Mislim da dragoj Kori treba kazati i ovo: osnov je svakog zdravog seksualnog odnosa muškarca i žene jasna i postojana svijest da nema jebačine bez harassmenta. Znam da ova teorija protuslovi općeprihvaćenoj predrasudi o ljubavi kao pretpostavci erotskog (užitka), da para djevojačka srca i romantične iluzije o monogamnosti ljudske vrste, ali s onu stranu svih tih spasovnih fanatazija moramo se suočiti s neprijepornom činjenicom da nas ništa ne uzbuđuje kao - bol & poniženje. Dopusti da o tome prethodno konzultiramo literaturu, dr.Freuda i onog psihijatra koji je poludio od filozofije, notornog Lacana: Kao što znaš, Freud je suprotstavio nagon smrti (thanatos) seksualnom nagonu, ali Lacan argumentira da nagon za smrću nije separatan, nego je u stvari aspekt svakog nagona! Svaki je nagon pokušaj prekoraćenja principa užitka, zalaženja s onu stranu toga načela u područje ekscesne jouissance, gdje se ugoda iskušava kao patnja! Važno je jouissance razlikovati od ugode: užitak je "ugoda u neugodi". On označava paradoksalno zadovoljstvo uzrokovano bolnim susretom sa Stvari koja remeti ekvilibrij poznatog "načela ugode" (Freud). Drugim riječima, Užitak je lociran "s one strane načela ugode". Neka te ne brine ova visokoparna teorija: ona je ovdje samo zato da nam priskrbi razumno opravdanje za sve ono što smo jedni drugima spremni učiniti za to malo užitka, ugode i svekolike naslade: važno je samo da na početku zapamtiš da: - se u krevetu svatko jebe za svoj orgazam, - da te nitko ne voli toliko koliko je užitka u boli! U kotralihtu ovih spoznaja problem analnog seksa izgleda trivijalan kao ubod iglom u jagodicu prsta tijekom šivanja gumba na šinjelu u rovovima prvog svjetskog rata, negdje kod Verduna. Ako zaista voliš svoje dečke, ili dečke naprosto, morat ćeš se malo opustiti, pa i pretrpiti tih desetak minuta, dok se oni pozabave tvojom guzom, ako ih baš sve po redu ona toliko pali! Savjetujem ti i mali trik: kaži dečku da te snažno povuče za kosu i koliko god se otimala ne pušta, tako da ti koncentracija iz guzice nekako dođe u glavu. Bit će to jedinstveno iskustvo u tvome životu.
31.10.2008. (15:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dragi Nemanja, Potpuno si u pravu. Zato bih rado da se susretnemo u mojoj spavaćoj sobi, gdje bih ti prvo zaglavila glavu između šipi na uglavlju, a onda nagurala golemu balancanu (olitiga patliđan) u tvoj dražesni anus, i tamo svrdlala njome dok ti oči ne izlete iz lubanje. I pritom kvačila štipalice za rublje na jaja. Mmmmm, već se radujem mom i tvom orgazmu...
Kao poprilično promiskuitetna osoba, nisam baš tako često nalijetala na situacije da se toliko inzistira na analnom seksu, a kamoli da veze pucaju zbog toga... Mislim da se radi prije o izdegeneriranim (mlađim) muškim umovima, odgojenima na smiješnoj pornjavi, koji zapravo nemaju pojma o seksu.
A tebi dragi Nemanja, koji savjetuješ nekome, i to ŽENI, da zbog ljubavi izdrži tih 10-ak minuta izrazite neugode, bola i odvratnosti, želim da te što prie opizdi neka prosvjetiteljska munja u glavu! Zašto oni ne bi iz ljubavi zanemarili svoju želju za analnim seksom, a ne da žena bude ta koja trpi??? Zašto???
Napokon, mene uzbuđuje dominacija (moja), pa ne prekidam veze i ne zahtjevam od muškaraca da nužno pristanu...
31.10.2008. (16:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Kora, iako se ponekad ponašam poput ovog tvojeg sadašnjeg, ali i poput onih bivših, ipak sam u potpunosti na tvojoj strani, pa poručujem - ne daj svoj dragocjeni anus više nikome...
