I Primo Levi u svome crnom spomenaru "Zar je to čovjek" (Se questo è un uomo), koji je porodio takoreći u vrućici, nakon što se zaljubio, tek što se donekle fizički oporavio od koncentracijskog logora, i Imre Kertész u svome snažnom romanu "Čovjek bez sudbine" (Sorstalanság), koji je dugo pisao, nekih trinaest godina, dugo nakon pakla proživljenog na nacističkoj farmi smrti, u jednom trenutku zastaju pred istim: ne mogu opisati kako su postali životinje. Levi ne piše roman pa ga to muči onako uživo, pred čitateljima, on o toj nemogućnosti živo raspreda, lomi se, objašnjava da ne može objasniti. Kertészu je lakše, možda zato što je u logor dospio još mlađi, pa je i njegov pripovjedač dječak, po sebi "neutralan", bliži vitalnosti, prirodi, i životinjama dakle. U nas vrijedi pročitati "Konclogor na Savi" Ilije Jakovljevića, toga časnog Hercegovca, trijeznog katolika, kojeg su ustaše zatočile u Jasenovcu, ludom srećom je preživio a poslije rata su ga likvidirali partizani. Čudesna knjiga, svakom bi je maturantu trebalo podastrijeti kao obaveznu lektiru. Preporučujem i Jiříja Weila, slavnog češkog pisca i njegov roman "Život sa zvijezdom" (Život s hvězdou), u kojem opisuje život u okupiranom Pragu, gdje je skriven proveo rat, pošto je izbjegao deportaciju (bio je židovske krvi, kao Levi, kao Kertész), i koji ne ide do granice životinjskog. To je, jer ekstremi nisu dovedeni do kraja, ipak društveni roman. Jakovljević je pak otišao korak dalje, on doslovno pleše na ivici jeze, a Levi i Kertész su s one strane ogledala.
03.09.2008. (19:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
E, jebiga, moj Agamben, ti sad svugdje vidiš jedno te isto: arhajski motiv žive mrtvosti i mrtvoga života. U Latina et Graeca pronašao sam davnih dana briljantan esej o pojmu Anagnorisis; tko ima te brojeve iz osamdesetih, lako će pronaći ovaj motiv; kako mi časopis nije prezentan, citiram jedan drugi izvor, koji pokazuje klasični obrazac: Ahil je bil v vsakem pogledu zapisan smrti. Bil je zavezan temi, neplodni zemlji, sajastemu prahu, črnemu pepelu, temnim oblakom, njegovo poleganje v šotoru in pred njim naznanja njegovo smrt. Glagol »ležal je« se običajno uporablja za mrtve bojevnike. Izrazje, ki se je v heroičnih časih uporabljalo le za mrtve, opisuje Ahilovo življenje. Besede iz opisa njegove velikosti in mogočnosti, se ponovijo v Odiseji ob opevanju njegovega trupla. Vrečko ovako interpretira značenje ove paradoksalne egzistencije: živa mrtvost, značilna za ritualno umiranje, kjer je smrt zmeraj samo navidezna sama se pripravlja na vstop v javnost – umije se, preobleče, nakiti, preda molitvam ne joka, ni je strah – ker ve, da bo to navidezna smrt, ve, da bo sledilo vstajenje živa je odigrala vlogo pokojnice, kot bi jo opravili drugi, če bi umrla realne smrti estetska smrt – traja samo, dokler traja igra ko pade pajčolan, se odkrije njena tragičnost, smrtna razsežnost
Svakodnevnom je razumjevanju možda bliži motiv slijepe vidovitosti: stanovite negativne nadmoći. Ljudi su kraj zdravih očiju slijepi, dok slijepi prorok vidi onkraj očinjega vida. Jasno je gdje smjeram: Agambenov je to omiljen motiv negativne svetosti: homo sacer je opskurna figura osobe kojoj su oduzeta sva građanska prava, koju svatko može ubiti, no koja je sveta i kao takva ne može biti žrtvovana. Iako biološki živ, homo sacer, očito je, ne živi kao zoon politikon - nije biće zajednice, političko biće. Riječ je dakle o svojevrsnom paradoksu: o prokletoj svetosti. Osoba je to koja nije subjekt, već indivudua reducirana na puki život. Stvorenje koje je zakonski mrtvo iako biološki još živi. Dakle, prosječni Hrvat: ne-osoba, čovjek lišen osobnosti. Tako i ovdje: život koji nadživljava sama sebe: zoe nadživljava bios. Biološki trajemo, dok kao bića zajednice odavno ne postojimo - grešnik na zemlji nadživljava sebe sama, premda je uistinu duhovno mrtav Dakle tako: živa mrtvost! Svijet kao Noć živih mrtvaca. (Granice su ovakvog mišljenja granice retorike: pardoks ima retoričku, ali ne i logičku uvjerljivost. Paradoks, ta privilegirana figura prosvjetiteljstva.)
