"....To je, dakle, to, pomislilo je u meni. To je najgore što mi se moglo dogoditi i događa se sada. Tamo iza mene umire naše dijete. Još malo i zauvijek će nestati. Znao sam, ali nisam osjećao. Više ništa nisam osjećao. Postao sam kamen, mogao sam se još samo razbiti." A ja čekam taj prasak razbijenoga; možda ću konačno shvatiti, možda će to konačno biti odluka. Evo riječi koje na divan i suptilan način pokazuju naše duševno, pa i tjelesno stanje. Svi proživljavamo isto; dobivši dar od neba, otkrivši ljiljan, gubitak je još strašniji.
01.01.2009. (21:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ivana
Od srca vam želim da u ovoj godini pronađete svoj mir, da vam dani budu ispunjeni toplinom i radošću... Sve najbolje!!!
depresivka.blogspot.com
01.01.2009. (23:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Sve je još ovdje. Odjeća, vrtić, kolijevka. Za slučaj da. Za slučaj da sve počiva na zabludi."
Ja sam sebe našla u ovom dijelu.........
02.01.2009. (19:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Draga moja Sandra, jako dirljiv tekst i iznenađujuće da ga je pisao jedan tata, jer je sve tako osjećajno opisano, a tate najčešće osjećaje skrivaju, pate u sebi, šutke...Ova rečenica na koju se osvrćeš stvarno kao da opisuje tebe. Tako i ti još čuvaš Steline stvari, kao da čekaš da se vrati. Kako bi uopće nešto njeno mogla baciti, dati nekome, nešto što je ona nosila, dirala, ne mogu to ni zamisliti. Znam da bi tebi to izgledalo kao da si je zaboravila, da si je se odrekla. Ma kako to nerealno zvučalo, ali kao da bi time potvrdila, priznala da se ona nikada više neće vratiti. Ovako se čini da je ona tu negdje, vani, na izletu, bilo gdje. Draga moja Sandra, ne mogu uopće niti zamisliti što ti osjećaš, kako sve to proživljavaš, kakva to mora biti patnja, bol, kako ti se život izmijenio u trenu, uništio...Kako svi vi nesretni roditelji živite bez svoje djece, ne znam, užasno teško, to sigurno i znam da zbog toga osjećate grižnju savjesti, jer vam se čini nepravedno i nemoguće da vi živite, a vaše dijete ne. Osjećate da ste i vi morali umrijeti istog trena kad i vaše dijete, jer ne smijete živjeti dalje, kad vaše dijete ne živi. Kako sam kroz ovaj blog saznala za još mnoge nesretne obitelji, shvaćam sada onu staru (čini mi se Tolstojevu) rečenicu da su sve sretne obitelji sretne na isti način, a nesretne su nesretne svaka na svoj način. Vidim toliko različitih sudbina, različitih proživljavanja najveće tragedije koja se može nekome dogoditi, a to je da roditelj ostane bez djeteta, različitog izražavanja boli, ali kroz sve te sudbine se provlači ista nemoguća bol i čežnja za izgubljenim djetetom. Svjesna sam toga da mi ostali ne možemo ni približno znati kako se vi osjećate, iako možemo pretpostaviti da je to nešto nadnaravno teško i nepodnošljivo i da su svi savjeti koje vam daju oni koji takvo nešto nisu proživjeli, u najmanju ruku smiješni, ako ne i uvredljivi, a znam da ste ih svi vi dobili puno, uglavnom od ljudi koji sve olako shvaćaju, pa tako i ovakve velike tragedije i da uopće nisu svjesni što govore, a nije ih baš ni briga. Ti si za Stelu učinila nešto iznimno, a to je ovaj blog zahvaljujući kojemu ju je upoznalo tako puno ljudi, pokazao nam je da je bila stvarno posebna i taknula nas je jako njena sudbina. Pročitala sam što si napisala na drugom Stelinom spomenaru, kako vrijeme sada računate po tome da li se nešto dogodilo dok je Stela bila još s vama ili poslije. Ona će zauvijek ostati vaše mjerilo sreće, jer ste tada bili svi na okupu i sretni, a sada svi troje patite svatko na svoj način i bez nje se osjećate vrlo usamljeno. Eh, da ona može osjetiti tu silnu ljubav i da može znati koliko patite za njom....
voli te puno Vesna
03.01.2009. (08:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Mila moja, rasplakao me ovaj post zbog realnosti svega izjavljenog... Uistinu mi, roditelji, u ovom prokletom životu imamo iste misli, a ista bol nas veže i odvratna spoznaja da ih nema koja nam je u mozgu jasna ali u srcu nikako, nikada...
