Sudbina je htjela da u pisoaru zahoda u trgovačkom centru pronađem kartu za kazalište. Odlazim u kazalište. Biljetar me bijesno gleda jer dok kida kartu kaplja iz natopljene karte prsne mu ravno u oko. Gleda upitno za mnom kao da se nada da ću se iznenada sjetiti kako bi se na kulturnom mjestu trebao ispričati. Već odavno nisam sjedio u društvu lijepo odjevenih pa sam pomalo zbunjen. Još uvijek mi ruke vonjaju. Ali nijedna dama na izvlači iz torbe bočicu parfema, bogu hvala. Već prije nego će zauzeti svoja mjesta u publici na licima gledaoca javlja se izraz dosade. Pristojni oblik samomučenja. Kad dođem do točke u kojoj zauzimam sjedište, načas, dok dirigent kucka svojim štapićem, osjeća se grčenje zbog usredotočenosti, ali za njim slijedi opće mlohavost, neka tupa vrsta uspavanosti, kao vegetiranje biljki. Moje se misli šire. Kulturno događanje klizi izvan dohvata mog duha. San se pretvara u umjetnost. Nitko više ništa ne stvara. Nemoguće je stvarati i boriti se za opstojnost. Nemoguće je sanjati premda sam čin umjetničkog stvaranja nije ništa drugo nego sanjarenje. Žena u bijelim rukavicama na pozornici uhvatila je labuda za krila. Legenda govori da je Leda kada je oplođena rodila blizance. Sve žene imaju božansku moć da rađaju – sve osim lezbijke u središnjoj loži koja isto tako nema nikakve veze sa Sanjom Lovrenčić i njenom pričom o odlasku u tuđinu, ispričana kroz lik Mladena arhitekta koji u Hrvatskoj devedesetih ne vidi nikakvu perspektivu. Zar je odista život Hrvata beznadan?
16.11.2008. (20:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
.
zijev.
17.11.2008. (08:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
imka
Sudbina je htjela da u pisoaru zahoda u trgovačkom centru pronađem kartu za kazalište. Odlazim u kazalište. Biljetar me bijesno gleda jer dok kida kartu kaplja iz natopljene karte prsne mu ravno u oko. Gleda upitno za mnom kao da se nada da ću se iznenada sjetiti kako bi se na kulturnom mjestu trebao ispričati.
Već odavno nisam sjedio u društvu lijepo odjevenih pa sam pomalo zbunjen. Još uvijek mi ruke vonjaju. Ali nijedna dama na izvlači iz torbe bočicu parfema, bogu hvala. Već prije nego će zauzeti svoja mjesta u publici na licima gledaoca javlja se izraz dosade. Pristojni oblik samomučenja. Kad dođem do točke u kojoj zauzimam sjedište, načas, dok dirigent kucka svojim štapićem, osjeća se grčenje zbog usredotočenosti, ali za njim slijedi opće mlohavost, neka tupa vrsta uspavanosti, kao vegetiranje biljki.
Moje se misli šire. Kulturno događanje klizi izvan dohvata mog duha.
San se pretvara u umjetnost. Nitko više ništa ne stvara. Nemoguće je stvarati i boriti se za opstojnost. Nemoguće je sanjati premda sam čin umjetničkog stvaranja nije ništa drugo nego sanjarenje. Žena u bijelim rukavicama na pozornici uhvatila je labuda za krila. Legenda govori da je Leda kada je oplođena rodila blizance. Sve žene imaju božansku moć da rađaju – sve osim lezbijke u središnjoj loži koja isto tako nema nikakve veze sa Sanjom Lovrenčić i njenom pričom o odlasku u tuđinu, ispričana kroz lik Mladena arhitekta koji u Hrvatskoj devedesetih ne vidi nikakvu perspektivu.
Zar je odista život Hrvata beznadan?
16.11.2008. (20:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
.
zijev.
17.11.2008. (08:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...