nikada zaboraviti, jer je to istina..... izvinjavam se ako nesto nisam pravilno iskazala, bas zbog mog nedovoljnog poznavanja vaseg jezika, ali mislim da cete me razumjeti.
    Bas zbog svega ovoga ja ti nisam nikako mogla uputiti nikakvu cestitku, ni u obicnom komentaru na drugom sajtu... a sto ti reci...koju ti srecu pozeleti...... tebi je srce rasparano...
    Ja danas placem...iskreno...

    avatar

    07.01.2009. (12:09)    -   -   -   -  

  • emocija

    Dragoj J. (Pavloskoj) kao svim slučajnim ili namjernim posjetiteljima ovog bloga i ovoga posta:
    eto, to su riječi, koje nama roditeljima, majkama ili mamama nedostaju i koje, kad su nam upućene, bude osjećaj da je netko, tko ujedno nije doživio takovu tragediju, uz nas i da iskreno suosjeća s našom boli. Riječi iz zadnjega posta su upućene onima koji ne prepoznaju, ili još gore, koji "ofrlje" upućuju čestitke roditeljima - gubitnicima, ne misleći pri tome apsolutno kakav će dojam one izazvati. A trebali bi jer je većina od njih u ulozi roditelja. A u pretposljednjem sam komentaru navela da bi za takve bilo bolje da jednostavno šute, ili odšute. Bilo bi lakše i nama i njima.
    Riječi svoje virtualne prijateljice Pavloske doživljavam kao riječi " s mjerom" i stvarno, tamo gdje mi je mogla uputiti čestitku, nije, i na tome sam joj zahvalna. Prevelik je gubitak, prevelika je bol. Na isti su način reagirale meni najbliže prijateljice jer jednostavno - znaju. Što bi meni više ikada u životu trebalo predstavljati sreću?

    avatar

    07.01.2009. (16:17)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...