Ja imam unuka koji koristi usluge Centra Goljak u Zagrebu,jer je dijete sa poteškoćama u razvoju.Sada je polaznik osovne škole.ide u treči razred,u istom Centru.Iskreno,povraća mi se kad vidim u kakvim uvjetima tamo borave djeca i kako radi osoblje koje brine o njima.Ova maturantica potpisnica pisma sazrila je toliko da zna razlikovati "stakleno zvono" pod kojim je bila i stvarnost u koju je maturom ušla.Da,to je naša stvarnost i sva sreća da moj unuk još nije pitao svoje roditelje ili nekog od nas koji smo uz njega-kako je postao invalid!Molim se svaki dan,kada jednom to bude pisanim riječima pitao,jer ne govori,da mene ne pita,jer,puknuti će srce,a rana je ogromna i otvorena,toliko boli da sam počeo bježati od samog sebe.I sve manje imam hrabrosti pogledati unuku u oči.
04.09.2008. (11:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mogu samo misliti kako je to šokantno iz neke sigurnosti izaći u ovaj grozan i okrutan svijet,bez zaštite i bez ičeg potrebnog za nastavak kvalitetnog života.... Želim ti svu hrabrost da hrabro kreneš putem koji je pred tobom.... osmjehe ti ostavljam....
01.10.2008. (13:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zaista je potresno pismo. Ljudi sličnih tebi ima puno i osim tih poteškoća koje već imaju nailaze i nadalje na bezbrojne prepreke, a to samo stvara još veću gorčinu. Nadam se samo da će se jednog dana ovaj svijet promijeniti, polako i da ćemo imati više vremena za stat, popričat, pružit podršku, razumijevanje i da ćemo shvatit da je žurba i vrijeme samo stvoreno u našoj glavi. Treba ti puno hrabrosti i upornosti, pozitivne tvrdoglavosti da se nosiš sa životom kakav imaš... Nemoj nikad posustati.... :))
24.10.2008. (10:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
velika pohvala za ovaj forum, prije svega. svaka čast defeklogici na ideji, a svim korisnicima na snazi i želji da iznose svoja iskustva. moram priznati da me doista dirnulo ovo pismo. i kao pripadnik one skupine "vani" sada razmišljam što kao pojedinac mogu učiniti da pomognem adaptaciji onih koji se u tom svijetu ne snalaze i kojima je potrebna pomoć. najgore je biti neosjetljiv na probleme drugih a, nažalost, većina nas je upravo takva. veliki pozdrav ciijeloj ekipi...
24.10.2008. (23:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Danas sam imala priliku upoznati djevojčicu koja je odrastala u domu, od 6. god. do, evo sad je peti razred. Udomila ju je jedna krasna obitelj bez djece... sva je sretna, tek je dva dana u našem mjestu, tj. u svojoj novoj obitelji, i već oko sebe ima divne male prijateljice te smo se danas sve zajedno šetale, pričale... bila je zaista sretna... a zašto? Došla je u novi svijet, novu obitelj, nije bila u grču.. niti preplašena, jednostavno, kao ptica je "lepršala"... jer je osjetila da prihvaćena, voljena... Bila sam danas svejdokom kako još uvijek ima mjesta u našim srcima za ljude s poteškoćama, za ostavljenu djecu... i sve one potrebne naše ljubavi... i zato jednostavno moram reći: MI ODRASLI - UČIMO OD DJECE!!!
26.10.2008. (19:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tragstopala.bloger
Draga LU, gotovo istu priču čula sam od moje jedne prijateljice prije 20-tak godina. I ona se, nakon školovanja vratila kući...nije se snašla i puno je patila. Sada je već u zrelim godinama, ali se nije do kraja prilagodila životu. Teško je bilo vidjeti njeno nezadovoljstvo, ali, nije prihvaćala mogućnosti uključivanja u rodnome gradu. Baš mislim da bi bilo puno bolje da se svi školuju u redovnom sistemu uz prilagodbu prostora i pomagala - naravno. Moramo vjerovati u bolje i nastaviti. Puno ti toplih pozdrava (pišemo se na forumu)
10.12.2008. (23:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sa dva prsta po tipkovnici
Ja imam unuka koji koristi usluge Centra Goljak u Zagrebu,jer je dijete sa poteškoćama u razvoju.Sada je polaznik osovne škole.ide u treči razred,u istom Centru.Iskreno,povraća mi se kad vidim u kakvim uvjetima tamo borave djeca i kako radi osoblje koje brine o njima.Ova maturantica potpisnica pisma sazrila je toliko da zna razlikovati "stakleno zvono" pod kojim je bila i stvarnost u koju je maturom ušla.Da,to je naša stvarnost i sva sreća da moj unuk još nije pitao svoje roditelje ili nekog od nas koji smo uz njega-kako je postao invalid!Molim se svaki dan,kada jednom to bude pisanim riječima pitao,jer ne govori,da mene ne pita,jer,puknuti će srce,a rana je ogromna i otvorena,toliko boli da sam počeo bježati od samog sebe.I sve manje imam hrabrosti pogledati unuku u oči.