04.09.2008. (00:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U protekle dvije i pol tisuće godina politička filozofija riječ život uzimala je manje-više kao samorazumljivu sintagmu. Aristotelovo određenje političkoga života kao smislena bivanja u zajednici tek je u novije vrijeme dobilo nove konotacije, koje se drastično razlikuju od onoga što nam je u nasljeđe ostavila antička filozofija politike. Riječ je prije svega o epistemološkom, ali i ontološkom rezu: pojmovi zajednice, države i nacije postaju problematični, odnosno problematičnim postaje bivanje unutar jednog specifičnog oblika življenja kao društvenoga djelovanja. Knjiga Homo sacer, s podnaslovom Suverena moć i goli život, koja se napokon pojavljuje u hrvatskom prijevodu, u tom je pogledu iznimno važan prilog promišljanju i uspostavljanju posve nove koncepcije života. Kao što ističe autor u prvim recima knjige, stari su Grci — za razliku od nas — poznavali dva termina za riječ život: zoe kao zajedničku činjenicu života svih bića te bios kao način življenja svojstven nekom pojedincu ili skupini. Puki prirodni život, vegetiranje kao životna prisutnost bića na taj je način strogo odvojen od života u zajednici kao najvrednijeg oblika života i jedinoga dostojna življenja. Sudjelovanje u javnoj sferi tako je suprotstavljeno reproduktivnom življenju, životarenju isključenu iz polisa. Homo sacer stoga je biopolitička studija o učincima transformacije pojma života i konstruiranju posve nove paradigme socijalne dinamike, pri čemu je njezina vrijednost upravo u radikalnosti teza koje nam autor podastire. Agamben knjigu dijeli na tri poglavlja, u kojima postavlja temelje biopolitičke studije o logici suverenosti i politici svetosti, o početku i kraju moderne te o golom životu kao posljednjem nedjeljivom ostatku političke filozofije. Ključni događaj moderne za njega je ulazak zoe (pukoga života) u sferu polisa, prijelaz iz teritorijalne države u državu stanovništva, biopolitičkog nadzora. Radikalno transformirajući političko-filozofske kategorije, on pravno-institucionalnom suprotstavlja biopolitički oblik moći, model gologa života koji preuzima iz prastaroga pojma homo sacer, koji u rimskom pravu označava čovjeka koji se ne smije ubiti, ali se može žrtvovati. Moderna se demokracija prema tome temelji na činjenici da čovjek više nije objekt, nego subjekt političke moći, a tijelo kao njegov živi reprezentant postaje temeljem svekolika društvenog odnošenja, čime se Agamben iskazuje kao mnogo radikalniji kritičar i od sama Foucaulta, smatrajući da nastanak te opreke (a u skladu s tim i same biopolitike) treba tražiti već u antici, a ne u kasnom novom vijeku, odnosno razdoblju moderne. Izvanredno stanje kao politička sudbina utoliko čini zonu nerazlučivosti između zakona i života, što Agambenu pomaže da uspostavi epistemološku i supstancijalnu vezu između gologa života i političkog nasilja i ujedno omogući prijelaz na drugu razinu, o kojoj je riječ u idućem poglavlju, a to je upravo eponimni homo sacer. Ta svetost i prokletost u isti mah temeljna je odlika bivanja u današnjoj političkoj zajednici te, kao što je već rečeno na početku teksta, radikalizira sve postojeće biopolitičke teze. Sam termin potječe iz arhaičnoga rimskog prava i time već u toj ranoj fazi europske civilizacije smješta pojmove života, zakona, suverenosti i smrti u biopolitički kontekst. Svetost kako je razumije Agamben nema mnogo veze s teološkim shvaćanjem svetosti: ona ponajprije označava formu uključenja gologa života u političko-pravni poredak, ulaska u zamršenu mrežu odnosa na temelju kojih se rađa suvremena biopolitika. (...)
