Komentari

vaseljena.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • doktor Jatogen

    Hvala, Nemanja! Dirnut sam. Na poslu sam, sâm u crnome uredu do 23:00. Dobio sam od uprave (po defaultu) butelju crvenoga vina Cabernet Sauvignon, Laguna Histria, berba 2007. Idem po otvarač, popit ću čašicu-dvije vama u čast. Popizditis!

    avatar

    10.09.2008. (18:38)    -   -   -   -  

  • Aurelia

    Sretan rođendan doktore Jatogen uz želju da se još puno družimo na vaseljeni:)

    avatar

    10.09.2008. (18:50)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Baš mi je drago da smo vam Residentsi (glazba i stihovi), lowbrow artist Anthony Ausgang (slika) i ja (aranžman) malo obojati zidove ove vaše crne rođendanske sobe!
    Doktore, otvorite taj Cabernet i odbacite čašu!
    Nema se kaj više čekati!
    Direkt iz boce, naiskap!
    Živjeli, mada ne ovako!

    Nemanja

    avatar

    10.09.2008. (18:52)    -   -   -   -  

  • Aurelia

    i šaljem ti iz Zadra jednu virtualnu ružu umjesto kaktusa

    avatar

    10.09.2008. (19:05)    -   -   -   -  

  • vertebrata

    Puno sreće i zdravlja želim Vam, doktore Jatogen!

    avatar

    10.09.2008. (19:05)    -   -   -   -  

  • cveba

    ..srece napose i...nikako na iskap nego natenane, pache !

    avatar

    10.09.2008. (19:21)    -   -   -   -  

  • Catma

    Sretan rođendan, plavi gušteru !

    avatar

    10.09.2008. (19:48)    -   -   -   -  

  • doktor Jatogen

    ee ... hik!...gheee....

    avatar

    10.09.2008. (20:23)    -   -   -   -  

  • DerzaFanistori

    Pridružujem se dobrim željama, doktore.
    Neka Vam svaka buduća bude bolja od prošle, ili bar draža. :o)

    avatar

    10.09.2008. (23:12)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    Pridružujem se čestitkama. Nisam danas bio na Mirogoju a niti u ZeKaem-u, vidio bih previše ljudi koje ne želim vidjeti niti na slici a kamoli na ispraćaju Dine Dvornika. Čujem da je besprizorna Alka Vujica održala nevjerojatno odvratan govor na Mirogoju. U nas, izgleda, čovjek ne može u normalnim uvjetima biti ni kremiran. Nemanjo, zamolio me N. Popović da pripremimo temat o Dvorniku za Fantom Slobode.

    avatar

    11.09.2008. (00:42)    -   -   -   -  

  • Milou

    'Ćan vam, cij. dr.!

    avatar

    11.09.2008. (02:13)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Pogledaj kako taj govor komentiraju na portalu JL-a:

    Jadni Dino!

