sad kad nje nema, ostala su samo sjećanja, sjećanja na njen život, koji je bio ispunjen i isprepleten sa tvojim životom i vašu uzajamnu ljubav koja je spona bez prestanka i njoj smrt ne može ništa... nije li i to na neki način privilegija, živjeti barem dio života, sa nekim tako posebnim i nekim samo tvojim... tvoja sjećanja na nju, ustvari slave njen život, koji je bio uistinu bogat i ispunjen, a nadasve bila je voljena, beskrajno voljena. mislim na tebe, molim se da imaš snage za život sa sjećanjima.
17.11.2008. (22:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Znaš Marija, odmah nakon događaja, pokušavala sam si pomoći ( a šok je bio izuzetno jak) i posegnula za knjigom jednog od američkih (kućnih) psihijatara na tu temu. Između ostalog, sjećam se da sam se zapanjila pročitavši (nekako, u tom stilu) da su takvi ljudi kao mi, roditelji djece koja su umrla mala ili mlada, u svakom slučaju neprirodna i ušasno bolna situacija, da smo dakle mi tim događajem postali posebni ljudi. Koji moraju hodati visoko uzdignute glave?! Možda je mislio time reći da ne smijemo spustiti glavu, povući se u sebe, uvjeriti sebe same da od sada naš pogled mora biti uperen prema tlu jer smo postali različiti, ali... to je bilo za mene užasno. I ja bih dala, i dajem sve, sve privilegije ( ovo je daleko od toga) samo da je kao ranije, da je moje dijete imalo pravo na život, da živi, a da ja uživam u njoj živoj. Samo je to važno, sve ostalo su tlapnje.Sve sada prolazi mimo nas, sreća nas ne dotiče, kad čujem automobilske trube jer je neko vjenčanje, prođu me trnci, ni misliti o tome ne mogu a kamo li...?
18.11.2008. (22:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tvoja tezulja života me podsjetila na filozofiju jinga i janga...nekada mi je to zvučalo kao nešto normalno i prirodno. Dok sam živjela u normalnim uvjetima, nije uvijek sve bilo savršeno, bilo je uvijek nekih problema koje sam rješavala, malo po malo, jedan po jedan....najgore su bile bolesti i taj strah za njih.....da će sve biti u redu......pa druge stvari.......uobičajene kao i kod svih drugih. I isto tako mislila ma dobro je, tu i tamo te nešto opali po glavi tek toliko da znaš cijeniti ono što zaista vrijedi...u svakom zlu nešto ima dobroga, u svakom dobrom neka mrvica zla. Ma da! Da ne bi. I sad mi sva filozofija svijeta ne može pomoći u uvjeriti me u ništa. Apsolutno ništa. Da, ja za razliku od tebe Vesna, od Marije i Ande koje ste izgubile svoje jedino dijete imam moju Tinu. No to je tako normalno da je ona živa. Jer rodila sam ju da živi, tu sam za nju, volim ju, želim joj biti u životu i zato guram - zbog nje, ne zbog sebe. Ne može me ona spasiti od mene same. Jer to što je Stela mrtva - to nije normalno, iz toga ništa dobrog nije i ne može izaći. Ali zaista ništa. Nenadoknadiv gubitak, nenadoknadiv......Njezin život je prekinut, njezina šansa da ovo malo ovozemaljskog života (koji svi tako vole) proživi kako ona želi.....A moja duša, moja iskrena volja za životom je umrla s njom.
What is it that one can say to a bereaved parent? The answer is NOTHING, absolutely nothing. Why do people always try to fix us? All we need is someone to listen, without judging or trying to make us feel better.........
19.11.2008. (00:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Oduvjek su me blokirale riječi: KAKO SI?. Uvijek bih šutila i ni sama nisam znala što da odgovorim. Sada mi je jasno, očito mi je u potsvjesti bilo ovo danas. Očito sam znala da će doći dan kad ni meni samoj neće biti bitno jesam dobro ili loše. Sve je i tako samo loše...
