Komentari

malenazvijezdice.blog.hr

Dodaj komentar (65)

Marketing

  • Bracanka

    Ostala sam bez rijeci....Sunce malo...Predivno dite...

    avatar

    08.10.2008. (06:55)    -   -   -   -  

  • niskozemac

    Puno puno snage i pozitivnih rijeci saljem vam iz daleka Amsterdama.!

    avatar

    08.10.2008. (07:47)    -   -   -   -  

  • ljiljana

    Kao i svi ostali tekstovi i ovaj je tako potresan, pun emocija i natopljen ljubavlju.Ja to mogu osjetiti čitajući vaš blog Sandrice.Nedajte mi se.....
    Grlimo vas i ljubimo
    Nina i njena mama

    avatar

    08.10.2008. (08:08)    -   -   -   -  

  • Obitelj Bistrovic

    puno toplih pozdrava sa svom snagom ovoga svijeta da izdržite ovaj mjesec prepun tuge salje Vam mala obitelj Bistrović iz Graza,koja je uvijek u mislima s vama........

    avatar

    08.10.2008. (10:49)    -   -   -   -  

  • 04.02.

    Najdraža moja Sandra,
    jeza me je prošla čitajući tvoje riječi, jer tako dobro oslikavaju sve te osjećaje, sve to što ti nedostaje, sve te prekrasne trenutke koje si imala sa svojom malenom zvjezdicom, puno njih, puno, puno, a sad ih više nema, jer nje više nema. Ostaju ti samo ta lijepa, ali bolna sjećanja. Ne znam stvarno kako se moraš osjećati kada vidiš druge mame kako grle svoju djecu, a ti ne možeš, tebi je to oduzeto, Steli je to oduzeto, a zašto? Ona je morala i trebala biti i dalje tu uz vas, rasti, živjeti....I vama trojma ovo što je ostalo ne liči na život, već na neki poluživot, jer ne može biti drugačije od te silne tuge, a svjesni ste toga da se ništa ne može promijeniti....

    voli vas sve Vesna puno, puno

    avatar

    08.10.2008. (11:12)    -   -   -   -  

  • emocija

    Bez obzira što je bio povod (pročitana knjiga ili tek nečije riječi), iz TVOJIH izvire čežnja koja razdire. Izbija kroz svaku tvoju poru kože, obavija svaku tvoju misao, u svakoj tvojoj stanici tijela je tvoje dijete, tvoja Stela. I zato što nema prekida u bezuvjetnoj ljubavi i zato što osjećaš ovu strašnu čežnju nema niti snova o njoj. Da bi bila u tvojim snovima trebaš biti odijeljena od nje a ti to nisi. Zato i tako boli jer nema odmaka. Zašto se takve riječe ne odštampaju na papir, može i na A3 ako već ne na kakvu kamenu ploču i izvjese na glavnim ulazima u sudnice. Neka ih stranke dok čekaju čitaju, naročito oni koji su oduzeli nekome njegovo dijete, neka ih probode strava istine i bol roditeljska. Neka razmišljaju, neka prikupljaju saznanja KAKAV JE TO ŽIVOT.

    avatar

    08.10.2008. (17:17)    -   -   -   -  

  • jos jedan blog jedne studentice

    Svaki dan koji svane donosi nešto novo, nešto što bi i s tobom htjela podijeliti, a ne mogu, jer te nema.Ovo je tako istinito napisano!Čekaju me mnoge velike stvari u životu,a nemam koga pitati za savjet,o toliko mi nedostaju razgovori s mamom...Uspomene su jedino ono što je preostalo, to bar nitko ne može uzeti!
    Topli pozdrav!

