Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • Mama

    Mila moja,nakon dugog vremena još sam povućena sa blogova ali sam mislima i srcem uz tebe i pratim tvoj blog,loše mi je posebno pa se ne javim tako često ali evo-upravo ti se javim na mail.
    Ne volim zbog prića da me se puno spominje po blogovima...

    Volim te draga sestro po boli...
    (p.s.-javi se na mail)

    avatar

    05.10.2008. (14:23)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    O draga Vesna,
    koliko se misli svaki dan roji u našim glavama i kakve su to misli, oni koji nemaju ovo užasno životno iskustvo misle da se takve stvari zaboravljaju same od sebe... da "nastavljaš živjeti" kao da se ništa nije dogodilo.. to očekuju od nas... a tebe svaka ta uspomena boli, i oduzima dah, i produbljuje užas u duši... sjećati se svojeg djeteta....samo je se sjećati..

    to je jedino što možemo sada za njih raditi......pričati i sjećati se.....a bili su nam sve na svijetu....čista ljubav i inspiracija....sreća....život...

    avatar

    06.10.2008. (09:28)    -   -   -   -  

  • titanik2

    Draga Vesna,
    Toliko stvari, toliko sitnica na njih podsjeća.... Stvari i naša sjećanja ih čupaju ,otimaju od zaborava. To samo kao dokaz njihovog postojanja? Za NAS je život stao.Svijet se zatvorio.Sa nama i u nama naša djeca ostaju.Nevidljivi su svima osim nama.Da , u tebi je Vesna njezin glas,njezin smijeh,samo ti znaš njezine misli. U tebi je .U TVOM SRCU,U TVOM UMU. O draga Vesna... pokušavam pobjeći u odsutnost stvarnosti i ovog bola . I tu me čeka kao nekad nasmiješen,sretan,razdragan.U tom sanjarenju ili ludilu (kako hoćete) sprječavam njegov zadnji izdisaj....a onda me stvarnost krvnički ,surovo zapara da se valjam od boli.Ne mogu više podnijeti mrvice od života,besmisleno samoodržavanje...

    "Živjeti u snu
    čini se ,meni je suđeno
    da živim sanjajući.
    Životu koji sav je od sna
    smrt ne može nauditi."

    I drage moje majčice,zamolila sam Daniru( da vam prenese razloge mog nejavljanja )i da vam da moj mail.....pa kad osjetite potebu javite se.Grlim vas sve.

    avatar

    06.10.2008. (14:13)    -   -   -   -  

  • emocija

    @Sandri, Stelinoj mami: da je bilo drugačije, sve mi to vjerojatno ne bi padalo na pamet, te misli. Ovako, kada nemam ništa više stvarnoga, od svake misli, slike i zvuka što ga je moj um sačuvao, kreiram jedno posebno poglavlje. Danas razmišljam o toj kutiji, sutra to može biti neka druga sitnica, a onda me te misli opsjedaju tako snažno i tako dugo, da jednostavno moram stati, vratiti se na početak i početi analizirati i secirati svaku pojedinost. Sitnica se u mojoj glavi pretvara u priču. Što me uopće izazvalo da razmišljam o tome još više što je toliko važno u tome da me počelo opsjedati? No nema tu duboke filozofije. Praznina je tako snažna, potreba i čežnja za njezinim postojanjem još veća a jad i muka što je nema tjeraju me na bjesnilo. Život mi je svakako u krhotinama, pa ih skupljam i pokušavam sljepiti na način da je oživljavam u sebi ako ne mogu drugačije.

    avatar

    06.10.2008. (17:48)    -   -   -   -  

  • emocija

    @A. titanik2 - Niti sama ne znaš kako mi je "čuti" opet tvoj glas. Sve smo mi projekcije jedna drugoj. Slika u ogledalu. Pogled u nutrinu. Ako jedne od vas nema kao da i sama nisam. Zajednička bol, ista bol, skupljena u svakoj posebno. Mislim da zapravo ne želimo priznati da naše djece nema. Nismo i ne želimo prihvatiti stvarnost. Pa ih ovakvim evociranjem uspomena uspravljamo, dajemo im najdraži oblik, vraćamo im glas, čujemo ih . U "normalnom" svijetu ovakve kakve smo postale bile bismo paranoici, a u pravoj stvarnosti, našoj stvarnosti mi smo samo - mame.