04.09.2008. (00:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Smještanje svetosti u prostor između čovjeka i zvijeri označava civilizacijsku razliku između prirode i kulture, čime se dolazi do provokativne teze kako je samo goli život autentično politički, teze koja već u zamecima postoji u različitih autora, ali je Agamben postavlja kao osnovu (na)vlastitog promišljanja političke zajednice. Stoga ne čudi i sljedeći korak koji on poduzima, a koji je pripremljen već spomenutim tezama i argumentima: to je shvaćanje logora kao temelja biopolitičke paradigme moderne. Biopolitika je tradicionalno definirana kao uključenost prirodnoga života čovjeka u mehanizme i kalkulacije moći, a Agambenovo proširivanje te definicije tiče se teorijske refleksije o cjelokupnosti civilizacijskih procesa kao onih imanentno određenih biopolitikom koja se ne rađa tek s razdobljem moderne, nego tada dolazi do krajnje faze, do gologa života kao novoga političkog subjekta. Sumirajući Agambenovu studiju (zamišljenu kao prvi dio tetralogije i stoga početnu knjigu pozamašnoga projekta) lako je zapaziti da se autorova argumentacija uglavnom oslanja na tri snažne filozofijsko-političke teze: prvo, izvorni politički odnos počiva na isključenju, drugo, suverena moć proizvodi goli život kao politički element, treće, logor postaje ključnim mjestom za razumijevanje društveno-političke situacije jer znači biopolitičku paradigmu današnjega Zapada. Agambenovo istraživanje pojma gologa života dovodi ga do samih granica ontologije, odnosno života kao bića naprosto, pukoga bivanja najpreciznije formulirana u pojmu muslimana kao praga indiferencije između života i smrti, bića smještena u logor kao proizvod raspada moderne države-nacije. Posvemašnji nestanak antičke distinkcije između privatnog i javnog čovjeka u današnjem dobu rezultiralo je i nestankom razlikovanja između našega biološkog i političkog života. U tom smislu knjiga donosi jasnu, iako na mnogo mjesta i odveć radikalnu analizu nestanka političkoga kao smislenoga života i odnošenja u zajednici, nudeći nihilističku sliku suvremenoga svijeta lišenu patetike i ressentimenta viktimizacije koja počiva na vegetativnom življenju kao dominantnoj formi društvenoga bivanja.
Tonči Valentić
04.09.2008. (00:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Onako, usput. Meni je cool kak sva teorija divno i krasno zvuci, pogotovo ona s podrucja politicke filozofije/politologije. Onda kad covjek pogleda da ljudi koji, kakti, promicu sva ta cuda, unatoc svome nakupljenom znanju, zivotnoj mudrosti i inim intelektualnim dostignucima, nisu se u stanju dogovoriti kako voditi omanju zivotnu zajednicu zvanu fakultet (zorni primjer : zagrebacki Fakultet politickih nauka i Filozfoski, koji su izgubljeni u vremenu i prostoru, lebde, poput kakvih pentekostalnih sljedbi, visoko u zraku, daleko od zemaljskih briga, s primjesama losih meksickih sapunica, ali cudesno, crpe pare od proracuna, da ti pamet stane), onda covjeku dodje da sjedne i place. Kraj Save, jer Babilon je predaleko.
04.09.2008. (01:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vrlo je poučan primjer Thalita Kumi: Umreš, Isus te uskrsne od mrtvih, i s iskustvom smrti čekaš da ponovo umreš, čekaš novu smrt! Stvarno morbidno! Isus nije mislio na ovaj detalj, kaj ne? Veli dottore Jatogen: "Što se Lazara tiče: u Bibliji Krist dva puta plače: jednom nad narodom, drugi put nad mrtvim prijateljem Lazarom. To je genijalan moment, ta "pashalna drama": Isus vidi vlastitu smrt u Lazarovoj smrti. Uzrujan je, plače. Pa oživi jadnoga Lazara da objavi svoju prevlast nad smrću, i to prvenstveno - samome sebi." Mislim da je Augustin pisao o tom užasu umiranja; naime, siguran sam da jest, ali se ne mogu sjetiti citata iz Države božje. Nije ni važno...e, sjetio sam se: ne radi se o užasu našeg umiranja, nego o Augustinovoj nevjerojatnoj zloći: zamisli što je taj frajer smislio (ja o Augustinu i inače imam vrlo loše mišljenje: mislim da nikada nije stvarno konvertirao, da je jednostavno promoćurni, proračunati učitelj retorike koji se sjajno snašao u novonastalim okolnostima.)! Dakle, on je smislio vječno umiranje kao kaznu. E, pa stavarno pakosno, čak i za sliku pakla jednog sumnjivog konvertita. Ali nije to presudno: važan je ovaj motiv bauljanja uskrslog Lazara - animam tuam misera perdidisti, spiritualiter mortua supervivere hic tibi.
