Uf, ope jedan od dugih i zahtjevnih tekstova koje nemam koncentracije čitati s ekrana ali ću pokušati dati neki komentar na temu. U ljubavi jest jedino pravedno da onaj koji ljubi biva isto tako ljubljen ali takav reciprocitet je više iznimka nego pravilo. Isus je sa svojim učenjem u potpunosti izvrnuo pojam pravde u ljubavi jer u potpunosti negira reciprocitet u ljubavi već apriori predlaže da volimo nesebično bez obzira bili mi voljeni ili ne, dapače on podrazumjeva da ljubimo pa makar nas objekt naše ljubavi ponižavao i najsvirpije mučio. Ta predpostavka da bi ljudsko biće moglo sa mirom u duši širiti takav oblik ljubavi najviše govori o njegovoj božanskoj prirodi (ludosti) jer je svojim primjerom, ruku na srce, ipak pred čovjeka postavio preveliki zahtjev. Tako da sam ipak u životu odabrao lakši put jer vjerujem u Boga a negiram Isusa pa je stoga i moja ljubav usmjerena ka Bogu. Bog me često stavljao u kojekakva iskušenja ali sam ipak uspijevao nekako sačuvati ljubav prema njemu i onda kad sam vezan i ukočen Haldolom ležao na prljavom podu duševne bolnice. Da, znao sam tada i zarežati na Boga ali nikada nisam prestao vjerovati u božju ljubav pa je stoga i moj životni put prepun uspona i padova. Bogu se ne molim jer smatram da je moj vapaj za životom sam po sebi adekvatna molitva i s ljubavlju sam mu zahvalan za svaki dan života u kojemu sam barem dotakao sreću. Ljubav prema Bogu me nikada nije osobito motivirala da činim bilo kakva dijela za razliku od ljubavi koju osjećam ili sam osjećao prema ženi ili ženama koje sam imao u životu, naravno tu je i roditeljska ljubav koja je iznad svih navedenih ljubavi, tako da ne postoji Bog koji bi mene natjerao da žrvujem svojega sina kao dokaz svoje nepokolebljive ljubavi prema njemu. U biti, realno gledajući, ljubav i pravda su dva potpuno nespojiva pojma tako da je vjerovatno cijelo gornje dijalektičko naklapanje totalno bulažnjenje jebenih štrebera koji nikada nisu voljeli ikoga osim svog jebenog narcizma za koji su pretpostavili da je ljubav prema višoj instanci. Narcis ili Zlatousti? Ljubav je ipak u Zlatoustog jer je Narcis ipak volio dečke i to poprilično mlade, zar ne?
11.12.2008. (13:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kako mene sjecanje sluzi, u pravnom sustavu postoji pravicnost koja je pak djeluje kada je zakon nedorecen, tj. ona je ljudski element u matematicko-mehanicko pravnom sustavu.
Mene je to uvijek mucilo, ako je Bog pravedan u nasem zemaljskom smislu, onda je Raj mjesto u kojem su valjda Bog, katolicki gledano sigurno Djevica Marija, nekolicina apostola, pa opet katolicki gledano najvjerojatnije pravoslavci koji svojom krivnjom nisu pod Rimom, vec krivnjom svojih predaka (a Drugoga vatikanskog i protestanti koje su pak isto tako krivnjom predaka odvojeni) , sve pape i nitko vise, ponajmanje katolici, dakle jako dosadno mjesto. Ako Bog ljubi svijet, onda je pak pakao pusto mjesto.
Malo me cudi da jedan protestant ne spominje bas previse Poslanicu Rimljanima, koja prsti pravednoscu :D
Ja sam pomalo postao krscanski nihilist tijekom zivota. Ne moze se zivjeti po Isusovim mjerilima jer ne moze gresan covjek se mjeriti s bezgreznim Bogocovjekom, to je jednostavno ne moguce. Ako se grijesi mislju, rjecju i djelom (propust je djelo, istaknut je tek nakon WWII), onda se uvijek grijesi. Mozda je netko pristojan na izvana, ali taj garant u mislima psuje vise sto vise moze. Covjekova pokvarenost je apsolutna.
Sto ne znaci da ne valja pokusati zivjeti dobro i raditi na sebi, ali prije ili kasnije, dolazi do manjih ili vecih zajeba, stetu cemo uvijek raditi i treba istu uvijek sanirati. Jedino vjera i pouzdanje u Boga mogu spasit .... Ako to ne funkcionira, onda bolje da se nismo rodili ...
