Po Stvoritelju dogodio se narod kao polje za žetvu svega što bi moglo koristiti i onima koji nisu sijali, a hoće žeti za sebe ili isključivo za sebe. Puno njih želi žetvu iako nisu sijali, pa se po njihovoj konkurenciji događa raslojavanje naroda. Po sudbini naroda i vođa, uglavnom sudbina se tvori vrteći se u krugu i stalno producira po tradiciji klasičnog autokrata, o čemu se rijetko raspravlja znajući koliko čovjek teško prihvaća novo, i da radije živi po staroj šabloni. Zbog tendencioznog navikavanja narod se ponaša inertno pa vođu sve manje kontrolira i upozorava kako sve manje prihvaća odgovornost za preuzete dužnosti. Dok vođa postaje sam sebi svrha, narod olako shvaća nastalu situaciju i kada se radi o njihovim životima, ne uočava da je to znak posrtanja jednog naroda. Nema riječi kojima se može izreći kolika je odgovornost vođe za živote, tj. može li čovjek duhovni život uzeti kao dužnost i za život biti odgovoran. Koliko je vođa kao pojedinac svjestan dok uzima tako veliku dužnost? Čovjek je biće rasta prema autonomnosti – spoznajom, osvješćivanjem prema slobodi. Dok autokrat u političkom smislu označava apsolutizam iako je tek biće rasta – pa za život ne može biti odgovoran, jer čovjek još nije takva kvaliteta, samo uz silnu toleranciju i savjetnike vođa će utoliko poticati jedan narod. Dakle, pojedinac naročito kada se odmetne u autokrate jedino kao etičar pozitivno je, dok političari kvalitete i iz ovog vremena uglavnom još uvijek ne djeluju prema apsolutnom dobru, proporcijalno spoznaji toliko se žrtvuju ili žrtvuju narod. Zapravo, mudrost se unosi u institucije koje su servis narodu. To znači vladar je znanje i preko institucija, adekvatno spoznaji preko kojih pojedinci u jednom narodu uče poticati jedan drugoga. Dakle čovjek je stvaran, a vladar je čuvar duhovnog života – u funkciji Stvoritelja života. Gledano iz vremenskog kuta, evolucija je nositelj spoznaje, a ako se tako ne pokaže na terenu nije je niti bilo, jer nije bilo kretanja u skladu sa životom. U dvojstvu razigrani Apsolut – Stvoritelj stvori čovjeka pojedinca pripadnika jednog naroda, život stupnja čovjeka na Zemlji. Nakon demokracije i autokracije po volji jednog naroda, evo i osvješćenosti čovjeka po kojoj adekvatno zaslužuje slobodu koja je otrov za strah, a koji je oruđe autokrata. Kakogod, kod nekih naroda «demokracija» je za sada plodno tlo autokratima za upravljanje, a koji su svrha sami sebi. Dakle, autokracija tj. pojedinac vlada narodom, bio on iz njegovih redova ili iz redova okupatora, i kada najmanje mogu pokazati u pravcu dobra, vladaju u «ime naroda». Najčešće autokrat je na riječima uzor. . . sve dok ga narod tolerira zbog preuzetih dužnosti i odgovornosti za koje ne mari, a što se pokaže u jednoj zajednici. Kada vladar svojim potezima pokazuje apsolutistički stil vladanja, na sceni je bolestan vladar. Uglavnom narod i «demokracija» imaju kvalitetu logike zdravog razuma i očigledno se to nameće od strane Stvoritelja života, za ljude dobre volje – kao poticaj za djelovanje, umjesto pijanstva i orgijanja. Apsolut je perpetuum mobile Âą i dovoljan sam sebi, što i čovjek nerealno želi stoga se na Zemlji služi koječime po cijenu skladna života, što uvijek stvara patnju. Znači, pojedinac nesvjesno po vlastitoj anarhičnoj volji dok rastače jedno zapravo svojim nakanama rastače sebe i selo, koje mu to dopusti. Dakle, pojedinac kao dio Jednog – Apsolutnog nameće se kategorično tumačenjem apsolutnog. Umjesto da se to Jedno konstantno sagledava i štuje kao garancija za sve razine i razlike života, pismene i nepismene, vjernike ili znanstvenike ali u službi za JEDNO, jednu zajednicu, jednog pojedinca tako da se ne rastače i ne rasipa integritet – što je slabljenje. Dakle, za – JEDNO, zajedno, jedna zajednica se čuva kao opće dobro. Dezintegracija nastaje zbog neznanja, zbog autokratskog ponašanja i zloupotrebljavanja demosa. Âą Apsolut je perpetuum mobile – vječno pokretljivo Autokrat bez kontrole, kao rob osjetila