19.11.2008. (15:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
E kako je s "druge" strane lako postavljati filozofiju života...Sjećam se i ja sebe.... Znam samo da sam preživjela zahvaljujući vama,poistovjećujući svoju bol s vašom.Poistovjećujući se s vama,podigla sam se iz kreveta,mada sam i danas još uvijek među svoja četiri zida, zaštićena od svega što podsjeća na život. Ali sada uzdižem glavu kad mi neko dođe,vidim ga,svjesna sam njegove prisutnosti. I ja sam sad "na nogama". U tom smislu sam se divila načinu na koji nosite bol;hrabro,dostojanstveno,uzdignute glave. Svi se mi nosimo s ovom boli na svoj način.Kome može biti "lakše"? Pa ko od nas može biti "u redu"? Jadno je kako "ljudi" mogu slomljenost ovakvim bolom definirati ludilom. Dođe mi da vrištim iz sveg glasa.Moje dijete je nestalo.U sekundi. Postao sjećanje.Nema ga.Moje dijete pred kojim je bio život...gledam njegove prijatelje i oko sebe ...iz mene provali;Tako je i moj Antonino.Tako je i on trebao...Trebali su...mogli su... Kad samo pomislim na sva ta sjećanja... prepričavali bi ih s našom djecom,s toliko radosti i veselja.....a sada...tuga i bol......bolna sjećanja....milijuni obljetnica(Vesna).Grlim vas sve majčice....
19.11.2008. (15:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U jednom momentu, bilo je to pred kraj prošle godine, našla sam se u situaciji da prekinem tu grozotu. S jedne strane, teška tragedija moga života koja se ničim ne može ni popraviti, niti ispraviti, bez nade i budućnosti a s druge strane odsustvo "normalne" komunikacije sa okolinom. I rodbina i prijatelji, u želji pomoći meni, jer ja sam preostala, brinuli su se samo o meni, umanjujući pritom ono što je najvažnije a to je nepostojanje moje kćeri. Nisu je spominjali, pričali su o milijun drugih (za mene) budalaština, a ona- kao da nije ni postojala. Ja sam to osjetila kao bezdušnost, kao odsustvo istinskog suosjećanja. Shvaćam, oni drugačije i ne mogu jer jednostavno - nisu to doživjeli i ne znaju.Shvaćam ali ne prihvaćam. I onda mi se stvarate - vi. Prvo Sandra, pa redom, Danira i Marija a onda i ti, Anda. Najednom, sve oblike očaja i manifestacije muka, pakao proživljavanja doživjela sam i u vašim životima. I prepoznala i našla - svoje. Jest, mi smo drugačiji, jest, mi smo s druge strane, ali nisam sama, nisam luda, nisam bezobrazna prema okolini, mogla sam početi disati, više ne plitko, već sam po prvi puta udahnula. Nije se ništa promijenilo ali lakše podnosim.
19.11.2008. (17:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kada ti netko kaže da ti se divi, kako si hrabra i snažna, i da ona (osoba koja ti to govori) ne bi to mogla preživjeti.........ti (ne ti jedino osobno, već sve mi, ja bih rekla) sada to vjerojatno doživimo sasvim suprotno nego što ona - osoba koja to izgovara - zapravo želi reći.
Svjesno nam time izgovara vjerojatno iskreno divljene tom snagom nastavka života na način da budeš živi spomenik postojanju svog djeteta, a mi kao da čujemo:.............."ja svoje dijete volim previše i ne bih mogla nastaviti živjeti bez njega, ne, ja to ne bi mogla."
A ovo govorim iz vlastitog iskustva. JA sam bila ta koja kada sam po novinama čitala da je negdje netko izgubio svoje dijete, još jače zagrlila svoje djevojčice, posebno Stelu jer je ona sa mnom dugo, dugo spavala, maza moja, i znala joj reći: tako sam sretna što te imam, a u sebi pomisliti, gledajući ju onako lijepu, ja nikada ne bih mogla preživjeti kada bi ostala bez tebe. NIKADA i NIKAKO.........
19.11.2008. (22:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Nisam to Sandra samo pomišljala.U razgovorima o takvim tragedijama govorila sam;"Da mom Ninu što bude ja bi se odmah ubila".......a vidi me.....živa sam.
20.11.2008. (01:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mjesec dana iza događaja nazvala me šogorica ( koja ima samo jedno dijete, sina i koji, iako već ima preko 30 godina još živi s njome, a suprug je stjecajem okolnosti izvan države godinama, desetljećima - posao je u pitanju) i kao vjernica kaže mi kako se moli za dušu Uninu, kako trebam vjerovati u susret i td. i td. Ja sam je samo jedno pitala: Što bi ti učinila, i kako bi se ti osjećala da tvoj sin pogine?" Briznula je u grčevit plač i rekla da ona to ne bi preživjela. Eto! I ja sam bila sigurna u to, i mislim, mislim, da sam ipak samo još jedna gadna kukavica.
