Komentari

vaseljena.blog.hr

Dodaj komentar (53)

Marketing

  • lijecenikatolik

    Stoput bolje od onih tobože haikua što ih onaj površni deda Devide i horde čudnih hobista već desetljećima gnoje po hrvatskoj pjesničkoj tratini, koja je i bez njih u gorem stanju nego ona NK Ilovca u Ilovačkoj šumi. U Hrvatskoj danas na jednog kardiokirurga dolazi hiljadu haiku pjesnika. Ili, kao haiku, po toj 5-7-5 špranci:

    Hrvatska danas -
    vreva haikuista
    Šimić u Bosni

    avatar

    01.09.2008. (23:25)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    Ko napiše bolji haiku, višeznačniji, neobičniji, kalumburastiji, jednostavniji, učeniji, asocijativno moćniji, podrugljiviji a sve to istodobno - neka se javi. Ocenimo li njegov rad boljim od mojeg, za pokoru ću napisati izveštaj iz Somalije.

    avatar

    01.09.2008. (23:33)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Odavno je već napisan i objavljen na Vaseljeni jedan:

    Jesen. Četnik na groblje
    odnesen. Raznesen.
    Malen zdrug i trešnja.

    Uyo

    avatar

    01.09.2008. (23:49)    -   -   -   -  

  • doktor Jatogen

    "Gnoje po hrvatskoj pjesničkoj tratini"?!
    Ah, taj korov nacionalizma...
    Lečeni, dozvolite: nemate pojma o čemu govorite.
    Lakoća, neuhvatljivost, to vama smeta. To što je haiku pjesnik zapravo nepoznat. To što nema želju napisati haiku bolji od vašeg. To što djeluje iz ljubavi, u uzlaženju.
    Uzlazni znak.
    Čak i pred smrt:

    Bolestan na putu.
    Snovi se kovitlaju
    usahlim poljima.

    (Bashô)

    avatar

    02.09.2008. (00:35)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    Korov nacionalizma si, dozvolite, iščupajte s vlastite nepočešljane glave. A kad već inzistirate na Bashou (i kakve on ima veze s domaćim kvazi-epigonima koji, kao ni vi, ne mogu shvatiti da je haiku blijeda krivotvorina izvan japanskog pisma!), evo, pa malo više mislite a malko manje pišite:

    Oluja ljetna
    sve je moje papire
    odnijela danas.

    avatar

    02.09.2008. (00:53)    -   -   -   -  

  • ludlud

    Kaj zna Japanac
    kaj je kolinje, vrag ga
    istočnog zemi

    ;))))))))))