11.12.2008. (23:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Uvijek mi je bila intrigantna ta kršćanska zapovijed da ljubimo neprijatelje. Možda zato jer sam previše opsjednuta psihologijom. . Svaka ljubav prema neprijatelju je po tom nekom mom stajalištu obična bolest koju treba liječiti. Kao sindrom žrtve otmice npr. Možda je moguće čak i oprostiti neke stvari, ali opet to činimo iz sebičnih pobuda, da bi nama bilo lakše i uvijek se pitam koliko je taj oprost istinski, nema oprosta dok nema zaborava, a stvari koje se ne mogu zaboraviti ne mogu se ni oprostiti po toj logici.
Što uopće znači to ljubiti neprijatelja, znači li to imati razumijevanja za njegove postupke, moliti se da se prosvijetli i shvati da čini zlo, da je učinio zlo, ali ne zasniva se ljubav samo na razumijevanju, a pošto mi ljudi nismo stvoreni da volimo išta i ikog što ne možemo projicirati na sebe ili na ono što nemamo , a htjeli bi imati kao sastavni dio sebe, nismo osposobljeni za takvu vrstu ljubavi kakvu je Isus propovijedao. Naša je ljubav sebična u svakom pogledu. Ljubav ne može biti tako općenita, tako apstraktna , ne može se osjećati za svakog čovjeka, a i kad osjećamo, osjećamo radi sebe jer nam to čini ugodu, jer nas sam čin voljenja ispunjava i sama pomisao da volimo nas sebično ispunjava, čini od nas sretne osobe, dobre osobe, jer trebamo nekog ili uživamo u činjenici da netko treba nas i to se odnosi na sve, prijatelje, roditelje, partnere, ljubav je sebična potreba ma koliko je nesebičnom pokušali predstaviti. Ako usrećiš nekog i sam se osjetiš sretnim zbog toga nisi li upravo zadovoljio svoju potrebu ? I kod altruizma je tako: samo planirajući dobro djelo si već znao da ćeš se kasnije dobro osjećati, tako da i altruizam iako nesebičan zapravo proizlazi iz sebične potrebe čovjeka da se dobro osjeća. Npr. ovaj dio "Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajući se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima". Pa ako kršćani u to vjeruju, nema veze što se oni ne nadaju da će im biti vraćeno od tih ljudi, oni duboko vjeruju da će im Bog to nadoknaditi, da će zato biti jednom nagrađeni od Njega, a nije li to opet čin za sebe? Pa nije li druga rečenica jasno obećanje o nagradi?
Ljubav nam treba, ona je nužna, a pravda je relativna, ima ljudi koji baš u tom nedostatku uzvraćenih osjećaja bolesno uživaju, ima ljudi kojima je bol ugoda, i što je onda njima neuzvraćenošću osjećaja učinjena nepravda? Zato velim da je ljubav prema neprijatelju bolest jer po tom bi svi mazohisti u raj, zezam se, ali ne posve.
Što uopće pravda ima s jednom tako sebičnom potrebom kao što je ljubav čovjeka. Čovjekova ljubav je ionako posve nepravedna u svojoj sebičnosti i kad daje i kad prima i kad oduzima. Sa stajališta bivšeg ateista rekla bih ovako: ljudi su izmislili nesebičnu ljubav da se imaju čime kažnjavati i da svu svoju odgovornost tj. neodgovornost u voljenju prebace na onog gore i da imaju tu sebičnu ideju da ih netko voli unatoč tome koliko bijedni i grozni bili, a ako to nije vrhunac sebičnosti onda ne znam što jest. No, da skinem sad odgovornost s ove strašne izjave rekoh , to bih rekla prije, samo sebe citiram iz nekih prošlih dana.
