Komentari

anamarija.blog.hr

Dodaj komentar (13)

Marketing

  • luki 2

    Najprije želim reći da me rijetko kada neki tekst ostavi bez riječi - no, ovaj Tvoj jest, u pozitivnom smislu riječi. Tako si dobro "secirala" današnje potrošačko društvo i način razmišljanja, a s druge strane zdravi razum Tvoje djevojčice, koja ne vjeruje u bajke, da se nema što dodati, ni oduzeti. Osim što - smatram da će Tvojoj djevojčici biti daleko lakše s takvim razmišljanjem kada zagazi u "pravi", veliki život...Biti će zaštićena - razumom i logikom; neće se dati prevariti....Prema tome, ne trebaš biti zabrinuta!
    Vole Te Tvoje Luki+Goldie

    avatar

    26.09.2008. (12:53)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    divan tekst i slazem se s tobom u dosta stvari. mi smo cinili i ponekad nesvjesno cinimo pogresku u odgoju naseg malisana. on je naime intelektom vrlo ispred svoje dobi i zbog toga smo ga ponekad tretirali kao puno starijeg. kazem nesvjesno jer sada svjesno stalno pazimo da to ne cinimo. emocionalno je pak iza svojih godina.
    klinci kuze dobro sto je masta a sto je stvarnost ali svejedno vole cuti izmastane price. imamo isti slucaj s nasim malim i ne negiramo. najveci je problem bio naravno beba isus, kristkind koji nosi poklone. on ne zna dali da vjeruje u njega a ja mu kazem da moze vjerovati u koga zeli jer sam ja npr vjerovala da mi poklone nose andjeli a druga djeca pak vjeruju da im poklone nosi djed mraz.
    ovi medvjedici koji uskacu u torbu su slatka prica a ja bih ti toplo preporucila da kupis malenoj seriju prica o zecu felixu. imas u svakoj knjizari ili u trgovini papierwaren, ne znam kako se to zove. tamo gdje se kupuju papiri, rokovnici i slicno.

    sto se tice "vodanja" djece svugdje.....to funkcionira samo donekle. naime, djecaci su puno nemirniji nego djevojcice i ne mogu npr. na miru sjediti u kaficu ili restoranu. crtati mogu samo neko vrijeme al doista shvatiti da moraju biti mirni mogu tek nakon npr. 6. godine zivota. a nasa je malena otkad hoda toliko naporna da trenutno ne dolazi u obzir imati s prijateljima takve dogovore gdje bi se unutra trebalo sjediti dulje od pola sata :D....

    avatar

    26.09.2008. (13:27)    -   -   -   -  

  • An(t)onimka

    I ja sam maštalica po prirodi i znaš da sam već nekoliko puta pomislila da bi mi život bio puno lakši da nisam? Pa možda će i tvojoj pragmatičnoj curici neke stvari biti lakše, ako je to crta njenog karatktera. Često zavidim pragmatičarima, jer u svakom problemu pronađe najjednostavnije rješenje, za razliku od mene - komplikatorice.:)
    Mislim da si ti (takav sam dojam stekla) jedna od rijetkih koja zna pravu mjeru u odnošenju s djecom. Meni je iz mog djetinjstva nekako najupečatljivije ostalo ono: ma ti šuti, ti si dijete, nemaš pojma. Pa je to nažalost dovelo do prilično niskog samopoštovanja i samopouzdanja. Kad vidim koliko sama moram raditi na sebi (oprosti što opet ovo ubacujem, ali jednostavno se nameće uz temu) ponekad me ulovi strah kako ću biti roditelj (ako za to dobijem priliku, naravno) kad ni sama sebe ne znam "odgojiti".
    Slažem se s tobom i u ovome da su djeca danas gazde svojih roditelja. Mislim da je u svemu najbitnija dosljednost. Fantastičan mi je bio primjer jedne mlade mame koju sam ljetos promatrala u restoranu na moru. Klinac od kakve 3 godine hoće nešto, ne sjećam se što, i počne prvo sve glasnije zahtijevati, pa počne plakati, pa se na kraju već i valjao po podu, a mama mu je samo jednom rekla Ne, sasvim smireno, i onda ga totalno ignorirala. Dakako, mali je shvatio da nikome nije zanimljiv pa se sam od sebe umirio i sjeo, ne smetajući više svojoj mami koja je bila u društvu sa nekim prijateljicama. Eto to je karakter. A primjera lošeg odgoja vidim svakavih svakodnevno, jer radim u školi...I zanimljivo, imamo sve više djece s poremećajima u ponašanju. To je kao uljepšani naziv za neodgoj? Pojma nemam.
    Pozdrav tebi i tvojima

