Ja mislim da se filozofija nebi smjela baviti bogom iz razloga što je on izmišljen tako da se njegovo nepostojanje nemože dokazati. Filozofija bi se više trebala baviti načinom života.
05.10.2008. (10:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@slabi um: mislim da ti ne bi trebao propisivati filosofiji čime se smije baviti. Takav stav koji zabranjuje bavljenje tim i tim, te odbacuje bilo kakvo istraživanje jer unaprijed ''zna'' da je nešto izmišljotina, je dogmatski, i kao takav protufilosofski. Ukoliko tebe više zanima ''bavljenje načinom života'', to je vrlo pohvalno i svakako podržavam da se ti time baviš - ali ne podržavam tvoju ambiciju da meni propisuješ čime bih se ja ''trebao'' baviti.
05.10.2008. (11:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mislim da nije problem samo u tome da li nam je sveobuhvatna filozofija u ovih 3000 godina mišljenja otkrivena (jednom ili u više navrata, u svakom ozbiljnom promišljanju, ili samo nekim - ostavimo to otvorenim). Problem je također udešenosti i oštrine našeg sluha da je čujemo, pogleda da je sagledamo. Naš pogled i naš sluh (ne mislim na puko osjetilno gledanje i slušanje), su često krivo podešeni i tupi. Zadatak je filozofije ne samo da nam otkrije filozofiju perenis, već da nam kroz vježbu mišljenja pomogne da to mišljenje prema njoj podesimo. A prije svega, da ga izoštrimo, da ne bismo čuli i vidjeli što smo mi sami (ili neko drugi za nas) htjeli. Onaj tko hoće do filozofije perenis (ne do dokazivanja već do iskustva istine) mora biti spreman na mnoga razočaranja. O ovome si Davore, jednom na ovom blogu u jednom komentaru prekrasno pisao:
"Stanje tabula rasa je neka fikcija – koliko god idemo unatrag u vlastitu prošlost ili ljudsku prošlost, uvijek postoje stanovite koncepcije. I svaka nova koncepcija nastaje u iskustvu opovrgavanja prethodne (koja tek tim opovrgavanjem postaje miskoncepcija). Stoga tek u krizi (krisis je i osnova riječi kritika), kad očekivanja budu iznevjerena, izniče novo poimanje. I ovdje je ''borba otac svih stvari''. Grčka riječ za istinu je aletheia. Lethe je skrivenost, zaborav, a doslovan prijevod riječi a-letheia je ne-skrivenost, od-krivenost, ne-zaborav. No, ako je istina neskrivenost, što je to što skriva? Očekivanja očaravaju. A onaj tko je očaran, ne vidi istinu, nego samo to što ga očarava. Pa bi se ono a-letheia moglo čitati i kao raz-očaranje, prestanak očaranosti, začaranosti. Utoliko bismo možda mogli (a možda ipak i ne :) ) u svakoj raz-očaranosti vidjeti i nešto pozitivno, odbacivanje onog što nas je zavodilo u pogrešno očekivanje."
05.10.2008. (18:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
drazen
Poštovanje! Zovem se Dražen Pavlić i odgovaram na Vaše komentare na mom blogu. O Vašoj temi za sada ne mogu reći ništa. Moj post o Parmenidu je prvi u nizu koji će se pojaviti ovih dana. Slažem se da su Heraklit i Parmenid bliži nego što vide oni koji u povijesti filozofiiju vole rubricirati. Ne znam da li ima, kako vi kažete, povijesnih dokaza da je Parmenidova filozofija odgovor na Heraklitovu. Meni se čini vjerojatno da je ona odgovor učenje Pitagorinog bratstva, koje je djelovalo u neposrednoj blizini (Eleja - Krotron). Zar nisu Pitagorejske postavke o jednom i mnoštvu, o svođenju cjeline bića (svemira) na broj i odnose među brojevima zapravo davanje istine mnoštvu - s čime se Parmenid ne bi složio?!
10.10.2008. (12:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pozdrav Dražene. Da, moglo bi biti da Parmenid odgovara pitagorejcima, a moglo bi biti i da je baš u tome njegova sličnost s Heraklitom, za kojega znamo da nije imao dobro mišljenje o njima. S druge strane, ako se uvaže uvjerljiva jezikoslovna razmatranja Mislava Ježića (što do sad uglavnom nije slučaj u literaturi na koju sam naišao) koja pokazuju nesumnjive srodnosti ne samo u sadržaju nego i u izričaju između Parmenida i upanišada, moglo bi biti da Parmenid samo izriče jednu prastaru indoeuropsku tradiciju, tako da je on tek dijelom autor tog spijeva. O tome nešto ovdje (izostavio sam Ježićevu opširnu ali i uvjerljivu jezikoslovnu argumentaciju).