    Eto, ipak nije moglo bez sranja! Da nisu umro prije par dana, umro bi danas, shvativši da će ti na sprovodu posljednji govor održati - Alka Vujica. Alka Vujica! Ako postoji netko tko ne bi smio zucnuti na sprovodu Dine Dvornika, onda je to Alka Vujica. Naprosto stoga jer je Alka Vujica sve što je život Dine Dvornika osporavao: ako Dino Dvornik išta znači ili simoblizira, onda to samim sobom potire ono što utjelovljuje i predstavlja Alka Vujica. Najjednostavnije je to kazati glazbeno: on je bio sav sazdan od ritma, ona je praktički nagluha; on je imao apsolutan sluh, ona je asolutno bez sluha. No to Alku Vujicu nije spriječilo, kao ni mnoge slične ariviste, agresivne seljanke njenog tipa koje preplavljuju ovu zemlju svojom nametljivom probitačnošću, da uzme riječ ispred zapanjenih stotina i stotina uzvanika, i održi - politički govor. Evo izvatka: "Dragi Dino, ljubav je najbitnija, kao što i treba biti, a glazba u ritmu muzike za ples, to su naša tijela osjetila gdje god si hodao. Spojio si nas sa svemirom glazbe. Mnogi su mislili da su te ostavili, a nisu ni prohodali tvojim putem. Objavljuju na naslovnicama i insinuiraju razloge tvoje smrti, a negiraju da si umro u ovoj, u žutilo pretvorenoj zemlji. Dok si živio nije bilo naslovnica. Želim te počastiti prijateljstvom i iskrenošću. Svi su tu zato što smo te voljeli i divili ti se. Idite i širite ono za što je Dino živio i nemojte da nam zemlju upropaste narodnjaci." Ne znam kako se Dino nije ustao iz groba i pljunuo je! Alka Vujica reve na oproštaju od Dina Dvornika: Nemojte da nam zemlju upropaste narodnjaci! Konačno znamo zašto se ubio Dino Dvornik - predosjetio je da će to ovako biti, da će nekakva Alka Vujica morati zajebati čak i to, taj posljednji trenutak boravka na ovoj tužnoj planeti. Ne puštaju nas seljaci ni mrtve na miru! Je li to sve što možete? - izazvala je okupljenom mnoštvu Alka. Užas!

    Drugi komentator kratko kaže:

    Nemojte da nam zemlju upropaste narodnjaci" kaže Alka, jer njezina pjema "Varaj varaj, varalice" i duet s Halidom Bešlićem nemaju nikakve veze s narodnjacima. To je ustvari new age.

    Jedini normalan stav spram vlastitog sprovoda zauzeo je pokojni genij Ivan Supek: on je znao gdje i s kim živi, i osim najužeg obiteljskog kruga, nije htio nikoga na sahrani, a, vjerujem, to što je pripustio po posljednjoj volji obitelj, bio je njegov zadnji ustupak dobrim običajima, moralnim uzancama, građanskim obzirima i ponekom osjećaju najbližih. Jer, vidiš Lečeni, ne mogu idioti prekoračiti svoju sjenu: nije mogao Dino biti zvijezda svog oproštajnog showa, morala je jedna klikuša poludjeti i početi vikati, na krematoriju, usred sahrane: Je li to sve što možete?
    I taj povik, zapravo, mijenja cijelu optiku, sav doživljaj ovog sprovoda: naprosto, u pravu su svi oni koji se zgražaju nad takvim ponašanjem, jer konačno, pitanje je jesu li uopće današnji ljudi ljudska bića, bića sposobna za iskreno žalovanje? Vidiš, JL vrlo lijepo, ali idealistički kaže: Raspoloženje u krematoriju bilo je onakvo kakvo priliči trenutku, ali i životu i duhu te željama Dine Dvornika: tuga i suze, ali i glazba, smijeh i ples, a na lijesu omiljena video igra. Bilo bi mi drago da je tome tako, no izgleda da je ta hrvatska estrada do te mjere degenerirana, da tu nitko više ne primjećuje kako Ellino "Vidimo se uskoro" nije dirljiva oproštajna gesta emo-klinke, već prije alarm majci i bližnjima: hej, gospođo, halo, vaše dijete izriče suicidalna obećanja, a vi od sprovoda svoga supruga pravite tulum! Riječ je o paslici peludne alergije: kao što naše tijelo, u nesporazumu sa svijetom, reagira uzbunom imuno-sustava na nepostojeću agresiju, falš-atak Prirode, tako se i ovdje na smrt reagira radošću, a tamo gdje bi trebala biti volja za životom, u duši teenagerke, depra je, čemer, i jad: Ella se voli slikati gola, Ella na slici ljubi prijateljicu, Ella partijanerica, Ella i narkotici, Ella i reality... ne znam, Lečeni, bojim se da to nije moj cup of tea. Samo, mediji bi sada trebali dobrano pripaziti što rade, iako su odavno napravili štetu: kao što se tu porodicu, i zbog bolesti (jer Dino je bio bolestan čovjek), ali i zbog godina male Elle, nije smjelo iskorištavati ni u kakvom reality-showu, tako i ovakav oproštaj od Dina Elli daje do znanja da je njezin otac u životu zapravo sve savršeno napravio, pa je morao prerano otići naprosto zbog toga što nije mogao podnijeti nesavršen svijet, što je pouka koju se nikako ne bi smjelo sugerirati, pa čak ni za ljubav klišea "o mrtvima sve najljepše"! Ovdje ne, jer, kao što vidiš desno dolje, dijete proučuje: Vidimo se uskoro! Budući da je smrt zabavna, da je vesela, da je sprovod party i prilika više za povik: Hej, Zagrobe, je li to sve što možete!?, onda je danas-sutra za očekivati, ne dao bog, još loših vijesti. I... hoće li onda netko biti kriv? Možda, ali, koga briga - bit će prekasno.