    avatar

    26.09.2008. (16:06)    -   -   -   -  

  • Kinky Kolumnistica

    Koliko će moj komentar biti pametan ili glupav, to ne znam, ali znam da će biti iskren. :)
    Kad se unutar ove teme prisjetim svog djetinjstva, prvo što mi padne na pamet su večeri kad sam išla spavati. Između moje i mamine i tatine sobe je na vrhu zida bio mali prozorčić, da me noću čuju i da si prije spavanja razgovaramo. Tako je tata otišao spavati u svoju sobu, a ja u svoju pa mi je pričao priče, a ja ga čula kroz prozorčić. Jedna od priča bila je i o igračkama kojih je moja soba bila puna. Rekao mi je da čim zaspim, one se bude i plešu po sobi, igraju se i pjevaju, ali čim otvorim oči, one se vrate na svoje mjesto. Vjerovala sam u to, još mnogo poslije svoje 4. godine. Nisam bila glupa i naivna, valjda nisam ni sada, ali vjerujem i danas. Samo, danas na nešto drugačiji način - znam da lutke ne ožive zapravo (više ih ni nemam), ali isto tako znam da one doista mogu oživjeti - u mojoj glavi. U toj mašti o kojoj ti pričaš. Time im zapravo darujem dušu, istu onu dušu koju darujem drveću, životinjama, lijepim gestama, vjetru, kiši, osmijehu, svemu što predstavlja dobro. Tata je to nekako usadio u mene i od svega toga se do danas razvilo i moje vjerovanje u Boga (sada pojednostavljeno objašnjavam) jer Bog je za mene svo to dobro koje imam sposobnost osjetiti u drugim bićima, stvarima i pojavama - svojom maštom (pisala sam o tome ako se sjećaš). Maštom, srcem, čimegod, ali tim nečim.
    Tako da te shvaćam jer i ja bih željela da moje dijete jednoga dana razvije u sebi to nešto što mu neće dopustiti da bude krajnji trezvenjak koji ne vjeruje u ništa što nije opipljivo. Tim više što su upravo najuzvišenije stvari u životu najmanje opipljive. Međutim, iako sam i tada u sebi vjerovala u ples mojih igračaka, iako vjerujem i danas, reći ću ti da sam ipak, kao dijete, preispitivala roditelje i sumnjičila njihove priče. Vjerojatno su i oni pomislili da ne vjerujem u čuda. No, vjerovala sam, ali mislim da su to te neke dječje godine kada postaju mali lukavci pa kopiraju odrasle, želeći i oni biti odrasli te se, na neki način, prave da ne vjeruju u te male apstrakcije. A zapravo vjeruju jer to je usađeno u njih, ti i muž ste definitivno imali tu moć usaditi. Možda ona sada želi biti više poput vas nego poput sebe (ne znam točno kako to ide u dječjoj psihologiji) pa donosi takve neke odrasle zaključke, ali, vjeruj, s vremenom će to iščeznuti. Odrast će, a što će biti odraslija, to će si već nekako u glavi formirati taj mali svijet mašte koji ste joj darovali još u djetinjstvu i vjerojatno će ti biti vrlo slična po tome. Jer ti si njena mama i od tebe uči te naučeno polaže na plodno tlo u sebi.
    Tako ja to vidim. Pokušava biti poput odraslih pa zato sumnja, a u sebi i dalje ipak treperi. Što misliš o tome? :)

    avatar

    27.09.2008. (09:44)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    Prije svega hvala. Po pitanju dotične mame, moje ti je mišljenje da su naprosto svi ljudi na svijetu različiti, pa tako nema ni dvije iste mame. Kad malo od dotične mame pogledaš blog, tada ti je jasno od kuda i zašto takav komentar... No, neka joj je sa srećom, a posebno njenoj curici. Po pitanju mašte - ja maštam i danas, a kao djetetu mi je mašta graničila s halucinacijama. Gledala sam i ja sve na televiziji, sa starijom sestrom i bratom razne dokumentarce, znala sam sve - ali onaj drugi svijet mi je bio gotovo jednako stvaran kao i ovaj u kojem živim. No, s druge strane, postoje ljudi poput mog muža kojem je mašta oduvijek bila nepoznat pojam. I u djetinjstvu je bio logičan i racionalan, gotovo kao oni Vulkanci u Zvjezdanim stazama. Danas je moje sidro koje me spušta na zemlju kad malo odlepršam... Ne brini za svoju curicu, pogledaj joj oca. :)

    avatar

    27.09.2008. (14:40)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Luki 2, hvala Ti...mozda sam vise zbunjena nego zabrinuta, pa mi zato razlicita misljenja olaksavaju stvoriti neku moju sliku. Znaci mislis da nemam razloga "brinuti se". Pa onda ni necu previse...)))

