oduvijek sam znala da se jako teško........... nvjerojatno....... ali ovim postom ste mi prikazali koliko je toga izgubljeno.... toliko toga što se ne može vratiti..... vjerojatno bi dali svoj život samo da osjetite sekundu njezinog daha, čujete odzvanjanje njezina osmijeha......
ali eto,toga nema....mora da je grozno ovih dana......... kada bi trebali biti svi skupa.................... a zapravo ne osjećate ništa osim samoće,žudnje i ljubavi koju je trebala dobiti vaša stela......
tužno i pretužno..............pričala sam sa mamom o ovome..... rasplakala se dok je ovo čitala............. tiho mi je rekla da nema ništa gore nego da majka izgubi dijete............ .........ne mogu ni zamisliti kako vam je......... ni da hoću........... a tako bi željela suosjećati sa vama da nađem prave riječi koje bi vam barem malo daje utjehu........
10.12.2008. (15:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jedna mama
"oduvijek sam znala da se jako teško........... nevjerojatno....... ali ovim postom ste mi prikazali koliko je toga izgubljeno...."
Potpisujem...
Mene je ovaj post jednostavno dotukao! Topli pozdrav i zagrljaj utjehe saljem!
10.12.2008. (15:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dora
Tako bi vam voljela pomoći...barem malo.... U životu je najgore izgubiti dijete..... Svaki put kad idem u školu....i vidim pješački prijelaz...sjetim se Stelice...i prođe me jeza..... Sjetim se Vas u tom trenutku....i poželim Vas čvrsto zagrliti..... Ljudi zapravo nisu svjesni koliko je život vrijedan....
10.12.2008. (15:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nataša
Meni je neobjašnjivo to što ti se izdogađalo. Dan danas mi odzvanja Stelin glas i smjeh, pjesmice koje je obožavala, vidim je kako se igra sa curama i Gabijom u sobi, kako slatko jede pizzu... Nakon toga Silvio "nije dobro, mrtva je", Marijine suze, moje vrištanje... sve crno... Mogu slobodno reći u naše ime vječno će živjeti u našim srcima, iskreno volim pričati o njoj s tobom zato jer mi se čini bliže...Tko može čitati Stelin blog i ne plakati jedino onaj koji srce nema i nikad ga nije niti imao, svaki put kada čitam i gledam te slike naježim se doslovno i suze mi krenu same od sebe iako izbjegavam pogotovo kad sam na poslu. Doduše moje kolege znaju za tvoj slučaj i znaju kad me vide takvu da sam na Stelinom bologu. Molim te piši, piši, piši...
10.12.2008. (15:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nama to nije dovoljno... mi želimo našu živu djecu koja su trebala imati svoju budućnost. Ni mi ni naša djeca nisu izabrala ovo.... DRUGI SU IH UBILI, BEZ OBZIRA KAKO TO ZAKON I ODVJETNICI ZOVU... oni bi trebali da pate što su nam učinili, a oni slobodno žive... oni se raduju svemu pa i ovim blagdanima i imaju sve ovo što su nama uzeli....
10.12.2008. (16:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bracanka
Od kada citam ovaj blog puno stvari mi je postalo nebitno u zivotu, znala sam se za sitnicu iznervirat, ali sada vise ne. Dica me nekad pogledaju zaprepastena kad ostanem mrtvo hladna na nesto sto su ucinile a nisu smjele. Ma za koga zivimo nego za ovu nasu dicu,one su nam radost, najiskreniji prijatelji, nasa ljubav. Sve se to da popravit, samo neka su nam ziva i zdrava. Draga moja Sandra, ne zelim ni pomislit kako ti je,povratka nema a vjeruj mi dala bih i moj zivot da ti mogu vratit Stelu. Znamo mi majke kako je to. Jednom rjecju PATNJA...Stalno ste mi u mislima....
10.12.2008. (23:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mogu shvatiti sve što ste napisali u odgovoru na moj komentar ispod prethodnog posta. bio bih licemjer kada bih rekao da bi za mene Bog postojao da mi ovako uzme dijete, jer vjerojatno ne bi... i bol koja se prelijeva iz svakog vašeg posta i više nego živo opisuje kako se osjećate. ali možda se isplati pokušati nastaviti... zbog Tine, ako ništa drugo. shvaćam da vas taj očaj možda nikada neće pustiti iz zagrljaja, ljudi koji su doživjeli nepravdu su njime teško zaraženi, znam... ali se isto tako nadam da neće zaraziti vašu drugu curicu.
11.12.2008. (00:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
Napisala sam svašta i sve izbrisala i opet ne znam što napisati...a imam se potrebu javiti.....jer od kad sam jučer pročitala post evo sve do sada kada sam ponovo došla kući mi ne ide iz glave....bruji mi stalno razgovor Tine i Vas koji ste nam opisali...... samo to mi je u glavi i ako si ja mogu ovoliko predočiti koja je bol u pitanju kako????? li je tek vama i kako živjeti s time.......zaista ne znam......ne mogu si zamisliti jer ako ja ne mogu izbaciti nemir i tugu iz sebe nakon što sam samo pročitala, a nikad ju upoznala... pitam se kako onda jedna mama može preživjeti i jedan jedini dan????!!!!
Znate, tek ovim postom sam si predočila tu količinu boli, nevjerice....Do današnjeg dana sam bila puno puta na ovom blogu i plakala i plakala zato jer je tužan....ali tek danas je do mene doprla predodžba količine ne tuge, nego boli....... I zato moram biti iskrena i priznat da sam do danas često pomislila da bez obzira na svu strahotu i bol koju ste doživjeli da sam mislila da čovjek treba zanemariti samog sebe nakon takve tragedije, svoju bol i svoje postojanje....jer ionako sam sebi čovjek poslije toga više nije važan i kao da više i ne postoji i zato sam bila uvjerena da je potrebno zanijekat sebe i svoju bol, neizmjernu bol i dignut glavu! ne zbog sebe, već zbog onih koji su ostali, a to je prije svega vaša Tina kojoj samo Vi možete olakšati da i ona to preživi.... i nemam Vam što reći, nego da mislim da ste divna i brižna mama, onakvu kakvu si mnogi silno žele, a nemaju je i baš zato što ste takvi mislim da je i ovolika posjećenost bloga jer ovdje očito ljudi pronalaze LJUBAV koja nam mnogima često nedostaje, zato se svi ovdje vraćamo i stari i mladi....to je zbog vas, vaše topline, ljubavi i brižnosti!!! I kad sam rekla za Tinu mislila sam iako vi sami najbolje znate koliko pati i što proživljava jednako kao i vi......samo sam mislila da ako mama pokaže da ju manje boli(makar ju boli još i više), ako pokaže stav da je jaka, borbena, a prije svega nasmijana....Mislim da vašoj Tini treba više od svega Vaše nasmijano lice jer vjerujem da dok ona ponovo na Vama ne ugleda ozareno lice, neće ni ona naći snagu oduprijeti se toj boli i dozvoliti sebi priliku za vlastitu sreću i život....vi ste jedina koja joj ta vrata ipak može otvoriti, sigurna sam da ona nikada neće osjetiti ponovno pravu sreću dok god ne vidi na vama tu snagu, da se možete veseliti i vi. Vjerujem da dok je u školi, a Vi kako kažete tužno lutate stanom, Tina i tad najviše misli na Vas i brine, sigurno jako brine i možda isto ne priča o tome da vas ne ražalosti još dodatno. Vjerujem da je tako baš zato jer ste je vi odgajali i ako je upola osjećajna kao vi, ona silno strepi za Vas i Vaše srce, a to je toliko nepravedno ( ne od vas, nego od života). Nema više Stelice, Vaš i suprugov život su uništili, a jedino biće koje još ima mogućnost da ju čekaju i oni lijepi i sretni dani si to neće moći dopustit, nešto u njoj će joj govoriti da ni ona na to nema pravo. Vi je možete uvjeravati u to njezino pravo koliko god, al ona to neće osjetiti bez vaše sreće sigurno...... Znate, u svom djetinjstvu sam doživjela ni približno takve traumatične situacije, ali se jako dobro sjećam koliku sam tugu dijelila sa svojim roditeljima, jako se dobro sjećam kako sam osluškivala kako se osjećaju i iako sam bila dijete prije svega sam silno brinula jesu li sretni i kad bi im na licu vidjela brigu i bol i ja bi se odmah skamenila i samo sam dalje mislila o njima i što učiniti za njih da to promijenim, a nikad im nisam pričala o tome jer sam mislila da će ih to još više opteretit.... jer pogled na tužnu svoju majčicu i taticu onemogućava ikakvu mogućnost da se ti osjetiš drukčije i pruzimaš na sebe teret "velikih" , al Tina ne smije ići u tu kategoriju "velikih", treba ju nekako iz nje izbaciti da ponovo osjeti i ona ono radosno dijete u sebi .... .....Ako je Tina imalo slična npr. meni vjerujte da ona osim svoje boli i patnje za svojom sekicom još i više pati zbog tuge svoje majke i vlastite nemoći da joj pomogne.... Možda sam vas ovim pisanjem naljutila jer tko sam ja da pametujem.....nisam zaista nitko....i oprostite mi na svakoj krivo izgovorenoj riječi ili nesmotrenoj izjavi ili možda na nedostatku mog shvaćanja vaše situacije u cijelosti.......... ali odlučila sam se javit zato jer kad sam ovo pročitala shvatila sam da pojma nemam.... da sva ta moja razmišljanja su zapravo samo prazne fraze za onog čovjeka kojeg toliko boli .....i tek danas kada sam pod dramom čitanja vašeg posta približila si tu surovu sliku...kao da sam ovih mjeseci čitala neku pretužnu knjigu dok sam odlazila na Vaš blog, a danas kao da sam konačno shvatila da to nije knjiga nego da se to zaista dogodilo...i rado bi i ja rekla svijetu da priča gluposti, da nije, da je to sve nemoguće, da se to nije dogodila..... i onda opet čujem razgovor Vas i Tine i shvaćam da ovo nije film, ni knjiga, ovo se zaista dogodilo ...i opet čujem one riječi gdje pitate jeli mrtva, a Tina odgovara da
11.12.2008. (11:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
a Tina odgovara da je, mama dođi brzo...mislim da tom tko je to doživio treba čestitati i nakloniti mu se za svaku sekundu koju je preživio nakon tog dana, a ne mu objašnjavati je li bi trebao sad ovo ili ono.....tako da oprostite silno za moje mudrovanje jer ja uopće ne znam što više pišem i imali to ikakvog smisla, ali eto ne mogu se odvojiti ni od bloga, ni od misli.......ne znam što mi je.....