    avatar

    02.09.2008. (00:55)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Bez nacionalizma nema razumijevanja haikua. Dopustite: bez razumijevanja japanskoga duha nema shvaćanja haikua, japanski je duh neodvojiv od nacionalizma, ergo: haiku ne možemo razumjeti bez pravilnoga razumijevanja japanskoga nacionalizma.
    E, dakle, da bi shvatili haiku, kao paradigmatsku protopoetsku formu japanskoga pjesništva, moramo zagrabiti duboko u zdenac japanske povijesti, ne bi li okusili barem uzgredan okus onoga što nepogrešivo prepoznajemo kao japansko među svim drugim aromama svijeta: kao što razlikujemo suši i mlince, tako moramo naučiti razlikovati okus japanske riječi, mada je možda nećemo uvijek nedvosmisleno razumjeti.
    Japanac, gospodo, gotovo da i ne postoji kao jedinka, a ako postoji, on se trudi ne postojati kao jedinka.
    S druge strane, Japanac nije biće nacije u europskom, naročito modernom smislu te riječi.
    On je biće klana, biće grupe, a ono što ga nadrasta kao čovjeka grupe (recimo, bukkake se i temelji u tkom klanskom činu impersonalnog zapisivanja itd....) nije nacija kao, recimo, zajedništvo jezika i sudbine, ili pak jedinstvo bivših, sadašnjih i budućih povezanih moralnim vezama, nego je nacija - ono transcedentno, zajamčeno u prisustvu Cara, posrednika između Neba i Zemlje. Neba, koje se ponajprije objavljuje Japanu, i Japana, kao prve Zemlje, zemlje najbliže Nebu.
    Da budem još precizniji: mi Europljani svoju zajednicu organiziramo u okviru naših logičkih mogućnosti: svi znadete za univerzalne, partikularne i singularne stavove, dakle tvrdnje koje izriču nešto o svima, nekima i jednome - u tom rasponu, između jednoga i svega, s posrednim momentom partikulariteta, mi smo uglavnm sposobni organizirati i naš društveni bitak, izvan toga jedva ili nikako.
    Japanac je pak sav u ovome partikularitetu: njegovo se jedno, on kao jedinka, već gotovo po prirodi - kolika je presija njihove kulture na tamošnje naturalno biće, na Japanca po rodu i porodu - stopilo s ovime neki: s klanom, s grupom, sa stavkom partikulariteta.
    Cijela je povijest Japana zato u bitnom ideološka povijest: pokušaj da se partikularitet nametne kao ono univerzalno!
    Otuda i ideogrami kao pismo, uostalom.
    Japanac je čovjek gotovo prirodno ideologičan.
    Ono što ga nadrasta, tek je onostrano, transcendecija koja nije poput europske brbljava, prepuna u strahu od horror vacuia, nego je naprotiv ispražnjena, prazna i tiha, bezglasna.
    Sustav društvenih posredovanja, nešto je kao Bazilidov pokušaj umnažanja nebesa: tek ovozemaljska potpora Otsutnome Bogu, između kojega se i nas umnažaju nebesa, regioni bića, ne bi li se Božanstvu osigurao časni uzmak: ono je infinitezimalno nedostupno, jer su i društveni položaji potencijalno beskrajno nijansirani, mada ne i beskonačni! Japanac svojom društvenom strukturom oponaša (mimesis) teodiceju i kozmogoniju: da bi Bog istovremeno bio u prisutan a - ne bi li se izbjegla optužba za panteizam, u konzekvenci ateizam - otsutan, beskrajno ga se udaljava umnažanjem infinitezimalnih etapa društvene strukture koju, kao u činu overlooka, transcendira jedino Carska obitelj, dotično Car.
    Između transcendence prve obitelji i vlastita klana, Japanac dakle živi kao biće međuprostora, međuzemlja.
    U tom interregnumu i intermezzu kao vremenskom disktontinuitetu nahodi se navlastit japanski duh: duh ne-napredovanja, nego punine dosegnutog smisla koji možemo ponoviti ali ne i nadmašiti, duh jedinstva svih dijelova/grupa nacije koje složno jedna drugu čuvaju da, in ultima linea, ne padnu preko ruba Zemlje: s principijelno premale Zemlje, Japana kao otoka!
    Japanski je nacionalizam od posebne vrste: gotovo genetski urođen, i motiviran strahom da se ne padne u more i utopi!
    Odatle toliko zlehudih valova u japanskom slikarstvu.
    Odatle presizanje spram Kine i gotovo dječja pohlepa za zemljom, naprosto kao tvari, kao supstancom, materiom primom.
    Stoga se u haikuu ta zemljanost kao prirodnost ogleda u nužnom prisustvu znaka godišnjeg doba:
    Ljetna je suša.
    Gle, mek mi je k'o duša!
    Slije naviru.
    Zato je moj haiku zaista jedini istinski haiku napisan izvan Japana još od 1893. godine.
    O njemu se danas u Kyotu održava simpozij: Uyo: Glas Zemlje zalazećeg sunca.
    Sve je ostalo kurac. Samo to je prava stvar. (Fichte)

    avatar

    02.09.2008. (01:34)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    Kako bilo da bilo, nije haiku za Hrvate. Njima se sviđa jer misle da u njega ne treba uložiti rad. A jedinstvo označitelja i označenog koje mi ne možemo shvatiti? Kaligrafski trud? Otud proistekle misli?

    avatar

    02.09.2008. (03:06)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Ponekad satima lutam Mrežom u potrazi za citatom čiju nejasnu predodžbu ili krhotinu naslućujem u bezbrojnim odrazima svoga sjećanja. Tražio sam sat vremena ovaj citat:

    Prolazak kroz fantazmu? Izlazak? "Otimanje iz stiska fantazma putem prekomjerne identifikacije"? Sklizak teren semantike: Žižek je tu prilično nejasan. Iz njegovih brojnih definiranja vlastitih pozicija u svijetu (kršćanski ateist, lenjinist itd.) jasno je da se upravo prekomjerno identificira s fantazmima; iz raznolikosti njegovih tekstova da se naslutiti i da im se otima; jedno je sigurno: fantazam ovdje doživljava i opisuje kao negativnu silu.
    Jedan primjer koji bi mogao ponešto pojasniti (možete ga pronaći u knjizi "Francuski nadrealizam" Višnje Machiedo):
    jedan je Bashov učenik napisao ovakav senryu:
    "Crvena želik-žena;
    otkineš joj krila:
    paprika."
    Basho ga je preinačio u ovakav haiku:
    "Paprika;
    dodaš joj krila:
    crvena želik-žena".
    Eto razlike. Žižek je "silazan": on otkida krila; nadrealizam je "uzlazan": on dodaje krila.