31.10.2008. (16:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Kora , dečko je skrouz ok. ti njemu , on tebi;))) moj nije toliko fer , naime on oće samo meni. da ne ostanem uskraćena u iskustvu kako izgleda muškarac "s one strane načela ugode" pridružujem se EWGB...Nemanja , popij čašu vode... hihi
31.10.2008. (20:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemojte me terati da razmišljam o tome držite li ređe u rukama kurac ili knjigu, jer vi znadete moju slabost spram žena uopšte, napose onih vaspitanih, kao i moju neutešnu rezignaciju pred samoskrivljenom devojačkom nezrelošću, žalost pred prizorom nekultivisane lepote, i skrušenu nemoć i očaj usled tvrdokorne devojačke neprosvećenosti; oću da kažem, ja prosto ne mogu da taslačim prostakuše, pa to ti je; mislim, mogu, ali neću, jer ono erotsko i ono vulgarno, da podsetim, nemaju ništa zajedničkog, da se sasvim pojasnim. Vidite, citirajući Kamova, ja uopšte ne insistiram na tome da tko otraga smije, najslađe smije, ali, i opet, držim da nije ni dobro ni pravedno odbaciti čari guženja mladih štićenica, udovica i klikuša zbog dve, tri devojačke suze: struktura je ženskoga užitka takva da je svaki kraj novi početak, i istini za volju, izradimo li barem uslovnu topografiju toga užitka, neminovno smo napućeni da vas zgodimice taslačimo i otpozadi, skrajnje, gotovo bezinteresno, jer kažem, takva je narav ovog jouissance feminine. Da objasnim Lacanovim rečima: Feminine jouissance differs from masculine or phallic jouissance through its relation to the Other, especially the Other sex, which for Lacan means woman. Although in his earlier work, Lacan attributed to women a jouissance associated with the phallic stage and the clitoris (1977, p. 282), his work of the 1970s moved away from that position. In particular, Lacan posits for women a specifically feminine jouissance that is "beyond the phallus" (1998, p. 74). Women have access both to phallic, or sexual, jouissance, and to a supplementary form of jouissance by virtue of being not wholly subsumed by the phallic function as men are: "being not-whole, she has a supplementary jouissance compared to what the phallic function designates by way of jouissance" (1998, p. 73). It is, however, impossible to know anything about this other jouissance other than that some women (and men) experience it. Lacan's paradigmatic example of feminine jouissance is that of mystics such as Hadewijch d'Anvers, Saint John of the Cross, and Saint Teresa, thus relating feminine jouissance to God. As he asks in relation to mysticism, "Doesn't this jouissance that one experiences and knows nothing about put us on the path of existence? And why not interpret one face of the Other, the God face, as based on feminine jouissance?" (1998, p. 77). In his later uses of the term jouissance, one can see just where Lacan parts ways with Freud. First, in his claim that "there is no sexual relationship," Lacan asserts the inherent failure of genital sexuality, which Freud did not do. Finally, through his description of a specifically feminine jouissance, one that implies a different type of sexual satisfaction for women, Lacan's later work does away with Freud's notion of libido's being only masculine.
Neverovatno! Vi dakle odbijate takvu čast kao što je poređenje vašega užitka sa samim licem Gospodnjim? Pa to je gotovo bogohulno, koliko je nezahvalno!
I uopšte, stvarni ne stoje nimalo loše konsultira li se kultunohistorijski ta problematika analnoga sexa; recimo, ova kosmogonijska epizoda:
This Deleuzian procedure has an unexpected theological precedent - not the Christian immaculate conception, to which he himself refers, but the Jewish legend about the birth of the Messiah, reported by Joseph in a monoscript from the 13th century. God wants to give birth to the Messiah, but knows that all of the forces of evil are waiting in front of the vagina of Shekina to kill the Messiah the minute he is born. So God goes at night to his mistress, Lilith, the symbol of evil, and penetrates her anally (the expression used can also mean that he pees into her vagina). The Messiah will come from Lilith after anal sex: this is the way God tricks the forces of evil, by bringing the Messiah through evil. [3] If the founding move that establishes a symbolic universe is the empty gesture, how is a gesture emptied? How is its content neutralized? Through repetition. Giorgio Agamben tried to indicate this process with the notion of profanation: in the opposition between sacred and secular, profanation of the secular does not equal secularization; profanation puts the sacred text or practice into a different context, it subtracts it from its proper context and functioning. As such, profanation remains in the domain of the non-utility, merely enacting a "perverted" non-utility. To profanate a mass is to perform a black mass, not to study the mass as object of the psychology of religion. In Kafka's The Trial, the weird extended debate between Joseph K. and the Priest about the Law (which follows the parable of the Door of the Law) is deeply profanatory - one can even say that Kafka is the greatest profanator of the Jewish Law. (...)
01.11.2008. (02:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
As such, profanation - not secularization - is the true materialist undermining of the Sacred: secularization always relies on its disavowed sacred foundation, which survives either as exception or as a formal structure. Protestantism realizes this split between the Sacred and the secular at its most radical: it secularizes the material world, but keeps religion apart, plus it introduces the formal religious principle into the very capitalist economy. (Mutatis mutandis, the same goes for the Stalinist Communism - it is secularized, not profaned religion.)
Konačno, samo još jedna reč o tome što vi nazivate mukom, patnjom i bolom - nije neophodno biti Slavoj Žižek da bi se (u)videlo o čemu se tu zapravo radi, a radi se o tome da smo mi samo instrument vašega užitka i ovaploćenje vaše fantasije!
Dorothy's apartment is one of those hellish places which abound in David Lynch's films, places where all moral and social inhibitions seem to be suspended, where everything is possible. The lowest masochistic sex, obscenities, the deepest level of our desires that we are not even ready to admit to ourselves, we are confronted with them in such places. From what perspective should we observe this scene? Imagine the scene as that of a small child hidden in a closet or behind a door witnessing the parental intercourse. He doesn't yet know what sexuality is, how we do it, all he knows is what he hears, this strange deep breathing sound. And then he tries to imagine what goes on. At the very beginning of Blue Velvet we see Geoffrey's father having a heart attack, falling down, we have the eclipse of the normal paternal authority. It is as if Geoffrey fantasises this wild parental couple of Dorothy and Frank as a kind of phantasmatic supplement to the lack of the real paternal authority. Frank not only obviously acts but even overacts, it is as if he is ridiculously excessive, gesticulating, shouting, and so on - are here to cover up something. The point is of course, the elementary one, to convince the invisible observer that father is potent, to cover up father's impotence, so the second way to read the scene would have been as a spectacle, a ridiculously violent spectacle, set up by the father to convince the son of his power, of his over-potence. The third way would have been to focus on Dorothy herself. Many feminists, of course, emphasise the brutality against women in this scene, the abuse, how the Dorothy character is abused. There is obviously this dimension in it. But I think one should risk a more shocking and obverse interpretation. What if the central, as it were, problem of this entire scene is Dorothy's passivity. So what if what Frank is doing is a kind of a desperate, ridiculous, but nonetheless effective, attempt of trying to help Dorothy, to awaken her out of her lethargy, to bring her into life. So if Frank is anybody's fantasy, maybe he's Dorothy's fantasy. There's a kind of a strange mutual interlocking of fantasies. Its not only ambiguity but ossillation between three focal points. This I think is what accounts for the strange reverberations of this scene.