11.12.2008. (11:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Najdraža moja, nemam ti za poruku ali voljela bih ako budeš imala snage da oko 23h dođeš na internet,da porazgovaramo...
U ovome pismu Steli sam vidjela i svoju bol, na drugi način su i meni javili da ga nema,rekli sve,sin i ja se srušili na pod,ali vidiš da je njima ovo samo posao...
O najdraža moja,sve moje sestre po boli,uz vas sam u ovim najgorim trenucima,u ovom mjesecu koji bez njih nema smisla niti najmanje...
Volim vas,divne moje majke...
11.12.2008. (11:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Psssttt- nisi ništa krivo rekla ni napisala…..ti si ovim svojim dugim komentarom samo pokazala koliko puno promišljaš o životu, o njegovom pravom smislu, o vrijednosti i to je dobro…. vidiš i sama kako na ništa nema gotovih odgovora, što god pokušaš staviti na neko mjesto gdje misliš da pripada pojavi se onaj ali….. i to je tako svima u životu… Svi mi samo balansiramo…….pokušavamo najbolje što možemo i znamo….. Trebali bi jedni drugima pomagati…..svojim iskustvima…….. Nema ništa od bacanja drvlja i kamenja na nekoga tko drugačije misli i radi od nas…. Pa svi smo različiti, ne zna se svatko nositi sa životnim problemima jednako….. Netko to radi bolje, netko lošije, za sebe naravno…….glavno je drugom ne činiti zlo……
Ja za moju Tinu dišem. I ona to zna. To je najvažnije. Ovo je mjesto moje duše, moje izgubljene budućnosti s mojom Stelom. I tu neću imati masku, i tu neću glumiti i tu neću balansirati………….tu ću za njom vrištati, tu ću njom plakati…..
Ponekad se i ja slomim. Znam da imam obavezu kao majka biti čvrsta i pružiti Tini sve ono što zaslužuje…..činim to…….a ponekad sam samo malo ranjeno dijete, koje želi da ga netko zagrli i kaže da će sve biti dobro….da me sačuva od zla…. I meni to treba…..
Prepisat ću tebi i ostalima dio iz knjige koju čitam……
Istina kao neskrivenost, kako trvrid Heidegger, ono što vidiš “odjednom”, a sve je vrijeme bilo tu. Samo što nikako da to vidiš. Biti slijep za Neskrivenost. Kao što na neurednu stolu ne vidiš škare (a oči su ti već nekoliko puta preletjele preko njih) jer je kontekst u kojem ih tražiš pogrešan. Kontekst ili pretpostavljanje povezanosti među stvarima često sprečavaju da se vide same stvari. Poznaješ ih samo u određenoj vezi. Kao što lice na cesti ne možeš nikamo smjestiti, a siguran si da ga poznaješ. Jer nedostaje ti točna konstelacija, fali ti ured čiji je takva faca ornament, blagajna, šalter, kafić. Tako je i sa smrti. Skrivena u sigurnoj konstelaciji, spremljena u umirujućem kontekstu, jednostavno se tiho u miru odmara. Vidiš je samo tamo gdje je i trebaš vidjeti: na grobljima, u osmrtnicama i u pjesmama koje se rimuju kao “trt-mrt” i “nestao je hrt”. No, odjednom, pojavljuje se iz sakrivenoga. Odlaže svoj pokrivač. Ot-krivena. Sad kad teret više nije zaštićen, nije ti jasno kako je sve to vrijeme nisi vidio. Odjednom posvuda vidiš istinu, kod mesara i kod pekara, u parku, sve do u očima ljudi, vidiš kako se događa umiranje. Ispada da se smrt uopće ne obazire na riječi koje se rimuju i groblja, isto tako malo kao i na ostale riječi i ostala mjesta. Kad dođe do toga, to više ne znači ništa. Ne postoji oblik koji se može dovoljno isprazniti. Za umiranja se ne povlače granice, one se brišu. Nema više razlika, samo bezličnost, ravnodušnost. Sve što sam naučio jednim je udarcem prestalo vrijediti. Iskustvo je propalo. Ništa što sam smatrao važnim više se ne računa. Moji se osjećaji na sobnoj temperaturi, više ne mogu oduprijeti hladnoći. Moje šake, moje ruke, ostavljaju previše praznine da bih na prsima zadržao ono što nestaje. Postoje još samo riječi koje počinju sa ne i non, riječi koje se pokušavaju osloboditi, koje pokušavaju nešto prešutjeti.
11.12.2008. (15:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ivana
Draga teta Sandra, jučer sam izašla iz bolnice i danas odmah svratila na vaš blog... Ne znam što pisati... Osjećam se tako bespomoćno... Nje nema i moje riječi je ne mogu vratiti... Ali vam mogu pružiti utjehu i dati podršku... Znam da vam je sada u ovo blagdansko vrijeme najteže.... Kao što ste i sami pisali, kićenje bora, pečenje kolača i druge sitnice više nisu ono što su nekad bile... Bez nje to nije to... Osjeća se golema praznina... Sve gubi smisla, ali se trudite radi Tine... Vidi se da ste dobra žena, dobra majka... Unatoč svemu vi se trudite, vi se borite zbog Tine... Nikad nemojte pomišljati da prestanete pisati ovaj blog jer on drži Stelicu tu među nama... Na neki način osjeća se njezina prisutnost... Mnogi ju osjećaju iako nikada nisu imali prilike upoznati Stelu... Ona živi u našim mislima, molitvama, sjećanjima... Ona je tu... Ne brinite, što god se dogodilo neće ju odnijeti rijeka zaborava... ostat će tu, među nama unatoč svemu... Ostavljam vam veliki zagrljaj i pusu...
depresivka.blogspot.com
11.12.2008. (17:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
°°..Doriana..°°
..Ne stoj nad mojim grobom i ne budi tužna, Ja nisam tamo; ja ne spavam Ja sam tisuću zahuktalih vjetrova Ja sam dijamantno svjetlucanje snjegova Ja sam suton iznad zrela žita Ja nježna sam jesenja kiša Kad jutrom se budiš u tišini Ja sam hitra živost u visini tihih ptica u krugovima što lete Ja meka sam svjetlost zvijezde svake Ne stoj nad mojim grobom i ne plači Ja nisam tamo, od smrti sam jača..
-vjerujem da bi vam to poručila vaša Stela- Žao mi je zbog vas..užasno..
11.12.2008. (21:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
........Naglasili ste toliko puta da ne vjerujete u Boga i u to da postoje duše svih nas koje negdje lebde tu da oko nas...i mislila sam da neću duljiti i puno vam pričati koliko ja u to vjerujem jer ne želim vas iritirati takvim razmišljanjem jer ste jasno toliko puna naglasili svoj stav, ali na kraju je nastao ovaj dugi, dugi tekst za kojeg se pitam da li da ga šaljem ili je potpuno nepotreban jer to nisam radila nikad (pričala o svojoj vjeri) pa si govorim, nemoj ni sad pogotovo nekom koga to ne zanima, ali danas si ne mogu pomoći jer me jedna osoba zapravo povrijedila na tom planu, a ovdje kao anonimac osjećam da mogu reći što me to boli i o čemu razmišljam...