    Ne znam zašto.

    avatar

    02.09.2008. (03:09)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Nema tu jedinstva označenog i označitelja, a i da ima, pa što?
    Kad bi bilo govora o tome da haiku jest to što znači onda bi on bio simbol, a haiku nije simbolistička umjetnost.
    Haiku je precijenjena umjetnost.
    Japanci to odavno znaju, samo se prave blesavi.
    Velika većina japanskih formi, od umjetničkih do društvenih, naprosto je sazdana na sljepoj mrlji, praznom mjestu značenja: u označiteljski niz uračunat je i označitelj manjka, i upravo na tom mjestu događa se nesporazum Japana i Zapada: Zapad mahnito pokušava upisati bilo kakvo značenje koje onda pretiče i pokazuje se suvišnim, iako, kad uzmanjka, nedostaje i vabi za reinterpretacijom! Vražji kosooki!
    Tako i haiku. Mi stalno iznova u svakoj haiku-pjesmici vidimo cijeli univerzum, točnije, mislimo da je haiku ključanica u Drugu scenu, u Zen. Druge scene, naravno, nema, i sve ono što pripisujemo tim kratkim poetskim uzletima, kako bi kazao dottore Jatogen, naše je proizvoljno, suvišno učitavanje sasvim arbitrarnog smisla.
    U travnju prošle godine objavio sam post naslovljen Ineffability: To say that something is "ineffable" means that it cannot or should not, for overwhelming reasons, be expressed in spoken words (as with the concept of true love). It is generally used to describe a feeling, concept or aspect of existence that is too great to be adequately described in words, or that inherently (due to its nature) cannot be conveyed in dualistic symbolic human language, but can only be known internally by individuals.
    In Zen it is often said that (by analogy) the finger can point to the moon but is not the moon; likewise words and actions can point towards what is ineffable but cannot make another know it.
    Meni je pun kurac toga što se obično naziva "private Tao". O čemu se ne može govoriti, o tome se treba (i može) pisati!
    Smrt neizrecivom!
    Živio radni narod i izrecivo!
    Dolje Tao Te Čing i kineska sranja:

    The Tao that can be told is not the eternal Tao.
    The name that can be named is not the eternal name.
    The nameless is the beginning of heaven and Earth.
    The named is the mother of the ten thousand things.
    Ever desireless, one can see the mystery.
    Ever desiring, one sees the manifestations.
    These two spring from the same source but differ in name; this appears as darkness.
    Darkness within darkness.
    The gate to all mystery.

    Živio Mao i kulturna revolucija!
    Zapravo je kasno, a ja još nisam pogledao film, unatoč činjenici da sam Crunchips s 30% manje masnoće već otvorio!
    Lečeni, budući da si ti prvi spomenuo haiku, po običaju, jebem ti maiku!

    avatar

    02.09.2008. (03:32)    -   -   -   -  

  • babl

    Pa da. Što ste se dograbili haikua kao da je jedino to poezija? A što je s onim neprocjenjivim zapisom s unutrašnjih strana vrata javnog zahoda, najpjesničkijim komentarom na ranije poetske pokušaje?

    Ako si jebač
    kakav si poeta
    odreži si kurac
    jer ti samo smeta?

    avatar

    02.09.2008. (04:59)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Babl, mi znamo da ti čitaš El Klasika, pa refleksivnu poeziju s blogova prepuštamo tvojoj pjesmarici.

    avatar

    02.09.2008. (10:43)    -   -   -   -  

  • doktor Jatogen

    ''Kad se haiku poezija u Japanu jednom razvila i podigla na razinu kakvu je zadobila po Bashôu, ona je time – uz nô dramu – postala i ostala možda ''najjapanskijom'' od svih umjetnosti Japana. Kao pjesnički oblik haiku ništa ne duguje ni Kini niti bilo kojem drugom stranom utjecaju. I po svojem obliku i po svojem sadržaju haiku je, moglo bi se reći, izrazito ''anti-kineska'' poezija: nema majestetičnosti, nema razastiranja unedogled prostornih i vremenskih dimenzija – nasuprot tome, u haiku je čitav život, čitav svijet, čitav svemir sažet i koncentriran u jednom doživljaju, u jednoj senzaciji, emociji ili percepciji, koja može biti bilo što: glas neke ptice, sparina nekog ljetnog dana, kakav brežuljak u sumaglici, snijeg na krovu ili na tlu ili na lišću bambusa, otpale latice cvijeta, izmetine lastavice ili sokola i tako dalje.