20.11.2008. (15:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dok je sve OK i svi živi i zdravi, i dok samo gledamo kao promatrači na tuđe živote, tako lako izgovaramo da se meni dogodi ubila bi se. To nam izgleda tako jednostavno, da iz ove sadašnje perspektive izgleda bahato i razmetno. Sve ono nekadašnje tješenje, više nisam sigurna da je bilo približno suosjećanju. Ovo sve govorim iz svog iskustva. Sada kad razmišljam o tome zašto sam ostala ja, a On otišao, nikako da nađem nešto logično. To će me jednostavno dotući. Sada trenutno sam u fazi da si to objašnjavam da moram osjetiti ovu sadašnju bol, stezanje srca, plitko disanje, i da postojim kao onaj jadni tužni stup upozorenja drugima. Dok ga gledaju možda će neko razmisliti i shvatiti OVO SE MOŽE I MENI DOGODITI. Ne zanosim se iluzijama, više će ih ipak biti koji će reći: sirota, luda.... ali neka i to čini ovaj život... a ja znam da nisam luda, već sam ubijena a živa...
20.11.2008. (18:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iako mnogi smatraju da je samoubojstvo kukavičluk, ja mislim da je potrebna velika doza hrabrosti ili ludila ili beznađa da se to i učini. Možda baš zato što ne znamo što je "prijeko". A možda baš same sebe kažnjavamo nastavkom života? Mazohizam? Jer tko bi se normalan odlučio za život u kojem nema ništa osim tuge, jada, žalosti, pakla. A kad nas i zatekne (nespremne) kakav mali srh zadovoljstva (ne sreće) i onda se trgnemo s krivnjom u srcu : "Pa kako se uopće mogu radovati kad nje (ili njega) nema?
20.11.2008. (19:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne mislim ja da je samoubistvo kukavičluk, čak šta više mislim da puno treba da se odluči na takav korak. Iako isto tako vjerujem da je nit između jednog i drugo vrlo tanka. Ja znam da se čovjek u trenutku može slomiti, i stvar je samo koliko nisko pasti. Vrlo često razmišljam o onome ; Ja sam jedno malo obično jadno drvo.
20.11.2008. (23:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
U ovakvoj životnoj situaciji samoubojstvo mi je jedini razuman čin.Normalna reakcija,kad potpuno svjesno i trezveno ne vidim nikakav smisao života ni izlaz.Nema izlaza.STVARNO ne postoji. Ne mogu razumijeti od čega sve ljudi prave bezizlazne životne situacije i iz nekog "trenutnog" očaja pomišljaju ili počine samoubojstvo.Normalni životni problemi ,s kojima se čovjek može uhvatiti u koštac za njih su neriješivi.Sve nas šiba život,ali se boriš,ideš dalje s nadom da možeš to riješiti,promijeniti.Imaš snagu i volju.Imaš za koga. Ali sada......nemaš ništa.Zar treba hrabrost da se čovjek riješi ovog pakla?!Što me još drži zaista ne znam...možda što će živjeti dok živim ja ili što osjećam da bih njega tako pogazila(sve ono što je on bio,vjerovao).Nekako kao da bih (kako kaže Marija) nisko pala u njegovim očima...ne znam kako da vam to objasnim.....grlim vas.
21.11.2008. (13:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne bi, ne bi jer u momentima kada si ga educirala o važnim stvarima u životu, je li ikome od vas palo na pamet da će to trajati prekratko i da će se tvoj život okrenuti stubokom, za 180 st.? Suprotna se krajnost desila u prirodnom poretku a i u tvojem životu. Pripremala si ga za drugo i sebe pronalazila u tom poretku a sada je sve okrenuto naglavačke. U jednom od svojih postova ( o dostojanstvu bola) dotakla sam se slične teme. Nema čuđenja o načinu života kojim živimo, sve nam je dozvoljeno, sve bi nam trebalo biti oprošteno. Sada, kad zapravo više ne živimo.
21.11.2008. (17:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
sad kad nje nema, ostala su samo sjećanja, sjećanja na njen život, koji je bio ispunjen i isprepleten sa tvojim životom i vašu uzajamnu ljubav koja je spona bez prestanka i njoj smrt ne može ništa... nije li i to na neki način privilegija, živjeti barem dio života, sa nekim tako posebnim i nekim samo tvojim... tvoja sjećanja na nju, ustvari slave njen život, koji je bio uistinu bogat i ispunjen, a nadasve bila je voljena, beskrajno voljena. mislim na tebe, molim se da imaš snage za život sa sjećanjima.