zavaran prividom, izgubi kriterije za opće pa s velikim materijalnim izobiljem postane proklet i nepodnošljiv narodu. Jer tu ljepotu i dobrotu koja je iza i iznad ne može vidjeti, to što može čovjek urednim – duhovnim – očima. Svaki čovjek se pokazuje narodu i po svojim djelima, svim svojim pokušajima i posrnućima kao mudar ili lukav pojedinac za – JEDNO ili protiv. Autokrat je stalno u iskušenju, nije svjestan da demos može zadovoljiti samo kvalitetom, a sebe kvantitetom dok podmeće demosu privid «kruha i igara» što je samo osjetilna razina, što bi za čovjeka trebalo značiti sekundarno po redu. Primarno je za narod sudjelovanje ZAJEDNO, ZA – OPĆE – DOBRO. Tek tako narod živi na putu beskonačnom što je smisao. Pravi vođa ustraje i može odoljeti i pored svih iskušenja koja su odraz vlastite slabosti ili slabosti naroda kojem pripada, a koji je tu da isti potiče i prezentira, što mogu samo marljivi i strpljivi. Proizlazi da pojedinac k
04.10.2008. (11:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zagi
Al je pametan ovaj prominac
06.10.2008. (08:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prominacpromincu
Istinska demokracija pretpostavlja ljude koji svjesno-zajedno, jer jedino tako i mogu, uistinu stvaraju svoju povijest, te samim time i svoju slobodu; dok s druge strane pretpostavlja slobodnog pojedinca koji se svjesno-slobodno odlučuje na zajedništvo kako bi mogao ostvariti svoju individualnu slobodu. Istinska demokracija svijet je koji ne poznaje sukob individue i društva, već individuu vidi kao društvenog pojedinca, a društvo kao zajednicu slobodnih individua. Samim time istinska demokracija može biti jedino demokracija koja je sama sebi svrhom, koja je opća i apsolutna; koja sigurno nije najsavršeniji oblik vladavine jer uopće i ne može predstavljati oblik vladavine. Nju je nemoguće mjeriti istim metrom i mjerenjem dokazivati njenu optimalnost, racionalnost i učinkovitost u odnosu na druge oblike vladavine u koje spada i demokracija sama; razlika koja je dijeli od ostalih razlika je kvalitativne prirode. Demokracija u ovom istinskom smislu nije jedna od alternativa već je alternativa svim dosadašnjim alternativama.
Ukoliko pak pođemo od pretpostavke kako demokraciju kao takvu, a onda i kao svaku, možemo gledati samo kao svojevrsni politički mehanizam koji izvršavajući svoju funkciju rješava određene društvene probleme (dakle, naše probleme, koje onda naravno moramo shvaćati kao nešto unaprijed dano, nama izvanjsko), tada automatski dolazimo u situaciju da demokracija kao takva nikako ne može predstavljati niti neki ideal niti apsolutno poželjni rezultat našeg praktičnog djelovanja. Jer, kao što predobro znamo, društveni kontekst, njegovi problemi, povijesno se bez prestanka mijenjaju i u skladu s tim puki mehanizam za njihovo rješavanje mora mijenjati svoje naličje; on može biti demokratski, ali samo u nekom danom povijesnom trenutku kada se kao takav pokaže racionalnim; u drugim će se trenucima racionalnim, pa onda i poželjnim i stvarnim, pokazati aristokracija, monarhija itd. Oni koji dokazuju kako je demokracija (ili još bolje liberalna demokracija) univerzalno racionalna jer je najbolji, maksimalno optimalan mehanizam vladavine, očito ne shvaćaju činjenicu da to što je demokracija danas najoptimalniji mehanizam ne znači da će to i sutra biti, već da nam jučer u kojem to nije bila dokazuje da je danas u kojem to jest samo jedan dio beskonačnog procesa promjene okolnosti. Jedino naivci mogu uistinu vjerovati kako trenutna funkcionalnost političke demokracije dokazuje nešto u njenu korist, a samo budale mogu u tome vidjeti jamstvo opstanka njenih pozitivnih karakteristika. U skladu s tim osjećam potrebnim napomenuti kako liberalnodemokratski ideolozi nisu ni budale ni naivci, i kako sam siguran da ću prije no što mi pred očima prođe polovica života tim istim očima vidjeti kako ti najveći branitelji demokracije okreću kabanicu u skladu s promjenom društvenih okolnosti...