04.09.2008. (04:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prije nego sto sam se s njim pozabavio, bio sam uvjeren da sam na tragu necega. Onako, mlad, maturirao, pun nepotrebnog znanja, odusevljen fakultetom (naivcina), stavljao sam svoje misli na papir. Tada sam jos mogao i ludjacki citati. Pa sam slucajno nest citao o Aureliju Augustinu. Citam, skuzim, pa ja mislim isto kao ovaj tip. Ujebote, moja izvorna misao odjednom postala starija za milenijum i pol. Prvo me, jos u trecem gimnazije, ubio onaj arhivski stakor s Franjinog instituta, Nikica Baric, obradjajuci sve sto mene zanima povijesti, pa sam rekao sam sebi nema smisla da odem studirat povijest, pa da zivotarim u prosvjeti i s 35 dozivim infarkt ili me osmasi gurnu u provaliju na kakvoj ekskurziji. Onda se, kao vampir, dignul Aurelije Augustin i doveo me u uvjerenje, da sve sto ja mislim, netko je vec prije mislio. Zabiljezio. I stavio svoj trag. Bio sam tih dana tuzan kao dijete koje je dobilo brata ili sestru i vise nije u centru pozornosti.
Zatim sam bio ljut na svaku usranu godinu koju sam proveo na rkt. vjeronauku. Pa cijelo vrijeme smo mogli Augustina radit, a ne one gluparije, koje je valjda propisao Koncil u Firenci kao dobre za odgoj djece i mladih.
Kako strasno. Sve pametno, netko je vec domislio. Zato mi se kosa digne kad vidim da pise da je Vattimo uklopil krscansku misao u svoja filozofska promisljanja. Pa tak ja mogu tvrdit da sam Aurelija uklopio u svoja promisljanja. Toliko o snazi vlastite misli. Zato se meni cini da je zapadni svijet pri svojem kraju. Nista nova, nista nova.
04.09.2008. (13:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bože tebe, Pero, pa ti kao da si Platona prespavao! Čuj, ako povijest filozofije ima ikakvoga smisla, onda uvidi filozofa kao što su Platon ili Aritotel nisu tek puke metafore podesne citiranju prigodom neobaveznog časkanja s djevojkama, ako već ne možemo na gitari odsvirati Smoke on the water. A ako je tako, onda tvrdnja do znanju kao sjećanju ima nekakav smisao ponad neposredno lirskog, zar ne? E, a ako je tako, onda je sasvim jasno da je sve to netko već prije mislio! Dopusti jedan citat s Vaseljene: "Naivnost stava da je "sve već rečeno" ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno. ORIGINALNOST se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, POVRATAK NA IZVOR, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja "Srca tame", jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. "Srce tame" je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. "Srce tame" je tamna komora subjektivnosti, CAMERA OBSCURA svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt. Budući da je slika stvarnosti u tamnoj komori izokrenuta, cijela metafora dobro korespondira sa Hegelovom tezom da je filozofija "izokrenuti svijet". Nije nikakvo čudo da je Orson Welles prvobitno htio ekranizirati upravo Conradovu novelu, ali je umjesto toga snimio "Kanea". "Kane" je ista priča, samo malo drukčija. Umjesto Kurtza Kane." Za utjehu, uzmi u ruku Fenomenologiju duha. Mislim da ćeš tada činjenicu da je sve to već netko prije mislio tada shvaćati manje osobno.
04.09.2008. (19:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bila je to neka polubudnost. :D Svijet ideja, sim, svijeta ideja tam. Platon, sim, Platon tam. Urodjene ideje sim, urodjene ideje, tam. Aristotel sim, Aristotel tam. Sve to lijepo zvucalo. Teorija. Primamljivo. Uzbudljivo. Ali ovo je bio trenutak spoznaje u tri u noci. Udarac u glavu. Odjednom, iz ljepote u stvarnost. Bio sam si jako pametan, sad sam si manje. Tam me to pogodilo, sad me vise ne dira, veseli me na neki nacin da stvarno znanje se jednostavno ne moze izgubiti. Ali ja sam rekao zapadni svijet. To je samo omanji dio stvarnosti.
Sto se tice Hegela, nist prije 27. godine. To sam si svecano obecao. Duga prica zasto.