17.11.2008. (22:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Privilegija? Eh Milicze, ne znaš ti........
18.11.2008. (17:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Ja bih tako rado da sam bez privilegije, da sam obični mali čovjek, samo da sam mama.. i za koju godinu baka... a ne ovako...
18.11.2008. (20:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Znaš Marija, odmah nakon događaja, pokušavala sam si pomoći ( a šok je bio izuzetno jak) i posegnula za knjigom jednog od američkih (kućnih) psihijatara na tu temu. Između ostalog, sjećam se da sam se zapanjila pročitavši (nekako, u tom stilu) da su takvi ljudi kao mi, roditelji djece koja su umrla mala ili mlada, u svakom slučaju neprirodna i ušasno bolna situacija, da smo dakle mi tim događajem postali posebni ljudi. Koji moraju hodati visoko uzdignute glave?! Možda je mislio time reći da ne smijemo spustiti glavu, povući se u sebe, uvjeriti sebe same da od sada naš pogled mora biti uperen prema tlu jer smo postali različiti, ali... to je bilo za mene užasno. I ja bih dala, i dajem sve, sve privilegije ( ovo je daleko od toga) samo da je kao ranije, da je moje dijete imalo pravo na život, da živi, a da ja uživam u njoj živoj. Samo je to važno, sve ostalo su tlapnje.Sve sada prolazi mimo nas, sreća nas ne dotiče, kad čujem automobilske trube jer je neko vjenčanje, prođu me trnci, ni misliti o tome ne mogu a kamo li...?
18.11.2008. (22:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Tvoja tezulja života me podsjetila na filozofiju jinga i janga...nekada mi je to zvučalo kao nešto normalno i prirodno. Dok sam živjela u normalnim uvjetima, nije uvijek sve bilo savršeno, bilo je uvijek nekih problema koje sam rješavala, malo po malo, jedan po jedan....najgore su bile bolesti i taj strah za njih.....da će sve biti u redu......pa druge stvari.......uobičajene kao i kod svih drugih. I isto tako mislila ma dobro je, tu i tamo te nešto opali po glavi tek toliko da znaš cijeniti ono što zaista vrijedi...u svakom zlu nešto ima dobroga, u svakom dobrom neka mrvica zla. Ma da! Da ne bi.
I sad mi sva filozofija svijeta ne može pomoći u uvjeriti me u ništa. Apsolutno ništa. Da, ja za razliku od tebe Vesna, od Marije i Ande koje ste izgubile svoje jedino dijete imam moju Tinu.
No to je tako normalno da je ona živa. Jer rodila sam ju da živi, tu sam za nju, volim ju, želim joj biti u životu i zato guram - zbog nje, ne zbog sebe. Ne može me ona spasiti od mene same. Jer to što je Stela mrtva - to nije normalno, iz toga ništa dobrog nije i ne može izaći. Ali zaista ništa. Nenadoknadiv gubitak, nenadoknadiv......Njezin život je prekinut, njezina šansa da ovo malo ovozemaljskog života (koji svi tako vole) proživi kako ona želi.....A moja duša, moja iskrena volja za životom je umrla s njom.
What is it that one can say to a bereaved parent?
The answer is NOTHING, absolutely nothing. Why do people always try to fix us?
All we need is someone to listen, without judging or trying to make us feel better.........
19.11.2008. (00:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Oduvjek su me blokirale riječi: KAKO SI?. Uvijek bih šutila i ni sama nisam znala što da odgovorim. Sada mi je jasno, očito mi je u potsvjesti bilo ovo danas. Očito sam znala da će doći dan kad ni meni samoj neće biti bitno jesam dobro ili loše. Sve je i tako samo loše...
19.11.2008. (15:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
E kako je s "druge" strane lako postavljati filozofiju života...Sjećam se i ja sebe....
Znam samo da sam preživjela zahvaljujući vama,poistovjećujući svoju bol s vašom.Poistovjećujući se s vama,podigla sam se iz kreveta,mada sam i danas još uvijek među svoja četiri zida, zaštićena od svega što podsjeća na život. Ali sada uzdižem glavu kad mi neko dođe,vidim ga,svjesna sam njegove prisutnosti. I ja sam sad "na nogama". U tom smislu sam se divila načinu na koji nosite bol;hrabro,dostojanstveno,uzdignute glave. Svi se mi nosimo s ovom boli na svoj način.Kome može biti "lakše"? Pa ko od nas može biti "u redu"?