Jasno da svatko ima pravo na svoj doživljaj, vjeru i mišljenje. Ali što ako, što ako ipak njena dušica lebdi tu pored vas??? ili zamislite da se dogodilo suprotno, da ste vi stradali i da Stela ne zna kako krenuti dalje bez vas, da grca u suzama, a Vi je odozgor gledate i ne možete ništa, jel si možete zamisliti kako bi vam bilo da vam neko pokaže tada vašu Stelicu kako strašno pati i tuguje zbog vas i ne može dalje...!? i što ako? ako ipak? ako ipak postoji? i gleda Vas sada???!!! je li joj još teže? Ja ne mislim da joj je još teže jer ako Bog postoji onda se je sigurno i pobrinuo za nju i njoj je dobro i ona sad zna i sve odgovore koji nas muče i koji nama nisu jasni, odgovore na pitanja Zašto? Zašto? Zašto? i smatram babskim pričama da duše nemaju mira tamo gdje jesu jer mi plačemo. Glupost! Vjerujem da postoje duše koje nemaju mira zato jer su bile zle na ovome svijetu, a ne zato jer mi plačemo za njima, ali isto tako mislim da kad bi Stela mogla birati tamo gdje je, ona bi sigurno jako željela da ne patite, isto kao i da je suprotno da ste vi tamo, zar ne? a ona zna kolika je Vaša ljubav i bol za njom i dok ste i najnasmijaniji... Zašto imam potrebu baš vama pričati o tome? Zato jer ste danas napisali da smo tu svi sa svojim različitostima, ali i da podijelimo iskustva, a ja danas razmišljam o tome jer sam imala jednu "raspravu" s jednom osobom koja se dotakla moje vjere gdje smo se razišli u mišljenjima i oboje se osjećali napadnutima (iako se i on smatra vjernikom ) ja nekako vjerujem da bi se prije složila sa vama jer jako poštujem izbor ili je to zapravo osjećaj, da jednostavno ne vjeruješ. Ja puno manje razumijem one koji vjeruju na pola. Kako? ili vjeruješ ili ne vjeruješ? kako možeš vjerovati na pola? to je isto kao da ja tebi kažem da ti vjerujem kao osobi, a cijelo vrijeme promišljam jesi li me danas prevarila? jesi li možda ipak učinila ovo ili ono? Naravno da čovjek i u vjeri ima krize i da nekad nije siguran i da se i on pita, ali to su rijetki trenuci kada se to ipak dogodi, a nije pravilo! Jer ako uz svaki tvoj čin promišljam o svom povjerenju tebi onda ti ja zapravo i ne vjerujem i čemu tvrditi da vjerujem??? Možda bi za te ljude bilo ispravnije da se "deklariraju" kao osobe koje bi željele vjerovati, a ne koje zaista i vjeruju. Pa večeras malo puno o tome razmišljam... Ja se zaista nikad nisam izjašnjavala o svojoj vjeri tako da bi imala potrebu pričat o tome, ali me ta osoba ipak napala da sam ja ovo i ono....i već bi zaboravila da sam se zakačila s njime da mi danas nije rekao kako je to doživio kao veliku razliku među nama? I tako me muči danas to pitanje: što je to vjera? što zapravo? ako se dvoje "vjernika" može tako zakačiti u različitim razmišljanjima i u što mi to zapravo vjerujemo ili ne vjerujemo ili želimo vjerovati??? Ja vjerujem da je naš život ovdje samo usputna stanica za nešto puno, puno veće i dublje, trajnije i bitnije....i zato je jako bitno kako ga živimo i stoga ga ni najmanje ne treba obezvrijediti ili ga omalovažiti jer to kako živimo (bez obzira koje smo vjere ili nevjere) je po mom uvjerenju jedino bitno za to nešto poslije......Zar mislite da čovjek poput Vas koji je doživio takvu nepravdu, tragediju i doživio najdublju moguću bol, a i dalje živi život pun ljubavi prema bližnjima, a i prema neznancima, trudi se pomoći drugima, angažirati, osjeća i suosjeća i dalje sa tuđom boli, misli na sve i svakoga makar u konačnici to pomaže zapravo i njemu samome pa samim time on opet u svojoj skromnosti omalovažava vrijednost svoje dobrote samo zato što to raduje i njega samoga....a paralelno postoje ljudi koji nisu doživjeli da im netko nanese tugu i bol, koje je život zapravo mazio, a oni je sebično ne osvrćući se pa i ne trudeći se ni razmišljati o tome uporno nanose drugima i tako žive cijeli život i možda se negdje time i hvale u svakom slučaju se time ponose.
12.12.2008. (01:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
Iako ja vjerujem da je takvih vrlo malo koji su baš tako hladnokrvni, a da im tu hladnoću k tome nije izazvala neka osobna životna nepravda, bol, frustracija (iako ništa nije opravdanje, nego samo objašnjenje). Bez obzira na silne crne kronike ja mislim da takvih ljudi koji su iskonski zli ima vrlo malo, ali ih ima! Danas vjerujem da ih ima mada sam i to dugo odbacivala, ali ono što ja duboko vjerujem da dok na ovoj zemlji žive bez obzira u kojem omjeru ljudi koji su primjeri broja jedan te oni koji su primjer broj dva jednostavno mora postojati nešto iznad tko će podijeliti pravdu i zasluge toga da li smo se osvrtali u životu na naša djela ili nedjela ili pljuvali po istom životu i životima drugih. Ja jednostavno ne mogu povjerovati da toga zadnjeg Suda nema!!!jer ako ga nema i da ljudi zaista vjeruju da ga nema već nas davno ne bi ni bilo jer bi odavno imali u ruci sjekire, pištolje i sve slično i sami potražili pravdu!!!! Ja vjerujem da smo za razliku od ostalih bića darovani nečim zapravo najbitnijim, a to je naša savjest! iako zbog nje nije uvijek lako u životu jer često, često želimo jedno, a znamo da je ispravnije možda ono drugo. Ali ta savjest je zapravo naša duša i u to silno vjerujem isto kao što vjerujem da ona negdje i završava, ne nestaje. Iako moja vjera smatra jako bitnim i redoviti odlazak u crkvu i sve što u to ulazi ja makar to činim ne smatram to bitnim, zapravo nužnim. Nije bitno je li ćemo ikad kročiti u crkvu, ali jako je bitno kako ćemo živjeti! Rođena sam u obitelji u kojoj je tata redovito odlazio na nedjeljnu misu (smatram ga najbitnijem i najdivnijem bićem na svijetu) jer tu je uvijek i za svakoga kao čovjek i svaki takav čin spram drugoga ga silno veseli. Ja u njemu imam ono što djeca uglavnom pronalaze u majci makar bi mi bilo teško i pomisliti reći da nju volim manje. Iako tata odlazi u crkvu nikad od njega nisam čula da priča o vjeri onako kako ju ja doživljavam, pa sam i pred njima o tome uvijek samo šutila; često puta sam mu poželjela reći da mislim da je doživljaj njegove vjere na "bezveznoj" razini, ravan onim nekim tetkicama koje mole svaki dan u crkvi jer nemaju što pametnije, a kad progovore netom što izađu iz crkve vidiš da nisu ništa shvatile niti su tu iz pravih razloga. Ne generaliziram naravno. Moj tata je divna osoba ne zbog nekih dubljih vjerskih promišljanja, dapače mislim da mu fale bez obzira na pohode crkvi, nego jednostavno jest takav dobar kao čovjek sam po sebi! A nisam nikada pa ni s njim otvorila tu temu jer sam zapravo jako zatvorena kao osoba kada su u pitanju osjećaji, o svojim najbitnijim i najdubljim osjećajima razgovaram vrlo malo ili nimalo dok druga strane ne inzistira ja šutim koliko god mogu i znam da je to moja mana, ali mi ta šutnja daje nekakvu sigurnost da neću biti povrijeđena jer sve dok neke stvari ne izgovorimo to je samo naše i samim time i zaštićeno od napada! Mama u crkvu nije išla skoro pa nikada, imam brata kojem crkva pa ni u primislima nije bila mila pojava. Danas se kod brata djelomično stvar promijenila, ali ne bitno previše i tu sam na kraju ja koja za razliku od brata Vjerujem i to duboko osjećam kao jedinu moguću istinu. Koje li razlike u doživljaju, a odgajani od iste te mame i istog tate!
Imala sam priliku biti pored vlč. Sudca koji na svojim seminarima nije nimalo slatkorječiv niti podilazi, a još manje radi spektakl kako ga često znaju mediji opisivati. Ono što je on praktički vrištao na nas bilo je baš to da nam je objašnjavao da razne levitacije i sl. pojave koje ljudi smatraju božjim djelovanjem nisu presudne jer one se u istočnjačkim religijama uče i nisu stvar koje bi nam trebale biti pokazatelj iliti mjerodavne, tj. ne trebamo ih tumačiti onako kako ih mi tumačimo. Kada vidimo ta djelovanja bez obzira na religiju o kojoj je riječ ljudi često povjeruju u to nešto nadnaravno, u tu neku energiju, a to nije pravi put, to nam ne smije biti vodilja, bitnije je kako živimo, a ne da tražimo čudesa. Govorio nam je i o svim tim pričama o njegovim ozdravljenjima da su same priče jer on kaže nema moć ozdraviti nekoga, ali isto tako nam je rekao da nam on može pričati o bogu i potaknuti nas da kroz njega promijenimo sebe i odnos prema svijetu i životu i da tom promjenom kad se oslobodimo zla iz sebe, samim time i ozdravljamo. Bez takve promjene nitko nije ozdravio, nema bez toga ni božjeg djelovanja! Ja u trenutku dok sam bila na seminaru nisam bila ranjena životom, ali osjetila sam njegove riječi duboko, duboko, a kad je došao do mene iako se ne smatram nikakvom padavičarkom niti zaluđenom svojom vjerom "radikalom" niti me progoni potreba da podučavam ljude kako trebaju vjerovati, eventualno volim govoriti o vrijednostima života jer opet jedino što mislim da je bitno kako živimo.... a oni (vjerujem i u to da ste baš vi jedna od tih) koji nikada možda neće povjerovati u Božje postojanje i poslanje, ali će živjeti kao veći i bolji primjer od onih koji su tik uz oltar pa i svaki dan.... da, a to je jedino bitno, n
12.12.2008. (01:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
... da, a to je jedino bitno, naša djela...jer nekima očito nije ni potrebna vjera u Božji sud da bi bili i najveći primjer ispravnog življenja i dospjet će puno dalje nego netko tko se možda smatra vjernikom. Zato se ja ne brinem za Vas, mislim da će Vaš susret sa Stelicom jednog dana biti puno brži i sigurniji od onih koji se samo na usta vjerom diče.