    avatar

    08.10.2008. (18:38)    -   -   -   -  

  • milicza

    Sandrice, točno sam osjetila prazninu u tvome zagrlaju, u tvojoj svakoj riječi, kad te stvarnost grubo podsjeti na Stelicu... toliko živo opisuješ svaki detalj, svaki tren, da mi se čini da je te riječi oživljavaju u ovome prostoru, u ovome spomeniku njenom životu i tvojoj beskrajnoj majčinskoj ljubavi. Mila moja, tješe me kristove riječi- ljubav NIKADA ne prestaje, a i iz tvojih riječi to izbija....
    Nikada nećeš saznati koliko sam ti zahvalna za svaku riječ, za svaku misao, koju si ovdje napisala... Zbog tebe i svega toga, ja sam bolja osoba, bolja žena i nadasve bolja mater. Nikada to nitko neće moći shvatiti, ja svaki dan dio mojeg zagrljaja i dio mojeg poljupca, njeznosti i majčinskih blagih misli odvojim za Stelicu, njoj u spomen i sjećanje i podsjećanje da je nikada ne zaboravim, da nikada ne zabravim da sjaj njene zvijzdice na čudesan način obasjava naše živote. Sandrice, vidim da ona nikada nije ni otišla od tebe.Ne sanjaš je draga, jer živiš sa njome u mislima i svakom udisaju i izdisaju, u svakoj situaciji, kao toj sa maramom, sa crtežima, pjesmama, sjećanjima...nadam se da razumiješ.
    Grlim te najljepšim mislima, na dlanu ti dajem svoje srce puno pozitivne energije i ljubavi.Pročitaj ovo...spomenuta je Stelica.
    http://www.coolinarika.com/forum/viewtopic.php?pid=390192#p390192

    avatar

    08.10.2008. (20:27)    -   -   -   -  

  • don branko

    POZDRAV IZ OS

    avatar

    08.10.2008. (21:39)    -   -   -   -  

  • titanik2

    Draga Sandra,
    O koliko ti nedostaje osjećam u svakoj tvojoj riječi.Toliko je ljubavi i nježnosti u tebi,toliko ljubavi si joj dala...U tvom toplom okrilju trebala je rasti,iz djevojčice u djevojku stasati...s tobom sve životne radosti dijeliti....trebala si je gledati sretnu ,s osmijehom na licu kome život ispunjava nadanja...živi mila u tvojoj ljubavi.Ta ljubav ostaje i srce ti grije.To ti niko ne može uzeti.

    avatar

    08.10.2008. (22:18)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Kad se samo sjetim koliko je puta rekla: "Kad ja budem velika......"

    O srećo moja mila, gdje si mi.......
    O Stelice moja milena, suzama ti piđamicu natapam.....
    Lutkice moja prekrasna......
    Volim te puno, puno, puno.....

    avatar

    08.10.2008. (23:36)    -   -   -   -  

  • Karmen

    Draga gospođo Sandra,

    toliko ste me dirnuli i uvukli se moje, a vjerujem i mnoga srca. Već duže vrijeme pratim vaš blog gotovo svakodnevno i želim Vam reći da ima još nas koji Vam želimo pružiti topli zagrljaj, ruku podrške...
    Zašto je život tako okrutan da je uzeo prekrasnu djevojčicu, toliko voljenu i maženu...pitamo se svi.
    Suosjećam s Vama... i sama sam majka, često Vas se sjetim i uhvati me tuga kada znam što Vam je sve oduzeto....Draga Sandra, držite se u ove nadolazeće dane.
    U mislima s vama...
    Karmen

    avatar

    09.10.2008. (13:05)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Suzana majci
    Poštovana gospođo,

    nitko ne može reči da zna kako je Vama sada....budite hrabri.....Stela je bila predivno, preslatko dijete i ja kao majka znam da ovo mora biti neizdržljiva bol....vjerujte mi kad kažem da Vam najiskrenije želim da u sebi pronađete snage, radi Tine, pa i radi Stelice jer ona ne bi htjela da joj mama bude stalno tužna.
    Iskreno Vam želim mir i da vremenom bude lakše, ako je to moguće
    Suzana,