04.09.2008. (23:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
halter skelter
uf
03.09.2008. (19:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
I Primo Levi u svome crnom spomenaru "Zar je to čovjek" (Se questo è un uomo), koji je porodio takoreći u vrućici, nakon što se zaljubio, tek što se donekle fizički oporavio od koncentracijskog logora, i Imre Kertész u svome snažnom romanu "Čovjek bez sudbine" (Sorstalanság), koji je dugo pisao, nekih trinaest godina, dugo nakon pakla proživljenog na nacističkoj farmi smrti, u jednom trenutku zastaju pred istim: ne mogu opisati kako su postali životinje. Levi ne piše roman pa ga to muči onako uživo, pred čitateljima, on o toj nemogućnosti živo raspreda, lomi se, objašnjava da ne može objasniti. Kertészu je lakše, možda zato što je u logor dospio još mlađi, pa je i njegov pripovjedač dječak, po sebi "neutralan", bliži vitalnosti, prirodi, i životinjama dakle. U nas vrijedi pročitati "Konclogor na Savi" Ilije Jakovljevića, toga časnog Hercegovca, trijeznog katolika, kojeg su ustaše zatočile u Jasenovcu, ludom srećom je preživio a poslije rata su ga likvidirali partizani. Čudesna knjiga, svakom bi je maturantu trebalo podastrijeti kao obaveznu lektiru. Preporučujem i Jiříja Weila, slavnog češkog pisca i njegov roman "Život sa zvijezdom" (Život s hvězdou), u kojem opisuje život u okupiranom Pragu, gdje je skriven proveo rat, pošto je izbjegao deportaciju (bio je židovske krvi, kao Levi, kao Kertész), i koji ne ide do granice životinjskog. To je, jer ekstremi nisu dovedeni do kraja, ipak društveni roman. Jakovljević je pak otišao korak dalje, on doslovno pleše na ivici jeze, a Levi i Kertész su s one strane ogledala.
03.09.2008. (19:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
EURO 2008 - Auschwitz
03.09.2008. (23:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
E, jebiga, moj Agamben, ti sad svugdje vidiš jedno te isto: arhajski motiv žive mrtvosti i mrtvoga života. U Latina et Graeca pronašao sam davnih dana briljantan esej o pojmu Anagnorisis; tko ima te brojeve iz osamdesetih, lako će pronaći ovaj motiv; kako mi časopis nije prezentan, citiram jedan drugi izvor, koji pokazuje klasični obrazac:
Ahil je bil v vsakem pogledu zapisan smrti. Bil je zavezan temi, neplodni zemlji, sajastemu prahu, črnemu pepelu, temnim oblakom, njegovo poleganje v šotoru in pred njim naznanja njegovo smrt. Glagol »ležal je« se običajno uporablja za mrtve bojevnike. Izrazje, ki se je v heroičnih časih uporabljalo le za mrtve, opisuje Ahilovo življenje. Besede iz opisa njegove velikosti in mogočnosti, se ponovijo v Odiseji ob opevanju njegovega trupla.
Vrečko ovako interpretira značenje ove paradoksalne egzistencije:
živa mrtvost, značilna za ritualno umiranje, kjer je smrt zmeraj samo navidezna
sama se pripravlja na vstop v javnost – umije se, preobleče, nakiti, preda molitvam
ne joka, ni je strah – ker ve, da bo to navidezna smrt, ve, da bo sledilo vstajenje
živa je odigrala vlogo pokojnice, kot bi jo opravili drugi, če bi umrla realne smrti
estetska smrt – traja samo, dokler traja igra
ko pade pajčolan, se odkrije njena tragičnost, smrtna razsežnost
Svakodnevnom je razumjevanju možda bliži motiv slijepe vidovitosti: stanovite negativne nadmoći. Ljudi su kraj zdravih očiju slijepi, dok slijepi prorok vidi onkraj očinjega vida. Jasno je gdje smjeram: Agambenov je to omiljen motiv negativne svetosti: homo sacer je opskurna figura osobe kojoj su oduzeta sva građanska prava, koju svatko može ubiti, no koja je sveta i kao takva ne može biti žrtvovana. Iako biološki živ, homo sacer, očito je, ne živi kao zoon politikon - nije biće zajednice, političko biće. Riječ je dakle o svojevrsnom paradoksu: o prokletoj svetosti. Osoba je to koja nije subjekt, već indivudua reducirana na puki život. Stvorenje koje je zakonski mrtvo iako biološki još živi. Dakle, prosječni Hrvat: ne-osoba, čovjek lišen osobnosti.
Tako i ovdje: život koji nadživljava sama sebe: zoe nadživljava bios. Biološki trajemo, dok kao bića zajednice odavno ne postojimo - grešnik na zemlji nadživljava sebe sama, premda je uistinu duhovno mrtav Dakle tako: živa mrtvost!