10.10.2008. (17:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mene muči jedno pitanje: je li nebiće biće? Naime, biće je sve što postoji, makar i kao pojam u čovjekovoj glavi, zar ne? Dakle, nebiće bi trebalo biti biće. Međutim, ako je nebiće biće ono nije nebiće, a samo nebiće može biti nebiće. Ako nebiće nije nebiće, već biće, nebiće ne postoji. Dakle, nebiće nije biće, već nebiće. No ako je nebiće nebiće, ono postoji i prema tome je biće, što nas vraća na početak. Ja to nikako ne razumijem i molim odgovor.
Ontologija pomalo me muči jerbo u paradoks zađoh i pokušavam rješenje izvući, a odgovor ne nađoh. Pitanje koje me proganja: može li nebiće bićem se zvati? Odgovor na takva pitanja moj mozak mali ne može shvatit'. Jer ako jest, ne može biti, a baš mora ako nije. To pitanje će mozak mi izliti! Što li u njemu se krije? Netko bi rekao možda: ,,Pusti! Zaboravi! I zakopaj u zemlju da po tome plaze mravi.''
Što se tiče vječne filozofije, slažem se da je ona vječna po svojim pitanjima, ali ne može biti vječna po svojim odgovorima i mislim da ne bi ni bilo dobro da bude. S druge strane, u filozofiju ulaze nova pitanja pa možda ni po pitanjima nije vječna. Ili barem nije bez početka, a bez kraja vjerojatno je.
13.10.2008. (18:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada, hvala na pjesmi. :) Tvoje pitanje je još kod Platona prepoznato kao ''krajnje teško'', a Cipra ga čak naziva ''najtežim pitanjem''. U svakom slučaju, čini se da je to baš primjer jednog od tih ''vječnih pitanja''. Možda pomognu neka od razmišljanja u ranijem postu realnost privida? .
14.10.2008. (10:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
drazen
O stvarnosti Ničega nudim Heladi odgovor na mom zadnjem postu: www.drazen-pavlic.bloger.hr. Naslov je Jaspersov Parmenid.
14.10.2008. (21:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Boga nema ti slabi ume
Ja mislim da se filozofija nebi smjela baviti bogom iz razloga što je on izmišljen tako da se njegovo nepostojanje nemože dokazati. Filozofija bi se više trebala baviti načinom života.
05.10.2008. (10:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
@slabi um: mislim da ti ne bi trebao propisivati filosofiji čime se smije baviti. Takav stav koji zabranjuje bavljenje tim i tim, te odbacuje bilo kakvo istraživanje jer unaprijed ''zna'' da je nešto izmišljotina, je dogmatski, i kao takav protufilosofski.
Ukoliko tebe više zanima ''bavljenje načinom života'', to je vrlo pohvalno i svakako podržavam da se ti time baviš - ali ne podržavam tvoju ambiciju da meni propisuješ čime bih se ja ''trebao'' baviti.
05.10.2008. (11:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Mislim da nije problem samo u tome da li nam je sveobuhvatna filozofija u ovih 3000 godina mišljenja otkrivena (jednom ili u više navrata, u svakom ozbiljnom promišljanju, ili samo nekim - ostavimo to otvorenim). Problem je također udešenosti i oštrine našeg sluha da je čujemo, pogleda da je sagledamo. Naš pogled i naš sluh (ne mislim na puko osjetilno gledanje i slušanje), su često krivo podešeni i tupi. Zadatak je filozofije ne samo da nam otkrije filozofiju perenis, već da nam kroz vježbu mišljenja pomogne da to mišljenje prema njoj podesimo. A prije svega, da ga izoštrimo, da ne bismo čuli i vidjeli što smo mi sami (ili neko drugi za nas) htjeli. Onaj tko hoće do filozofije perenis (ne do dokazivanja već do iskustva istine) mora biti spreman na mnoga razočaranja. O ovome si Davore, jednom na ovom blogu u jednom komentaru prekrasno pisao:
"Stanje tabula rasa je neka fikcija – koliko god idemo unatrag u vlastitu prošlost ili ljudsku prošlost, uvijek postoje stanovite koncepcije. I svaka nova koncepcija nastaje u iskustvu opovrgavanja prethodne (koja tek tim opovrgavanjem postaje miskoncepcija). Stoga tek u krizi (krisis je i osnova riječi kritika), kad očekivanja budu iznevjerena, izniče novo poimanje. I ovdje je ''borba otac svih stvari''.