    hvala na upaljenoj svijećici za moju Stelicu, ali molim vas i ostale nepoznate čitatalje da svoje riječi upućene meni ostavljate ovdje na ovom blogu. Tako da možemo komunicirati.
    Vjerujem vam da ste iskreni, nema razloga da ne budete, ali........
    Na mom blogu ima nekoliko linkova blogova koje vode isto tako roditelji koji su izgubili svoju djecu. Ako zaista mislite da je moguće nakon ovako nećega naći ikad više mir u duši, eto, čitajte te sve blogove.
    Nema toga više. I sami ste upotrijebili riječ neizdrživa bol, ona zapravo znači da se bol ne može izdržati zar ne? Ali ja ju izdržavam. Mi ju izdržavamo.
    Sve se mi trudimo ostati na ovom svijetu, svatko iz svojih razloga, radimo i ponašamo se kako najbolje možemo i znamo. Nema tu formule. Ono što pomaže jednoj možda ne pomaže drugoj, no svima nam je isto što se tiće mira u duši. Toga više nema. Ni meni koja imam još Tinu, ni Mariji i Vesni i Andi koje su izgubile svoje jedince, a ni Miri, Daniri, Ani, i mnogima koji imaju još dvoje ili troje djece... JEDNO JE MRTVO! Znam da je teško, ali pokušajte zatvoriti oči i zamisliti dan da dolazite kući, a vašeg djeteta tamo nema i neće ga više nikada biti! Znam da je to teško i pokušati...to mi je jedna mama i rekla...ne mogu ni pomisliti da bi im se moglo nešto dogoditi........znam da ne može, ali mi ostale to živimo....probajte onda zatvoriti oči i staviti se u našu kožu....i mi smo majke koje smo rodile djecu da bi ih gledale kako uz nas rastu...kako imaju svoj život......a nemamo ih više.....
    To je tragedija koja se dogodila i našoj živoj djeci. Nismo mi te koje smo to napravile. Nismo mi donijele u svoj dom, u svoju obitelj tugu i bol...to je napravio netko treći.... A nama se to svima dogodilo, i ocu i majci i svoj ostaloj djeci. Svi mi patimo. I svi se mi borimo.
    Najviše ovako izgovorenih rečenica dobivamo upravo od ljudi koji nemaju to prokleto iskustvo, a ne bi ih smjeli govoriti. Jer mi najbolje znamo što možemo i kako to možemo. Vjerujte mi.
    Suzana, nemojte mi se naljutiti, jer mi to nikako nije namjera. Samo pokušavam objasniti kako se osjećam nakon takvih riječi. A ovo sve pišem radi svih koji tako pristupaju ožalošćenim roditeljima.

    "....pa i radi Stelice jer ona ne bi htjela da joj mama bude stalno tužna."

    Ova rečenica je pusta fraza. Ona ne znači ništa. Barem meni. A što bi Stelica željela? Kada bi to ona željela? Gdje?

    Zamislite na trenutak to što vjerojatno vjerujete da njezina duša negdje živi. Stelica je imala 7,5 godina. Privržena nama i još zapravo sasvim mala djevojčica koja se silno veselila svom životu, voljela je ljude, voljela je djecu, voljela je život. I sada je ona po vama koji u to vjerujete negdje drugdje od kud nas gleda i misli si: Zašto su oni tako tužni, neka budu veseli, pa život je lijep, nema veze što sam ja tu sama, nema veze što nisam uz njih, oni se zabavljaju sasvim dobro i bez mene....

    Znam da sad ovo izgleda kao pretjerivanje, oprostite zbog toga, ali ja si tu rečenicu nikako ne mogu objasniti, jednostavno ju ne razumijem.

    Ima li nešto između tuge i sreće....ako ima, ja ću to možda i saznati, za sada.....sreću sam imala, sad poznajem i tugu...

