Evo me, javljam Vam se i ja, mada i nisam baš neki stručnjak. Izvještavam iz Osnovne Škole Maksimir. Prvašići na prvom školskom satu. Učiteljica ugodnog glasa i stasa lijepo ih pita da se predstave i kažu sto su im očevi po zanimanju pa još objasne vrijednost njihovog rada… I tako prvo Zoran poetično veli da je njegov tata je staklar i postavlja prozore pa kada je vedro i lijep dan u stanove zaviruje sunce, svijetlo je te se odjednom zbuni. Ušuti. Pa za njim Robert kaže da je njegov okulist te pomaže ljudima da progledaju i dobro vide. Pa ušuti. Aljoša pak za svoga oca govori da je pekar i građanima prodaje kruh njihov svagdašnji… Ali nije nastavio obrazlagati. Odmah je ušutio, čim mu zlobna i zločesta Marina šapne: Jest, brus! Prodaje maglu! No to došaptavanje učiteljica nije čula zato jer je bila nagluha ili se pravila gluha. No nije važno… Bilo kako bilo učenici su nastavili redom ustajati i odgovoriti dalje na to jednostavno pitanje kako su znali i umjeli. I tako redom sve dok ne dođe red na Slavena... Slaven pred svima reče: – A moj tata je baletan u pederskom klubu gdje pleše labuđe jezero u pornografskom angažmanu zbog kojeg se stalno bacaka po travi sa najmanje deset golih muškaraca i svi ga oni guze u šupak… Učiteljica doživi šok. Nije mogla povjerovati svojim ušima pa da skratim opis njenih otvorenih usta i razrogačenih očiju spomenut ću da je izvela Slavena iz učionice te ga na hodniku nasamo prekori: – Slavene kako te nije sram? Odakle ti takvo što? Takvo nešto da kažeš o svom ocu? A koliko ja znam on nije takav. Zar ne, tvoj je tata nogometaš? – Da učiteljice, prizna mališan skrušeno gledajući u pod pa još promumlja jedva čujno: – Ali sramota me priznati pred drugom djecom da igra u Dinamu i da nastupa na kvalifikacijskim utakmicama kojim treba predstavljati hrvatski nogomet u Europskim ogledima… Tako je taj moj nemušto izvještavanje zvučalo jer nemam vam ja baš istančan sluh… Ma ne. Ne želim Vas zavlačiti svojim nestručnim svjetonazorima jer… Jer znate što? U pravu ste kad tvrdite da je sve ovo netom izrečeno izmišljotina. Priznajem to! Ali i Vi priznajte da je laž najuvjerljivija i najljepše zvuči baš ako je zamalo istina. Neznatna. Netočnog navoda. Kao kada se istina samo zeru, malo posoli zrncem laži. A lažno u svemu tome je u stvari… A u stvari prvašići se ne zovu imenima koja navodim. Učenici spomenute Osnovne Škole odista ne odišu toliko domaće. Oni su djeca igrača Nogometnog kluba… Ali nećemo imena. Moglo bi se smatrati promidžbom. Onom što polazi iz stava cilj opravdava sredstva pa nije važno što, nego da se govori. Ovim lažnim predstavljanjem htio sam izbjeći takvu oporost, ali nevješto… Ali sam zapravo, zar ne, pri tom stvorio lažan dojam da bi nogometaši iz domaćeg uzgoja mogli u najmanju ruku biti jednako toliko uspješni kao i ovi uvezeni iz Afrike, Južne Amerike i što ti ga znam odakle sve ne? Ordinarna glupost kako bi rekao naš proslavljeni akademik Miroslav Krleža. Naša je suvremena stvarnost odista drugačija. Barbarska. I zar bi ta i takva naša domovina mogla producirati takve rasne umjetnike koji bi u modrom dresu na maksimirskom travnjaku mogli izvoditi istinsku čaroliju koja bi mogla oduševiti Bad Blu Boyse – onako kako su zaslužili? Barem u jednakoj mjeri koliko sadašnja postava? Barem tako na to gledam ja, bezvezan i nevažan provincijski prosuditelj koji beznačajno prtlja i brblja koještarije o tome i tako kako ste upravo–netom pročitali. Van struke. Ako Vas uopće zanima to i takvo kazivanje o već davno prožvakanim besmislicama? O najvažnijoj sporednoj stvari. A sada na koncu primite ipak još i moj lijep pozdrav pa je zasad gotovo.
Vaš Propri . (provincijski prosuditelj)
05.12.2008. (16:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
PROPRI
Jesenska prosudba koja (pre)kasno stiže
Evo me, javljam Vam se i ja, mada i nisam baš neki stručnjak.