04.09.2008. (11:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tratincicamala
Mogu samo misliti kako je to šokantno iz neke sigurnosti izaći u ovaj grozan i okrutan svijet,bez zaštite i bez ičeg potrebnog za nastavak kvalitetnog života....
Želim ti svu hrabrost da hrabro kreneš putem koji je pred tobom....
osmjehe ti ostavljam....
01.10.2008. (13:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sa dva prsta po tipkovnici
Želim ti lijepu mirnu noć i osmjeh ostavljam :-)))
01.10.2008. (20:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Duliba
Zaista je potresno pismo.
Ljudi sličnih tebi ima puno i
osim tih poteškoća koje već imaju
nailaze i nadalje na bezbrojne prepreke, a
to samo stvara još veću gorčinu.
Nadam se samo da će se jednog dana ovaj
svijet promijeniti, polako i da ćemo imati više vremena za stat, popričat,
pružit podršku, razumijevanje i da ćemo shvatit da je žurba i
vrijeme samo stvoreno u našoj glavi.
Treba ti puno hrabrosti i upornosti, pozitivne tvrdoglavosti
da se nosiš sa životom kakav imaš...
Nemoj nikad posustati.... :))
24.10.2008. (10:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
poezija duše
velika pohvala za ovaj forum, prije svega. svaka čast defeklogici na ideji, a svim korisnicima na snazi i želji da iznose svoja iskustva. moram priznati da me doista dirnulo ovo pismo. i kao pripadnik one skupine "vani" sada razmišljam što kao pojedinac mogu učiniti da pomognem adaptaciji onih koji se u tom svijetu ne snalaze i kojima je potrebna pomoć. najgore je biti neosjetljiv na probleme drugih a, nažalost, većina nas je upravo takva. veliki pozdrav ciijeloj ekipi...
24.10.2008. (23:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tragovimaduse
Danas sam imala priliku upoznati djevojčicu koja je odrastala u domu, od 6. god. do, evo sad je peti razred. Udomila ju je jedna krasna obitelj bez djece... sva je sretna, tek je dva dana u našem mjestu, tj. u svojoj novoj obitelji, i već oko sebe ima divne male prijateljice te smo se danas sve zajedno šetale, pričale... bila je zaista sretna... a zašto? Došla je u novi svijet, novu obitelj, nije bila u grču.. niti preplašena, jednostavno, kao ptica je "lepršala"... jer je osjetila da prihvaćena, voljena... Bila sam danas svejdokom kako još uvijek ima mjesta u našim srcima za ljude s poteškoćama, za ostavljenu djecu... i sve one potrebne naše ljubavi... i zato jednostavno moram reći: MI ODRASLI - UČIMO OD DJECE!!!
26.10.2008. (19:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tragstopala.bloger
Draga LU, gotovo istu priču čula sam od moje jedne prijateljice prije 20-tak godina. I ona se, nakon školovanja vratila kući...nije se snašla i puno je patila. Sada je već u zrelim godinama, ali se nije do kraja prilagodila životu. Teško je bilo vidjeti njeno nezadovoljstvo, ali, nije prihvaćala mogućnosti uključivanja u rodnome gradu. Baš mislim da bi bilo puno bolje da se svi školuju u redovnom sistemu uz prilagodbu prostora i pomagala - naravno. Moramo vjerovati u bolje i nastaviti. Puno ti toplih pozdrava (pišemo se na forumu)
10.12.2008. (23:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...