    I još nešto. Koliko vama ljudi zaista vrijedi život djeteta?
    Ako mislite da nakon što ga pokopate u crnu zemlju možete nastaviti sretno živjeti. Imati kao neki period za žalovanje i onda se ponovo okrenuti sebi i uživati u životu?
    Kako to izgleda?
    Ja ne volim sebe toliko. Meni je život mog djeteta iznad mojeg života. I tu sam radi života moje Tine. Ona mi je važnija od mene same.
    A umirem iznutra i nikada više mira neću imati jer mi je Stela mrtva.

    To je tako, ja sam se s tim pomirila.....

    avatar

    09.10.2008. (16:56)    -   -   -   -  

  • Ivanka

    Draga Sandra, znam da ti nista ne moze ublazit bol, jer ti se nikad neces pomirit s tom uzasnom boli, gubitka Stelice, ja si mogu samo pretpostavit kakva je to bol, znam da cuvas snagu, i osmijeh zbog tvoje kcerkice Tine, daj ti dragi Bozek puno snage..jer znam da ti je tesko..nema se tu kaj puno pricat, iz svake tvoje rijeci izvire tolika tuga i ceznja, a ja neznam kaj da ti kazem...osim cuvaj se...radi Tine i supruga...a tvoj blog je tak tuzan, da i sad placem..primi moj zagrljaj , jako cvrst...i ja sam mama , tvoja tuga zbog Stelice me tak boli...pusa Tini..

    avatar

    09.10.2008. (17:00)    -   -   -   -  

  • Leptir

    draga stelina mama ja nemogu vjerovati kako ljudi mogu biti neljudi danas smo imali suđenje i ja sad sebe pitam jesam li ja luda kad nisam reagirala na riječi osobe -žene koja je skrivila smrt mog robija ona izjavljuje da se neosjeća krivom i naglašava da je vjernica tri puta naglašava fala bogu pa sam vjernica bilo bi smišno da nije žalosno

    avatar

    09.10.2008. (18:06)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Sandra moja sve što si napisala isto osjećam i ja, sve te riječi samo su puste i prazne fraze, i jedino što mogu reči : Oprosti im, neznaju što čine.

    A ovo što piše Leptir još je jedna preslikana obrana, i još jedna pusta i bahata fraza - i može ih biti sramota,. pa zar su od Isusa učili da lažu i muljaju, da umanjuju svoju krivicu radi vlastite kazne, pa gdje je ono okreni i drugi.

    Ostalo je izgleda samo ono tko tebe kruhom, a ti njega kamenom. Bojim se da nam je i Isus okrenuo leđa kad ima toliko laži i toliko boli.

    avatar

    09.10.2008. (19:02)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Izgleda da smo i himnu dobili SUROVI GRADE - OD ADASTRE, ja sa je danas čula i može se odnositi na svaki grad i svaku sredinu.