Nikada u životu zaista nisam imala potrebu nametati svoju vjeru, uvjeravati (znam da smiješno zvuči jer sada ne prestajem o tome, a samo ponavljam da nikad nisam, al je zaista tako)... Znam da svatko u životu ima svoj stav i vjeru ili nevjeru i ima svoje razloge za to, a ja danas očito mogu o tome dokle god jer me ta osoba povrijedila, narugala se tom mom stavu prema vjeri a zapravo ga niti ne zna niti ga je pokušala shvatiti, nego ga samo naslućuje i osuđuje! Zbog čega sam odlučila vama pričati o tome je to što ste rekli da smo tu da izmjenjujemo iskustva, da pričamo jedni drugima i mada sam sigurna da vas ova tematika baš i ne zanima jer ste se ovdje dovoljno puta o tome izjasnili ja ipak često poželim (i opet tvrdim da ste vi valjda jedina osoba za koju sam osjetila taj poriv...da joj iz čista mira pričam o svojoj vjeri) i da dok vas čitam vam želim poslati jedan dio svoje vjere i to zato jer ona nosi i utjehu i olakšanje, a ne zato što je nužno vjerovati, nije, za osobu poput Vas sigurno nije, čak i crkva uči da će takvi kao vi prije ući u kraljevstvo nebesko od onih koji se busaju u prsa, a plodova niotkud! Željela bih da doživite svojevrsno olakšanje, voljela bi da vam je lakše makar vas uopće ne poznam, dok s druge strane imam dojam dok vas čitam kao da vas poznam cijeli život. Neću započinjati dalje jer očito ne mogu večeras prestati...zato sada stop ....i pozdrav.... i bez ljutnje! danas sam valjda slaba pa sam se i zbog sebe dotakla ove teme, obećajem neću više!
12.12.2008. (02:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Psssttt - znaš, ti si u puno komotnijoj poziciji ovdje kao anonimac od mene koja to nisam, no ne želim pobjeći od ovog razgovora. Zaista. Željela bih ti reći sve što ja mislim i kako ja gledam na vjeru, na život, na ljubav, na suosjećanje, na ljudska bića, na boga i na smrt. Ako zaista želiš možemo se i naći (ako živiš u Zagrebu, naravno) sjesti negdje na topli čaj i pričati, pričati, pričati.... Ako si daleko pa ne možeš, a ipak želiš ostati anonimna (i to poštujem) otvori neku neutralnu adresu na nekom od servisa i piši mi na moj mail koji imaš na blogu. Odgovoriti ću ti sigurno, i možemo razmjenjivati svoje misli, a da to ne bude ovdje na Stelinom blogu.
Nedavno sam napisala jedno dugo pismo jednoj blogerici. I sada mi je žao, jer mi nije odgovorila niti jednom riječju. Ovim putem joj se ispričavam na tome ako sam ju ikako s tim mojim pismom uznemirila i jako mi je žao da mi nije barem, ako ništa drugo onda to i napisala. Da joj je pismo došlo, ali da ne može ili ne želi razmišljati o njemu, o onom što je napisano ili uopće se baviti sa mnom.. A napisala sam ga zapravo na njezin poticaj. Ja to ne radim nikome. Svatko tko mi je ikada poslao mail dobio je barem odgovor zahvale jer mi to pristojnost nalaže.
Tako da ako želiš...možemo na taj način nastaviti ovu započetu priču...
12.12.2008. (09:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Suzana iz Poreča
Draga Stelina mama,
sjedim za računalom po ne znam koji put od kada sam čula za vaš blog i oči su mi mutne od suza....već sam vam se javljala, imala sam potrebu reči vam da mi je tako žao i da pokušavam razumijeti kako je vama. Kažem pokušavam, jer nitko ne može shvatiti vašu bol ako ju sam nije probao. Moram vam reči "hvala", jer od kada sam počela čitati vaše postove i upoznala na neki način vas i Stelu shvatila sam koliko sam ustvari sretna. Uvijek sam bila od onih koji se ne živciraju za svaku glupost i uvijek sam se radovala malim stvarima ali sada sam shvatila i koliko sam u stvari sretna jer moja dva anđela su uz mene....i sretna sam kada ih zagrlim jer imam priliku za to....ne smijem ni pomisliti kako bih preživjela da se njima nešto dogodi... Ja se vama, gospođo, divim, jer uspijevate pronači snage u sebi pisati ovaj blog...vjerujem da vam ovo koristi kao svojevrsna psihoterapija....a vjerujte da je pomoglo i meni....
Želim vam mir u ove božićne dane...budite sretni koliko to možete zbog svoje Tine, ali i zbog Stele jer ona sigurno ne bi željela vidjeti mamu da plače i voljela bi da Božić bude onako lijep u vašem domu kao onda kada je i ona bila među vama......
12.12.2008. (14:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ana
Draga Sandra,
Možda je ovo malo neukusno i neprimjereno, ali ja mislim da biste se vi ozbiljno trebali pozabaviti pisanjem.Pročitala sam poprilično knjiga, ali malo me je koja znala toliko uzdrmati kao npr.ovaj vaš zadnji post. Znam da se radi o užasnim stvarima, ali s takvim talentom dočaravanja emocija biste mogli što hoćete, šteta ne iskoristiti takav dar. Bože, nemojte toliko patiti, neznam utješiti, ali jednostavno nemojte, molim Vas. Tako sam vas dobro upoznala, malu Stelicu isto, nevjerojatno je kako se riječima i mislima borite da je osjetite i kako uspijevate da i mi svi osjećamo isto. Tako ste jaka žena, a mislite da se urušavate. S koliko ljubavi je prizivate; da je ljubav najjača sila odavno biste je s toliko ljubavi vratili. Ima nešto jače, taj misterij života s kojim neko upravlja bez naše volje i znanja. Neka Vam bude lakše, tajnu tog misterija ćete jednom saznati i tada će ostati samo ljubav.....
12.12.2008. (14:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Od dana kada si objavila ovaj post Sandra, zbog nekih sam problema odsustvovala s ovih stranica i danas - ovo. Tu se težinu i tu prazninu ne da opisati riječima. Ne postoje naime riječi koje bi točno mogle opisati stanje osobe, stanje majke koja je izgubila svoje dijete. Jučer sam u novinama pročitala zahvalnicu roditelja djevojčice Lare Đerić (14) koja je poginula prije nekog vremena, tragičan udes i usud roditeljima. Ne vidim u potpisu ni braće ni sestara. Riječi glase: "Toplinom vaših srdaca i duša uvelićali ste Larin ispraćaj, a nas učvrstili u nakani da se posvetimo održavanju uspomene na nju. Sjetite se naše Lare uvijek i u svakoj prilici, pričajte o njoj, neka živi sjećanje na nju, tako će i Lara živjeti." Emotivne riječi koji diraju u samo srce ali i za njih i za nas ostale koji proživljavamo zemaljski pakao one su - premalo. Tek uspomena, tek priča koja ih održava, tek sjećanje..... a nama nije samo otkinut dio tijela, nama je iščupano srce. A tko može živjeti bez srca? Dozivamo im imena svim svojim mislima, svojim praznim očima, svojim praznim rukama, svojom beskrajnom ljubavlju i čežnjom. Draga moja Sandra, s tobom sam zauvijek u mislima i osjećajima.
13.12.2008. (16:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
iva
Svi mi imamo svoje uspone i padove, i kada mislim da mi se svijet para pod nogama jer sam danas loše volje i jer su neke stvari za mene toliko ogromne i ne savladive, onda dođem na vaš blog, pročitam rečenicu dvije, i shvatim da sam idiot na kubik, zaboravim svoj problem, koji je malen i veličine zrne graška.. Žao mi je što se sve to dogodilo, što ne postoji čarobni štapić, što ljudi baš moraju umrijeti i što je najgore, oni nedužni =( Ostavljam vam pozdrav i šaljem veliku pusu! Držite se!
13.12.2008. (20:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Josipa
Draga moja gospođo Sandra...dugo Vam nisam pisala, nisam imala riječi koje bi mogle barem malo utješiti Vašu dušu....pišete s toliko ljubavi, s toliko osjećaja da bi moj svaki komentar bio suvišan. Znam da bi joj željeli mnogo toga pokazati, mnogo čemu je naučiti, zabavljati se s njom..i kada pomisliš samo da je to jednostavno nemoguće, shavatiš po milijunti puta da zaista NEMA UTJEHE.Pa tko je ne bi želio uza sebe tako lijepu, slatku, pametnu..... Stela(Zvjezdana)-možda ste znala, možda niste...i umjesto da je tu, ona je među drugim zvijzdicama.. Pusa!
14.12.2008. (00:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lara
oduvijek sam znala da se jako teško...........
nvjerojatno.......
ali ovim postom ste mi prikazali koliko je toga izgubljeno....
toliko toga što se ne može vratiti.....
vjerojatno bi dali svoj život samo da osjetite sekundu njezinog daha,
čujete odzvanjanje njezina osmijeha......
ali eto,toga nema....mora da je grozno ovih dana.........
kada bi trebali biti svi skupa....................
a zapravo ne osjećate ništa osim samoće,žudnje i ljubavi koju je trebala
dobiti vaša stela......
tužno i pretužno..............pričala sam sa mamom o ovome.....
rasplakala se dok je ovo čitala.............
tiho mi je rekla da nema ništa gore nego da majka izgubi dijete............