    avatar

    11.09.2008. (05:06)    -   -   -   -  

  • Herostrat

    Možda malo neprilično trenutku ali moram napomenuti, Nemanja, da je ovaj tvoj komentar najbolji osvrt na smrt Dvornika koji sam pročitao...

    avatar

    11.09.2008. (08:56)    -   -   -   -  

  • halter skelter

    Jatogenu čestitam rođendan s malim zakašnjenjem, ali od srca
    Što se tiče Dinovog sprovoda, stvari stoje ovako: jeste, Alka je bila osobito odvratna i ne samo da je "govor" bio bez glave i repa, nepismen, prepun klišeja, nego je, o kakvog li užasa, o kakve li groteske, pokušavala zavoditi publiku glasom. No sprovod je, unatoč Alki, Bandiću i ostalima koji su se došli ogrebati o Dinov posljednji trenutak slave, bio iznimno dirljiv. Jer nisu došli samo grebatori, niti samo fanovi, došlo je i puno Splićana, ljudi naše generacije, ljudi koji su nekad bili naša ekipa, a koji su sada liječnici, odvjetnici i što ti ga ja znam što i koji su došli ispratiti svoga prijatelja. I tako smo se, neorganizirano, našli na groblju, kao nekad na rivi, ispred banke, i bilo je, na jedan slatko-jeziv način kao da se skupljamo za ići u Shakespearea, samo čekamo Dina. I naše suze, kad smo čuli njegov glas iz zvučnika i pjesme od prije dvadeset godina, nisu bile histerija mase, nego prave, pretužne suze za čovjekom kojeg znamo cijeli život, suze koje mi i sada teku i ne mogu prestati jer ne mogu shvatiti da je mrtav i da će sljedeće ljeto njegovo mjesto za stolom u "Marini" biti prazno i da se neće pojaviti iza kantuna, nego da će Dani doći sama. I plačem za Danijelom, jer Dino u svakom smislu bio njezin život i jer ga je voljela onako kako su valjda žene nekad davno voljele svoje muževe, dok ih smrt ne rastavi. Ellu znam od kad se rodila (Dani je rodila mjesec i pol poslije mene) i to je darovita, draga curica. Naravno da je, zbog oca prolazila i prolaziti će teške trenutke u životu, ali tko je ikad prošao lišo? Na sprovodu je na najjasniji način mogla vidjeti da joj pape niji bio doživljavan samo kao "narkoman" nego i kao veliki umjetnik i dobar čovjek, na što može biti itekako ponosna i što joj sigurno puno znači. Eto. Ne želim više slušati zloguke prognoze u vezi Elle jer je to neljudski okrutno u ovom i svakom trenutku.

    avatar

    11.09.2008. (10:49)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    Možemo se samo nadati kad su u pitanju drugi.

    avatar

    11.09.2008. (11:36)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Halter, veli Propovjednik:
    Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom. (...)
    4 Vrijeme plaču i vrijeme smijehu; vrijeme tugovanju i vrijeme igranju...