    avatar

    09.10.2008. (19:09)    -   -   -   -  

  • Ivana

    Draga Sandra, često mislim na vas i na Stelicu pa i onda kad nisam u mogućnosti vam se javiti... Danas sam puštena kući iz bolnice. Zapravo, puštena sam na vikend i u utorak moram vratiti se po otpusnicu... I moram se ponovno vratiti u život.... Kako je to teško. Ovih mjesec dana sam vegetirala... Sada me čeka ono najteže: ponovno vratit se u život.... A nemam snage za to... Sve me boli... Nisam spremna za to.... Nisam... UMjesto da sam dočekala odlazak iz bolnice s osmjehom na licu, Kukuljevićevu sam napustila u suzama.... Kad sam ujutro čula da idem doma, nisam mogla zaustaviti emocije... Plakala sam... Plakala sam sve dok mama nije došla po mene... Kad je ona došla i kad sam znala da stoji ispred vratiju odjela, pokušala sam prestat plakati, ali kad me je sestra ispratila iz odjela i kad sam ugledala majku kako me čeka, briznula sam u plač... Spuštajući se po stepenicama, nisam se mogla suzdržati i rekla sam da ne želim kući... Vidjela sam da je to mamu pogodilo... Osjećala sam se užasno... Po Britancu sam hodala plačući...Mama me je htjela vratiti u bolnicu, ali rekla sam da to ne želim, a zapravo sam željela to više od bilo čega...Ali nisam ju željela povrijediti...Doktorica mi je rekla da ako i dalje neću moć biti doma, da postoji mogućnost da idem u dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj... Bojim se... Strašno se bojim... Socijalna radnica će dolaziti doma... Bojim se da mi nitko ništa neće vjerovati...Osjećam se užasno samo i nesigurno, nezaštićeno... Ne mogu ja ovo... Ne mogu...Nisam spremna za povratak u moj svakidašnji život, u školu.... Razmišljam o tome da se ispišem iz škole, da ovu godinu pauziram dok ne dođem k sebi... No, da li je to pametno?-Ne znam... Mogla bih do sutra pisati, ali vas ne želim zamarati... Oprostite što sam vam uopće ovo pisala.... Imala sam potrebu nekome reći kako se osjećam... Oprostite što sam izabrala vas...
    Ostavljam vam topli pozdrav i zagrljaj utjehe!!!

    Ivana (bistranka.blogspot.com)

    avatar

    09.10.2008. (20:10)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Robijeva mama,
    mila moja nitko od nas ne reagira. Mi smo na to jednostavno bili spremni, a i imali smo saznanja ako slučajno reagiramo da nam se može dogoditi da ćemo biti izbačeni iz sudnice, a onda je njima lakše raditi kada roditelji nisu prisutni. Ne moraju stalno izbjegavati naše oči.
    Ja nekako ni ne razumijem zašto se to njih i pita? Koja je svrha tog pitanja? Koja je svrha odgovora - DA, osjećam se krivim/krivom ili NE, ne osjećam se.....Postoji li olakotna okolnost ovisno o odgovoru? Koja? Ako kaže DA, onda je to olakotna okolnost jer eto skrušeno priznaje krivnju pa se samim tim i kaje pa će mu zato biti manja kazna??????'
    Ili ako kaže NE, onda je to opet olakotna okolnost jer eto čovjek nije kriv i ne osjeća se krivim, to su bile takve okolnosti, pa ne ćemo ga zato razapeti....ili poslati na tešku robiju, kao što je rekao slavni odvjetnik....

    Ne znam, uopće ne razumijem svrhu tog pitanja na sudu. Osim onog da se nas isprovocira i potjera van iz sudnice.
    Sud je tu valjda da utvrdi činjenice, da dođe istinom i istragom do nečije krivice ili nevinosti...
    Dok ovo i sama nisam doživjela nisam imala ni privid kako to zaista izgleda.....uglavnom prestrašno...

    Suđenja su uglavnom otvorena za javnost, osim u posebnim slučajevima........pitam se odlaze li studenti prava na ta neka ročišta, suđenja.....gledati kako to zaista izgleda.......jer u knjigama je svako slovo na mjestu......pravda, etika, poštenje, istina.........a u praksi je to....na žalost, nešto sasvim drugo.....

    Ivana,
    mila moja Ivana.
    Pisati ću ti na mail.

    avatar

    09.10.2008. (20:58)    -   -   -   -  

  • enika36

    Draga Sandra ostavljam samo jedan veliki topli zagrljaj. Poljubac Tini i od cura.

    avatar

    09.10.2008. (21:47)    -   -   -   -  

  • Ivanka

    Oprosti Sandra,kad sam mislila da je Stelica sad anđeo, to je samo zato jer si mislim samo da je negdje, na toplom svijetlom mijestu, bar si ja tak zamišljam,tamo negdje na nebu, mene su tak učili,možda ne vijeruješ u Boga,možda ne više,oprosti....