    lipa mare, poznamo Felixa, imamo nekoliko slikovnica i stvarno su prekrasne..Istina je ovo za neuskladjenost intelektualnog i emotivnog razvoja, i mi imamo slicnu pricu.
    Ja djevojcici pricam o vjeri onako kako ju ja dozivljavam, vjerujem da ju tako usmjeravam prema necem i da je jos premala (tu bas mislim na taj primjer diskrapancije intelektualnog i emotivnog) da sama "odlucuje u sto ce vjerovati. Premda ju uvijek ucim da svi ne vjeruju kao ja...
    Sto se tica "vodanja djece posvuda" to je stvarno prilicno naporno i nije uvijek prakticno, ali ja vjerujem da je za djecu nekako bolje, premda ima situacija kada to treba izbjegavati.
    Ovo da su decki zivlji, a curice mirnije mi ne stoji bas...mislim da je to stvarno individualno. Imamo prijatelje koji imaju decka koji je ustanju mirno prosjediti dva sata, sto je ze nasu djevojcicu pravi SF, premda ju "treniramo"...Nije lako, ali vec se vidi napredak. JA vjerujem da se sa nekom djecom lakse doci do nekog razultat akoji si zacrtas, a s nekima je to puno teze, ali na svih se moze utjecati...jos kad bi covjek imao idealne uvjete da se posveti samo tome...ovako i ja izbjegavam ponekad situacije za koje znam da ce mi s mojom djevojcicom biti vrlo naporne. ))))

    avatar

    27.09.2008. (23:47)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    An(t)onimka, da, možda je pragmatièna, a možd ase to još i sikrastilizira kao neka kombinacija, voljel bih da zna biti i jedno i drugo po potrebi.
    Taj tretman djece je nekada, pogotovo u nekim sredinama, znao biit stvarno grub i otežavajuci za samosvijest djece. I Ocito se iz jedne krajnosti mora uvijek u drugu, prije nego se nadje neka sredina.I meni se nekako cini (a ti imas vise iskustva u tome) da su djeca s poremecajima u ponasanju kojih je sve vise, dijelom produkt neodgoja. Ma i ta dosljednost je nekada upitna, znam ljude koji su dosljedni u svojim ocitim greskama, ali su dosljedni....Jesam za dosljednost, ali u nekim ljudskim granicama i kada ona ima smisla. Jer ju furati pod svaku cijenu, zna nekada biti pogubno za roditelje...ja voli priznati svoje granice i prilagoditi ih svojim mogucnostima. Uf, odlutah...hvala i tebi, komentari su mi svi odlicni....)))

    Kinky Kolumnistica, kazem da mi je tvoj komentar najblizi po onome kako ja osjecam i nevjvrojatno mi je da netko tko nema djecu tako sjajno osjeca takve nijanse...to je zato sto svaku svoju ulogu prozivljavas do kraja, pa govoris iz svog iskustva djeteta...koje zivi u tebi, i toje prekrasno. A ocito je i da si imala lijepo djetinjstvo i da su se tvoji bavili s tobom na jedan lijep i miran nacin...
    Nadam se da je moja djevojcica bas takva kako si i ti opisal asebe, zeli biti bliz anama, ali ipak osjeca "treperenje" koje izaziva masta....Bas ti hvala, sad sam potpuno mirna i zadovoljna))))

    bivsa apstinentica, molim...iskreno sam napisala sto sam pomislila prije i poslije citanja tvog posta.I ti si me nekako umirila...a ovo sa muzem koji te "pusta" to mi ej tako poznato...jer i moj je takav i zapravo me prica sa medvjedicim aiznenadila...nevjerojatno sto su djeca u stanju sve izvuci iz ljudi....

    Hvala svima na komentarima ...sjajni su svi od reda i stvarno su mi pomogli...))))

    avatar

    28.09.2008. (00:07)    -   -   -   -  

  • luki 2

    Puno je poštenije ni ne prihvatiti se brige o nekom psiću, nego ga za mjesec-dva ostaviti na cesti :((( Pusa, laku i ugodnu noć od Luki+Goldie

    avatar

    28.09.2008. (23:14)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    lijep komentar o kinky. ja se cesto pitam da li sam i kada ja prestala biti dijete ..... :D....meni je baka pricala predivne price a ja nisam u stanju moje mastarije i price pretvoriti u rijeci - osim na papiru. nikada nisam u stanju tako lijepo ispricati neku pricu (ili vic hehe) onako kako to moze muzic. ali kad smo kod pisanja, tu je druga stvar. ali citanje price i pricanje bez papira nisu ista stvar, nikako.
    rado se mozemo sresti. mi imamo naravno pun program tijekom tjedna ali za vikend mozemo naci vremena, ako i ti mozes. cujemo se na mail