.........ne mogu ni zamisliti kako vam je.........
ni da hoću...........
a tako bi željela suosjećati sa vama da nađem prave riječi koje bi vam barem malo
daje utjehu........
10.12.2008. (15:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jedna mama
"oduvijek sam znala da se jako teško...........
nevjerojatno.......
ali ovim postom ste mi prikazali koliko je toga izgubljeno...."
Potpisujem...
Mene je ovaj post jednostavno dotukao!
Topli pozdrav i zagrljaj utjehe saljem!
10.12.2008. (15:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dora
Tako bi vam voljela pomoći...barem malo....
U životu je najgore izgubiti dijete.....
Svaki put kad idem u školu....i vidim pješački prijelaz...sjetim se Stelice...i prođe me jeza.....
Sjetim se Vas u tom trenutku....i poželim Vas čvrsto zagrliti.....
Ljudi zapravo nisu svjesni koliko je život vrijedan....
10.12.2008. (15:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nataša
Meni je neobjašnjivo to što ti se izdogađalo. Dan danas mi odzvanja Stelin glas i smjeh, pjesmice koje je obožavala, vidim je kako se igra sa curama i Gabijom u sobi, kako slatko jede pizzu...
Nakon toga Silvio "nije dobro, mrtva je", Marijine suze, moje vrištanje...
sve crno... Mogu slobodno reći u naše ime vječno će živjeti u našim srcima, iskreno volim pričati o njoj s tobom zato jer mi se čini bliže...Tko može čitati Stelin blog i ne plakati jedino onaj koji srce nema i nikad ga nije niti imao, svaki put kada čitam i gledam te slike naježim se
doslovno i suze mi krenu same od sebe iako izbjegavam pogotovo kad sam na poslu.
Doduše moje kolege znaju za tvoj slučaj i znaju kad me vide takvu da sam na Stelinom bologu.
Molim te piši, piši, piši...
10.12.2008. (15:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Nama to nije dovoljno... mi želimo našu živu djecu koja su trebala imati svoju budućnost.
Ni mi ni naša djeca nisu izabrala ovo.... DRUGI SU IH UBILI, BEZ OBZIRA KAKO TO ZAKON I ODVJETNICI ZOVU... oni bi trebali da pate što su nam učinili, a oni slobodno žive... oni se raduju svemu pa i ovim blagdanima i imaju sve ovo što su nama uzeli....
10.12.2008. (16:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bracanka
Od kada citam ovaj blog puno stvari mi je postalo nebitno u zivotu, znala sam se za sitnicu iznervirat, ali sada vise ne. Dica me nekad pogledaju zaprepastena kad ostanem mrtvo hladna na nesto sto su ucinile a nisu smjele. Ma za koga zivimo nego za ovu nasu dicu,one su nam radost, najiskreniji prijatelji, nasa ljubav. Sve se to da popravit, samo neka su nam ziva i zdrava. Draga moja Sandra, ne zelim ni pomislit kako ti je,povratka nema a vjeruj mi dala bih i moj zivot da ti mogu vratit Stelu. Znamo mi majke kako je to. Jednom rjecju PATNJA...Stalno ste mi u mislima....
10.12.2008. (23:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Đus
mogu shvatiti sve što ste napisali u odgovoru na moj komentar ispod prethodnog posta.
bio bih licemjer kada bih rekao da bi za mene Bog postojao da mi ovako uzme dijete, jer vjerojatno ne bi...
i bol koja se prelijeva iz svakog vašeg posta i više nego živo opisuje kako se osjećate.
ali možda se isplati pokušati nastaviti... zbog Tine, ako ništa drugo.
shvaćam da vas taj očaj možda nikada neće pustiti iz zagrljaja, ljudi koji su doživjeli nepravdu su njime teško zaraženi, znam...
ali se isto tako nadam da neće zaraziti vašu drugu curicu.
11.12.2008. (00:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
Napisala sam svašta i sve izbrisala i opet ne znam što napisati...a imam se potrebu javiti.....jer od kad sam jučer pročitala post evo sve do sada kada sam ponovo došla kući mi ne ide iz glave....bruji mi stalno razgovor Tine i Vas koji ste nam opisali...... samo to mi je u glavi i ako si ja mogu ovoliko predočiti koja je bol u pitanju kako????? li je tek vama i kako živjeti s time.......zaista ne znam......ne mogu si zamisliti jer ako ja ne mogu izbaciti nemir i tugu iz sebe nakon što sam samo pročitala, a nikad ju upoznala... pitam se kako onda jedna mama može preživjeti i jedan jedini dan????!!!!
Znate, tek ovim postom sam si predočila tu količinu boli, nevjerice....Do današnjeg dana sam bila puno puta na ovom blogu i plakala i plakala zato jer je tužan....ali tek danas je do mene doprla predodžba količine ne tuge, nego boli.......
I zato moram biti iskrena i priznat da sam do danas često pomislila da bez obzira na svu strahotu i bol koju ste doživjeli da sam mislila da čovjek treba zanemariti samog sebe nakon takve tragedije, svoju bol i svoje postojanje....jer ionako sam sebi čovjek poslije toga više nije važan i kao da više i ne postoji i zato sam bila uvjerena da je potrebno zanijekat sebe i svoju bol, neizmjernu bol i dignut glavu! ne zbog sebe, već zbog onih koji su ostali, a to je prije svega vaša Tina kojoj samo Vi možete olakšati da i ona to preživi....
i nemam Vam što reći, nego da mislim da ste divna i brižna mama, onakvu kakvu si mnogi silno žele, a nemaju je i baš zato što ste takvi mislim da je i ovolika posjećenost bloga jer ovdje očito ljudi pronalaze LJUBAV koja nam mnogima često nedostaje, zato se svi ovdje vraćamo i stari i mladi....to je zbog vas, vaše topline, ljubavi i brižnosti!!!
I kad sam rekla za Tinu mislila sam iako vi sami najbolje znate koliko pati i što proživljava jednako kao i vi......samo sam mislila da ako mama pokaže da ju manje boli(makar ju boli još i više), ako pokaže stav da je jaka, borbena, a prije svega nasmijana....Mislim da vašoj Tini treba više od svega Vaše nasmijano lice jer vjerujem da dok ona ponovo na Vama ne ugleda ozareno lice, neće ni ona naći snagu oduprijeti se toj boli i dozvoliti sebi priliku za vlastitu sreću i život....vi ste jedina koja joj ta vrata ipak može otvoriti, sigurna sam da ona nikada neće osjetiti ponovno pravu sreću dok god ne vidi na vama tu snagu, da se možete veseliti i vi. Vjerujem da dok je u školi, a Vi kako kažete tužno lutate stanom, Tina i tad najviše misli na Vas i brine, sigurno jako brine i možda isto ne priča o tome da vas ne ražalosti još dodatno. Vjerujem da je tako baš zato jer ste je vi odgajali i ako je upola osjećajna kao vi, ona silno strepi za Vas i Vaše srce, a to je toliko nepravedno ( ne od vas, nego od života). Nema više Stelice, Vaš i suprugov život su uništili, a jedino biće koje još ima mogućnost da ju čekaju i oni lijepi i sretni dani si to neće moći dopustit, nešto u njoj će joj govoriti da ni ona na to nema pravo. Vi je možete uvjeravati u to njezino pravo koliko god, al ona to neće osjetiti bez vaše sreće sigurno......
Znate, u svom djetinjstvu sam doživjela ni približno takve traumatične situacije, ali se jako dobro sjećam koliku sam tugu dijelila sa svojim roditeljima, jako se dobro sjećam kako sam osluškivala kako se osjećaju i iako sam bila dijete prije svega sam silno brinula jesu li sretni i kad bi im na licu vidjela brigu i bol i ja bi se odmah skamenila i samo sam dalje mislila o njima i što učiniti za njih da to promijenim, a nikad im nisam pričala o tome jer sam mislila da će ih to još više opteretit.... jer pogled na tužnu svoju majčicu i taticu onemogućava ikakvu mogućnost da se ti osjetiš drukčije i pruzimaš na sebe teret "velikih" , al Tina ne smije ići u tu kategoriju "velikih", treba ju nekako iz nje izbaciti da ponovo osjeti i ona ono radosno dijete u sebi .... .....Ako je Tina imalo slična npr. meni vjerujte da ona osim svoje boli i patnje za svojom sekicom još i više pati zbog tuge svoje majke i vlastite nemoći da joj pomogne....