12.12.2008. (05:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Joker mi je dao ideju, jer valjda je sve u raspoloženju, pa nam neke ideje, koje su objektivno dobre, tek u pojedinim trenucima subjektivno zazvuče adekvatnima (to je taj odnos subjektivnog i objektivnog o kojemu smo toliko učili na TIPSS-u):
Dakle, kad je o tome riječ, o kraju i Rosebudu, jednom je prigodom Joža Manolić kazao u nekom intervjuu za "Globus", koji je očito trebao još trećinu kartice teksta, pa je novinar dodao i pitanje koje u bilo kojoj drugoj zgodi ni u snu ne bi pitao Josipa Manolića, naime "Žalite li za nečim u životu?", da žali. Ja sam ostao paf! Strari mi je Jožica izuzetno drag, mislio sam da ga dobro poznajem, no priznajem da me je iznenadio priznanjem da i on za nečim žali i da bi, kad bi se ponovo rodio, ponešto drukčije uredio i činio. A za čim to Joža Manolić žali? Više bih se zabavljao, rekao je Manolić.
Huh. Ja to pak ne bih mogao kazati. Dapače...mislim da bi morao kazati obratno, da bih život ovaj put shvatio ozbiljnije. Ili da bih samo jednu jedinu stvar preuredio, a ta je ova: odmah bih drastično prekinuo sve životne epizode za koje ma i u magnovenju pomislim da nemaju smisla, bile to veze s ljudima, ljubavne i prijateljske, ili pae k zanimanja i socijalne uloge. U to spadaju i odlasci s mjesta koja vam ne pašu: pun vam je kurac Hrvatske ili samo Banove Jaruge, e, pa hit the road, Jack!
Dunkve: Ja ću žaliti za tom jednom stvari; a vi?
13.12.2008. (10:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Držim se jednostavnih životnih postulata npr.: "Bolje žaliti za nečim što sam napravio nego žaliti za nečim što nisam". Takav pristup mi je život učinio šarenim a put trnovitim. Uvijek sam se naglavce bacao u rizične situacije i jedno za čime žalim je vrijeme koje sam potrošio u ljenčarenju. Kad pogledam unazad jedino mogu sa sigurnošću ustvrditi da sam najebo u svakom smislu.
13.12.2008. (13:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Šlager, prijatelju, moram priznati da sam ova tvoja dva komentara pročitao više puta i s osobitim užitkom. Stoga jer odišu životnom jedrinom unatoč životnim nesrećama. Imponiraju ljubavlju spram života. Nitzsche bi te pomilovao po kosici. Ako bi mu ti to dozvolio, jasno. Pero, božje su zapovjedi lake, ali ih se teško pridržavati. Ja osobno to što možemo griještiti ne smatram manom, nego prednošću, ako već nije ljudska vrlina: ti znaš za onu podjelu na bogove, ljude, demone i anđele koji se razlikuju po tome što Bog može ne griješiti, čovjek može griješiti, anđeli ne mogu griješiti a demoni ne mogu ne griješiti. Vidiš, tu se nahodi naša sloboda, ali ti to znaš, što da ti tumačim: tek ako mogu griješiti i kao potencijalni grješnik ipak između dobra i zla ne izabrati zlo i ne počiniti zločin, dakle tek imajući izbora između dobra i zla, ja sam slobodno biće koje je upravo iz te slobode ljudsko. Missi, ljubav je sušta suprotnost egoitetu. Ljubav je prepuštanje. U ljubavi ljubavnici jedno drugom govore: ti si meni sve. Ljubavnik u svojoj ljubavnici vidi ono jedno biće koje sabire sva bića, ona postojeća i ona koja uopće mogu biti. U tom jednom su biću sabrana sva, i u ljubavi je stoga biće iscjeljeno, ispunjeno, i jest kao realizirani univerzum svojih mogućnosti. U ljubavi smo u ekstazi: bivamo izvan sebe, da bi u sebi napravili mjesta njemu, drugom biću. Negativan je dokaz tome gubitak ljubavi, kad s odlaskom ljubavi imamo osjećaj da smo izgubili i dio sebe (i jesmo, naravno). Ljubav je opreka taštini. Ja to najbolje znam: volim svoje bližnje kao samog sebe. To znači bezgranično i bezuvjetno.
13.12.2008. (14:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Šlager, ne znam kako sam nisi bre nadoš'o na argument o jedinstvu ljubavi i pravde, kad je toliko očito da je to jedno te isto, jer zar bi inače mi pevali Bože pravde a da tomu nije tako?
13.12.2008. (14:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lijepo rečeno, gotovo poetski, bilo bi sad zaista grijeh proturječiti ...uvijek mi je drago vidjeti takav entuzijazam makar ga ne dijelila, ne mislila baš tako.
