Jednom prilikom nažla sam se u sličnoj situaciji (prije pogibije Josipove) i od šoka nisam mogla doći sebi. Onda sam mislila kako je Josip sretan i ima kako tako zdrave i žive starce. Jedna osoba koja je to istog trena čula, samo je prokomentirala kako je vrijeme od spoznaje pa do kraja, vrijeme koje netko dobije da se oprosti od ovozemaljskog života. Za mene je to bio užas i bešćutnost tada, ali sada to je nešto sasma drugo... sada i to nije više tako strašno... sve je samo prolazno ovdje na Zemlji....
12.09.2008. (21:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da, izgleda da je potrebno da čovjek "naleti na zid", da mu se nešto istinski teško , neka kušnja, desi u životu kako bi drugačije sagledao svoje postojanje. Prije svega svoju krhkost bivstvovanja. I svi bi najradije da im se smrtni čas desi na način da nisu svjesni prelaska "preko crte", da se to desi tijekom spavanja ili u jednom trenu. Ono što čovjeka plaši prije onog strašnog zaključka i spoznaje o neupitnosti vlastitog kraja jest pitanje načina: kako? Ako može bez boli, ako bože čim kraće između početka kraja i kraja, ako može u trenutku kad ti se "ide", ali...ne biraš bombon, dobivaš ga.
13.09.2008. (11:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Leptir
da je imati mogućnost i znati da oni što su prerano otišli nisu taj momenat znali da odlaze a ako su znali pitam se jesu se bojali ,meni je stalno u glavi da sam tu noć bila kraj svog robija da bi mu pomogla mada doktori nisu ga mogli spasiti zivio je samo 15 min.iza nesreće a kako sad čekati suđenje od same pomisli ja doslovno imam napadaje povraćanja točno je da čovjek može sve izdržati jer čitam obdukcijski nalaz svog diteta i ostajem živa ma neznam
13.09.2008. (17:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@leptir- A ja se rečenica iz nalaza više ne mogu točno sjetiti. Sve je u magli. Samo sam ga jednom pročitala i ne znam, jesam li ti tada uopće bila normalna, tresla sam se k'o šiba dok je u glavi tutnjalo. I nisam imala snage sve pročitati, riječ po riječ, sjećam se riječi : zastoj srca... Pa tu se radilo, u tim se riječima radilo o srcu koje je bilo u meni, o tijelu koje sam ja stvarala u sebi i milovala ga kroz kožu, tepala mu, pjevala mu, čekala ga... a kada je došlo to tijelo u obličju moje Une za mene je to tijelo postalo - svetinja. I nisam mogla čitati i još više ZAMIŠLJATI sliku kako ga neki nož reže, kako mu neka ruka prebacuje organe, važe ih, mjeri, ispituje, piše o njima Uubila bih svakoga tko bi je povrijedio, a morala sam to čitati, morala sam to proživljavati. Pa kako sam uopće mogla to čitati i ostati živom? Ali sve se to vraća pred san, i zato nema spavanja, zato misli hrle ka tim rečenicama zakopanim u umu i analiziraju ih do zadnje točkice.
13.09.2008. (18:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Jednom prilikom nažla sam se u sličnoj situaciji (prije pogibije Josipove) i od šoka nisam mogla doći sebi. Onda sam mislila kako je Josip sretan i ima kako tako zdrave i žive starce. Jedna osoba koja je to istog trena čula, samo je prokomentirala kako je vrijeme od spoznaje pa do kraja, vrijeme koje netko dobije da se oprosti od ovozemaljskog života. Za mene je to bio užas i bešćutnost tada, ali sada to je nešto sasma drugo... sada i to nije više tako strašno... sve je samo prolazno ovdje na Zemlji....
12.09.2008. (21:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Da, izgleda da je potrebno da čovjek "naleti na zid", da mu se nešto istinski teško , neka kušnja, desi u životu kako bi drugačije sagledao svoje postojanje. Prije svega svoju krhkost bivstvovanja. I svi bi najradije da im se smrtni čas desi na način da nisu svjesni prelaska "preko crte", da se to desi tijekom spavanja ili u jednom trenu. Ono što čovjeka plaši prije onog strašnog zaključka i spoznaje o neupitnosti vlastitog kraja jest pitanje načina: kako? Ako može bez boli, ako bože čim kraće između početka kraja i kraja, ako može u trenutku kad ti se "ide", ali...ne biraš bombon, dobivaš ga.
13.09.2008. (11:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Leptir
da je imati mogućnost i znati da oni što su prerano otišli nisu taj momenat znali da odlaze a ako su znali pitam se jesu se bojali ,meni je stalno u glavi da sam tu noć bila kraj svog robija da bi mu pomogla mada doktori nisu ga mogli spasiti zivio je samo 15 min.iza nesreće
a kako sad čekati suđenje od same pomisli ja doslovno imam napadaje povraćanja
točno je da čovjek može sve izdržati jer čitam obdukcijski nalaz svog diteta i ostajem živa ma neznam
13.09.2008. (17:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
@leptir- A ja se rečenica iz nalaza više ne mogu točno sjetiti. Sve je u magli. Samo sam ga jednom pročitala i ne znam, jesam li ti tada uopće bila normalna, tresla sam se k'o šiba dok je u glavi tutnjalo. I nisam imala snage sve pročitati, riječ po riječ, sjećam se riječi : zastoj srca... Pa tu se radilo, u tim se riječima radilo o srcu koje je bilo u meni, o tijelu koje sam ja stvarala u sebi i milovala ga kroz kožu, tepala mu, pjevala mu, čekala ga... a kada je došlo to tijelo u obličju moje Une za mene je to tijelo postalo - svetinja. I nisam mogla čitati i još više ZAMIŠLJATI sliku kako ga neki nož reže, kako mu neka ruka prebacuje organe, važe ih, mjeri, ispituje, piše o njima Uubila bih svakoga tko bi je povrijedio, a morala sam to čitati, morala sam to proživljavati. Pa kako sam uopće mogla to čitati i ostati živom? Ali sve se to vraća pred san, i zato nema spavanja, zato misli hrle ka tim rečenicama zakopanim u umu i analiziraju ih do zadnje točkice.
13.09.2008. (18:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...