Možda sam vas ovim pisanjem naljutila jer tko sam ja da pametujem.....nisam zaista nitko....i oprostite mi na svakoj krivo izgovorenoj riječi ili nesmotrenoj izjavi ili možda na nedostatku mog shvaćanja vaše situacije u cijelosti.......... ali odlučila sam se javit zato jer kad sam ovo pročitala shvatila sam da pojma nemam.... da sva ta moja razmišljanja su zapravo samo prazne fraze za onog čovjeka kojeg toliko boli .....i tek danas kada sam pod dramom čitanja vašeg posta približila si tu surovu sliku...kao da sam ovih mjeseci čitala neku pretužnu knjigu dok sam odlazila na Vaš blog, a danas kao da sam konačno shvatila da to nije knjiga nego da se to zaista dogodilo...i rado bi i ja rekla svijetu da priča gluposti, da nije, da je to sve nemoguće, da se to nije dogodila..... i onda opet čujem razgovor Vas i Tine i shvaćam da ovo nije film, ni knjiga, ovo se zaista dogodilo ...i opet čujem one riječi gdje pitate jeli mrtva, a Tina odgovara da
11.12.2008. (11:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
a Tina odgovara da je, mama dođi brzo...mislim da tom tko je to doživio treba čestitati i nakloniti mu se za svaku sekundu koju je preživio nakon tog dana, a ne mu objašnjavati je li bi trebao sad ovo ili ono.....tako da oprostite silno za moje mudrovanje jer ja uopće ne znam što više pišem i imali to ikakvog smisla, ali eto ne mogu se odvojiti ni od bloga, ni od misli.......ne znam što mi je.....
11.12.2008. (11:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Najdraža moja, nemam ti za poruku ali voljela bih ako budeš imala snage da oko 23h dođeš na internet,da porazgovaramo...
U ovome pismu Steli sam vidjela i svoju bol, na drugi način su i meni javili da ga nema,rekli sve,sin i ja se srušili na pod,ali vidiš da je njima ovo samo posao...
O najdraža moja,sve moje sestre po boli,uz vas sam u ovim najgorim trenucima,u ovom mjesecu koji bez njih nema smisla niti najmanje...
Volim vas,divne moje majke...
11.12.2008. (11:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Psssttt- nisi ništa krivo rekla ni napisala…..ti si ovim svojim dugim komentarom samo pokazala koliko puno promišljaš o životu, o njegovom pravom smislu, o vrijednosti i to je dobro…. vidiš i sama kako na ništa nema gotovih odgovora, što god pokušaš staviti na neko mjesto gdje misliš da pripada pojavi se onaj ali….. i to je tako svima u životu…
Svi mi samo balansiramo…….pokušavamo najbolje što možemo i znamo…..
Trebali bi jedni drugima pomagati…..svojim iskustvima……..
Nema ništa od bacanja drvlja i kamenja na nekoga tko drugačije misli i radi od nas…. Pa svi smo različiti, ne zna se svatko nositi sa životnim problemima jednako….. Netko to radi bolje, netko lošije, za sebe naravno…….glavno je drugom ne činiti zlo……
Ja za moju Tinu dišem. I ona to zna. To je najvažnije. Ovo je mjesto moje duše, moje izgubljene budućnosti s mojom Stelom. I tu neću imati masku, i tu neću glumiti i tu neću balansirati………….tu ću za njom vrištati, tu ću njom plakati…..
Ponekad se i ja slomim. Znam da imam obavezu kao majka biti čvrsta i pružiti Tini sve ono što zaslužuje…..činim to…….a ponekad sam samo malo ranjeno dijete, koje želi da ga netko zagrli i kaže da će sve biti dobro….da me sačuva od zla…. I meni to treba…..
Prepisat ću tebi i ostalima dio iz knjige koju čitam……
Istina kao neskrivenost, kako trvrid Heidegger, ono što vidiš “odjednom”, a sve je vrijeme bilo tu. Samo što nikako da to vidiš. Biti slijep za Neskrivenost. Kao što na neurednu stolu ne vidiš škare (a oči su ti već nekoliko puta preletjele preko njih) jer je kontekst u kojem ih tražiš pogrešan.
Kontekst ili pretpostavljanje povezanosti među stvarima često sprečavaju da se vide same stvari. Poznaješ ih samo u određenoj vezi. Kao što lice na cesti ne možeš nikamo smjestiti, a siguran si da ga poznaješ. Jer nedostaje ti točna konstelacija, fali ti ured čiji je takva faca ornament, blagajna, šalter, kafić.
Tako je i sa smrti. Skrivena u sigurnoj konstelaciji, spremljena u umirujućem kontekstu, jednostavno se tiho u miru odmara. Vidiš je samo tamo gdje je i trebaš vidjeti: na grobljima, u osmrtnicama i u pjesmama koje se rimuju kao “trt-mrt” i “nestao je hrt”.
No, odjednom, pojavljuje se iz sakrivenoga. Odlaže svoj pokrivač. Ot-krivena. Sad kad teret više nije zaštićen, nije ti jasno kako je sve to vrijeme nisi vidio. Odjednom posvuda vidiš istinu, kod mesara i kod pekara, u parku, sve do u očima ljudi, vidiš kako se događa umiranje. Ispada da se smrt uopće ne obazire na riječi koje se rimuju i groblja, isto tako malo kao i na ostale riječi i ostala mjesta. Kad dođe do toga, to više ne znači ništa. Ne postoji oblik koji se može dovoljno isprazniti. Za umiranja se ne povlače granice, one se brišu. Nema više razlika, samo bezličnost, ravnodušnost.
Sve što sam naučio jednim je udarcem prestalo vrijediti. Iskustvo je propalo. Ništa što sam smatrao važnim više se ne računa. Moji se osjećaji na sobnoj temperaturi, više ne mogu oduprijeti hladnoći. Moje šake, moje ruke, ostavljaju previše praznine da bih na prsima zadržao ono što nestaje. Postoje još samo riječi koje počinju sa ne i non, riječi koje se pokušavaju osloboditi, koje pokušavaju nešto prešutjeti.
11.12.2008. (15:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ivana
Draga teta Sandra, jučer sam izašla iz bolnice i danas odmah svratila na vaš blog... Ne znam što pisati... Osjećam se tako bespomoćno... Nje nema i moje riječi je ne mogu vratiti... Ali vam mogu pružiti utjehu i dati podršku... Znam da vam je sada u ovo blagdansko vrijeme najteže.... Kao što ste i sami pisali, kićenje bora, pečenje kolača i druge sitnice više nisu ono što su nekad bile... Bez nje to nije to... Osjeća se golema praznina... Sve gubi smisla, ali se trudite radi Tine... Vidi se da ste dobra žena, dobra majka... Unatoč svemu vi se trudite, vi se borite zbog Tine... Nikad nemojte pomišljati da prestanete pisati ovaj blog jer on drži Stelicu tu među nama... Na neki način osjeća se njezina prisutnost... Mnogi ju osjećaju iako nikada nisu imali prilike upoznati Stelu... Ona živi u našim mislima, molitvama, sjećanjima... Ona je tu... Ne brinite, što god se dogodilo neće ju odnijeti rijeka zaborava... ostat će tu, među nama unatoč svemu... Ostavljam vam veliki zagrljaj i pusu...
depresivka.blogspot.com
11.12.2008. (17:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
°°..Doriana..°°
..Ne stoj nad mojim grobom i ne budi tužna,
Ja nisam tamo; ja ne spavam
Ja sam tisuću zahuktalih vjetrova
Ja sam dijamantno svjetlucanje snjegova
Ja sam suton iznad zrela žita
Ja nježna sam jesenja kiša
Kad jutrom se budiš u tišini
Ja sam hitra živost u visini
tihih ptica u krugovima što lete
Ja meka sam svjetlost zvijezde svake
Ne stoj nad mojim grobom i ne plači
Ja nisam tamo, od smrti sam jača..
-vjerujem da bi vam to poručila vaša Stela-
Žao mi je zbog vas..užasno..
11.12.2008. (21:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
........Naglasili ste toliko puta da ne vjerujete u Boga i u to da postoje duše svih nas koje negdje lebde tu da oko nas...i mislila sam da neću duljiti i puno vam pričati koliko ja u to vjerujem jer ne želim vas iritirati takvim razmišljanjem jer ste jasno toliko puna naglasili svoj stav, ali na kraju je nastao ovaj dugi, dugi tekst za kojeg se pitam da li da ga šaljem ili je potpuno nepotreban jer to nisam radila nikad (pričala o svojoj vjeri) pa si govorim, nemoj ni sad pogotovo nekom koga to ne zanima, ali danas si ne mogu pomoći jer me jedna osoba zapravo povrijedila na tom planu, a ovdje kao anonimac osjećam da mogu reći što me to boli i o čemu razmišljam...
Jasno da svatko ima pravo na svoj doživljaj, vjeru i mišljenje.
Ali što ako, što ako ipak njena dušica lebdi tu pored vas??? ili zamislite da se dogodilo suprotno, da ste vi stradali i da Stela ne zna kako krenuti dalje bez vas, da grca u suzama, a Vi je odozgor gledate i ne možete ništa, jel si možete zamisliti kako bi vam bilo da vam neko pokaže tada vašu Stelicu kako strašno pati i tuguje zbog vas i ne može dalje...!? i što ako? ako ipak? ako ipak postoji? i gleda Vas sada???!!! je li joj još teže?
Ja ne mislim da joj je još teže jer ako Bog postoji onda se je sigurno i pobrinuo za nju i njoj je dobro i ona sad zna i sve odgovore koji nas muče i koji nama nisu jasni, odgovore na pitanja Zašto? Zašto? Zašto? i smatram babskim pričama da duše nemaju mira tamo gdje jesu jer mi plačemo. Glupost! Vjerujem da postoje duše koje nemaju mira zato jer su bile zle na ovome svijetu, a ne zato jer mi plačemo za njima, ali isto tako mislim da kad bi Stela mogla birati tamo gdje je, ona bi sigurno jako željela da ne patite, isto kao i da je suprotno da ste vi tamo, zar ne? a ona zna kolika je Vaša ljubav i bol za njom i dok ste i najnasmijaniji...