Stoga, ne jebite po tavanu! Lepo se smestite, i molim, da bi žena bila in, mora nekaj i propatit, kaj ne?
P.S. Nabavite i pročitajte zbirku priča Marcela Mariëna Likovi s krme. Tu ćete pronaći naročito poučnu storiju o devojci čije je telo gradualno pružalo sve više prigoda za užitak, postajući propusnim za maksimum ljubavnika, pripuštajući ih sve do u blizinu srca, što je gotovo sam rub kršćanske erotike: "čovjek se erotizira jer po propusnosti drugoga poosobljenoga tijela, slobodnoga tijela, dobiva svoje poosobljeno tijelo - utjelovljuje se, jest tijelo. To znači da je za erotiku potrebno ne samo puko tijelo, koje bi inače bilo svedeno na objekt, već tijelo iz kojega progovara sloboda. Erotizacija je zapravo slobodna propusnost dvaju slobodnih tijela jedno za drugo. Iz iskustva erotike sasvim je jasno da svoje tijelo počinjem otkrivati jedino po tijelu drugoga. Po erotizaciji konačno postajem utjelovljen.", kaže teolog Raguž. Jedna druga priča spomenutog Marcela, ide ovako:
01.11.2008. (03:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Niccolo Svolta, sin neke prorocice i nekog zgubidana, vrsio je u Firenci, u jednoj dascari blizu palace Strozzi, rijedak zanat gataoca iz stakla. Njegovom nacinu citanja buducnosti davala je snagu jedna posve izvorna metoda. Ona se ponajprije sastojala u prikupljanju velikog broja naocari, starinskih ocala, cvikera, povecala, dogleda, retrovizora, lornjona, monokla, ogledala, nisana, dalekozora. Ukratko svih sprava za gledanje sto su pripadale najrazlicitijim ljudima svih vremena i iz cijeloga svijeta, bili oni mladi ili stari, bogati ili siromasni. Zatim bi kuhao lece u golemu bakrenom loncu na blagoj vatri. Obicno je dostajao jedan sat kuhanja. Potom je vrac uklanjao posudu s peci i zlatnom zlicom zaimacom vadio stakla, pazeci da ne razbije ni jedno. Naposljetku, smionim manevrom svojih prenapregnutih, do tad bolno stijesnjenih sposobnosti, koje se iznenada stavljaju u pokret i praskaju, on bi vidio - oh, da - vidio! Lucio bi neopipljivo, neodredivo i nesto poput nevidljiva strujanja koje mu je omogucavalo da sada, u toj smirenoj juhi mrtvih videnja, poput samo jednog munjevitog poteza kise sred plavetnila razotkrije predodraz stvari sto ce ih buducnost pruziti gledanju i dozivljavanju, i da im podari, zahvaljujuci naglom zamrzavanju svoga duha, krv i meso - oblik ako ne tezinu. Ako se ponekad varao, a sam je to znao i priznavao, varao se zato sto mu je u njegovoj apsolutnoj potrazi za buducnoscu nedostajala neophodna podrska vizija, a takvih je ipak strasno mnogo, koja je u "zivotu" prisutna bez pomoci ikakvih stakalaca. Pa cak ako uzmemo u obzir da su se te vizije, unatoc svemu, prije ili kasnije morale suociti s uzasnom i blagotvornom preprekom zrcala, gatalac je pomisljao kako je mozda dovoljan jedan jedini slijepac, koji tapka u potpunom mraku, pa da njegov pothvat samo zbog te odsutnosti propadne izvrgnut ruglu. Upravo zato Niccolo Svolta ugasi se jednog dana u Firenci, u susjedstvu palace Strozzi, pokraj svog praznog lonca i hladne peci, a da nije bas pouzdano znao je li uistinu postojao.
Marcel Marien, Likovi s krme (Figures de poupe), Paris 1979
01.11.2008. (03:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Moram još i ovo reći, kad smo ko pakla tjelesnosti:
Pakao nije mjesto gdje se događaju zle stvari, nego je to zlo mjesto! (Vathek) U skladu s tim postulatom, Pakao je mjesto koje apsorbira našu osobnu toplinu (Matrix: sustav treba našu energiju), da bi nas beskonačno umnoženom vrelinom svih okupljenih prokletnika vječno mučio. Pakao se dakle (endotermno) napaja našim grijesima, da bi nas hiperbolički mučio njihovim beskrajnim ispaštanjem. Vratimo se na trenutak ovom stavu da Pakao kao sustav treba našu energiju: u Paklu mi smo totalno pasivni objekt čija energija biva isisavana. Pitanje zašto Pakao treba energiju, želimo li na nj odogovorit, valja postaviti obratno: Zašto energija treba Pakao? Energija, naravno, to je libido, naš užitak. Zašto dakle naš užitak treba virtualni univerzum fantazije? Zašto mi trebamo Pakao kao virtualni nadomjestak a ne uživamo izravno? Odgovor je banalan a nude ga prvi stihovi ove krasne pjesme:
Žižek’s Movies
Anxiety alone does not deceive Subjectivity is to see what is missing from reality Libido need fantasy to sustain itself before the abyss of another mind Fantasy realised is nightmare but the final nightmare is immortality not death
Desires are not given but acquired and men struggle with the desire for their fathers to be dead Masculinity is illusion man is terrified of his own power afraid of what he might do because he can
There is too much in feminine fantasy for men to match so they feel threatened The paradox of pornography if all can be shown without restraint we must render it unreal to feel safe Only willed constraint empowers us to explore the truth so we choose not to show all that can be seen
Film is not an escape from reality but a safe place to explore what terrifies us
Da za sada provizorno zaključim: Pakao je sigurno mjesto istraživanja onog što nas plaši! A što nas to plaši? Plaši nas žena, kao naša realizirana želja, ili pak krivnja! Stoga, kad shvatimo da je samo mrtva žena dobra žena, vrlo brzo postajemo svijesni gdje smo: usred Pakla, koji je kao mjesto specifičan po tome što odatle nema van - drugim riječima: tu se žene, tj. vlastite želje ili krivnje, ne možeš riješiti! Da bismo uopće u ženi mogli uživati, nama je neophodan Pakao: mjesto vječnog povrataka onog Ženskog! Kako god da je odstranimo, žena u Paklu uskrsava, i mi te infernalne prednosti postajemo trijumfalno svijesni: naš užitak postaje to tim veći što su veće muke na koje Ženu stavljamo, savršeno zaštičeni spoznajom da je Žena načeno neuništiva! Dakle, mi: naš užitak, naša libidalna energija treba Pakao kao mjesto beskrajnog užitak u beskonačnom grijehu: tu se eros, naš užitak u Ženi, stapa s tanatosom, našim stalnim ništenjem žene kao bića koje postoji po sebi: ono je samo naša realizirana želja, ili krivnja, i ništa drugo. Q.E.D.