    avatar

    09.10.2008. (22:18)    -   -   -   -  

  • Danijela

    Draga Sandra
    Ovaj tekst me toliko rastuzio i podsjetio na dane kad je moja curica umirala u bolnici i kad sam pocela razmisljati sta cu ako ju izgubim. Hvala Bogu ona je izdrzala svoje muke i zivi. Nemam rijeci kojojm bi vam opisala sta osjecam kad citam sve sto pisete.
    Zasto je zivot tako nepravedan i okrutan, zasto se to moralo dogoditi Stelici, curici punoj zivota, curici tako punoj planova, ma jednom rijecju zasto se to mora desavati djeci opcenito, zasto???
    Znam da je pretesko nastaviti dalje i nositi se sa svakodnevicom ali Sandra pokusajte zbog vase Tine kojoj vjerujem nije niti malo lako a mozda vam nezeli ni pricati o svojim patnjama da vas jos vise nerastuzi. Moja starija kcer je strasno patila kad je mala seka obolila i bila na granici izmedu zivota i smrti a mi smo toliko bili zaokupljeni kako da ju spasimo da smo tek kasnije poceli primjecivati sta prolazi starije djete. Iako smo mislili da cinimo sve da njoj bude lakse kasnije smo shvatili da na pocetku svih muka je ona uvjek morala cekati da dode na red a zapravo je jako patila i bila zeljna nase paznje za koju mi uvijek nismo imali vremena i snage mada smo uvijek bili s njom.
    Tako bi htjela pruziti vam bal mali djelic utjehe i snage ali u isto vrijeme znam da je to nemoguce draga moja Sandra.
    Veliki zagrljaj vam saljem.
    www.danijelamagdalena.blogg.se

    avatar

    09.10.2008. (22:36)    -   -   -   -  

  • beathe

    Draga Sandra, ma koliko vam bilo teško, vi se morate malo trgnut, i biti sa svojim mužem kao žena, ali ne kao sijena od žene, jer i njemu je stradalo dijete,a vašoj kčeri sestrica,nemojte biti blijedi duh, jer oni to možda teže podnose,nego što vi mislite, sve najbolje..

    avatar

    09.10.2008. (22:37)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Ivanka, razumijem ja to.....i ja ju zovem anđele moj.....ponekad razmišljam o toj riječi....što li zapravo znači, ali nije ni važno.....lijepa je.....anđeo je za mene riječ za čistu, iskrenu, nevinu ljubav, bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav.....

    Danijela,
    mogu si predočiti kako je bilo teško boriti se za zdravlje svog djeteta, i vjerujem da je u tim trenucima nesvjesno starija djevojčica bila ne znanemarena, ali nekako u drugom planu...to je tako normalno......jer trajala je borba za ŽIVOT, ali ja više nemam Stelu........ja se nemam oko koga brinuti hoće li ozdraviti....nisam imala ni priliku.....jednostavno je nestala s lica zemlje u trenutku......i nikad više.....
    Ja ne želim ovdje pisati kako ja provodim svojih 24 sata dnevno, objašnjavati svima da ja živim kao što živi svaki čovjek koji živi. Što sam kuhala, gdje bila, s kim pričala, što čitala, i ostalo.....Ovdje su moje misli...
    Moje sve slobodno vrijeme apsolutno je Tinino....ona je jedina.....samo nju još imam i s njom sam stalno.....ovaj blog je moja Stela......ovdje je moja duša za nju.....ovdje dišem za nju.....

    Imam li na to pravo?

    Ima li smisla odgovarati na ovaj komentar od "beathe"?

    avatar

    09.10.2008. (23:05)    -   -   -   -  

  • Mala Anja

    Uvijek u mislima sa Vama obitelj male Anje.

    avatar

    09.10.2008. (23:24)    -   -   -   -  

učitavam...