Komentari

medjugorskiglas.blog.hr

Dodaj komentar (5)

Marketing

  • Ne izgubiti nadu

    Suosjecam sa Vama. Veliki su to izljevi osjecaja i ganuca. Ljudski je zaliti Takvog prijatelja i tako veliku u duhu i dragu osobu. Izletjeti iz okova nasega bica i uroniti duboko u molitvu i sjediniti se u molitvi sa dragom Ljubicom, osjetiti blizinu i podjeliti radost. Nikakva tama nece nadvladati svjetlost. Nasa Kraljica Blazena Djevica Marija cuva nas i stiti. Suosjecam duboko sa Tobom i pridruzujem se molitvama za pokojnu Ljubicu Lukic. Pokoj Joj Dusi Pozdrav i blagoslov

    avatar

    19.12.2008. (23:27)    -   -   -   -  

  • Duba

    Poznavala sam je. Jedan dio rasta u vjeri prošle smo skupa. Često Ljubicu prinosim na sv. misama. Nosim je u sjećanju i u srcu. Ona je jedna od mojih nebeskih prijateljica. Duba

    avatar

    20.12.2008. (00:19)    -   -   -   -  

  • Helena iz središta srca

    zahvalnost je vrlina pa je lijepo čitati ovo dugo,
    dirljivo i toplim suzama orošeno pismo prijateljske ljubavi.
    svjetlost vječna neka svjetli Ljubici,
    anđeoskoj duši koja je dotakla naša srca
    i ovaj svijet učinila boljim mjestom za život.

    s vjerom u uskrsnuće tijela i život vječni
    pozdrav, mir i dobro.

    avatar

    20.12.2008. (10:58)    -   -   -   -  

  • Helena iz središta srca

    TEŽINA PAHULJICE - Marija Slišković (uredila): Žene u Domovinskom ratu. Snaga ljubavi: činiti dobro, Parvus, Zagreb, 2005.

    Jedne kišne veljače na Radiopostaju »Mir« Međugorje došla je žena u vojničkoj odori. Bila je to Ljubica Lukić. Slušatelji su je zavoljeli. Naizgled nije činila ništa posebno. Samo je srcem radila posao koji je izabrala, a nije morala.

    Nešto slično mogli bismo reći o nebrojenim ženama u Domovinskom ratu. Svojim tankoćutnim ženskim i majčinskim osjećajem uključile su se u događaje sudbonosne za opstanak hrvatskog naroda. Najprije su pokušale zaustaviti rat. Tko se ne sjeća udruge Bedema ljubavi, stava istine nasuprot laži i bešćutnosti? Naizgled nisu uspjele. Rat je započeo i nemilosrdno kosio živote na svim stranama. Bešćutni pročelnik HHO-a Žarko Puhovski rekao bi da su vadile sinove iz jedne vojske i gurale ih u drugu. Njegovom logikom i logikom nekih sila Međunarodne zajednice to je bilo tako. No, hrvatski je narod vodio obrambeni, a ne napadački rat. Hrvatske žene su to dobro znale i nakon početka rata nastavile i dalje doprinositi Domovini. Najprije su neumorno objašnjavale i svjedočile istinu. Pisale su pisma na sve strane vjerujući u pravednost i demokraciju onih koji bi mogli zaustaviti rat. Još su teško shvaćale da su neki, kojima su pisale, ustvari pokrenuli rat. No, prilike su ih prisiljavale da »progledaju«. Spomenimo dva donesena događaja. U rujnu 1991. u Beču je održan skup ženskih udruga. Spominjale su rat na Balkanu, rat na tlu Jugoslavije, potrebu povezivanja ženskih udruga i sl., a da niti jednom riječju nisu spomenule Hrvatsku. Nešto kasnije, u studenom iste godine, u hotelu Intercontinental u Zagrebu odsjeo je Cyrus Vance, tadašnji visoki dužnosnik i izaslanik Međunarodne zajednice. Uručile su mu zahtjev za zaštitu živih ranjenika vukovarske bolnice. On je kasnije zanijekao da se sjeća toga sastanka i spomenutog zahtjeva. Danas nam je jasno zbog čega je sve to išlo tako kako je išlo. Hrvatska nipošto nije trebala biti slobodna, makar to značilo i pokolj ranjenika. Predstavnici spomenute struje mišljenja oprali su ruke i zaključili da su svi jednaki na tom divljem Balkanu. Svoju nečistu savjest utapali su u raskošnom iću i piću u raznim hotelima te obilnim dolarskim zaradama. Posao im je obično nosio naziv »promatranje«.

    A hrvatske žene su ustrajno nosile »težinu pahuljice, kako se zvala emisija pokojne Ljubice Lukić. Osjećale su i drhtale za svoje sinove i svoj hrvatski narod. Uz spomenuti početni rad uključile su se u prihvat izbjeglica, prikupljanje i dijeljenje humanitarne pomoći, odlazak u posjet ratnicima na bojišnici. Htjele su ljubavlju zgrijati mrzle ratne dane. Naravno da su se i molile, već od samog početka. Krunica oko vrata bila je znak hrvatskog vojnika. Tražile su nestale, podigle Zid boli u Zagrebu koji je bio podsjetnik na nepravdu nanesenu jednom miroljubivom narodu.

    Kušah iz mnoštva ispovijesti donesenih u knjizi istaknuti sržne misli. Naravno da je ona bogatija od ovih mojih skromnih pokušaja. Ipak, ova knjiga nije uspjela dobiti potporu hrvatske države. Njih to nije uspjelo iznenaditi ni smesti. Pregrmjet će hrvatske žene i ovo sramotno prešućivanje Domovinskog rata i mnogočega drugog s tim povezano. Nitko ne može zatrti hrvatsku istinu. I ovo djelo velika je cigla u tom zidu.

    Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. listopada 2007.

    avatar

    20.12.2008. (16:53)    -   -   -   -  

  • Međugorski glas

    @Ne zgubiti nadu, hvala na lijepim riječima i mislima koje izviru iz životnoga iskustva.
    @Duba, javi mi se na e-mail, htio bih ti nešto prišapnuti.
    @Helena, ti si najvrjednija osoba na blogosferi. Toliko toga pročitati, a usto i prepisati i prenijeti na blog, da bi razveselila srce bližnjemu, mogu samo oni koji su ispunjeni sebedarjem, dobrotom i ljubavlju, kakve, nažalost, rijetko susrećemo, a jedna od takvih bila je i Ljubica.
    Neka nas u zajedništvu krijepi svjetlo Gospodinovo, što se na nas obilno izlijeva iz Bezgrješnog srca Marijina!

    avatar

    20.12.2008. (23:19)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...