NEMANJA • 26.05.2008. u 02:13
Kant, u dijelu svoje Kritike parktičkog uma tajanstveno naslovljenom sa ‘O srazmeri čovekovih saznajnih moći koje su mudro saobražene njegovom praktičkom određenju’, odgovara na pitanje da što bi nam se desilo kada bismo dobili pristup području noumenskog, Stvari u nama: Međutim, umesto spora koji sad moralno nastrojenje ima da vodi sa sklonostima, u kome se posle nekoliko poraza ipak postepeno može steći moralna jačina duše, pred očima bi nam neprekidno bili Bog i večnost sa svojom strahovitom veličanstvenošću (...) to bi se većina zakonitih radnji događala iz straha, samo malo njih iz nade, i nijedna iz dužnosti, a moralna vrednost radnji, od koje jedino zavisi vrednost osobe i samog sveta u očima najviše mudrosti, uopšte ne bi egzistirala. Ponašanje ljudi, dokle god bi njihova priroda ostala onakva kakva je sad, pretvorilo bi se tako u prost mehanizam, u kome bi, kao u marionetskoj igri, sve gestikuliralo kako valja, ali u figurama ipak ne bi bilo nikakvog života. Nikakvo čudo da ova vizija o čovjeku, koji bi se kroz izravan uvid u čudovišnost božanskog bića-samog-po-sebi pretvorio u beživotnu lutku, izaziva takvu nelagodu među komentatorima Kanta (obično se preko nje prelazi u tišini ili biva odbačena kao kakvo uznemirujuće strano tijelo). Kant njome isporučuje ništa manje nego, kako to neko nazva, ‘kantovsku temeljnu fantazmu’, interpasivnu drugu scenu slobode, spontanog slobodnog agenta, prizor u kojemu se slobodni agent promeće u beživotnu lutku na raspolaganju perverznom Bogu. Kantova je poanta, naravno, da nema aktivnog slobodnog agenta bez ove fantazmatske potpore, bez druge scene na kojoj njime bezostatno manipulira Drugi. (...)
01.11.2008. (12:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Odnosno, dok kantovski subjekt, prazna tačka samoodnoseće negativnosti, nije ništa do lakanovski ‘prekriženi’ subjekt označitelja - le manque a etre, kojemu manjka potpora u pozitivnom ustroju bića - ono što fantazma inscenira jeste upravo gubitak subjektovog nemogućeg bića, usljed subjektovog ulaska u simbolički poredak. Otud nikakvo čudo da je temeljna fantazma pasivna, ‘mazohistička’, ona koja me svodi na objekt kojim ravnaju drugi: kao da jedino iskustvo krajnjeg bola može subjektu garantirati pristup Biću: la douleur d’exister znači da ‘jesam’ samo dok trpim bol. Sa ovoga bi razloga trebalo iznova formulirati kantovsku zabranu izravnog pristupa području noumene: ono što bi trebalo ostati nedostupno nije noumensko Stvarno, nego sama temeljna fantazma - približi li se previše svojoj fantazmatskoj jezgri, subjekt gubi konzistenciju svog postojanja.
01.11.2008. (12:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nakon dva ubojstva koja bi u devedesetima od hemerodida o kojem pišem rascvjetala panonski jorgovan, ostali su samo šmrklji. Sasvim nesposoban za kulturnu revoluciju, kakvu danas vide djeca od sedam godina, Nemanja se pomirio s govnima.
Duboko unutra, živi Nešo! Dođite na Vaseljenu, poklonite se vlastitoj BULJI!
02.11.2008. (01:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Mislim da dragoj Kori treba kazati i ovo: osnov je svakog zdravog seksualnog odnosa muškarca i žene jasna i postojana svijest da nema jebačine bez harassmenta. Znam da ova teorija protuslovi općeprihvaćenoj predrasudi o ljubavi kao pretpostavci erotskog (užitka), da para djevojačka srca i romantične iluzije o monogamnosti ljudske vrste, ali s onu stranu svih tih spasovnih fanatazija moramo se suočiti s neprijepornom činjenicom da nas ništa ne uzbuđuje kao - bol & poniženje.