Pogubno je biti pametan
06.10.2008. (12:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prominac
VLADAVINA NARODA ILI SAMOVLADA / R
(DEMOKRACIJA ILI AUTOKRACIJA)
Po Stvoritelju dogodio se narod kao polje za žetvu svega što bi moglo koristiti i onima koji nisu sijali, a hoće žeti za sebe ili isključivo za sebe.
Puno njih želi žetvu iako nisu sijali, pa se po njihovoj konkurenciji događa raslojavanje naroda.
Po sudbini naroda i vođa, uglavnom sudbina se tvori vrteći se u krugu i stalno producira po tradiciji klasičnog autokrata, o čemu se rijetko raspravlja znajući koliko čovjek teško prihvaća novo, i da radije živi po staroj šabloni. Zbog tendencioznog navikavanja narod se ponaša inertno pa vođu sve manje kontrolira i upozorava kako sve manje prihvaća odgovornost za preuzete dužnosti. Dok vođa postaje sam sebi svrha, narod olako shvaća nastalu situaciju i kada se radi o njihovim životima, ne uočava da je to znak posrtanja jednog naroda.
Nema riječi kojima se može izreći kolika je odgovornost vođe za živote, tj. može li čovjek duhovni život uzeti kao dužnost i za život biti odgovoran. Koliko je vođa kao pojedinac svjestan dok uzima tako veliku dužnost?
Čovjek je biće rasta prema autonomnosti – spoznajom, osvješćivanjem prema slobodi. Dok autokrat u političkom smislu označava apsolutizam iako je tek biće rasta – pa za život ne može biti odgovoran, jer čovjek još nije takva kvaliteta, samo uz silnu toleranciju i savjetnike vođa će utoliko poticati jedan narod. Dakle, pojedinac naročito kada se odmetne u autokrate jedino kao etičar pozitivno je, dok političari kvalitete i iz ovog vremena uglavnom još uvijek ne djeluju prema apsolutnom dobru, proporcijalno spoznaji toliko se žrtvuju ili žrtvuju narod. Zapravo, mudrost se unosi u institucije koje su servis narodu. To znači vladar je znanje i preko institucija, adekvatno spoznaji preko kojih pojedinci u jednom narodu uče poticati jedan drugoga. Dakle čovjek je stvaran, a vladar je čuvar duhovnog života – u funkciji Stvoritelja života. Gledano iz vremenskog kuta, evolucija je nositelj spoznaje, a ako se tako ne pokaže na terenu nije je niti bilo, jer nije bilo kretanja u skladu sa životom. U dvojstvu razigrani Apsolut – Stvoritelj stvori čovjeka pojedinca pripadnika jednog naroda, život stupnja čovjeka na Zemlji. Nakon demokracije i autokracije po volji jednog naroda, evo i osvješćenosti čovjeka po kojoj adekvatno zaslužuje slobodu koja je otrov za strah, a koji je oruđe autokrata. Kakogod, kod nekih naroda «demokracija» je za sada plodno tlo autokratima za upravljanje, a koji su svrha sami sebi. Dakle, autokracija tj. pojedinac vlada narodom, bio on iz njegovih redova ili iz redova okupatora, i kada najmanje mogu pokazati u pravcu dobra, vladaju u «ime naroda». Najčešće autokrat je na riječima uzor. . . sve dok ga narod tolerira zbog preuzetih dužnosti i odgovornosti za koje ne mari, a što se pokaže u jednoj zajednici. Kada vladar svojim potezima pokazuje apsolutistički stil vladanja, na sceni je bolestan vladar. Uglavnom narod i «demokracija» imaju kvalitetu logike zdravog razuma i očigledno se to nameće od strane Stvoritelja života, za ljude dobre volje – kao poticaj za djelovanje, umjesto pijanstva i orgijanja.
Apsolut je perpetuum mobile Âą i dovoljan sam sebi, što i čovjek nerealno želi stoga se na Zemlji služi koječime po cijenu skladna života, što uvijek stvara patnju. Znači, pojedinac nesvjesno po vlastitoj anarhičnoj volji dok rastače jedno zapravo svojim nakanama rastače sebe i selo, koje mu to dopusti. Dakle, pojedinac kao dio Jednog – Apsolutnog nameće se kategorično tumačenjem apsolutnog. Umjesto da se to Jedno konstantno sagledava i štuje kao garancija za sve razine i razlike života, pismene i nepismene, vjernike ili znanstvenike ali u službi za JEDNO, jednu zajednicu, jednog pojedinca tako da se ne rastače i ne rasipa integritet – što je slabljenje. Dakle, za – JEDNO, zajedno, jedna zajednica se čuva kao opće dobro.
Dezintegracija nastaje zbog neznanja, zbog autokratskog ponašanja i zloupotrebljavanja demosa.