Izvještavam iz Osnovne Škole Maksimir. Prvašići na prvom školskom satu. Učiteljica ugodnog glasa i stasa lijepo ih pita da se predstave i kažu sto su im očevi po zanimanju pa još objasne vrijednost njihovog rada… I tako prvo Zoran poetično veli da je njegov tata je staklar i postavlja prozore pa kada je vedro i lijep dan u stanove zaviruje sunce, svijetlo je te se odjednom zbuni. Ušuti. Pa za njim Robert kaže da je njegov okulist te pomaže ljudima da progledaju i dobro vide. Pa ušuti. Aljoša pak za svoga oca govori da je pekar i građanima prodaje kruh njihov svagdašnji… Ali nije nastavio obrazlagati. Odmah je ušutio, čim mu zlobna i zločesta Marina šapne: Jest, brus! Prodaje maglu!
No to došaptavanje učiteljica nije čula zato jer je bila nagluha ili se pravila gluha. No nije važno… Bilo kako bilo učenici su nastavili redom ustajati i odgovoriti dalje na to jednostavno pitanje kako su znali i umjeli. I tako redom sve dok ne dođe red na Slavena... Slaven pred svima reče:
– A moj tata je baletan u pederskom klubu gdje pleše labuđe jezero u pornografskom angažmanu zbog kojeg se stalno bacaka po travi sa najmanje deset golih muškaraca i svi ga oni guze u šupak…
Učiteljica doživi šok. Nije mogla povjerovati svojim ušima pa da skratim opis njenih otvorenih usta i razrogačenih očiju spomenut ću da je izvela Slavena iz učionice te ga na hodniku nasamo prekori:
– Slavene kako te nije sram? Odakle ti takvo što? Takvo nešto da kažeš o svom ocu? A koliko ja znam on nije takav. Zar ne, tvoj je tata nogometaš?
– Da učiteljice, prizna mališan skrušeno gledajući u pod pa još promumlja jedva čujno: – Ali sramota me priznati pred drugom djecom da igra u Dinamu i da nastupa na kvalifikacijskim utakmicama kojim treba predstavljati hrvatski nogomet u Europskim ogledima…
Tako je taj moj nemušto izvještavanje zvučalo jer nemam vam ja baš istančan sluh…
Ma ne. Ne želim Vas zavlačiti svojim nestručnim svjetonazorima jer… Jer znate što? U pravu ste kad tvrdite da je sve ovo netom izrečeno izmišljotina.
Priznajem to! Ali i Vi priznajte da je laž najuvjerljivija i najljepše zvuči baš ako je zamalo istina. Neznatna. Netočnog navoda. Kao kada se istina samo zeru, malo posoli zrncem laži.
A lažno u svemu tome je u stvari…
A u stvari prvašići se ne zovu imenima koja navodim.
Učenici spomenute Osnovne Škole odista ne odišu toliko domaće. Oni su djeca igrača Nogometnog kluba… Ali nećemo imena. Moglo bi se smatrati promidžbom.
Onom što polazi iz stava cilj opravdava sredstva pa nije važno što, nego da se govori.
Ovim lažnim predstavljanjem htio sam izbjeći takvu oporost, ali nevješto…
Ali sam zapravo, zar ne, pri tom stvorio lažan dojam da bi nogometaši iz domaćeg uzgoja mogli u najmanju ruku biti jednako toliko uspješni kao i ovi uvezeni iz Afrike, Južne Amerike i što ti ga znam odakle sve ne?
Ordinarna glupost kako bi rekao naš proslavljeni akademik Miroslav Krleža.
Naša je suvremena stvarnost odista drugačija. Barbarska.
I zar bi ta i takva naša domovina mogla producirati takve rasne umjetnike koji bi u modrom dresu na maksimirskom travnjaku mogli izvoditi istinsku čaroliju koja bi mogla oduševiti Bad Blu Boyse – onako kako su zaslužili? Barem u jednakoj mjeri koliko sadašnja postava?
Barem tako na to gledam ja, bezvezan i nevažan provincijski prosuditelj koji beznačajno prtlja i brblja koještarije o tome i tako kako ste upravo–netom pročitali. Van struke.
Ako Vas uopće zanima to i takvo kazivanje o već davno prožvakanim besmislicama?
O najvažnijoj sporednoj stvari.
A sada na koncu primite ipak još i moj lijep pozdrav pa je zasad gotovo.
Vaš Propri .
(provincijski prosuditelj)
05.12.2008. (16:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...