Jadno je kako "ljudi" mogu slomljenost ovakvim bolom definirati ludilom.
Dođe mi da vrištim iz sveg glasa.Moje dijete je nestalo.U sekundi. Postao sjećanje.Nema ga.Moje dijete pred kojim je bio život...gledam njegove prijatelje i oko sebe ...iz mene provali;Tako je i moj Antonino.Tako je i on trebao...Trebali su...mogli su...
Kad samo pomislim na sva ta sjećanja... prepričavali bi ih s našom djecom,s toliko radosti i veselja.....a sada...tuga i bol......bolna sjećanja....milijuni obljetnica(Vesna).Grlim vas sve majčice....
19.11.2008. (15:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
U jednom momentu, bilo je to pred kraj prošle godine, našla sam se u situaciji da prekinem tu grozotu. S jedne strane, teška tragedija moga života koja se ničim ne može ni popraviti, niti ispraviti, bez nade i budućnosti a s druge strane odsustvo "normalne" komunikacije sa okolinom. I rodbina i prijatelji, u želji pomoći meni, jer ja sam preostala, brinuli su se samo o meni, umanjujući pritom ono što je najvažnije a to je nepostojanje moje kćeri. Nisu je spominjali, pričali su o milijun drugih (za mene) budalaština, a ona- kao da nije ni postojala. Ja sam to osjetila kao bezdušnost, kao odsustvo istinskog suosjećanja. Shvaćam, oni drugačije i ne mogu jer jednostavno - nisu to doživjeli i ne znaju.Shvaćam ali ne prihvaćam. I onda mi se stvarate - vi. Prvo Sandra, pa redom, Danira i Marija a onda i ti, Anda. Najednom, sve oblike očaja i manifestacije muka, pakao proživljavanja doživjela sam i u vašim životima. I prepoznala i našla - svoje. Jest, mi smo drugačiji, jest, mi smo s druge strane, ali nisam sama, nisam luda, nisam bezobrazna prema okolini, mogla sam početi disati, više ne plitko, već sam po prvi puta udahnula. Nije se ništa promijenilo ali lakše podnosim.
19.11.2008. (17:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Znaš, sad sam se sjetila još nečega.
Kada ti netko kaže da ti se divi, kako si hrabra i snažna, i da ona (osoba koja ti to govori) ne bi to mogla preživjeti.........ti (ne ti jedino osobno, već sve mi, ja bih rekla) sada to vjerojatno doživimo sasvim suprotno nego što ona - osoba koja to izgovara - zapravo želi reći.
Svjesno nam time izgovara vjerojatno iskreno divljene tom snagom nastavka života na način da budeš živi spomenik postojanju svog djeteta, a mi kao da čujemo:.............."ja svoje dijete volim previše i ne bih mogla nastaviti živjeti bez njega, ne, ja to ne bi mogla."
A ovo govorim iz vlastitog iskustva. JA sam bila ta koja kada sam po novinama čitala da je negdje netko izgubio svoje dijete, još jače zagrlila svoje djevojčice, posebno Stelu jer je ona sa mnom dugo, dugo spavala, maza moja, i znala joj reći: tako sam sretna što te imam, a u sebi pomisliti, gledajući ju onako lijepu, ja nikada ne bih mogla preživjeti kada bi ostala bez tebe.
NIKADA i NIKAKO.........
19.11.2008. (22:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Nisam to Sandra samo pomišljala.U razgovorima o takvim tragedijama govorila sam;"Da mom Ninu što bude ja bi se odmah ubila".......a vidi me.....živa sam.
20.11.2008. (01:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Mjesec dana iza događaja nazvala me šogorica ( koja ima samo jedno dijete, sina i koji, iako već ima preko 30 godina još živi s njome, a suprug je stjecajem okolnosti izvan države godinama, desetljećima - posao je u pitanju) i kao vjernica kaže mi kako se moli za dušu Uninu, kako trebam vjerovati u susret i td. i td. Ja sam je samo jedno pitala: Što bi ti učinila, i kako bi se ti osjećala da tvoj sin pogine?" Briznula je u grčevit plač i rekla da ona to ne bi preživjela. Eto! I ja sam bila sigurna u to, i mislim, mislim, da sam ipak samo još jedna gadna kukavica.