    Znati biti žalostan, nije samorazumljiva stvar. Gledao sam jednom Oprah koja diskutira koliko se dana pristoji oplakivati poginule 11/9. Amerikancima - sasvim je to jasno čim jer riječ o tome da se problem mora elaborirati kod Oprah koja je manal for life - nije neposredno ni dano ni evidentno na koji način i kako se pristoji biti žalostan; njihova se kultura, oni to barem priznaju, kao američka kultura time nije pozabavila. Nije ni čudno: kultura vječne mladosti ne predviđa njezin kraj, pa tako ni oplakivanje smrti. Zna li to naša kultura?
    Čini se da smo mi tradicionalniji, da mi to u okviru neke pretpostavljene kršćanske kulture i univerzuma sasvim jasno znamo činiti. Ipak, izgleda da nije tako: već ovaj događaj dokaz je tome.
    Naime, sasvim je to OK poštovati (pretpostavljene) želje pokojnika, u ovom slučaju glazbenika, i napraviti čak sprovod kao party - pretpostavljam da ih je New Orleans bio pun - ali, ne znam kako nikome nije palo na pamet, možda, budući je Dino bio "naš crnac", izvesti nekakav gospel, pokazati barem malo duha u situaciji koja mora odisati duhovnošću! Hoću kazati: nije sasvim izvjesno da Dino gore igra svoju igricu i pegla, pa ne treba bodriti one kojii bi tim putem to tim odlučnije zakoračili.
    Konačno, pitanje je to i mjere i ukusa. Što bi sad sahrana vozača kamiona morala izgledati tako da deseci šlepera trube po Mirogoju? Ili bi nesretno poginuli padobranac imao sprovod u kojem bi najbolji klupski prijatelj za posljednji pozdrav doskočio ravno i precizno u grob? Groteskno? Da, jest, ali zašto misliti da ono jučer nije bilo groteskno: Je li ovo najbolje što možete?
    O Elli i njenoj budućnosti nitko nije ni gukno doli ona sama: Vidimo se uskoro!, poručuje mrtvom ocu, a ovdašnji sumanuti mediji suicidalnu poruku doživljavaju kao "dobru robu", interpretirajući je kao dirljiv oproštaj, ne pitajući se (od) koga i čega! Imaš ti pravo: to nije više za prepričavanje, to je za stručnu osobu.

    avatar

    11.09.2008. (18:43)    -   -   -   -  

  • cveba

    ..proces zalovanja, za obitelji i za pojedince, uvijek pocinje ritualima, tako je to u svim kulturama, crnim, zutim, bijelim, crvenim ( ref. is made to my heroe, Winnetou ). Taj ritual definitivnog pospremanja je pocetak dugotrajnog emocionalnog, elem uglavnom iracionalnog puta ka zaboravu, razumijevanju, oprostu i smirenju.

    Ne valja kuditi rituale, oni su lijek, svakome na raspolaganju i nisu apsolutno privatna stvar. U Africkom selu sav svijet plese i ritual pogreba nije osobna stvar obitelji nego zajednice, nema tu prava na privatnost, zajednica zaluje zajedno sa najblizim srodnicima ( a i to je ekstenzivan pojam ), sve je zestoko i elementarno, divljaju maske, ekstaza, beskrajno monotono pjevanje, vrlo zamorno i krajnje iscrpljujuca predstava koja navodno lijeci. Pogrebni obredi su vanserijski fascinantni svugdje, o tome je valjda vec cijela jedna literatura napisana. U mojim krajevima, npr. kao sto sam davno bila kazivala Neshi, duse lebde ponad kraja jos godinicu dvije observirajuci donji dom, osluskujuci skandale i svakodnevicu, tzv. flotirajuci dusebriznici.

    avatar

    11.09.2008. (19:21)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...