    Haiku kao antiaristokratska umjetnost prezire bogatstvo i sjaj. Haiku nalazi skrivenu ljepotu u takozvanim običnim stvarima svakodnevnog života; on nam omogućuje da te stvari prvi put vidimo onakve kakve one zaista jesu, u njihovoj praiskonskoj čistoći i jednostavnosti, neokaljane filterom predrasuda oka koje ih gleda i neodmjeravane na skalama fiktivnih vrijednosti što ih je u cilju zaštite fiktivnog i iluzornog sebičnog ega razvilo diskurzivno mišljenje. Ako riječ ''molitva'' možemo doživjeti bez pseudomistično-religioznih konotacija u pejorativnom smislu, haiku je molitva istini, ljepoti i čistoći gdje su ta tri pojma sinonimi na apsolutnoj razini gdje više nema dualnosti.

    Japanska je haiku pjesma asketska ne samo formalno, po svom opsegu od ukupno sedamnaest slogova, već i po sredstvima kojima se služi – nema, ne smije biti i ne može biti niti jednog suvišnog sloga, ničeg što nije apsolutno neophodno, i u preostaloj laganoj skici pjesnik pruža čitaocu okvir koji će sugerirati doživljaj ako je čitalac barem u nekoj mjeri i sâm pjesnik. Haiku je ''umjetnost oduzimanja'', oduzimanja i izostavljanja svakog ukrasa, svake ''štukature'', svake ne apsolutno neophodne riječi. U ovom je smislu haiku najčišći, najstroži i, ako se tako smijem izraziti, najpoetičniji oblik poezije. Pred haiku pjesmom, tj. pred pravom i istinskom haiku pjesmom, nikad nećemo rasuđivati o tome ima li ona trajnu vrijednost ili ne, nećemo je analizirati niti intelektualizirati o njoj. Kod istinske će haiku pjesme, kod onog koji ima oči da vidi i uši da čuje, autentičnost njene vrijednosti biti evidentna, biti nešto što se neposredno zna – kao što se zna da sija Sunce ili da pada kiša, kao što znamo da se radujemo ili da smo tužni – a ne nešto o čemu se umuje, rasuđuje i polemizira. Za razliku od ne samo glavnine zapadne poezije već i od velikog dijela poezije klasičnog Japana, prvenstveno je utjecaj zena na haiku bio taj po kojem je u velikoj većini zaista vrijednih japanskih haiku pjesnikov ego odsutan: pjesnik kao subjekt identificiran je s objektom o kojem piše pjesmu – ako, naprimjer, piše o borovu stablu, onda u takvoj pjesmi nema podvojenosti između bora i pjesnika, već, u nekom smislu za koji u zapadnim jezicima nemamo adekvatnih riječi za točniji izraz o čemu je riječ, u nekom takvom smislu pjesnik doživljava bor i bor doživljava pjesnika, a pjesma sâma je proizvod jednog stanja svijesti u kojem je, u tom istom smislu, pjesnik postao bor i bor postao pjesnik. Realizacija haiku pjesme je onda svjedočanstvo doživljaja ''pjesnik – bor'' u kojem nema dihtomije subjekta i objekta, nutarnjeg i vanjskog, ''ja'' i ''ti''. Haiku je poezija zena u Japanu, japanski zen u poeziji, poezija Japana u zenu – što je sve jedno te isto, a jedino zbog ograničenosti jezika ne znamo to formulirati jedinstvenim izrazom.''

    Vladimir Devidé, iz knjige ''Japan – poezija i zbilja'' (''Alfa'', Zagreb, 1987.)

    avatar

    02.09.2008. (12:09)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    haiku je hvatanje onog Harmsovog trenutka "u kojem se ništa nije dogodilo". ako se pjesniku događaj potkrao, onda to nije haiku. japanski nacionalisti ne pišu haiku poeziju, oni piju čaj.

    avatar

    02.09.2008. (12:26)    -   -   -   -  

  • doktor Jatogen

    Haiku izvan japanskog pisma nije nužno tek "blijeda krivotvorina", kako Lečeni tvrdi (isto je mislio i Mishima; takva misao proizlazi iz nacionalizma), niti je haiku tek "japanska nacionalna umjetnost" (svatko tko ga uistinu razumije zna da tomu nije tako), niti je jaz između Istoka i Zapada nepremostiv. Dapače: ja, recimo, jesam više Japanac i više Crnac s Martinika negoli Hrvat, bez obzira na krvna zrnca (takozvana globalizacija nema ništa s tim).

