Eto, obećah luciji odgovor ''za koji dan'', a prošao je i koji mjesec, ali valjda je to ipak u redu, sub specie aeternitas. :D Ovaj tekst se, dakle, donekle nastavlja na raniji tekst o thymosu - a za one kojima se ne ponavlja to gradivo mali izvadak za podsjećanje: ''Značajno postignuće toga platonskog thymosa je sposobnost da se neka osoba naljuti na samu sebe. To okretanje protiv samoga sebe može se dogoditi kada osoba ne udovoljava zahtjevima potrebnima za samopoštovanje. Platonovo je otkriće upućivanje na moralno značenje žestokog nezadovoljstva samim sobom. To se nezadovoljstvo manifestira na dva načina – ponajprije u sramu kao totalnom afektivnom raspoloženju koje subjekt duboko prožima, a onda u srdžbom prožetom samoprijekoravanju u vidu unutrašnjeg govora. Samoprekoravanje za mislioca je dokaz da čovjek ima urođenu iako mutnu ideju onoga što je pravedno, skladno i pohvalno, a kada se to ne ispunjava jedan se dio duše – upravo thymos – buni. Taj okret samoprekoravanja početak je pustolovine samostalnosti. Samo onaj tko sebe može koriti može sobom i upravljati.''
18.10.2008. (13:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ključno je, dakle, ono: ''iako sam jedno, to jedno je dvostruko, pa mogu biti u harmoniji ili disharmoniji sa samim sobom.'' Tu svoju dvostrukost, osobito kad nije harmonična, doživljavamo kao nešto bolno, kao nešto neugodno. U svojim razmatranjima o savjesti, Heidegger tu dvostrukost označava kao razliku između autentičnog (''pravog'', ''vlastitog'') čovjekovog bivanja, i neautentičnog (''ne-pravog'', ''ne-vlastitog''). Ovo drugo je posve izgubljeno u onome što je nazvao ''bezlično Se''. Tako da je onu bolnu razdvojenost (u meni koji sam jedan, a ipak sam dvostruk) moguće pokušati dokinuti na dva međusobno suprotstavljena načina. Jedan je onaj kojega uglavnom savjetuje suvremena psihologija (koja je odavno pogođeno nazvana ''psihologija bez duše''), a taj je ''prilagoditi se'', prepustiti se tome pripadanju neodređenim Drugima. Drugi način je pokušati autentičnost proširiti na takav način da obuhvati cjelinu mog života.
28.10.2008. (12:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Eto, obećah luciji odgovor ''za koji dan'', a prošao je i koji mjesec, ali valjda je to ipak u redu, sub specie aeternitas. :D Ovaj tekst se, dakle, donekle nastavlja na raniji tekst o thymosu - a za one kojima se ne ponavlja to gradivo mali izvadak za podsjećanje: ''Značajno postignuće toga platonskog thymosa je sposobnost da se neka osoba naljuti na samu sebe. To okretanje protiv samoga sebe može se dogoditi kada osoba ne udovoljava zahtjevima potrebnima za samopoštovanje. Platonovo je otkriće upućivanje na moralno značenje žestokog nezadovoljstva samim sobom. To se nezadovoljstvo manifestira na dva načina – ponajprije u sramu kao totalnom afektivnom raspoloženju koje subjekt duboko prožima, a onda u srdžbom prožetom samoprijekoravanju u vidu unutrašnjeg govora. Samoprekoravanje za mislioca je dokaz da čovjek ima urođenu iako mutnu ideju onoga što je pravedno, skladno i pohvalno, a kada se to ne ispunjava jedan se dio duše – upravo thymos – buni. Taj okret samoprekoravanja početak je pustolovine samostalnosti. Samo onaj tko sebe može koriti može sobom i upravljati.''
18.10.2008. (13:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Ključno je, dakle, ono: ''iako sam jedno, to jedno je dvostruko, pa mogu biti u harmoniji ili disharmoniji sa samim sobom.'' Tu svoju dvostrukost, osobito kad nije harmonična, doživljavamo kao nešto bolno, kao nešto neugodno. U svojim razmatranjima o savjesti, Heidegger tu dvostrukost označava kao razliku između autentičnog (''pravog'', ''vlastitog'') čovjekovog bivanja, i neautentičnog (''ne-pravog'', ''ne-vlastitog''). Ovo drugo je posve izgubljeno u onome što je nazvao ''bezlično Se''.
Tako da je onu bolnu razdvojenost (u meni koji sam jedan, a ipak sam dvostruk) moguće pokušati dokinuti na dva međusobno suprotstavljena načina. Jedan je onaj kojega uglavnom savjetuje suvremena psihologija (koja je odavno pogođeno nazvana ''psihologija bez duše''), a taj je ''prilagoditi se'', prepustiti se tome pripadanju neodređenim Drugima.
Drugi način je pokušati autentičnost proširiti na takav način da obuhvati cjelinu mog života.
28.10.2008. (12:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...