Grčka riječ za istinu je aletheia. Lethe je skrivenost, zaborav, a doslovan prijevod riječi a-letheia je ne-skrivenost, od-krivenost, ne-zaborav. No, ako je istina neskrivenost, što je to što skriva? Očekivanja očaravaju. A onaj tko je očaran, ne vidi istinu, nego samo to što ga očarava. Pa bi se ono a-letheia moglo čitati i kao raz-očaranje, prestanak očaranosti, začaranosti. Utoliko bismo možda mogli (a možda ipak i ne :) ) u svakoj raz-očaranosti vidjeti i nešto pozitivno, odbacivanje onog što nas je zavodilo u pogrešno očekivanje."
05.10.2008. (18:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
drazen
Poštovanje!
Zovem se Dražen Pavlić i odgovaram na Vaše komentare na mom blogu. O Vašoj temi za sada ne mogu reći ništa. Moj post o Parmenidu je prvi u nizu koji će se pojaviti ovih dana. Slažem se da su Heraklit i Parmenid bliži nego što vide oni koji u povijesti filozofiiju vole rubricirati. Ne znam da li ima, kako vi kažete, povijesnih dokaza da je Parmenidova filozofija odgovor na Heraklitovu. Meni se čini vjerojatno da je ona odgovor učenje Pitagorinog bratstva, koje je djelovalo u neposrednoj blizini (Eleja - Krotron). Zar nisu Pitagorejske postavke o jednom i mnoštvu, o svođenju cjeline bića (svemira) na broj i odnose među brojevima zapravo davanje istine mnoštvu - s čime se Parmenid ne bi složio?!
10.10.2008. (12:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Pozdrav Dražene.
Da, moglo bi biti da Parmenid odgovara pitagorejcima, a moglo bi biti i da je baš u tome njegova sličnost s Heraklitom, za kojega znamo da nije imao dobro mišljenje o njima.
S druge strane, ako se uvaže uvjerljiva jezikoslovna razmatranja Mislava Ježića (što do sad uglavnom nije slučaj u literaturi na koju sam naišao) koja pokazuju nesumnjive srodnosti ne samo u sadržaju nego i u izričaju između Parmenida i upanišada, moglo bi biti da Parmenid samo izriče jednu prastaru indoeuropsku tradiciju, tako da je on tek dijelom autor tog spijeva. O tome nešto ovdje (izostavio sam Ježićevu opširnu ali i uvjerljivu jezikoslovnu argumentaciju).
10.10.2008. (17:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Mene muči jedno pitanje: je li nebiće biće? Naime, biće je sve što postoji, makar i kao pojam u čovjekovoj glavi, zar ne? Dakle, nebiće bi trebalo biti biće. Međutim, ako je nebiće biće ono nije nebiće, a samo nebiće može biti nebiće. Ako nebiće nije nebiće, već biće, nebiće ne postoji. Dakle, nebiće nije biće, već nebiće. No ako je nebiće nebiće, ono postoji i prema tome je biće, što nas vraća na početak. Ja to nikako ne razumijem i molim odgovor.
Ontologija pomalo me muči
jerbo u paradoks zađoh
i pokušavam rješenje izvući,
a odgovor ne nađoh.
Pitanje koje me proganja:
može li nebiće bićem se zvati?
Odgovor na takva pitanja
moj mozak mali ne može shvatit'.
Jer ako jest, ne može biti,
a baš mora ako nije.
To pitanje će mozak mi izliti!
Što li u njemu se krije?
Netko bi rekao možda: ,,Pusti! Zaboravi!
I zakopaj u zemlju da po tome plaze mravi.''
Što se tiče vječne filozofije, slažem se da je ona vječna po svojim pitanjima, ali ne može biti vječna po svojim odgovorima i mislim da ne bi ni bilo dobro da bude.
S druge strane, u filozofiju ulaze nova pitanja pa možda ni po pitanjima nije vječna. Ili barem nije bez početka, a bez kraja vjerojatno je.
13.10.2008. (18:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Helada, hvala na pjesmi. :) Tvoje pitanje je još kod Platona prepoznato kao ''krajnje teško'', a Cipra ga čak naziva ''najtežim pitanjem''. U svakom slučaju, čini se da je to baš primjer jednog od tih ''vječnih pitanja''. Možda pomognu neka od razmišljanja u ranijem postu realnost privida? .
14.10.2008. (10:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
drazen
O stvarnosti Ničega nudim Heladi odgovor na mom zadnjem postu: www.drazen-pavlic.bloger.hr. Naslov je Jaspersov Parmenid.
14.10.2008. (21:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...