Komentari

josipbeljan.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • sasa2323

    Na Vaša pitanja:
    Do kada će ovakvi stavovi biti normalni?
    Kada će se stanje stvarno početi mjenjati?
    ONDA KADA NA HRVATSKIM CESTAMA
    POČNU GINUTI DJECA MINISTARA, PREMIJERA
    PREDSJEDNIKA SUDOVA I SVIH DRUGIH
    "VELIKANA". Do tada će biti nikom ništa.

    avatar

    24.11.2008. (09:26)    -   -   -   -  

  • anamih

    Dragi moji prijatelji,juče sam palila svijećice na dvije torte mojim sinovima,a fali mi treća torta i na njoj 15 svijećica ove godine,slavili su rođendane zajedno,rođeni su u istom mjesecu, bilo mi je.....,Poslije sam otišla zapaliti svijeće na njen grob,i dok se molim i plačem ,čujem zvuk busa,kažem sebi pa nije valda on i da bio je .On vozi dalje ,on zarađuje i nedjeljom,a ja stojim ukopana u boli suzama i tugi,srce mi puca ,a ON VOZI idalje pored groba djeteta,šta bi bila za njega pravda da zamjenimo uloge.Da ,istina je dok njima gore ne poginu djeca ,za njih su te kazne primjerene,a mi moramo čekati i čekati,da ih opće i izreknu.

    avatar

    24.11.2008. (16:01)    -   -   -   -  

  • emocija

    @anamih: U potpunosti vas shvaćam jer je ista situacija i kod mene. Onaj koji je moju kćer gurnuo bezosjećajno u obavljanje svojeg ili nečijih tuđih poslova ali nikako njenih, i zbog kojih je poginula, poslije sprovoda na kojem je plakao i vikao mi kako zna da ju je on ubio, i dalje radi, i dalje prolazi uz mjesto na kojem je ona sada, bez da pogne glavu, kad već živi kao i ranije. Kako može, kako smije, kako je to dopustivo.....? Jad me ubija kad to vidim, a da ga ubijem svojim rukama to je ne bi vratilo. Što da se napravi?

    avatar

    27.11.2008. (16:59)    -   -   -   -  

  • kecoland

    Presude ?

    Da sramotno poslije zloćina i pogreba zločinac postaje žrtva a, stvorio je naš truli sustav gdje
    zločinac po pravilu ima teško djetinjstvo , a primjerno vladanje, stres treba ga spasiti da mu ne ostanu traume, koje je doživio ubijajuči nam djecu itd, sve Vam je to poznato, možete si zamisliti d netko ubije i prizna namjeru, ali pošto nije još punoljetan fali mu mjesec dana uz svu psihološku pažnju koju mu posvečuju, dobi tri godine na tri godine uvijeta jer kao mlada osoba nebi bilo primjereno i loše bi djelovalo na njega okolina u zatvoru .

    Strašno a ja dobim godinu dan zabrane pristupa Zrakoplovnoj školi samo zato što sam tražio da ga se barem izbaci iz škole gdje je kupio pištolj, a što da Vam kažem ,

    strašno u pravu ste !!!

    avatar

    29.11.2008. (20:44)    -   -   -   -  

  • kecoland

    Ništa nije čudno što se tako osijećate!!

    1996 godine gad ma, je ubio sina 17 god. dijete, ničim izazvan jednostavno krivi odgoj, u bolesna glava,

    1o godina u našoj kući televizor se je gasio kada bi bilo nešto veselo, fil, ili muzika, 10 godina liječenja na psihijatriji, naravno povremeno ali barem tjedno jedanput, i ležanje svake godine,
    Htio zapaliti kuću, novce ništa mi nije više imalo smisla, no uspjela do mene doprijeti doktorica kojoj imam zahvaliti da bsam sada takav kakav jesam,
    Rekla mi ukoliko ne želim izgubiti još jednu dragu osobu (suprugu) da jednostavno moram se izvući iz te depresije i ništavnosti, supruga je već bila kritično.

    Tjerala me doktorica da pokušamo u prirodi naći mir, to smo jednog dana i ućinili prodalai sve u Zagrebu lijepu kuču odsselili se u kuču u Zaprešić , i kupili zemlju .