20.11.2008. (15:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Dok je sve OK i svi živi i zdravi, i dok samo gledamo kao promatrači na tuđe živote, tako lako izgovaramo da se meni dogodi ubila bi se. To nam izgleda tako jednostavno, da iz ove sadašnje perspektive izgleda bahato i razmetno. Sve ono nekadašnje tješenje, više nisam sigurna da je bilo približno suosjećanju. Ovo sve govorim iz svog iskustva.
Sada kad razmišljam o tome zašto sam ostala ja, a On otišao, nikako da nađem nešto logično. To će me jednostavno dotući. Sada trenutno sam u fazi da si to objašnjavam da moram osjetiti ovu sadašnju bol, stezanje srca, plitko disanje, i da postojim kao onaj jadni tužni stup upozorenja drugima. Dok ga gledaju možda će neko razmisliti i shvatiti OVO SE MOŽE I MENI DOGODITI. Ne zanosim se iluzijama, više će ih ipak biti koji će reći: sirota, luda.... ali neka i to čini ovaj život... a ja znam da nisam luda, već sam ubijena a živa...
20.11.2008. (18:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Iako mnogi smatraju da je samoubojstvo kukavičluk, ja mislim da je potrebna velika doza hrabrosti ili ludila ili beznađa da se to i učini. Možda baš zato što ne znamo što je "prijeko". A možda baš same sebe kažnjavamo nastavkom života? Mazohizam? Jer tko bi se normalan odlučio za život u kojem nema ništa osim tuge, jada, žalosti, pakla. A kad nas i zatekne (nespremne) kakav mali srh zadovoljstva (ne sreće) i onda se trgnemo s krivnjom u srcu : "Pa kako se uopće mogu radovati kad nje (ili njega) nema?
20.11.2008. (19:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Ne mislim ja da je samoubistvo kukavičluk, čak šta više mislim da puno treba da se odluči na takav korak. Iako isto tako vjerujem da je nit između jednog i drugo vrlo tanka. Ja znam da se čovjek u trenutku može slomiti, i stvar je samo koliko nisko pasti. Vrlo često razmišljam o onome ; Ja sam jedno malo obično jadno drvo.
20.11.2008. (23:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
U ovakvoj životnoj situaciji samoubojstvo mi je jedini razuman čin.Normalna reakcija,kad potpuno svjesno i trezveno ne vidim nikakav smisao života ni izlaz.Nema izlaza.STVARNO ne postoji.
Ne mogu razumijeti od čega sve ljudi prave bezizlazne životne situacije i iz nekog "trenutnog" očaja pomišljaju ili počine samoubojstvo.Normalni životni problemi ,s kojima se čovjek može uhvatiti u koštac za njih su neriješivi.Sve nas šiba život,ali se boriš,ideš dalje s nadom da možeš to riješiti,promijeniti.Imaš snagu i volju.Imaš za koga.
Ali sada......nemaš ništa.Zar treba hrabrost da se čovjek riješi ovog pakla?!Što me još drži zaista ne znam...možda što će živjeti dok živim ja ili što osjećam da bih njega tako pogazila(sve ono što je on bio,vjerovao).Nekako kao da bih (kako kaže Marija) nisko pala u njegovim očima...ne znam kako da vam to objasnim.....grlim vas.
21.11.2008. (13:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Dobro si objasnila.....
21.11.2008. (14:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Moja Sandra bio bi strašno razočaran sa mnom.Otišla sam(u svemu)u skroz suprotnu krajnost svega onog čemu sam ga učila.
21.11.2008. (16:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ne bi, ne bi jer u momentima kada si ga educirala o važnim stvarima u životu, je li ikome od vas palo na pamet da će to trajati prekratko i da će se tvoj život okrenuti stubokom, za 180 st.? Suprotna se krajnost desila u prirodnom poretku a i u tvojem životu. Pripremala si ga za drugo i sebe pronalazila u tom poretku a sada je sve okrenuto naglavačke. U jednom od svojih postova ( o dostojanstvu bola) dotakla sam se slične teme. Nema čuđenja o načinu života kojim živimo, sve nam je dozvoljeno, sve bi nam trebalo biti oprošteno. Sada, kad zapravo više ne živimo.
21.11.2008. (17:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
duhovnamisao
predivan pozrav
21.11.2008. (21:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...