Zašto imam potrebu baš vama pričati o tome? Zato jer ste danas napisali da smo tu svi sa svojim različitostima, ali i da podijelimo iskustva, a ja danas razmišljam o tome jer sam imala jednu "raspravu" s jednom osobom koja se dotakla moje vjere gdje smo se razišli u mišljenjima i oboje se osjećali napadnutima (iako se i on smatra vjernikom ) ja nekako vjerujem da bi se prije složila sa vama jer jako poštujem izbor ili je to zapravo osjećaj, da jednostavno ne vjeruješ.
Ja puno manje razumijem one koji vjeruju na pola. Kako? ili vjeruješ ili ne vjeruješ? kako možeš vjerovati na pola? to je isto kao da ja tebi kažem da ti vjerujem kao osobi, a cijelo vrijeme promišljam jesi li me danas prevarila? jesi li možda ipak učinila ovo ili ono? Naravno da čovjek i u vjeri ima krize i da nekad nije siguran i da se i on pita, ali to su rijetki trenuci kada se to ipak dogodi, a nije pravilo!
Jer ako uz svaki tvoj čin promišljam o svom povjerenju tebi onda ti ja zapravo i ne vjerujem i čemu tvrditi da vjerujem??? Možda bi za te ljude bilo ispravnije da se "deklariraju" kao osobe koje bi željele vjerovati, a ne koje zaista i vjeruju. Pa večeras malo puno o tome razmišljam...
Ja se zaista nikad nisam izjašnjavala o svojoj vjeri tako da bi imala potrebu pričat o tome, ali me ta osoba ipak napala da sam ja ovo i ono....i već bi zaboravila da sam se zakačila s njime da mi danas nije rekao kako je to doživio kao veliku razliku među nama? I tako me muči danas to pitanje: što je to vjera? što zapravo? ako se dvoje "vjernika" može tako zakačiti u različitim razmišljanjima i u što mi to zapravo vjerujemo ili ne vjerujemo ili želimo vjerovati???
Ja vjerujem da je naš život ovdje samo usputna stanica za nešto puno, puno veće i dublje, trajnije i bitnije....i zato je jako bitno kako ga živimo i stoga ga ni najmanje ne treba obezvrijediti ili ga omalovažiti jer to kako živimo (bez obzira koje smo vjere ili nevjere) je po mom uvjerenju jedino bitno za to nešto poslije......Zar mislite da čovjek poput Vas koji je doživio takvu nepravdu, tragediju i doživio najdublju moguću bol, a i dalje živi život pun ljubavi prema bližnjima, a i prema neznancima, trudi se pomoći drugima, angažirati, osjeća i suosjeća i dalje sa tuđom boli, misli na sve i svakoga makar u konačnici to pomaže zapravo i njemu samome pa samim time on opet u svojoj skromnosti omalovažava vrijednost svoje dobrote samo zato što to raduje i njega samoga....a paralelno postoje ljudi koji nisu doživjeli da im netko nanese tugu i bol, koje je život zapravo mazio, a oni je sebično ne osvrćući se pa i ne trudeći se ni razmišljati o tome uporno nanose drugima i tako žive cijeli život i možda se negdje time i hvale u svakom slučaju se time ponose.
12.12.2008. (01:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
Iako ja vjerujem da je takvih vrlo malo koji su baš tako hladnokrvni, a da im tu hladnoću k tome nije izazvala neka osobna životna nepravda, bol, frustracija (iako ništa nije opravdanje, nego samo objašnjenje). Bez obzira na silne crne kronike ja mislim da takvih ljudi koji su iskonski zli ima vrlo malo, ali ih ima! Danas vjerujem da ih ima mada sam i to dugo odbacivala, ali ono što ja duboko vjerujem da dok na ovoj zemlji žive bez obzira u kojem omjeru ljudi koji su primjeri broja jedan te oni koji su primjer broj dva jednostavno mora postojati nešto iznad tko će podijeliti pravdu i zasluge toga da li smo se osvrtali u životu na naša djela ili nedjela ili pljuvali po istom životu i životima drugih.
Ja jednostavno ne mogu povjerovati da toga zadnjeg Suda nema!!!jer ako ga nema i da ljudi zaista vjeruju da ga nema već nas davno ne bi ni bilo jer bi odavno imali u ruci sjekire, pištolje i sve slično i sami potražili pravdu!!!!
Ja vjerujem da smo za razliku od ostalih bića darovani nečim zapravo najbitnijim, a to je naša savjest! iako zbog nje nije uvijek lako u životu jer često, često želimo jedno, a znamo da je ispravnije možda ono drugo. Ali ta savjest je zapravo naša duša i u to silno vjerujem isto kao što vjerujem da ona negdje i završava, ne nestaje. Iako moja vjera smatra jako bitnim i redoviti odlazak u crkvu i sve što u to ulazi ja makar to činim ne smatram to bitnim, zapravo nužnim. Nije bitno je li ćemo ikad kročiti u crkvu, ali jako je bitno kako ćemo živjeti!
Rođena sam u obitelji u kojoj je tata redovito odlazio na nedjeljnu misu (smatram ga najbitnijem i najdivnijem bićem na svijetu) jer tu je uvijek i za svakoga kao čovjek i svaki takav čin spram drugoga ga silno veseli. Ja u njemu imam ono što djeca uglavnom pronalaze u majci makar bi mi bilo teško i pomisliti reći da nju volim manje. Iako tata odlazi u crkvu nikad od njega nisam čula da priča o vjeri onako kako ju ja doživljavam, pa sam i pred njima o tome uvijek samo šutila; često puta sam mu poželjela reći da mislim da je doživljaj njegove vjere na "bezveznoj" razini, ravan onim nekim tetkicama koje mole svaki dan u crkvi jer nemaju što pametnije, a kad progovore netom što izađu iz crkve vidiš da nisu ništa shvatile niti su tu iz pravih razloga. Ne generaliziram naravno. Moj tata je divna osoba ne zbog nekih dubljih vjerskih promišljanja, dapače mislim da mu fale bez obzira na pohode crkvi, nego jednostavno jest takav dobar kao čovjek sam po sebi! A nisam nikada pa ni s njim otvorila tu temu jer sam zapravo jako zatvorena kao osoba kada su u pitanju osjećaji, o svojim najbitnijim i najdubljim osjećajima razgovaram vrlo malo ili nimalo dok druga strane ne inzistira ja šutim koliko god mogu i znam da je to moja mana, ali mi ta šutnja daje nekakvu sigurnost da neću biti povrijeđena jer sve dok neke stvari ne izgovorimo to je samo naše i samim time i zaštićeno od napada! Mama u crkvu nije išla skoro pa nikada, imam brata kojem crkva pa ni u primislima nije bila mila pojava. Danas se kod brata djelomično stvar promijenila, ali ne bitno previše i tu sam na kraju ja koja za razliku od brata Vjerujem i to duboko osjećam kao jedinu moguću istinu. Koje li razlike u doživljaju, a odgajani od iste te mame i istog tate!
Imala sam priliku biti pored vlč. Sudca koji na svojim seminarima nije nimalo slatkorječiv niti podilazi, a još manje radi spektakl kako ga često znaju mediji opisivati. Ono što je on praktički vrištao na nas bilo je baš to da nam je objašnjavao da razne levitacije i sl. pojave koje ljudi smatraju božjim djelovanjem nisu presudne jer one se u istočnjačkim religijama uče i nisu stvar koje bi nam trebale biti pokazatelj iliti mjerodavne, tj. ne trebamo ih tumačiti onako kako ih mi tumačimo. Kada vidimo ta djelovanja bez obzira na religiju o kojoj je riječ ljudi često povjeruju u to nešto nadnaravno, u tu neku energiju, a to nije pravi put, to nam ne smije biti vodilja, bitnije je kako živimo, a ne da tražimo čudesa. Govorio nam je i o svim tim pričama o njegovim ozdravljenjima da su same priče jer on kaže nema moć ozdraviti nekoga, ali isto tako nam je rekao da nam on može pričati o bogu i potaknuti nas da kroz njega promijenimo sebe i odnos prema svijetu i životu i da tom promjenom kad se oslobodimo zla iz sebe, samim time i ozdravljamo. Bez takve promjene nitko nije ozdravio, nema bez toga ni božjeg djelovanja!
Ja u trenutku dok sam bila na seminaru nisam bila ranjena životom, ali osjetila sam njegove riječi duboko, duboko, a kad je došao do mene iako se ne smatram nikakvom padavičarkom niti zaluđenom svojom vjerom "radikalom" niti me progoni potreba da podučavam ljude kako trebaju vjerovati, eventualno volim govoriti o vrijednostima života jer opet jedino što mislim da je bitno kako živimo....
a oni (vjerujem i u to da ste baš vi jedna od tih) koji nikada možda neće povjerovati u Božje postojanje i poslanje, ali će živjeti kao veći i bolji primjer od onih koji su tik uz oltar pa i svaki dan.... da, a to je jedino bitno, n
12.12.2008. (01:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
psssttt
... da, a to je jedino bitno, naša djela...jer nekima očito nije ni potrebna vjera u Božji sud da bi bili i najveći primjer ispravnog življenja i dospjet će puno dalje nego netko tko se možda smatra vjernikom. Zato se ja ne brinem za Vas, mislim da će Vaš susret sa Stelicom jednog dana biti puno brži i sigurniji od onih koji se samo na usta vjerom diče.