    Ubijajući se od fizičkog posla na ranču jednostavno prestao sam piti tablete 150 mg dnevno
    i tako imajući stalno u glavi da suprugu polako ali jednostavno je venula bilo je ili ubiti se i umrijeti ili početi živjeti barem malo pronači neku svjetlost u ostatku života, nekoliko puta sam bio na ivici, no krenulo je na drugi način.
    10 godina od desetak prijatelja ostavio sam samo jednog (ratnog) sa nikim nismo htjeli se družiti, bio je totalni mrak.

    Sada sam dobio unuka, supruga se opet prestala bojati za mene, bilon jo lakše što sam krenuo iz mraka, barem je taj strah otklonila, .
    Sada redaju se "normalne stvari" druženja, prijatelji, no suze krenu svakodnevno barem jedanput, Sve to sada nosim negdje u sebi, a, odušak dajem u samoći, kada nikog ne uznemiravam .

    Zato mama potpuno Vas razumijemo, sve što ste opisali sve nam je poznato, i traje samo se tijelo fizički valjda naući nositi sa tim.

    oprostite na širini, i meni je to ispušni ventil i hvala na komentaru, posječujem Vaš i Sandrin blog uvijek bojeći se da možda ja sa istom sudbinom ne budem shvačen.
    stoga Hvala vam!

    avatar

    30.11.2008. (12:16)    -   -   -   -  

  • kecoland

    Oprostite na greškama, emocije!!!

    avatar

    30.11.2008. (12:19)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Kecholand ništa nije preširoko što dolazi iz srca i od srca. Kao što vi razumijete mene tako i ja razumijem svaku vašu riječ. Ostaje mi samo da pustim život da teče, i da ću i ja valjda naći taj dan - koji će mi dati nekakav smisao u životu.

    avatar

    30.11.2008. (20:18)    -   -   -   -  

  • Mama

    Draga moja,da se i tebi na blog javim iz svakodnevnog pakla,na trenutke naprosto oslijepim od boli ali danas sam se trgnula javiti vam se.

    Od Kecholanda post i komentar su me jako dirnuli,da netko,evo,nakon toliko godina pati ali živi,daje neku ''nadu'' da smo jači od boli,da možemo ostati živi sa njom,jer baš kako Sandra kaže-nije isto biti živ i živjeti,mi smo živi,mi ne živimo.

    Oprosti na zbrkanom komentaru,samo znaj da stalno mislim na tebe i sve sestre po boli,tu sam iako ne pišem stalno,na grobu moga sina su i svijeće za vašu djecu,za svih vas...

    Grlim te draga,

    D.

    avatar

    01.12.2008. (15:22)    -   -   -   -  

  • kecoland

    Ma niste Vi išta uzburkali na žalost skloni smo izljevu emocija bez da nas netko potakne , one dolaze same i treba biti tako ne treba se stidjeti emocija , kada mi se plačem ja plačem.
    Ja jednostavno koristim ovaj medij da se ispucam da izbacim iz sebe tugu , bijes i sve što je uz to vezano i za to ponavljam ne treba nam nikakav "poticaj" to je u nama , i drago mi je na neki način da je tako, da nije bilo bi gore, jer onda bi padalo u zaborav nešto što nikada neće pasti i to je dobro, bar ja tako želim.

    Zato meni je sada krivo što ste Vi pomislili da ste nećim potakli te emocije znate da nije tako , ne treba nama poticaja (mislim tu i na Vas i sve koji su doživjeli takovu sudbinu) one su tu zauvjek dok ima i nas i dok smo svijesnii zdravi da možemo osiječati tugu i bol, tako će biti.

    Uvijek sam u mislima sa Vama , Josipom Sandrom, I Stelicom i svima koje znam da su doživjeli istu sudbinu , kao i sa onim neznanim.

    Hvala na posjeti i još jedanput izuzetno mi mnogo znaći da posjetite moj blog, čak bojeći se da možda nećete razumjeti moje ponašanje , no vidim da razumijete, jedno je život,
    a drugo je glumiti život, mi smo zapravo samo glumci za okolinu da nas ne proglase ludim oni koji na sreću nemaju takovu sudbinu.

    Upravo sam malo prije htio iskoćiti iz auta slušajući pjesmu od Rudolfija "NEKA ŽIVIM KAKO ŽIVIM " da plakao sam.

    topli pozdrav supatnici moji !

    avatar

    03.12.2008. (22:17)    -   -   -   -  

  • kecoland

    Hvala na posjeti!

    dpapec@net.hr

    Evo moj mail pa mi pošaljite to.

    hvala Vam držmo se!!

    topli pozdrav

    avatar

    04.12.2008. (20:27)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...