Svijet kao Noć živih mrtvaca.
(Granice su ovakvog mišljenja granice retorike: pardoks ima retoričku, ali ne i logičku uvjerljivost. Paradoks, ta privilegirana figura prosvjetiteljstva.)
04.09.2008. (00:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
U protekle dvije i pol tisuće godina politička filozofija riječ život uzimala je manje-više kao samorazumljivu sintagmu. Aristotelovo određenje političkoga života kao smislena bivanja u zajednici tek je u novije vrijeme dobilo nove konotacije, koje se drastično razlikuju od onoga što nam je u nasljeđe ostavila antička filozofija politike. Riječ je prije svega o epistemološkom, ali i ontološkom rezu: pojmovi zajednice, države i nacije postaju problematični, odnosno problematičnim postaje bivanje unutar jednog specifičnog oblika življenja kao društvenoga djelovanja. Knjiga Homo sacer, s podnaslovom Suverena moć i goli život, koja se napokon pojavljuje u hrvatskom prijevodu, u tom je pogledu iznimno važan prilog promišljanju i uspostavljanju posve nove koncepcije života. Kao što ističe autor u prvim recima knjige, stari su Grci — za razliku od nas — poznavali dva termina za riječ život: zoe kao zajedničku činjenicu života svih bića te bios kao način življenja svojstven nekom pojedincu ili skupini. Puki prirodni život, vegetiranje kao životna prisutnost bića na taj je način strogo odvojen od života u zajednici kao najvrednijeg oblika života i jedinoga dostojna življenja. Sudjelovanje u javnoj sferi tako je suprotstavljeno reproduktivnom življenju, životarenju isključenu iz polisa. Homo sacer stoga je biopolitička studija o učincima transformacije pojma života i konstruiranju posve nove paradigme socijalne dinamike, pri čemu je njezina vrijednost upravo u radikalnosti teza koje nam autor podastire.
Agamben knjigu dijeli na tri poglavlja, u kojima postavlja temelje biopolitičke studije o logici suverenosti i politici svetosti, o početku i kraju moderne te o golom životu kao posljednjem nedjeljivom ostatku političke filozofije. Ključni događaj moderne za njega je ulazak zoe (pukoga života) u sferu polisa, prijelaz iz teritorijalne države u državu stanovništva, biopolitičkog nadzora. Radikalno transformirajući političko-filozofske kategorije, on pravno-institucionalnom suprotstavlja biopolitički oblik moći, model gologa života koji preuzima iz prastaroga pojma homo sacer, koji u rimskom pravu označava čovjeka koji se ne smije ubiti, ali se može žrtvovati. Moderna se demokracija prema tome temelji na činjenici da čovjek više nije objekt, nego subjekt političke moći, a tijelo kao njegov živi reprezentant postaje temeljem svekolika društvenog odnošenja, čime se Agamben iskazuje kao mnogo radikalniji kritičar i od sama Foucaulta, smatrajući da nastanak te opreke (a u skladu s tim i same biopolitike) treba tražiti već u antici, a ne u kasnom novom vijeku, odnosno razdoblju moderne. Izvanredno stanje kao politička sudbina utoliko čini zonu nerazlučivosti između zakona i života, što Agambenu pomaže da uspostavi epistemološku i supstancijalnu vezu između gologa života i političkog nasilja i ujedno omogući prijelaz na drugu razinu, o kojoj je riječ u idućem poglavlju, a to je upravo eponimni homo sacer. Ta svetost i prokletost u isti mah temeljna je odlika bivanja u današnjoj političkoj zajednici te, kao što je već rečeno na početku teksta, radikalizira sve postojeće biopolitičke teze. Sam termin potječe iz arhaičnoga rimskog prava i time već u toj ranoj fazi europske civilizacije smješta pojmove života, zakona, suverenosti i smrti u biopolitički kontekst. Svetost kako je razumije Agamben nema mnogo veze s teološkim shvaćanjem svetosti: ona ponajprije označava formu uključenja gologa života u političko-pravni poredak, ulaska u zamršenu mrežu odnosa na temelju kojih se rađa suvremena biopolitika.
(...)