Ušli smo u 2009. godinu i nisam bila svijesna, nisam shvatila da je toliko prošlo, tek jedan pogled jutros na kalendar i ugledam- 3.1.2009. je iz mene jednostavno izbacio svu silinu boli, još jedna godina je bez njega, JOŠ SE NIJE VRATIO a ne može toliko izbivati pa zar nezna koliko ga volim i trebam? Zar nezna kako je teško bez njega i kako više ništa nema smisla? Kako bol razdire jer mog sina nema, moje mrvice prekrasne, nema jednostavno.... I kako svijet može i dalje postojati? Kako se Zemlja može i dalje okretati kad nema njega? Tko je dopustio ovome svijetu da ide dalje kada je moj sin, KADA SU NAŠA DJEČICA ostala negdje u prošlosti za nas tako stvarna a za druge izgubljena i zaboravljena, ružna uspomena ostavljena negdje daleko...
Kako nas oni ne razumiju? Nama život ne ide dalje...
Voli te i grli tvoja prijateljica i sestra po boli...
D.
03.01.2009. (13:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vesna draga, bol i patnj su sada naša konstanta, samo što se mi to naučimo prikrivati, jer inače ne bi mogli više opstati u svojem okružju, obitelji, radnom mjestu, zajednici.... samo nas ponekad preplavi tako da se ne da zaustaviti i onda ja vidim preplašene poglede, širom otvorene oči i upitnike iznad glava.......kao da se pitaju: Što joj je odjednom, pa tako se dobro nosila ili držala do sad...... ne shvaćaju ljudi....da to ne prolazi.....da se nismo vratili.......da nismo više oni stari i nikada nećemo biti...o našoj djeci oni više ne razmišljaju....oni su ih ostavili u prošlosti.....sad žele samo da na nama to više ne vide.....da ih ne podsjećamo na smrt... Ne govorim ovdje o svojim bliskim ljudima, prijateljima.....oni koji su tako razmišljali jednostavno su nas ostavili.......i Stelu i nas su ostavili u svojoj prošlosti i vjerojatno se trude da nas zaborave... Ako nas slučajno susretnu taj dan je za njih uništen....probudimo u njima nešto što su tako silno željeli potisnuti, jer se jednostavno ne mogu s tim nositi...
Ali uz bol i patnju jako, ali zaista jako, je izražen osjećaj ČEŽNJA.
Ta čežnja za fizičkim dodirom, za glasom, za rukama, za životom svog djeteta....bilo ono maleno ili već odraslo....... još najviše razdire i um i dušu.......
03.01.2009. (14:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Sandra, šta da ti poželim? Zdravlje za tebe i tvoju obitelj. Toplo srca kad se Stelina sekica smiješi, kad je imala dobar dan ... No jednu želju čuvam uvijek u srcu za tebe. A to se prošle godine nije ispunilo. Želim pravdu za tvoju malenu. Vjerovali mi ili ne u nebesa, mi znamo da su naši voljeni Anđeli. Jer ideja tih bića je tako bliska ljubavi koju su imali za nas i koju mi imamo za njih. Čuvaj se
11.01.2009. (02:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ostavljam pozdrav, zagrljaj i suzu... uvijek mislim na vas, u sreći i u nesreći, nikad mi Stela ne izlazi iz glave, kao da njoj sve ovo dugujem, još od onog prežalosnog dana imam taj osjećaj.
12.01.2009. (13:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Snježana draga, puno ti hvala za preporuku ove knjige...
Sandra
01.01.2009. (16:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Snježana
"ona je jednostavno previše za samo jedno ime."
Da, to je naša Stela, jedina i neponovljiva…nikad zaboravljena i nikad prežaljena.
Koračam s tobom, mila moja Sandra,
kao ruka u ruci dijelimo toplinu suza, drhtaje boli i beskrajnu prazninu u srcu.
Voli te puno tvoja prijateljica
01.01.2009. (20:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Danijela
Draga Sandra znajte da sam u mislima s vama.