Dopusti da o tome prethodno konzultiramo literaturu, dr.Freuda i onog psihijatra koji je poludio od filozofije, notornog Lacana:
Kao što znaš, Freud je suprotstavio nagon smrti (thanatos) seksualnom nagonu, ali Lacan argumentira da nagon za smrću nije separatan, nego je u stvari aspekt svakog nagona! Svaki je nagon pokušaj prekoraćenja principa užitka, zalaženja s onu stranu toga načela u područje ekscesne jouissance, gdje se ugoda iskušava kao patnja!
Važno je jouissance razlikovati od ugode: užitak je "ugoda u neugodi". On označava paradoksalno zadovoljstvo uzrokovano bolnim susretom sa Stvari koja remeti ekvilibrij poznatog "načela ugode" (Freud). Drugim riječima, Užitak je lociran "s one strane načela ugode".
Neka te ne brine ova visokoparna teorija: ona je ovdje samo zato da nam priskrbi razumno opravdanje za sve ono što smo jedni drugima spremni učiniti za to malo užitka, ugode i svekolike naslade: važno je samo da na početku zapamtiš da:
- se u krevetu svatko jebe za svoj orgazam,
- da te nitko ne voli toliko koliko je užitka u boli!
U kotralihtu ovih spoznaja problem analnog seksa izgleda trivijalan kao ubod iglom u jagodicu prsta tijekom šivanja gumba na šinjelu u rovovima prvog svjetskog rata, negdje kod Verduna.
Ako zaista voliš svoje dečke, ili dečke naprosto, morat ćeš se malo opustiti, pa i pretrpiti tih desetak minuta, dok se oni pozabave tvojom guzom, ako ih baš sve po redu ona toliko pali!
Savjetujem ti i mali trik: kaži dečku da te snažno povuče za kosu i koliko god se otimala ne pušta, tako da ti koncentracija iz guzice nekako dođe u glavu.
Bit će to jedinstveno iskustvo u tvome životu.
31.10.2008. (15:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Elle Woods Gone Brunnette
Dragi Nemanja,
Potpuno si u pravu. Zato bih rado da se susretnemo u mojoj spavaćoj sobi, gdje bih ti prvo zaglavila glavu između šipi na uglavlju, a onda nagurala golemu balancanu (olitiga patliđan) u tvoj dražesni anus, i tamo svrdlala njome dok ti oči ne izlete iz lubanje. I pritom kvačila štipalice za rublje na jaja.
Mmmmm, već se radujem mom i tvom orgazmu...
Kao poprilično promiskuitetna osoba, nisam baš tako često nalijetala na situacije da se toliko inzistira na analnom seksu, a kamoli da veze pucaju zbog toga... Mislim da se radi prije o izdegeneriranim (mlađim) muškim umovima, odgojenima na smiješnoj pornjavi, koji zapravo nemaju pojma o seksu.
A tebi dragi Nemanja, koji savjetuješ nekome, i to ŽENI, da zbog ljubavi izdrži tih 10-ak minuta izrazite neugode, bola i odvratnosti, želim da te što prie opizdi neka prosvjetiteljska munja u glavu!
Zašto oni ne bi iz ljubavi zanemarili svoju želju za analnim seksom, a ne da žena bude ta koja trpi??? Zašto???
Napokon, mene uzbuđuje dominacija (moja), pa ne prekidam veze i ne zahtjevam od muškaraca da nužno pristanu...
31.10.2008. (16:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marijan M. (34)
Draga Kora, iako se ponekad ponašam poput ovog tvojeg sadašnjeg, ali i poput onih bivših, ipak sam u potpunosti na tvojoj strani, pa poručujem - ne daj svoj dragocjeni anus više nikome...
31.10.2008. (16:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
Draga Kora , dečko je skrouz ok. ti njemu , on tebi;))) moj nije toliko fer , naime on oće samo meni.
da ne ostanem uskraćena u iskustvu kako izgleda muškarac "s one strane načela ugode" pridružujem se EWGB...Nemanja , popij čašu vode... hihi
31.10.2008. (20:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Drage devojčice,
Nemojte me terati da razmišljam o tome držite li ređe u rukama kurac ili knjigu, jer vi znadete moju slabost spram žena uopšte, napose onih vaspitanih, kao i moju neutešnu rezignaciju pred samoskrivljenom devojačkom nezrelošću, žalost pred prizorom nekultivisane lepote, i skrušenu nemoć i očaj usled tvrdokorne devojačke neprosvećenosti; oću da kažem, ja prosto ne mogu da taslačim prostakuše, pa to ti je; mislim, mogu, ali neću, jer ono erotsko i ono vulgarno, da podsetim, nemaju ništa zajedničkog, da se sasvim pojasnim.
Vidite, citirajući Kamova, ja uopšte ne insistiram na tome da tko otraga smije, najslađe smije, ali, i opet, držim da nije ni dobro ni pravedno odbaciti čari guženja mladih štićenica, udovica i klikuša zbog dve, tri devojačke suze: struktura je ženskoga užitka takva da je svaki kraj novi početak, i istini za volju, izradimo li barem uslovnu topografiju toga užitka, neminovno smo napućeni da vas zgodimice taslačimo i otpozadi, skrajnje, gotovo bezinteresno, jer kažem, takva je narav ovog jouissance feminine.