13.12.2008. (17:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ma to mu dojde ko neko jedinstvo suprotnosti, jedina poveznica je u tome što su i pravda i ljubav slijepi, ne možeš dijeliti pravdu s ljubavlju barem ne u ovim našim ljudskim okvirima. Pravda podrazumijeva sud a ljubav po Isusovim ultimativnim pravilima isključuje sud tako da bi se tu dao naslutiti paradoks. "Bože pravde" je usklik vjernika koji mazohistički prihvaća krajnju (božju) kaznu kao čin ljubavi, poput čovjeka koji, osvrnuvši se na odgojne mjere svojih roditelja kojima su ga kinjili u djetinjstvu, sada u njima vidi dokaz ljubavi. Što se tiče slobode izbora po pitanju grijeha i sam vjerovatno znaš da nije uvijek lako razlučiti dobro od zla. U konačnici možeš hodati sigurnim korakom pravednika cijeli svoj život koristeći sve recepte dobra koje si pokupio u bibliji i svoj ostaloj plemenitoj literaturi te se naći odjedanput u govnima do grla bez da ti je jasno kako si tamo dospio. Put u pakao je popločan dobrim namjerama i da li je ta kazna koja dočeka čovjeka u zabludi (budalu) dokaz božje pravednosti ili ljubavi? Mi tumaramo slijepi kroz život jer ostadosmo bez prognanog Lucifera pa ne vidimo jasno niti umom niti srcem, dragi moj Nemanja.
13.12.2008. (17:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I ne mogu da se ne osvrnem još i na ovo: "Ljubav je opreka taštini. Ja to najbolje znam: volim svoje bližnje kao samog sebe. To znači bezgranično i bezuvjetno". Ako si dosegao taj oblik ljubavi onda si najebo ko žuti, o silni Nemanjo!
13.12.2008. (18:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Curke, blagodaram. (Ranije, Cvebo? Kad...oko pola osam?) Šlager: Nepažljiv si čitač. Vidi što si previdio: Ljubav je opreka taštini. JA to najbolje znam: volim svoje bližnje kao SAMOG SEBE. Izgleda da ljubav i nije opreka taštini, ha!? Kakav je to čudan uvjet: voljeti bližnje kao samog sebe? Voljeti do razine samoljublja!? Hm... Sve me noćas podseća na mene, u svim mojim mislima sam si...
P.S. Primećujete da ne stavljam novi post. Izočan sam i preokupiran meni nečim važnim, pa - moje isprike. Ispraviću to još koliko ovih dana.
15.12.2008. (21:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sve je vrlo jasno, dragi moj Nemanja. Uživam u tvojem sofizmu i perfidnom sarkazmu. Ti si majstor riječi. Kako se sada čovjek ne bi sjetio razgovora Leonea i sestre Beatrice prije no što je zaklao barunicu: "Leone, da bi čovjek volio bližnjeg svog kao sebe samoga mora prije toga voljeti sebe..." Ljubav i taština, eros i tanatos sve je to gadno isprepleteno, upravo to fino predivo nam zastire vid i ne dopušta nam da živimo bez grijeha. Uskoro se slavi rođendan onoga koji nam je predložio da si sami kopamo oči i režemo udove ako nas navode na grijeh jer ni jedna cijena za ulazak u "Kraljevstvo nebesko" nije pretjerana. Da li se tu nazire licemjerje ako predpostavimo da je tijelo hram božji i kao takav nepovrediv? Divim se vjernicima koji su Isusa prihvatili kao sina božjega jer ja nisam, te ih stoga volim više nego samoga sebe, što je nemoguće, zar ne!? Želim ti svako dobro i ugodne blagdane prepune darova, ića i pića. lp.
16.12.2008. (07:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
svijet u boci
Ljubav spaja, laku noć...
11.12.2008. (13:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
šlagerpevač
Uf, ope jedan od dugih i zahtjevnih tekstova koje nemam koncentracije čitati s ekrana ali ću pokušati dati neki komentar na temu.
U ljubavi jest jedino pravedno da onaj koji ljubi biva isto tako ljubljen ali takav reciprocitet je više iznimka nego pravilo.