04.09.2008. (00:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Smještanje svetosti u prostor između čovjeka i zvijeri označava civilizacijsku razliku između prirode i kulture, čime se dolazi do provokativne teze kako je samo goli život autentično politički, teze koja već u zamecima postoji u različitih autora, ali je Agamben postavlja kao osnovu (na)vlastitog promišljanja političke zajednice. Stoga ne čudi i sljedeći korak koji on poduzima, a koji je pripremljen već spomenutim tezama i argumentima: to je shvaćanje logora kao temelja biopolitičke paradigme moderne. Biopolitika je tradicionalno definirana kao uključenost prirodnoga života čovjeka u mehanizme i kalkulacije moći, a Agambenovo proširivanje te definicije tiče se teorijske refleksije o cjelokupnosti civilizacijskih procesa kao onih imanentno određenih biopolitikom koja se ne rađa tek s razdobljem moderne, nego tada dolazi do krajnje faze, do gologa života kao novoga političkog subjekta. Sumirajući Agambenovu studiju (zamišljenu kao prvi dio tetralogije i stoga početnu knjigu pozamašnoga projekta) lako je zapaziti da se autorova argumentacija uglavnom oslanja na tri snažne filozofijsko-političke teze: prvo, izvorni politički odnos počiva na isključenju, drugo, suverena moć proizvodi goli život kao politički element, treće, logor postaje ključnim mjestom za razumijevanje društveno-političke situacije jer znači biopolitičku paradigmu današnjega Zapada. Agambenovo istraživanje pojma gologa života dovodi ga do samih granica ontologije, odnosno života kao bića naprosto, pukoga bivanja najpreciznije formulirana u pojmu muslimana kao praga indiferencije između života i smrti, bića smještena u logor kao proizvod raspada moderne države-nacije. Posvemašnji nestanak antičke distinkcije između privatnog i javnog čovjeka u današnjem dobu rezultiralo je i nestankom razlikovanja između našega biološkog i političkog života. U tom smislu knjiga donosi jasnu, iako na mnogo mjesta i odveć radikalnu analizu nestanka političkoga kao smislenoga života i odnošenja u zajednici, nudeći nihilističku sliku suvremenoga svijeta lišenu patetike i ressentimenta viktimizacije koja počiva na vegetativnom življenju kao dominantnoj formi društvenoga bivanja.
Tonči Valentić
04.09.2008. (00:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Onako, usput.
Meni je cool kak sva teorija divno i krasno zvuci, pogotovo ona s podrucja politicke filozofije/politologije. Onda kad covjek pogleda da ljudi koji, kakti, promicu sva ta cuda, unatoc svome nakupljenom znanju, zivotnoj mudrosti i inim intelektualnim dostignucima, nisu se u stanju dogovoriti kako voditi omanju zivotnu zajednicu zvanu fakultet (zorni primjer : zagrebacki Fakultet politickih nauka i Filozfoski, koji su izgubljeni u vremenu i prostoru, lebde, poput kakvih pentekostalnih sljedbi, visoko u zraku, daleko od zemaljskih briga, s primjesama losih meksickih sapunica, ali cudesno, crpe pare od proracuna, da ti pamet stane), onda covjeku dodje da sjedne i place.
Kraj Save, jer Babilon je predaleko.
04.09.2008. (01:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Vrlo je poučan primjer Thalita Kumi: Umreš, Isus te uskrsne od mrtvih, i s iskustvom smrti čekaš da ponovo umreš, čekaš novu smrt! Stvarno morbidno!
Isus nije mislio na ovaj detalj, kaj ne?
Veli dottore Jatogen: "Što se Lazara tiče: u Bibliji Krist dva puta plače: jednom nad narodom, drugi put nad mrtvim prijateljem Lazarom. To je genijalan moment, ta "pashalna drama": Isus vidi vlastitu smrt u Lazarovoj smrti. Uzrujan je, plače. Pa oživi jadnoga Lazara da objavi svoju prevlast nad smrću, i to prvenstveno - samome sebi."
Mislim da je Augustin pisao o tom užasu umiranja; naime, siguran sam da jest, ali se ne mogu sjetiti citata iz Države božje. Nije ni važno...e, sjetio sam se: ne radi se o užasu našeg umiranja, nego o Augustinovoj nevjerojatnoj zloći: zamisli što je taj frajer smislio (ja o Augustinu i inače imam vrlo loše mišljenje: mislim da nikada nije stvarno konvertirao, da je jednostavno promoćurni, proračunati učitelj retorike koji se sjajno snašao u novonastalim okolnostima.)! Dakle, on je smislio vječno umiranje kao kaznu. E, pa stavarno pakosno, čak i za sliku pakla jednog sumnjivog konvertita.
Ali nije to presudno: važan je ovaj motiv bauljanja uskrslog Lazara - animam tuam misera perdidisti, spiritualiter mortua supervivere hic tibi.