    avatar

    06.10.2008. (17:59)    -   -   -   -  

  • titanik2

    E moja Vesna,
    Kamo sreće da nikad nisam ni bila mama. Doživjele smo smrt prije smrti. Kako su sretne one što nikad nisu osjetile majčinstvo.Osjetile smo radost majčinstva u svoj svojoj punini,u svoj svojoj ljepoti ....a onda ,odjednom sve samo nestane. Toliko je gorče i teže od bola neplodnosti.
    Bila bih uskraćena za predivan osjećaj ,ali ne bih osjetila ni ovu strašnu,razdiruću bol....

    avatar

    06.10.2008. (21:04)    -   -   -   -  

  • emocija

    Danas sam bila na seminaru u Opatiji a putovala sam sa dvjema kolegicama od kojih jedna ima tri kćeri a jedna nema djece jer, kao što mi je pripćila ne mogu ih imati. U jednom smo trenutku ostale same, ova koja nema djece i ja, koja nemam više Une; bila sam sva zgrčena kao što i inače jesam ako se udaljim iz ove svakodnevne relacije - posao 8 sati + ostatak kod kuće, sve što prelazi te granice stvara mi osjećaj potištenosti, neke "zatvorenosti", želje da se čim prije vratim u ovo stanje, i u jednom trenutku govoreći o prošlom seminaru koji je bio u Zadru , rekla je kako se nada da ćemo iduće godine svakako u Zadar. Rekla sam joj kako u Zadar ne mogu ići, jer mi je prestrašno hodati njegovim ulicama kojima sam kročila skupa sa svojom kćeri, zamišljajući je i sječajući se svakog njenog osmijeha, svakog pogleda lijepih joj očiju, svake naše izgovorene riječi...ne mogu jednostavno. Tad mi je rekla kako joj je bilo strašno prihvatiti činjenicu da ne može postati majkom ali da vjeruje da je meni daleko teže. Zašto bi inače ona stara kletva : Da bog da imao, pa nemao! bila najteža moguća kletva upućena nekom? Imati je, pa izgubiti , to je jezivo, što sam učinila, kome sam učinila, zašto sam tako strašno kažnjena?

    avatar

    06.10.2008. (21:44)    -   -   -   -  

  • titanik2

    Što...kome...zašto? To se i ja pitam.Moja Vesna tražeći odgovore vrtim se u krugu. Sve pretpostavke,hipoteze,vjerovanja djeluju kao fantazija.Sve mi je nedovoljno i kontraverzno. Samo kad se podvijenog repa povučem u iluziju,odmaknem od realnosti,na tren mi se učini da imam odgovor. Svi tvrde da ništa što nam se dešava nije koincidencija,da svako zašto ima svoje zato. Nešto postoji,ali po kakvom "sustavu " sve to djeluje,e to je i kompetentnijim od mene pitanje. Znam da ništa ne znam,a i ko sam ja da postavljam pitanja.Puno je lakše biti fiksiran i dogmatičan,kad prihvataš odgovore onakvima kakvi ti se nude. Do "jučer " sam i ja imala odgovore na sva pitanja. Bila tako malena i "mudra",a sad bježim od mudrosti koja ne plače. Nemoćna sam i slaba.O kakvom se god mehanizmu djelovanja radilo za mene je ovo strašna kazna.Boga ili Svemira. Ma svejedno mi je...Disala sam da bi moj Ninota disao,a sad zaustavljam dah ne bih li umrla.I kad budemo umirale pitat ćemo se isto pitanje.Zašto?

    Grlim te !

    avatar

    07.10.2008. (10:51)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Vesna ti kao da vidiš što se događa u mojoj glavi i koje misli mi se motaju po njoj. Ovaj tjedan raznišljam o toj kletvi i pokušavam naći odgovor , zašto, zašto. Nađem ja i za to pa mi nije jasno šta je to zato više teško od nečijeg drugog i zar sam baš zbog toga zato tako kažnjena. Na kraju ipak mislim da je kazna samo zato što pokušavam naći odgovor i logiku u svemu. Mislim da je puno lakše onima koji prihvaćaju svako zato, i ne pitaju zašto. U ovih 14 mjeseci puno ih je pokušalo mi naturiti upravo to: Nije tvoje da pitaš, i ja onda jednostavno poludim. A još gore mi je kada me tješe i kažu vratiti će njemu Bog. Kad pitam zašto je meni vratio, onda zašute.