Isus je sa svojim učenjem u potpunosti izvrnuo pojam pravde u ljubavi jer u potpunosti negira reciprocitet u ljubavi već apriori predlaže da volimo nesebično bez obzira bili mi voljeni ili ne, dapače on podrazumjeva da ljubimo pa makar nas objekt naše ljubavi ponižavao i najsvirpije mučio. Ta predpostavka da bi ljudsko biće moglo sa mirom u duši širiti takav oblik ljubavi najviše govori o njegovoj božanskoj prirodi (ludosti) jer je svojim primjerom, ruku na srce, ipak pred čovjeka postavio preveliki zahtjev. Tako da sam ipak u životu odabrao lakši put jer vjerujem u Boga a negiram Isusa pa je stoga i moja ljubav usmjerena ka Bogu. Bog me često stavljao u kojekakva iskušenja ali sam ipak uspijevao nekako sačuvati ljubav prema njemu i onda kad sam vezan i ukočen Haldolom ležao na prljavom podu duševne bolnice. Da, znao sam tada i zarežati na Boga ali nikada nisam prestao vjerovati u božju ljubav pa je stoga i moj životni put prepun uspona i padova.
Bogu se ne molim jer smatram da je moj vapaj za životom sam po sebi adekvatna molitva i s ljubavlju sam mu zahvalan za svaki dan života u kojemu sam barem dotakao sreću.
Ljubav prema Bogu me nikada nije osobito motivirala da činim bilo kakva dijela za razliku od ljubavi koju osjećam ili sam osjećao prema ženi ili ženama koje sam imao u životu, naravno tu je i roditeljska ljubav koja je iznad svih navedenih ljubavi, tako da ne postoji Bog koji bi mene natjerao da žrvujem svojega sina kao dokaz svoje nepokolebljive ljubavi prema njemu.
U biti, realno gledajući, ljubav i pravda su dva potpuno nespojiva pojma tako da je vjerovatno cijelo gornje dijalektičko naklapanje totalno bulažnjenje jebenih štrebera koji nikada nisu voljeli ikoga osim svog jebenog narcizma za koji su pretpostavili da je ljubav prema višoj instanci. Narcis ili Zlatousti? Ljubav je ipak u Zlatoustog jer je Narcis ipak volio dečke i to poprilično mlade, zar ne?
11.12.2008. (13:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Kako mene sjecanje sluzi, u pravnom sustavu postoji pravicnost koja je pak djeluje kada je zakon nedorecen, tj. ona je ljudski element u matematicko-mehanicko pravnom sustavu.
Mene je to uvijek mucilo, ako je Bog pravedan u nasem zemaljskom smislu, onda je Raj mjesto u kojem su valjda Bog, katolicki gledano sigurno Djevica Marija, nekolicina apostola, pa opet katolicki gledano najvjerojatnije pravoslavci koji svojom krivnjom nisu pod Rimom, vec krivnjom svojih predaka (a Drugoga vatikanskog i protestanti koje su pak isto tako krivnjom predaka odvojeni) , sve pape i nitko vise, ponajmanje katolici, dakle jako dosadno mjesto. Ako Bog ljubi svijet, onda je pak pakao pusto mjesto.
Malo me cudi da jedan protestant ne spominje bas previse Poslanicu Rimljanima, koja prsti pravednoscu :D
Ja sam pomalo postao krscanski nihilist tijekom zivota. Ne moze se zivjeti po Isusovim mjerilima jer ne moze gresan covjek se mjeriti s bezgreznim Bogocovjekom, to je jednostavno ne moguce. Ako se grijesi mislju, rjecju i djelom (propust je djelo, istaknut je tek nakon WWII), onda se uvijek grijesi. Mozda je netko pristojan na izvana, ali taj garant u mislima psuje vise sto vise moze. Covjekova pokvarenost je apsolutna.
Sto ne znaci da ne valja pokusati zivjeti dobro i raditi na sebi, ali prije ili kasnije, dolazi do manjih ili vecih zajeba, stetu cemo uvijek raditi i treba istu uvijek sanirati. Jedino vjera i pouzdanje u Boga mogu spasit .... Ako to ne funkcionira, onda bolje da se nismo rodili ...
11.12.2008. (23:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
missillusion
Uvijek mi je bila intrigantna ta kršćanska zapovijed da ljubimo neprijatelje. Možda zato jer sam previše opsjednuta psihologijom. . Svaka ljubav prema neprijatelju je po tom nekom mom stajalištu obična bolest koju treba liječiti. Kao sindrom žrtve otmice npr. Možda je moguće čak i oprostiti neke stvari, ali opet to činimo iz sebičnih pobuda, da bi nama bilo lakše i uvijek se pitam koliko je taj oprost istinski, nema oprosta dok nema zaborava, a stvari koje se ne mogu zaboraviti ne mogu se ni oprostiti po toj logici.