Da objasnim Lacanovim rečima:
Feminine jouissance differs from masculine or phallic jouissance through its relation to the Other, especially the Other sex, which for Lacan means woman. Although in his earlier work, Lacan attributed to women a jouissance associated with the phallic stage and the clitoris (1977, p. 282), his work of the 1970s moved away from that position. In particular, Lacan posits for women a specifically feminine jouissance that is "beyond the phallus" (1998, p. 74). Women have access both to phallic, or sexual, jouissance, and to a supplementary form of jouissance by virtue of being not wholly subsumed by the phallic function as men are: "being not-whole, she has a supplementary jouissance compared to what the phallic function designates by way of jouissance" (1998, p. 73). It is, however, impossible to know anything about this other jouissance other than that some women (and men) experience it. Lacan's paradigmatic example of feminine jouissance is that of mystics such as Hadewijch d'Anvers, Saint John of the Cross, and Saint Teresa, thus relating feminine jouissance to God. As he asks in relation to mysticism, "Doesn't this jouissance that one experiences and knows nothing about put us on the path of existence? And why not interpret one face of the Other, the God face, as based on feminine jouissance?" (1998, p. 77).
In his later uses of the term jouissance, one can see just where Lacan parts ways with Freud. First, in his claim that "there is no sexual relationship," Lacan asserts the inherent failure of genital sexuality, which Freud did not do. Finally, through his description of a specifically feminine jouissance, one that implies a different type of sexual satisfaction for women, Lacan's later work does away with Freud's notion of libido's being only masculine.
Neverovatno! Vi dakle odbijate takvu čast kao što je poređenje vašega užitka sa samim licem Gospodnjim? Pa to je gotovo bogohulno, koliko je nezahvalno!
I uopšte, stvarni ne stoje nimalo loše konsultira li se kultunohistorijski ta problematika analnoga sexa; recimo, ova kosmogonijska epizoda:
This Deleuzian procedure has an unexpected theological precedent - not the Christian immaculate conception, to which he himself refers, but the Jewish legend about the birth of the Messiah, reported by Joseph in a monoscript from the 13th century. God wants to give birth to the Messiah, but knows that all of the forces of evil are waiting in front of the vagina of Shekina to kill the Messiah the minute he is born. So God goes at night to his mistress, Lilith, the symbol of evil, and penetrates her anally (the expression used can also mean that he pees into her vagina). The Messiah will come from Lilith after anal sex: this is the way God tricks the forces of evil, by bringing the Messiah through evil. [3] If the founding move that establishes a symbolic universe is the empty gesture, how is a gesture emptied? How is its content neutralized? Through repetition. Giorgio Agamben tried to indicate this process with the notion of profanation: in the opposition between sacred and secular, profanation of the secular does not equal secularization; profanation puts the sacred text or practice into a different context, it subtracts it from its proper context and functioning. As such, profanation remains in the domain of the non-utility, merely enacting a "perverted" non-utility. To profanate a mass is to perform a black mass, not to study the mass as object of the psychology of religion. In Kafka's The Trial, the weird extended debate between Joseph K. and the Priest about the Law (which follows the parable of the Door of the Law) is deeply profanatory - one can even say that Kafka is the greatest profanator of the Jewish Law.
(...)
01.11.2008. (02:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
As such, profanation - not secularization - is the true materialist undermining of the Sacred: secularization always relies on its disavowed sacred foundation, which survives either as exception or as a formal structure. Protestantism realizes this split between the Sacred and the secular at its most radical: it secularizes the material world, but keeps religion apart, plus it introduces the formal religious principle into the very capitalist economy. (Mutatis mutandis, the same goes for the Stalinist Communism - it is secularized, not profaned religion.)
Konačno, samo još jedna reč o tome što vi nazivate mukom, patnjom i bolom - nije neophodno biti Slavoj Žižek da bi se (u)videlo o čemu se tu zapravo radi, a radi se o tome da smo mi samo instrument vašega užitka i ovaploćenje vaše fantasije!
Dorothy's apartment is one of those hellish places which abound in David Lynch's films, places where all moral and social inhibitions seem to be suspended, where everything is possible. The lowest masochistic sex, obscenities, the deepest level of our desires that we are not even ready to admit to ourselves, we are confronted with them in such places.
From what perspective should we observe this scene? Imagine the scene as that of a small child hidden in a closet or behind a door witnessing the parental intercourse. He doesn't yet know what sexuality is, how we do it, all he knows is what he hears, this strange deep breathing sound. And then he tries to imagine what goes on.
At the very beginning of Blue Velvet we see Geoffrey's father having a heart attack, falling down, we have the eclipse of the normal paternal authority. It is as if Geoffrey fantasises this wild parental couple of Dorothy and Frank as a kind of phantasmatic supplement to the lack of the real paternal authority. Frank not only obviously acts but even overacts, it is as if he is ridiculously excessive, gesticulating, shouting, and so on - are here to cover up something. The point is of course, the elementary one, to convince the invisible observer that father is potent, to cover up father's impotence, so the second way to read the scene would have been as a spectacle, a ridiculously violent spectacle, set up by the father to convince the son of his power, of his over-potence. The third way would have been to focus on Dorothy herself. Many feminists, of course, emphasise the brutality against women in this scene, the abuse, how the Dorothy character is abused. There is obviously this dimension in it. But I think one should risk a more shocking and obverse interpretation. What if the central, as it were, problem of this entire scene is Dorothy's passivity. So what if what Frank is doing is a kind of a desperate, ridiculous, but nonetheless effective, attempt of trying to help Dorothy, to awaken her out of her lethargy, to bring her into life. So if Frank is anybody's fantasy, maybe he's Dorothy's fantasy. There's a kind of a strange mutual interlocking of fantasies. Its not only ambiguity but ossillation between three focal points. This I think is what accounts for the strange reverberations of this scene.
Stoga, ne jebite po tavanu! Lepo se smestite, i molim, da bi žena bila in, mora nekaj i propatit, kaj ne?
P.S.