Âą Apsolut je perpetuum mobile – vječno pokretljivo
Autokrat bez kontrole, kao rob osjetila zavaran prividom, izgubi kriterije za opće pa s velikim materijalnim izobiljem postane proklet i nepodnošljiv narodu. Jer tu ljepotu i dobrotu koja je iza i iznad ne može vidjeti, to što može čovjek urednim – duhovnim – očima. Svaki čovjek se pokazuje narodu i po svojim djelima, svim svojim pokušajima i posrnućima kao mudar ili lukav pojedinac za – JEDNO ili protiv. Autokrat je stalno u iskušenju, nije svjestan da demos može zadovoljiti samo kvalitetom, a sebe kvantitetom dok podmeće demosu privid «kruha i igara» što je samo osjetilna razina, što bi za čovjeka trebalo značiti sekundarno po redu. Primarno je za narod sudjelovanje ZAJEDNO, ZA – OPĆE – DOBRO. Tek tako narod živi na putu beskonačnom što je smisao. Pravi vođa ustraje i može odoljeti i pored svih iskušenja koja su odraz vlastite slabosti ili slabosti naroda kojem pripada, a koji je tu da isti potiče i prezentira, što mogu samo marljivi i strpljivi. Proizlazi da pojedinac k
04.10.2008. (11:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zagi
Al je pametan ovaj prominac
06.10.2008. (08:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prominacpromincu
Istinska demokracija pretpostavlja ljude koji svjesno-zajedno, jer jedino tako i mogu, uistinu stvaraju svoju povijest, te samim time i svoju slobodu; dok s druge strane pretpostavlja slobodnog pojedinca koji se svjesno-slobodno odlučuje na zajedništvo kako bi mogao ostvariti svoju individualnu slobodu.
Istinska demokracija svijet je koji ne poznaje sukob individue i društva, već individuu vidi kao društvenog pojedinca, a društvo kao zajednicu slobodnih individua. Samim time istinska demokracija može biti jedino demokracija koja je sama sebi svrhom, koja je opća i apsolutna; koja sigurno nije najsavršeniji oblik vladavine jer uopće i ne može predstavljati oblik vladavine. Nju je nemoguće mjeriti istim metrom i mjerenjem dokazivati njenu optimalnost, racionalnost i učinkovitost u odnosu na druge oblike vladavine u koje spada i demokracija sama; razlika koja je dijeli od ostalih razlika je kvalitativne prirode. Demokracija u ovom istinskom smislu nije jedna od alternativa već je alternativa svim dosadašnjim alternativama.
Ukoliko pak pođemo od pretpostavke kako demokraciju kao takvu, a onda i kao svaku, možemo gledati samo kao svojevrsni politički mehanizam koji izvršavajući svoju funkciju rješava određene društvene probleme (dakle, naše probleme, koje onda naravno moramo shvaćati kao nešto unaprijed dano, nama izvanjsko), tada automatski dolazimo u situaciju da demokracija kao takva nikako ne može predstavljati niti neki ideal niti apsolutno poželjni rezultat našeg praktičnog djelovanja. Jer, kao što predobro znamo, društveni kontekst, njegovi problemi, povijesno se bez prestanka mijenjaju i u skladu s tim puki mehanizam za njihovo rješavanje mora mijenjati svoje naličje; on može biti demokratski, ali samo u nekom danom povijesnom trenutku kada se kao takav pokaže racionalnim; u drugim će se trenucima racionalnim, pa onda i poželjnim i stvarnim, pokazati aristokracija, monarhija itd.
Oni koji dokazuju kako je demokracija (ili još bolje liberalna demokracija) univerzalno racionalna jer je najbolji, maksimalno optimalan mehanizam vladavine, očito ne shvaćaju činjenicu da to što je demokracija danas najoptimalniji mehanizam ne znači da će to i sutra biti, već da nam jučer u kojem to nije bila dokazuje da je danas u kojem to jest samo jedan dio beskonačnog procesa promjene okolnosti. Jedino naivci mogu uistinu vjerovati kako trenutna funkcionalnost političke demokracije dokazuje nešto u njenu korist, a samo budale mogu u tome vidjeti jamstvo opstanka njenih pozitivnih karakteristika. U skladu s tim osjećam potrebnim napomenuti kako liberalnodemokratski ideolozi nisu ni budale ni naivci, i kako sam siguran da ću prije no što mi pred očima prođe polovica života tim istim očima vidjeti kako ti najveći branitelji demokracije okreću kabanicu u skladu s promjenom društvenih okolnosti...
Pogubno je biti pametan
06.10.2008. (12:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...