Što uopće znači to ljubiti neprijatelja, znači li to imati razumijevanja za njegove postupke, moliti se da se prosvijetli i shvati da čini zlo, da je učinio zlo, ali ne zasniva se ljubav samo na razumijevanju, a pošto mi ljudi nismo stvoreni da volimo išta i ikog što ne možemo projicirati na sebe ili na ono što nemamo , a htjeli bi imati kao sastavni dio sebe, nismo osposobljeni za takvu vrstu ljubavi kakvu je Isus propovijedao. Naša je ljubav sebična u svakom pogledu. Ljubav ne može biti tako općenita, tako apstraktna , ne može se osjećati za svakog čovjeka, a i kad osjećamo, osjećamo radi sebe jer nam to čini ugodu, jer nas sam čin voljenja ispunjava i sama pomisao da volimo nas sebično ispunjava, čini od nas sretne osobe, dobre osobe, jer trebamo nekog ili uživamo u činjenici da netko treba nas i to se odnosi na sve, prijatelje, roditelje, partnere, ljubav je sebična potreba ma koliko je nesebičnom pokušali predstaviti. Ako usrećiš nekog i sam se osjetiš sretnim zbog toga nisi li upravo zadovoljio svoju potrebu ?
I kod altruizma je tako: samo planirajući dobro djelo si već znao da ćeš se kasnije dobro osjećati, tako da i altruizam iako nesebičan zapravo proizlazi iz sebične potrebe čovjeka da se dobro osjeća. Npr. ovaj dio "Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajući se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima".
Pa ako kršćani u to vjeruju, nema veze što se oni ne nadaju da će im biti vraćeno od tih ljudi, oni duboko vjeruju da će im Bog to nadoknaditi, da će zato biti jednom nagrađeni od Njega, a nije li to opet čin za sebe? Pa nije li druga rečenica jasno obećanje o nagradi?
Ljubav nam treba, ona je nužna, a pravda je relativna, ima ljudi koji baš u tom nedostatku uzvraćenih osjećaja bolesno uživaju, ima ljudi kojima je bol ugoda, i što je onda njima neuzvraćenošću osjećaja učinjena nepravda? Zato velim da je ljubav prema neprijatelju bolest jer po tom bi svi mazohisti u raj, zezam se, ali ne posve.
Što uopće pravda ima s jednom tako sebičnom potrebom kao što je ljubav čovjeka. Čovjekova ljubav je ionako posve nepravedna u svojoj sebičnosti i kad daje i kad prima i kad oduzima. Sa stajališta bivšeg ateista rekla bih ovako: ljudi su izmislili nesebičnu ljubav da se imaju čime kažnjavati i da svu svoju odgovornost tj. neodgovornost u voljenju prebace na onog gore i da imaju tu sebičnu ideju da ih netko voli unatoč tome koliko bijedni i grozni bili, a ako to nije vrhunac sebičnosti onda ne znam što jest. No, da skinem sad odgovornost s ove strašne izjave rekoh , to bih rekla prije, samo sebe citiram iz nekih prošlih dana.
12.12.2008. (05:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Čitanje je bez mišljenja beskorisno, mišljenje je bez čitanja opasno.
Kant
12.12.2008. (15:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
slaven178
ono gore na crno bijeloj slici smo ja i dečko..gle kak me ljubi strasno
on je moj popaj ja sam njegova oliva
sve bi seeeeke ljubile mornaaareeee
12.12.2008. (18:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prokontra
"... i na kraju, umrijet ćeš star i bogat, žaleći za milijun stvari."
12.12.2008. (21:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
šlagerpevač
Mišljenje je poput šupka...