Nabavite i pročitajte zbirku priča Marcela Mariëna Likovi s krme. Tu ćete pronaći naročito poučnu storiju o devojci čije je telo gradualno pružalo sve više prigoda za užitak, postajući propusnim za maksimum ljubavnika, pripuštajući ih sve do u blizinu srca, što je gotovo sam rub kršćanske erotike: "čovjek se erotizira jer po propusnosti drugoga poosobljenoga tijela, slobodnoga tijela, dobiva svoje poosobljeno tijelo - utjelovljuje se, jest tijelo. To znači da je za erotiku potrebno ne samo puko tijelo, koje bi inače bilo svedeno na objekt, već tijelo iz kojega progovara sloboda. Erotizacija je zapravo slobodna propusnost dvaju slobodnih tijela jedno za drugo. Iz iskustva erotike sasvim je jasno da svoje tijelo počinjem otkrivati jedino po tijelu drugoga. Po erotizaciji konačno postajem utjelovljen.", kaže teolog Raguž.
Jedna druga priča spomenutog Marcela, ide ovako:
01.11.2008. (03:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Prozirnost buducnosti
Niccolo Svolta, sin neke prorocice i nekog zgubidana, vrsio je u Firenci, u jednoj dascari blizu palace Strozzi, rijedak zanat gataoca iz stakla. Njegovom nacinu citanja buducnosti davala je snagu jedna posve izvorna metoda. Ona se ponajprije sastojala u prikupljanju velikog broja naocari, starinskih ocala, cvikera, povecala, dogleda, retrovizora, lornjona, monokla, ogledala, nisana, dalekozora. Ukratko svih sprava za gledanje sto su pripadale najrazlicitijim ljudima svih vremena i iz cijeloga svijeta, bili oni mladi ili stari, bogati ili siromasni. Zatim bi kuhao lece u golemu bakrenom loncu na blagoj vatri. Obicno je dostajao jedan sat kuhanja. Potom je vrac uklanjao posudu s peci i zlatnom zlicom zaimacom vadio stakla, pazeci da ne razbije ni jedno.
Naposljetku, smionim manevrom svojih prenapregnutih, do tad bolno stijesnjenih sposobnosti, koje se iznenada stavljaju u pokret i praskaju, on bi vidio - oh, da - vidio! Lucio bi neopipljivo, neodredivo i nesto poput nevidljiva strujanja koje mu je omogucavalo da sada, u toj smirenoj juhi mrtvih videnja, poput samo jednog munjevitog poteza kise sred plavetnila razotkrije predodraz stvari sto ce ih buducnost pruziti gledanju i dozivljavanju, i da im podari, zahvaljujuci naglom zamrzavanju svoga duha, krv i meso - oblik ako ne tezinu.
Ako se ponekad varao, a sam je to znao i priznavao, varao se zato sto mu je u njegovoj apsolutnoj potrazi za buducnoscu nedostajala neophodna podrska vizija, a takvih je ipak strasno mnogo, koja je u "zivotu" prisutna bez pomoci ikakvih stakalaca. Pa cak ako uzmemo u obzir da su se te vizije, unatoc svemu, prije ili kasnije morale suociti s uzasnom i blagotvornom preprekom zrcala, gatalac je pomisljao kako je mozda dovoljan jedan jedini slijepac, koji tapka u potpunom mraku, pa da njegov pothvat samo zbog te odsutnosti propadne izvrgnut ruglu.
Upravo zato Niccolo Svolta ugasi se jednog dana u Firenci, u susjedstvu palace Strozzi, pokraj svog praznog lonca i hladne peci, a da nije bas pouzdano znao je li uistinu postojao.
Marcel Marien, Likovi s krme (Figures de poupe), Paris 1979
01.11.2008. (03:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Moram još i ovo reći, kad smo ko pakla tjelesnosti:
Pakao nije mjesto gdje se događaju zle stvari, nego je to zlo mjesto! (Vathek)
U skladu s tim postulatom, Pakao je mjesto koje apsorbira našu osobnu toplinu (Matrix: sustav treba našu energiju), da bi nas beskonačno umnoženom vrelinom svih okupljenih prokletnika vječno mučio.
Pakao se dakle (endotermno) napaja našim grijesima, da bi nas hiperbolički mučio njihovim beskrajnim ispaštanjem.
Vratimo se na trenutak ovom stavu da Pakao kao sustav treba našu energiju: u Paklu mi smo totalno pasivni objekt čija energija biva isisavana. Pitanje zašto Pakao treba energiju, želimo li na nj odogovorit, valja postaviti obratno: Zašto energija treba Pakao?
Energija, naravno, to je libido, naš užitak. Zašto dakle naš užitak treba virtualni univerzum fantazije? Zašto mi trebamo Pakao kao virtualni nadomjestak a ne uživamo izravno?
Odgovor je banalan a nude ga prvi stihovi ove krasne pjesme:
Žižek’s Movies
Anxiety alone
does not deceive
Subjectivity is to see
what is missing from reality
Libido need fantasy
to sustain itself
before the abyss
of another mind
Fantasy realised is nightmare
but the final nightmare
is immortality not death
Desires are not given
but acquired
and men struggle
with the desire
for their fathers
to be dead
Masculinity is illusion
man is terrified
of his own power
afraid of what he might do
because he can
There is too much
in feminine fantasy
for men to match
so they feel threatened
The paradox of pornography
if all can be shown
without restraint
we must render it unreal
to feel safe
Only willed constraint
empowers us
to explore the truth
so we choose not to show
all that can be seen
Film is not an escape
from reality
but a safe place
to explore
what terrifies us
Da za sada provizorno zaključim: Pakao je sigurno mjesto istraživanja onog što nas plaši!