    avatar

    29.09.2008. (10:43)    -   -   -   -  

  • pegy

    Taman kad sam pomislila da moram reći kako mi se baš svidio taj dio oko medića i tate, tvoja curica izgovori to i skupa s tobom zatekne i mene. :) Ne znam što bih rekla, osim onoga da je ona nešto slično negdje vidjela i čula i ponavlja to iskustvo. Ili je netko govorio da ne postoje Sveti Nikola, Djed Mraz, Djed Božićnjak ili je negdje čula da bajke nisu istina i da Crvenkapica, Pepeljuga ne postoje ili pak nešto treće, ali slično pa ona koristi isti model zaključivanja. Što bi značilo da je poprilično bistra. A sad ni to nije više dobro :), da tako mala djeca budu prepametna. Da, što se tiče ovih "moje dijete-blogova", nisam to nikad htjela glasno reći, ali ni meni nisu omiljeni. Ustručavala sam se to reći ponajviše zato što sama nisam mama. To bi s jedne strane značilo da ne mogu znati kako je to, a s druge da sam njurgava ženetina koja ne razumije. E pa znam da nije tako, tim više što jako volim kada ti i još neke blogerice pišu o svojoj djeci, ali na takav način da je milina čitati. Imati djecu znači da se jako puno toga okreće oko njih, ali postoji i ono nešto drugo što smatram bitnim. Uglavnom, mislim da je u svemu što radimo (pa tako i u pisanju bloga) bitan NAČIN na koji to radimo. Netko može i jako puno pisati o djeci da to bude lijepo, dok netko drugi ni jedan post ne može sročiti, a da ne ispadne opsesivnog karaktera s naglasom na "moje je dijete najljepše, najpametnije, naj, naj, naj ... ". Još moram nešto dodati vezano za odgoj djece. Mislim da je ispravno dijete odgajati u duhu one situacije u kojoj se nalazimo, ali naravno sve to prilagoditi dječjem uzrastu. Strašno me smeta kada roditelji nižih ili osrednjih primanja djecu guraju pod "stakleno zvono" i silno im žele SVE priuštiti. Mišljenja sam da dijete od početka mora učiti živjeti pod ISTIM krovom, a ne da mu se od najranije dobi predstavlja iskrivljena slika vlastite obitelji. Ne mislim da djetetu treba uskraćivati bitno, ali ono "moje dijete mora imati najbolji mobitel", a s druge strane obitelj do grla u kreditima i dugovima ... ne razumijem to i nikada neću. Skromnost i neobjest smatram jedne od najbitnijih kvaliteta čovjeka, a one se u čovjeku izgrađuju od najranijih dana.

    avatar

    12.10.2008. (21:14)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    pegy, vidiš...tako sam se i ja iznenadila...sad znaš kako mi je s njom...
    Potpuno se slažem s tobom da djecu treba odgajati u skladu sa svojim mogućnostima. ČAk mislim da se i u slučajeviam kada se radi i o vrlo dobro stoječim obiteljima, dobro djecu naučiti da ne moraju sve imati i da sami odmalena nauče nekako sudjelovati u čuvanju, pa i sudjelovanju u skupljanju sredstava za neki veći izdatak. Apsurdno mi je kada vidim da u bogatijoj Austriji ljudi više imaju osjećaj za stvari i takvu vrstu odgoja, od Hrvatske u jkojoj ljudi globalno gledajući žive nešto nižim standardom. Zašto je tome tako, još nisam do kraja dokučila, ali slutim...pa možda jednom i napišem

    avatar

    15.10.2008. (21:53)    -   -   -   -  

  • pegy

    Da, slažem se i u ovome da i kad se ima puno, ne treba djetetu sve dati. Opet, čak i kad to kažem, dobijem onu "a vidjet ćeš". I da milijune imam (a nemam :)), istrenirala bih sebe da MORAM naučiti reći ne (makar poslije i plakala od tuge). Bitni su ciljevi - želimo li odgojiti ćovjeka ili neko razmaženo derište koje vrlo vjerojatno poslije radi toga u životu sebi i/ili drugima raditi probleme različitih vrsta. No dobro, da ne idem previše u teoriju. :) Ovo drugo što spominješ, mislim da su kompleksi u pitanju. A onda ih se rješava na neke čudne meni totalno nelogične načine.

    avatar

    25.10.2008. (09:38)    -   -   -   -  

  • Blog Koji Se Gleda

    Sama činjenica da ti kao majka svog djeteta razmišljaš o ovim stvarima uvjerava me da će tvoja mala osjetiti i doživjeti taj duh, ma koliko to danas bilo teško. Moj stariji ima 2g9m, pa još uvijek nije došao do te faze, makar me također brine (istovremeno i veseli) činjenica da je dijete koje će poslušati kad mu nešto kažem. Osjete se temelji (ustavnim rječnikom: izvorišne osnove) tvog odgoja i te vrijednosti ti garantiraju uspjeh.

    avatar

    01.11.2008. (08:39)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...