12.12.2008. (23:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
missillusion
fora citat, lipo dođe ka p.s. mom komentaru hahaha, zgodno
13.12.2008. (02:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Joker mi je dao ideju, jer valjda je sve u raspoloženju, pa nam neke ideje, koje su objektivno dobre, tek u pojedinim trenucima subjektivno zazvuče adekvatnima (to je taj odnos subjektivnog i objektivnog o kojemu smo toliko učili na TIPSS-u):
Dakle, kad je o tome riječ, o kraju i Rosebudu, jednom je prigodom Joža Manolić kazao u nekom intervjuu za "Globus", koji je očito trebao još trećinu kartice teksta, pa je novinar dodao i pitanje koje u bilo kojoj drugoj zgodi ni u snu ne bi pitao Josipa Manolića, naime "Žalite li za nečim u životu?", da žali. Ja sam ostao paf! Strari mi je Jožica izuzetno drag, mislio sam da ga dobro poznajem, no priznajem da me je iznenadio priznanjem da i on za nečim žali i da bi, kad bi se ponovo rodio, ponešto drukčije uredio i činio.
A za čim to Joža Manolić žali?
Više bih se zabavljao, rekao je Manolić.
Huh.
Ja to pak ne bih mogao kazati. Dapače...mislim da bi morao kazati obratno, da bih život ovaj put shvatio ozbiljnije. Ili da bih samo jednu jedinu stvar preuredio, a ta je ova: odmah bih drastično prekinuo sve životne epizode za koje ma i u magnovenju pomislim da nemaju smisla, bile to veze s ljudima, ljubavne i prijateljske, ili pae k zanimanja i socijalne uloge. U to spadaju i odlasci s mjesta koja vam ne pašu: pun vam je kurac Hrvatske ili samo Banove Jaruge, e, pa hit the road, Jack!
Dunkve: Ja ću žaliti za tom jednom stvari; a vi?
13.12.2008. (10:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
šlagerpevač
Držim se jednostavnih životnih postulata npr.:
"Bolje žaliti za nečim što sam napravio nego žaliti za nečim što nisam".
Takav pristup mi je život učinio šarenim a put trnovitim. Uvijek sam se naglavce bacao u rizične situacije i jedno za čime žalim je vrijeme koje sam potrošio u ljenčarenju.
Kad pogledam unazad jedino mogu sa sigurnošću ustvrditi da sam najebo u svakom smislu.
13.12.2008. (13:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Šlager, prijatelju, moram priznati da sam ova tvoja dva komentara pročitao više puta i s osobitim užitkom. Stoga jer odišu životnom jedrinom unatoč životnim nesrećama.
Imponiraju ljubavlju spram života. Nitzsche bi te pomilovao po kosici. Ako bi mu ti to dozvolio, jasno.
Pero, božje su zapovjedi lake, ali ih se teško pridržavati. Ja osobno to što možemo griještiti ne smatram manom, nego prednošću, ako već nije ljudska vrlina: ti znaš za onu podjelu na bogove, ljude, demone i anđele koji se razlikuju po tome što Bog može ne griješiti, čovjek može griješiti, anđeli ne mogu griješiti a demoni ne mogu ne griješiti. Vidiš, tu se nahodi naša sloboda, ali ti to znaš, što da ti tumačim: tek ako mogu griješiti i kao potencijalni grješnik ipak između dobra i zla ne izabrati zlo i ne počiniti zločin, dakle tek imajući izbora između dobra i zla, ja sam slobodno biće koje je upravo iz te slobode ljudsko.
Missi, ljubav je sušta suprotnost egoitetu. Ljubav je prepuštanje. U ljubavi ljubavnici jedno drugom govore: ti si meni sve. Ljubavnik u svojoj ljubavnici vidi ono jedno biće koje sabire sva bića, ona postojeća i ona koja uopće mogu biti. U tom jednom su biću sabrana sva, i u ljubavi je stoga biće iscjeljeno, ispunjeno, i jest kao realizirani univerzum svojih mogućnosti. U ljubavi smo u ekstazi: bivamo izvan sebe, da bi u sebi napravili mjesta njemu, drugom biću. Negativan je dokaz tome gubitak ljubavi, kad s odlaskom ljubavi imamo osjećaj da smo izgubili i dio sebe (i jesmo, naravno). Ljubav je opreka taštini. Ja to najbolje znam: volim svoje bližnje kao samog sebe. To znači bezgranično i bezuvjetno.
13.12.2008. (14:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Šlager, ne znam kako sam nisi bre nadoš'o na argument o jedinstvu ljubavi i pravde, kad je toliko očito da je to jedno te isto, jer zar bi inače mi pevali Bože pravde a da tomu nije tako?