A što nas to plaši?
Plaši nas žena, kao naša realizirana želja, ili pak krivnja!
Stoga, kad shvatimo da je samo mrtva žena dobra žena, vrlo brzo postajemo svijesni gdje smo: usred Pakla, koji je kao mjesto specifičan po tome što odatle nema van - drugim riječima: tu se žene, tj. vlastite želje ili krivnje, ne možeš riješiti!
Da bismo uopće u ženi mogli uživati, nama je neophodan Pakao: mjesto vječnog povrataka onog Ženskog! Kako god da je odstranimo, žena u Paklu uskrsava, i mi te infernalne prednosti postajemo trijumfalno svijesni: naš užitak postaje to tim veći što su veće muke na koje Ženu stavljamo, savršeno zaštičeni spoznajom da je Žena načeno neuništiva!
Dakle, mi: naš užitak, naša libidalna energija treba Pakao kao mjesto beskrajnog užitak u beskonačnom grijehu: tu se eros, naš užitak u Ženi, stapa s tanatosom, našim stalnim ništenjem žene kao bića koje postoji po sebi: ono je samo naša realizirana želja, ili krivnja, i ništa drugo.
Q.E.D.
NEMANJA • 26.05.2008. u 02:13
Kant, u dijelu svoje Kritike parktičkog uma tajanstveno naslovljenom sa ‘O srazmeri čovekovih saznajnih moći koje su mudro saobražene njegovom praktičkom određenju’, odgovara na pitanje da što bi nam se desilo kada bismo dobili pristup području noumenskog, Stvari u nama:
Međutim, umesto spora koji sad moralno nastrojenje ima da vodi sa sklonostima, u kome se posle nekoliko poraza ipak postepeno može steći moralna jačina duše, pred očima bi nam neprekidno bili Bog i večnost sa svojom strahovitom veličanstvenošću (...) to bi se većina zakonitih radnji događala iz straha, samo malo njih iz nade, i nijedna iz dužnosti, a moralna vrednost radnji, od koje jedino zavisi vrednost osobe i samog sveta u očima najviše mudrosti, uopšte ne bi egzistirala. Ponašanje ljudi, dokle god bi njihova priroda ostala onakva kakva je sad, pretvorilo bi se tako u prost mehanizam, u kome bi, kao u marionetskoj igri, sve gestikuliralo kako valja, ali u figurama ipak ne bi bilo nikakvog života.
Nikakvo čudo da ova vizija o čovjeku, koji bi se kroz izravan uvid u čudovišnost božanskog bića-samog-po-sebi pretvorio u beživotnu lutku, izaziva takvu nelagodu među komentatorima Kanta (obično se preko nje prelazi u tišini ili biva odbačena kao kakvo uznemirujuće strano tijelo). Kant njome isporučuje ništa manje nego, kako to neko nazva, ‘kantovsku temeljnu fantazmu’, interpasivnu drugu scenu slobode, spontanog slobodnog agenta, prizor u kojemu se slobodni agent promeće u beživotnu lutku na raspolaganju perverznom Bogu. Kantova je poanta, naravno, da nema aktivnog slobodnog agenta bez ove fantazmatske potpore, bez druge scene na kojoj njime bezostatno manipulira Drugi.
(...)
01.11.2008. (12:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Odnosno, dok kantovski subjekt, prazna tačka samoodnoseće negativnosti, nije ništa do lakanovski ‘prekriženi’ subjekt označitelja - le manque a etre, kojemu manjka potpora u pozitivnom ustroju bića - ono što fantazma inscenira jeste upravo gubitak subjektovog nemogućeg bića, usljed subjektovog ulaska u simbolički poredak. Otud nikakvo čudo da je temeljna fantazma pasivna, ‘mazohistička’, ona koja me svodi na objekt kojim ravnaju drugi: kao da jedino iskustvo krajnjeg bola može subjektu garantirati pristup Biću: la douleur d’exister znači da ‘jesam’ samo dok trpim bol. Sa ovoga bi razloga trebalo iznova formulirati kantovsku zabranu izravnog pristupa području noumene: ono što bi trebalo ostati nedostupno nije noumensko Stvarno, nego sama temeljna fantazma - približi li se previše svojoj fantazmatskoj jezgri, subjekt gubi konzistenciju svog postojanja.
01.11.2008. (12:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cistiliste
e sad ovak..jel to kizo ili ne.?.uglavnom to pitanje je postavljeno Simi Mraoviću na T -Portalu...sve ostalo je izdrkavanje...
01.11.2008. (18:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
simo
I ti si posljedica izdrkavanja. Sjećam se kad te mama izdrkala na šupak.
01.11.2008. (19:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cajkovski
Analni Žižek se povukao u sebe!
Nakon dva ubojstva koja bi u devedesetima od hemerodida o kojem pišem rascvjetala panonski jorgovan, ostali su samo šmrklji. Sasvim nesposoban za kulturnu revoluciju, kakvu danas vide djeca od sedam godina, Nemanja se pomirio s govnima.
Duboko unutra, živi Nešo! Dođite na Vaseljenu, poklonite se vlastitoj BULJI!
02.11.2008. (01:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cajkovski
Samo budale biraju između između Lacana i Jajana, hihihihihihih
02.11.2008. (01:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Jebanje u guzu je najsigurnija kontracepcija, još kad znamo za Jaska.
02.11.2008. (07:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
O, Čajo, pa ti si živ? Ha, ha, pa kaj si poblesavio, čime se ti baviš? Kaj si karao Jasnu Babić pa si poludio od jutrošnje mamurne spoznaje o tome?
02.11.2008. (16:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...