01.01.2009. (20:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
"....To je, dakle, to, pomislilo je u meni. To je najgore što mi se moglo dogoditi i događa se sada. Tamo iza mene umire naše dijete. Još malo i zauvijek će nestati. Znao sam, ali nisam osjećao. Više ništa nisam osjećao. Postao sam kamen, mogao sam se još samo razbiti." A ja čekam taj prasak razbijenoga; možda ću konačno shvatiti, možda će to konačno biti odluka. Evo riječi koje na divan i suptilan način pokazuju naše duševno, pa i tjelesno stanje. Svi proživljavamo isto; dobivši dar od neba, otkrivši ljiljan, gubitak je još strašniji.
01.01.2009. (21:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ivana
Od srca vam želim da u ovoj godini pronađete svoj mir, da vam dani budu ispunjeni toplinom i radošću... Sve najbolje!!!
depresivka.blogspot.com
01.01.2009. (23:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
"... Imala sam život u rukama, a sad je on dobio mene u ruke...."
02.01.2009. (18:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
"Sve je još ovdje. Odjeća, vrtić, kolijevka. Za slučaj da. Za slučaj da sve počiva na zabludi."
Ja sam sebe našla u ovom dijelu.........
02.01.2009. (19:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Draga moja Sandra,
jako dirljiv tekst i iznenađujuće da ga je pisao jedan tata, jer je sve tako osjećajno opisano, a tate najčešće osjećaje skrivaju, pate u sebi, šutke...Ova rečenica na koju se osvrćeš stvarno kao da opisuje tebe. Tako i ti još čuvaš Steline stvari, kao da čekaš da se vrati. Kako bi uopće nešto njeno mogla baciti, dati nekome, nešto što je ona nosila, dirala, ne mogu to ni zamisliti. Znam da bi tebi to izgledalo kao da si je zaboravila, da si je se odrekla. Ma kako to nerealno zvučalo, ali kao da bi time potvrdila, priznala da se ona nikada više neće vratiti. Ovako se čini da je ona tu negdje, vani, na izletu, bilo gdje.
Draga moja Sandra, ne mogu uopće niti zamisliti što ti osjećaš, kako sve to proživljavaš, kakva to mora biti patnja, bol, kako ti se život izmijenio u trenu, uništio...Kako svi vi nesretni roditelji živite bez svoje djece, ne znam, užasno teško, to sigurno i znam da zbog toga osjećate grižnju savjesti, jer vam se čini nepravedno i nemoguće da vi živite, a vaše dijete ne. Osjećate da ste i vi morali umrijeti istog trena kad i vaše dijete, jer ne smijete živjeti dalje, kad vaše dijete ne živi. Kako sam kroz ovaj blog saznala za još mnoge nesretne obitelji, shvaćam sada onu staru (čini mi se Tolstojevu) rečenicu da su sve sretne obitelji sretne na isti način, a nesretne su nesretne svaka na svoj način. Vidim toliko različitih sudbina, različitih proživljavanja najveće tragedije koja se može nekome dogoditi, a to je da roditelj ostane bez djeteta, različitog izražavanja boli, ali kroz sve te sudbine se provlači ista nemoguća bol i čežnja za izgubljenim djetetom. Svjesna sam toga da mi ostali ne možemo ni približno znati kako se vi osjećate, iako možemo pretpostaviti da je to nešto nadnaravno teško i nepodnošljivo i da su svi savjeti koje vam daju oni koji takvo nešto nisu proživjeli, u najmanju ruku smiješni, ako ne i uvredljivi, a znam da ste ih svi vi dobili puno, uglavnom od ljudi koji sve olako shvaćaju, pa tako i ovakve velike tragedije i da uopće nisu svjesni što govore, a nije ih baš ni briga. Ti si za Stelu učinila nešto iznimno, a to je ovaj blog zahvaljujući kojemu ju je upoznalo tako puno ljudi, pokazao nam je da je bila stvarno posebna i taknula nas je jako njena sudbina. Pročitala sam što si napisala na drugom Stelinom spomenaru, kako vrijeme sada računate po tome da li se nešto dogodilo dok je Stela bila još s vama ili poslije. Ona će zauvijek ostati vaše mjerilo sreće, jer ste tada bili svi na okupu i sretni, a sada svi troje patite svatko na svoj način i bez nje se osjećate vrlo usamljeno. Eh, da ona može osjetiti tu silnu ljubav i da može znati koliko patite za njom....
voli te puno Vesna
03.01.2009. (08:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Mila moja, rasplakao me ovaj post zbog realnosti svega izjavljenog... Uistinu mi, roditelji, u ovom prokletom životu imamo iste misli, a ista bol nas veže i odvratna spoznaja da ih nema koja nam je u mozgu jasna ali u srcu nikako, nikada...