    Bolje je nerazmišljati, samo gdje je sklopka da se ugasi mozak?

    avatar

    07.10.2008. (18:18)    -   -   -   -  

  • emocija

    Vjerujem da zapravo niti jedna od nas ne želi prestati razmišljati, tražiti "vezu" između nas i njih, pa čak ni prestati razdirati ovu trajnu ranu, jer su nam predragocijena naša djeca. Ne bismo mi bile takve majke da i na trenutak zaboravimo. Istovremeno pokušavamo biti logične, pokušavamo otkriti nešto što nije uspjelo nikome, bacakamo se između fikcije (zapravo nade, želje i htijenja) i stvarnosti u kojoj je svaki dan sve gore postojati a najgore je što čovjek evolucijom postaje sve nesretniji. Traži više no ikad. Nismo više zadovoljni dogmatizmom, ne dostaje nam tvrdnja da je "netko" to odlučio, zašto bi odlučio da baš mi doživimo ovo što smo doživjele jer ipak smo, to znamo, u manjini. Većina ih je bez ovakvih tragedija na ovome svijetu i ja im osobno mogu samo zavidjeti.
    Jučer me stoga doista pogodila vijest da je u središtu Zagreba smrtno stradala djevojka, Unina vršnjakinja čija je krivnja bila samo to što je nečija kćer. Ako je to bio motiv. I ona je bila jedinica. I žao mi je, tako mi je žao njezinih roditelja, njezine majke koja je vjerojatno bila ponosna na svoju kćer i koja je također postala gubitnicom.

    avatar

    07.10.2008. (19:10)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Žao mi je djevojke i još jedne nesretne majke. Jučer poslije tih vijesti došla mi je u glavu jedna davnih dana izrečena rečenica,( kad sam bila samo mlada žena bez djece) : Šta čekaš s djecom, odmah barem dvoje, jedno ko ni jedno. Poslije toga rodila sa Josipa i nijedno više. Puno puta sam razmišljala o tim riječima, i puno puta su me bolile, i puno puta sam mislila bolje jedno ali voljeno, nego petero rođenih tek tako. Ali vidi ove proklete sudbine. I onda kad odgajaš to jedno voljeno, maženo i peno, onda drugi odluči da On ne treba živjeti. Cijelo vrijeme sam vjerovala da ako napravim sve da ga zaštitim, da ga naučim odgovornosti, da pazi na sebe i druge, sigurno mu se neće ništa dogoditi. Ali ovaj prokleti život, ili ova prokleta sudbina potrudi se da pokaže kako može biti surova i nemilosrdna. Zbog svega toga mogu samo da vrištim i plaćem, ali i tako to nitko ne vidi i ne želi da vidi...

    avatar

    07.10.2008. (20:22)    -   -   -   -  

  • emocija

    Djecu imamo iz dvojakih potreba. Prvo da zadovoljimo svoj instinkt roditeljstva ( ipak smo samo vrsta živih bića) i u tom smislu moji su majčinski instinkti bili u potpunosti zadovoljeni jer uživala sam, baš uživala u svakom trenutku rasta i napredovanja svog djeteta. Svaki mi je trenutak bio njome ispunjen, posvećivala sam joj punu pažnju. Samo njoj, jer sam odabrala imati samo nju. Drugo je potreba da naše dijete odgojimo kao posebnu jedinku, "kvalitetan proizvod" i u tom smislu sam je odgajala samostalno i koliko sam uspjela, odgovorno biće. Na nešto takvoga što se desilo, ne mogu vjerovati da je to istina, NIKADA nisam niti pomislila. Da, bojala sam se i strepila kad je poduzimala bilo kakve korake odvojeno od mene i bez moje kontrole, ali ne, sigurno nisam pomišljala na to. Vjerujem da mi je u mozgu bila usađena misao da takva mogućnost ne postoji. Zato ova pljuska života toliko boli.
    Ali takve smo Marija, tako smo "skrojene". Ima ljudi, i majki, da, čija u djeca na rubu njihova života, koji smatraju da su "dali" ovom svijetu nešto što se od njih očekivalo i čim je prije bilo moguće, okrenuli se samim sebima. Zato ispada da su naše tragedije nepravedne.

    avatar

    07.10.2008. (21:40)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...