13.12.2008. (14:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..ja zalim sto nisam ranije srela Neshu...
13.12.2008. (17:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
missillusion
Lijepo rečeno, gotovo poetski, bilo bi sad zaista grijeh proturječiti ...uvijek mi je drago vidjeti takav entuzijazam makar ga ne dijelila, ne mislila baš tako.
13.12.2008. (17:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
šlagerpevač
Ma to mu dojde ko neko jedinstvo suprotnosti, jedina poveznica je u tome što su i pravda i ljubav slijepi, ne možeš dijeliti pravdu s ljubavlju barem ne u ovim našim ljudskim okvirima. Pravda podrazumijeva sud a ljubav po Isusovim ultimativnim pravilima isključuje sud tako da bi se tu dao naslutiti paradoks. "Bože pravde" je usklik vjernika koji mazohistički prihvaća krajnju (božju) kaznu kao čin ljubavi, poput čovjeka koji, osvrnuvši se na odgojne mjere svojih roditelja kojima su ga kinjili u djetinjstvu, sada u njima vidi dokaz ljubavi.
Što se tiče slobode izbora po pitanju grijeha i sam vjerovatno znaš da nije uvijek lako razlučiti dobro od zla. U konačnici možeš hodati sigurnim korakom pravednika cijeli svoj život koristeći sve recepte dobra koje si pokupio u bibliji i svoj ostaloj plemenitoj literaturi te se naći odjedanput u govnima do grla bez da ti je jasno kako si tamo dospio.
Put u pakao je popločan dobrim namjerama i da li je ta kazna koja dočeka čovjeka u zabludi (budalu) dokaz božje pravednosti ili ljubavi?
Mi tumaramo slijepi kroz život jer ostadosmo bez prognanog Lucifera pa ne vidimo jasno niti umom niti srcem, dragi moj Nemanja.
13.12.2008. (17:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
šlagerpevač
I ne mogu da se ne osvrnem još i na ovo:
"Ljubav je opreka taštini. Ja to najbolje znam: volim svoje bližnje kao samog sebe. To znači bezgranično i bezuvjetno".
Ako si dosegao taj oblik ljubavi onda si najebo ko žuti, o silni Nemanjo!
13.12.2008. (18:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa k od tesara
pročitaj suskindov esej - "o ljubavi (i smrti)"
meni za ljubav.
...nećeš požaliti
14.12.2008. (21:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Curke, blagodaram. (Ranije, Cvebo? Kad...oko pola osam?)
Šlager: Nepažljiv si čitač. Vidi što si previdio:
Ljubav je opreka taštini. JA to najbolje znam: volim svoje bližnje kao SAMOG SEBE.
Izgleda da ljubav i nije opreka taštini, ha!?
Kakav je to čudan uvjet: voljeti bližnje kao samog sebe?
Voljeti do razine samoljublja!?
Hm...
Sve me noćas podseća na mene,
u svim mojim mislima sam si...
P.S.
Primećujete da ne stavljam novi post. Izočan sam i preokupiran meni nečim važnim, pa - moje isprike. Ispraviću to još koliko ovih dana.
15.12.2008. (21:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
šlagerpevač
Sve je vrlo jasno, dragi moj Nemanja.
Uživam u tvojem sofizmu i perfidnom sarkazmu.
Ti si majstor riječi.
Kako se sada čovjek ne bi sjetio razgovora Leonea i sestre Beatrice prije no što je zaklao barunicu: "Leone, da bi čovjek volio bližnjeg svog kao sebe samoga mora prije toga voljeti sebe..."
Ljubav i taština, eros i tanatos sve je to gadno isprepleteno, upravo to fino predivo nam zastire vid i ne dopušta nam da živimo bez grijeha.
Uskoro se slavi rođendan onoga koji nam je predložio da si sami kopamo oči i režemo udove ako nas navode na grijeh jer ni jedna cijena za ulazak u "Kraljevstvo nebesko" nije pretjerana.
Da li se tu nazire licemjerje ako predpostavimo da je tijelo hram božji i kao takav nepovrediv?
Divim se vjernicima koji su Isusa prihvatili kao sina božjega jer ja nisam, te ih stoga volim više nego samoga sebe, što je nemoguće, zar ne!?
Želim ti svako dobro i ugodne blagdane prepune darova, ića i pića.
lp.
16.12.2008. (07:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...