Ušli smo u 2009. godinu i nisam bila svijesna, nisam shvatila da je toliko prošlo, tek jedan pogled jutros na kalendar i ugledam- 3.1.2009. je iz mene jednostavno izbacio svu silinu boli, još jedna godina je bez njega, JOŠ SE NIJE VRATIO a ne može toliko izbivati pa zar nezna koliko ga volim i trebam? Zar nezna kako je teško bez njega i kako više ništa nema smisla? Kako bol razdire jer mog sina nema, moje mrvice prekrasne, nema jednostavno....
I kako svijet može i dalje postojati? Kako se Zemlja može i dalje okretati kad nema njega? Tko je dopustio ovome svijetu da ide dalje kada je moj sin, KADA SU NAŠA DJEČICA ostala negdje u prošlosti za nas tako stvarna a za druge izgubljena i zaboravljena, ružna uspomena ostavljena negdje daleko...
Kako nas oni ne razumiju? Nama život ne ide dalje...
Voli te i grli tvoja prijateljica i sestra po boli...
D.
03.01.2009. (13:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Vesna draga,
bol i patnj su sada naša konstanta, samo što se mi to naučimo prikrivati, jer inače ne bi mogli više opstati u svojem okružju, obitelji, radnom mjestu, zajednici....
samo nas ponekad preplavi tako da se ne da zaustaviti i onda ja vidim preplašene poglede, širom otvorene oči i upitnike iznad glava.......kao da se pitaju: Što joj je odjednom, pa tako se dobro nosila ili držala do sad......
ne shvaćaju ljudi....da to ne prolazi.....da se nismo vratili.......da nismo više oni stari i nikada nećemo biti...o našoj djeci oni više ne razmišljaju....oni su ih ostavili u prošlosti.....sad žele samo da na nama to više ne vide.....da ih ne podsjećamo na smrt...
Ne govorim ovdje o svojim bliskim ljudima, prijateljima.....oni koji su tako razmišljali jednostavno su nas ostavili.......i Stelu i nas su ostavili u svojoj prošlosti i vjerojatno se trude da nas zaborave...
Ako nas slučajno susretnu taj dan je za njih uništen....probudimo u njima nešto što su tako silno željeli potisnuti, jer se jednostavno ne mogu s tim nositi...
Ali uz bol i patnju jako, ali zaista jako, je izražen osjećaj ČEŽNJA.
Ta čežnja za fizičkim dodirom, za glasom, za rukama, za životom svog djeteta....bilo ono maleno ili već odraslo....... još najviše razdire i um i dušu.......
03.01.2009. (14:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Draga D.
pokušala sam ti pisati mailom, ali je sandučić pun pa mi se poruke vraćaju,
drago mi je da si se javila....
03.01.2009. (14:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Mila, da, nisam bila mnogo vremena na internetu pa mi se nakupilo raznih čudnih poruka, ali sada sam to sve pobrisala i možeš pokušati sada...
Grlim te
03.01.2009. (16:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Evo, poslala sam ti mail sa druge adrese, neznam zašto mi stara adresa ne radi više...
04.01.2009. (13:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stiv Naglav
Ostavljam vam tople pozdrave!
08.01.2009. (16:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
7 dana
Draga Sandra,
šta da ti poželim? Zdravlje za tebe i tvoju obitelj. Toplo srca kad se Stelina sekica smiješi, kad je imala dobar dan ... No jednu želju čuvam uvijek u srcu za tebe. A to se prošle godine nije ispunilo. Želim pravdu za tvoju malenu.
Vjerovali mi ili ne u nebesa, mi znamo da su naši voljeni Anđeli. Jer ideja tih bića je tako bliska ljubavi koju su imali za nas i koju mi imamo za njih.
Čuvaj se
11.01.2009. (02:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
ostavljam pozdrav, zagrljaj i suzu... uvijek mislim na vas, u sreći i u nesreći, nikad mi Stela ne izlazi iz glave, kao da njoj sve ovo dugujem, još od onog prežalosnog dana imam taj osjećaj.
12.01.2009. (13:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...