04.09.2008. (04:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Augustin Aurelije me zajebal.
Prije nego sto sam se s njim pozabavio, bio sam uvjeren da sam na tragu necega. Onako, mlad, maturirao, pun nepotrebnog znanja, odusevljen fakultetom (naivcina), stavljao sam svoje misli na papir. Tada sam jos mogao i ludjacki citati. Pa sam slucajno nest citao o Aureliju Augustinu. Citam, skuzim, pa ja mislim isto kao ovaj tip. Ujebote, moja izvorna misao odjednom postala starija za milenijum i pol. Prvo me, jos u trecem gimnazije, ubio onaj arhivski stakor s Franjinog instituta, Nikica Baric, obradjajuci sve sto mene zanima povijesti, pa sam rekao sam sebi nema smisla da odem studirat povijest, pa da zivotarim u prosvjeti i s 35 dozivim infarkt ili me osmasi gurnu u provaliju na kakvoj ekskurziji. Onda se, kao vampir, dignul Aurelije Augustin i doveo me u uvjerenje, da sve sto ja mislim, netko je vec prije mislio. Zabiljezio. I stavio svoj trag. Bio sam tih dana tuzan kao dijete koje je dobilo brata ili sestru i vise nije u centru pozornosti.
Zatim sam bio ljut na svaku usranu godinu koju sam proveo na rkt. vjeronauku. Pa cijelo vrijeme smo mogli Augustina radit, a ne one gluparije, koje je valjda propisao Koncil u Firenci kao dobre za odgoj djece i mladih.
Kako strasno. Sve pametno, netko je vec domislio.
Zato mi se kosa digne kad vidim da pise da je Vattimo uklopil krscansku misao u svoja filozofska promisljanja. Pa tak ja mogu tvrdit da sam Aurelija uklopio u svoja promisljanja.
Toliko o snazi vlastite misli.
Zato se meni cini da je zapadni svijet pri svojem kraju.
Nista nova, nista nova.
04.09.2008. (13:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Bože tebe, Pero, pa ti kao da si Platona prespavao!
Čuj, ako povijest filozofije ima ikakvoga smisla, onda uvidi filozofa kao što su Platon ili Aritotel nisu tek puke metafore podesne citiranju prigodom neobaveznog časkanja s djevojkama, ako već ne možemo na gitari odsvirati Smoke on the water. A ako je tako, onda tvrdnja do znanju kao sjećanju ima nekakav smisao ponad neposredno lirskog, zar ne? E, a ako je tako, onda je sasvim jasno da je sve to netko već prije mislio!
Dopusti jedan citat s Vaseljene:
"Naivnost stava da je "sve već rečeno" ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno.
ORIGINALNOST se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, POVRATAK NA IZVOR, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja "Srca tame", jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. "Srce tame" je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. "Srce tame" je tamna komora subjektivnosti, CAMERA OBSCURA svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt. Budući da je slika stvarnosti u tamnoj komori izokrenuta, cijela metafora dobro korespondira sa Hegelovom tezom da je filozofija "izokrenuti svijet". Nije nikakvo čudo da je Orson Welles prvobitno htio ekranizirati upravo Conradovu novelu, ali je umjesto toga snimio "Kanea". "Kane" je ista priča, samo malo drukčija. Umjesto Kurtza Kane."
Za utjehu, uzmi u ruku Fenomenologiju duha. Mislim da ćeš tada činjenicu da je sve to već netko prije mislio tada shvaćati manje osobno.
04.09.2008. (19:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Bila je to neka polubudnost. :D
Svijet ideja, sim, svijeta ideja tam. Platon, sim, Platon tam. Urodjene ideje sim, urodjene ideje, tam. Aristotel sim, Aristotel tam. Sve to lijepo zvucalo. Teorija. Primamljivo. Uzbudljivo.
Ali ovo je bio trenutak spoznaje u tri u noci.
Udarac u glavu. Odjednom, iz ljepote u stvarnost. Bio sam si jako pametan, sad sam si manje.
Tam me to pogodilo, sad me vise ne dira, veseli me na neki nacin da stvarno znanje se jednostavno ne moze izgubiti.
Ali ja sam rekao zapadni svijet. To je samo omanji dio stvarnosti.
Sto se tice Hegela, nist prije 27. godine. To sam si svecano obecao. Duga prica zasto.
04.09.2008. (23:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Pero, kad kažeš ništa prije 27. godine, moram ti kazati da nisam mislio na Idoru Hegel, nego na HWF Hegela, no, nema veze, kužim.
05.09.2008. (04:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...