Nikada u životu zaista nisam imala potrebu nametati svoju vjeru, uvjeravati (znam da smiješno zvuči jer sada ne prestajem o tome, a samo ponavljam da nikad nisam, al je zaista tako)...
Znam da svatko u životu ima svoj stav i vjeru ili nevjeru i ima svoje razloge za to, a ja danas očito mogu o tome dokle god jer me ta osoba povrijedila, narugala se tom mom stavu prema vjeri a zapravo ga niti ne zna niti ga je pokušala shvatiti, nego ga samo naslućuje i osuđuje!
Zbog čega sam odlučila vama pričati o tome je to što ste rekli da smo tu da izmjenjujemo iskustva, da pričamo jedni drugima i mada sam sigurna da vas ova tematika baš i ne zanima jer ste se ovdje dovoljno puta o tome izjasnili ja ipak često poželim (i opet tvrdim da ste vi valjda jedina osoba za koju sam osjetila taj poriv...da joj iz čista mira pričam o svojoj vjeri) i da dok vas čitam vam želim poslati jedan dio svoje vjere i to zato jer ona nosi i utjehu i olakšanje, a ne zato što je nužno vjerovati, nije, za osobu poput Vas sigurno nije, čak i crkva uči da će takvi kao vi prije ući u kraljevstvo nebesko od onih koji se busaju u prsa, a plodova niotkud! Željela bih da doživite svojevrsno olakšanje, voljela bi da vam je lakše makar vas uopće ne poznam, dok s druge strane imam dojam dok vas čitam kao da vas poznam cijeli život.
Neću započinjati dalje jer očito ne mogu večeras prestati...zato sada stop ....i pozdrav.... i bez ljutnje! danas sam valjda slaba pa sam se i zbog sebe dotakla ove teme, obećajem neću više!
12.12.2008. (02:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Psssttt - znaš, ti si u puno komotnijoj poziciji ovdje kao anonimac od mene koja to nisam, no ne želim pobjeći od ovog razgovora. Zaista. Željela bih ti reći sve što ja mislim i kako ja gledam na vjeru, na život, na ljubav, na suosjećanje, na ljudska bića, na boga i na smrt.
Ako zaista želiš možemo se i naći (ako živiš u Zagrebu, naravno) sjesti negdje na topli čaj i pričati, pričati, pričati....
Ako si daleko pa ne možeš, a ipak želiš ostati anonimna (i to poštujem) otvori neku neutralnu adresu na nekom od servisa i piši mi na moj mail koji imaš na blogu. Odgovoriti ću ti sigurno, i možemo razmjenjivati svoje misli, a da to ne bude ovdje na Stelinom blogu.
Nedavno sam napisala jedno dugo pismo jednoj blogerici. I sada mi je žao, jer mi nije odgovorila niti jednom riječju. Ovim putem joj se ispričavam na tome ako sam ju ikako s tim mojim pismom uznemirila i jako mi je žao da mi nije barem, ako ništa drugo onda to i napisala. Da joj je pismo došlo, ali da ne može ili ne želi razmišljati o njemu, o onom što je napisano ili uopće se baviti sa mnom.. A napisala sam ga zapravo na njezin poticaj. Ja to ne radim nikome. Svatko tko mi je ikada poslao mail dobio je barem odgovor zahvale jer mi to pristojnost nalaže.
Tako da ako želiš...možemo na taj način nastaviti ovu započetu priču...
12.12.2008. (09:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Suzana iz Poreča
Draga Stelina mama,
sjedim za računalom po ne znam koji put od kada sam čula za vaš blog i oči su mi mutne od suza....već sam vam se javljala, imala sam potrebu reči vam da mi je tako žao i da pokušavam razumijeti kako je vama. Kažem pokušavam, jer nitko ne može shvatiti vašu bol ako ju sam nije probao. Moram vam reči "hvala", jer od kada sam počela čitati vaše postove i upoznala na neki način vas i Stelu shvatila sam koliko sam ustvari sretna. Uvijek sam bila od onih koji se ne živciraju za svaku glupost i uvijek sam se radovala malim stvarima ali sada sam shvatila i koliko sam u stvari sretna jer moja dva anđela su uz mene....i sretna sam kada ih zagrlim jer imam priliku za to....ne smijem ni pomisliti kako bih preživjela da se njima nešto dogodi...
Ja se vama, gospođo, divim, jer uspijevate pronači snage u sebi pisati ovaj blog...vjerujem da vam ovo koristi kao svojevrsna psihoterapija....a vjerujte da je pomoglo i meni....
Želim vam mir u ove božićne dane...budite sretni koliko to možete zbog svoje Tine, ali i zbog Stele jer ona sigurno ne bi željela vidjeti mamu da plače i voljela bi da Božić bude onako lijep u vašem domu kao onda kada je i ona bila među vama......
12.12.2008. (14:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ana
Draga Sandra,
Možda je ovo malo neukusno i neprimjereno, ali ja mislim da biste se vi ozbiljno trebali pozabaviti pisanjem.Pročitala sam poprilično knjiga, ali malo me je koja znala toliko uzdrmati kao npr.ovaj vaš zadnji post. Znam da se radi o užasnim stvarima, ali s takvim talentom dočaravanja emocija biste mogli što hoćete, šteta ne iskoristiti takav dar.
Bože, nemojte toliko patiti, neznam utješiti, ali jednostavno nemojte, molim Vas.
Tako sam vas dobro upoznala, malu Stelicu isto, nevjerojatno je kako se riječima i mislima borite da je osjetite i kako uspijevate da i mi svi osjećamo isto.
Tako ste jaka žena, a mislite da se urušavate. S koliko ljubavi je prizivate; da je ljubav najjača sila odavno biste je s toliko ljubavi vratili. Ima nešto jače, taj misterij života s kojim neko upravlja bez naše volje i znanja.
Neka Vam bude lakše, tajnu tog misterija ćete jednom saznati i tada će ostati samo ljubav.....
12.12.2008. (14:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
enika36
Draga moja samo da se javim da sam opet ovdje i ostavim jedan veliki topli zagrljaj svima vama. Šaljem ti mail ... I Tini velika pusa od cura...
12.12.2008. (17:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
iva
je ne bi imala snage preživijeti sve to
divim vam se
vi ste predivna mama
plakala sam kad sam pročitala onaj poziv od tine koju ste napisala
moja sučut
bok
13.12.2008. (15:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Od dana kada si objavila ovaj post Sandra, zbog nekih sam problema odsustvovala s ovih stranica i danas - ovo. Tu se težinu i tu prazninu ne da opisati riječima. Ne postoje naime riječi koje bi točno mogle opisati stanje osobe, stanje majke koja je izgubila svoje dijete. Jučer sam u novinama pročitala zahvalnicu roditelja djevojčice Lare Đerić (14) koja je poginula prije nekog vremena, tragičan udes i usud roditeljima. Ne vidim u potpisu ni braće ni sestara. Riječi glase: "Toplinom vaših srdaca i duša uvelićali ste Larin ispraćaj, a nas učvrstili u nakani da se posvetimo održavanju uspomene na nju. Sjetite se naše Lare uvijek i u svakoj prilici, pričajte o njoj, neka živi sjećanje na nju, tako će i Lara živjeti." Emotivne riječi koji diraju u samo srce ali i za njih i za nas ostale koji proživljavamo zemaljski pakao one su - premalo. Tek uspomena, tek priča koja ih održava, tek sjećanje..... a nama nije samo otkinut dio tijela, nama je iščupano srce. A tko može živjeti bez srca? Dozivamo im imena svim svojim mislima, svojim praznim očima, svojim praznim rukama, svojom beskrajnom ljubavlju i čežnjom. Draga moja Sandra, s tobom sam zauvijek u mislima i osjećajima.
13.12.2008. (16:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
iva
Svi mi imamo svoje uspone i padove, i kada mislim da mi se svijet para pod nogama jer sam danas loše volje i jer su neke stvari za mene toliko ogromne i ne savladive, onda dođem na vaš blog, pročitam rečenicu dvije, i shvatim da sam idiot na kubik, zaboravim svoj problem, koji je malen i veličine zrne graška..
Žao mi je što se sve to dogodilo, što ne postoji čarobni štapić, što ljudi baš moraju umrijeti i što je najgore, oni nedužni =(
Ostavljam vam pozdrav i šaljem veliku pusu!
Držite se!
13.12.2008. (20:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Josipa
Draga moja gospođo Sandra...dugo Vam nisam pisala, nisam imala riječi koje bi mogle barem malo utješiti Vašu dušu....pišete s toliko ljubavi, s toliko osjećaja da bi moj svaki komentar bio suvišan.
Znam da bi joj željeli mnogo toga pokazati, mnogo čemu je naučiti, zabavljati se s njom..i kada pomisliš samo da je to jednostavno nemoguće, shavatiš po milijunti puta da zaista NEMA UTJEHE.Pa tko je ne bi želio uza sebe tako lijepu, slatku, pametnu.....
Stela(Zvjezdana)-možda ste znala, možda niste...i umjesto da je tu, ona je među drugim zvijzdicama..
Pusa!
14.12.2008. (00:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Klodvici u janjećem želucu
:'(
14.12.2008. (14:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...