    avatar

    02.09.2008. (12:33)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Već smo jednom, dottore, o ovome razgovarali - o premostivosti jaza i tome postoji li uopće jaz između Japana i Zapada - pa to preskačem. Zadržat ću se na čas na Devideovoj mistifikaciji haikua: pjesnik je kao subjekt identificiran s objektom o kojem piše pjesmu, pa pjesnik doživljava bor i bor doživljava pjesnika, a pjesma je proizvod jednog stanja svijeti tralalalal....
    To su sve najnotornije gluposti. Ta Devideova knjiga prekrasna je zbirka eseja o Japanu, i ja sam je bezbroj - upravo toliko! - puta čitao, no redovito zbog legende o 47 samuraja ili čajne ceremonije, nikad zbog naličja onog što vi zovete nacionalizam, doktore moj, a što je ovo nemušto "objašnjenje" specifičnosti haikua.
    Naime, ta sranja istovjetna su mistifikaciji Tibeta: nacija svećenika, sakrosanktne tajne, najnevjerojatnija čudesa i magije, tantre, mantre, lame, fame i lotosi, a kad tamo - kad je Dalaj lama bolestan, evo ga u zapadnjački klinikama! Ma nabijem ja to na kurac, dosta više s tim, s tim specifično zapadnjačkim odvratnim oduševljenjem za barbasko, divljačko, iskonsko, nerazumljivo, mumlavo, pijano, usrano...od Kustrice do fanova haikua, svi se nešto pale na nevjeste koje lete ponag narakijanih svadbi ili pjesnika koji postaje bor a bor pjesnik, iako nikakve mlade nikad letjele nisu niti su pjesnici šumili gorama, osim kad bi ženicu s petoga kata solitera mladoženja bacio zbog vlastite impotencije, a kakav musavi frik zidove svoje kolibe oblijepio tekstovima Tsurezureguse. Doktore, ne tvrdim ovo da vas izazovem, niti sam ustao na krivu nogu, nego, jednostavno, haiku je najnoramalnija poezija, doduše profanirana kao hrvatsko naivno slikarstvo, u svojim vrhuncima predivna ali...ali nikakvo to posebno stanje svijesti nije, nikakva identifikacija pjesnika i objekta se tu ne dešava, ni o kakvom satoriju nema govora, nikakvih mistifikacija tu nema niti su potrebne, jer, kad čovjek zagrebe pod površinu, u Japanu nalazi ista ona sranja koja nalazi i doma i koja unaprijed suspendiraju svaku moguću mistiku.
    Recimo, svatko bi fasciniran iai-doom danaima kenjao o Musashiju i Pet prstenova: padale bi tu teške riječi, mačevi bi blještali kao munje i riječi pucale kao gromovi, a čovjek je, naprosto, zagorski prefriganac: na dvoboj sa Sasaki KojirĹŤm, jednostavno je kasnio do te mjere, namjerno i smišljeno, da je Sasaki blago rečeno popizdio! Kakav kurac zen, riječ je o taktici dostojnoj Posušja! Nerviranje protivnika kao strategija bushidoa, fascinantan kulturni koncept, kaj ne?
    Tako i s tim haikuom: kakvo vražje posebno stanje svijesti, to su priče za malu djecu i intelekutalnu nejač. Suvremeni Japan je najbolji dokaz tome. Onaj haiku u kojemu glas čaplje i sjevanje munje skupa uviru u tamu, meni inače jedan od najdražih, naprosto je genijalna slika, možda sinestetička, no ovako ili onako pjesnički briljantna. Tome ne treba dodavati ili oduzimati ništa: ne mora hiaku biti dobar zbog vanpjesničkih razloga, naime! Ili je on kao poezija uzorit, ili to ne mora biti zbog toga jer bi bio sredstvo nekakve transcendentalne meditacije!
    Umoran sam već od mistifikatora: popij čaj a ne zuri u chawan kao u utrobu Univerzuma, jer ono što se može čuti od laprdala koja u dnu zdjelice vide išta drugo doli odraza vlastitoga lica, opasno je i sumanuto.
    I meni je Japan fascinantan do mjere poistovjećenja: bez daha satima prevrćem stranice japanskih lakirera nalivpera, recimo, ili naprosto Nihon Kogeikaia, čiji je link na kraju Veriga. Jasno da desetke haikua znam u hrvatskom prijevodu, i da haiku smatram velikom umjetnošću.
    Ali, molim samo za jedno, upravo u ime te umjetnosti: sačuvajmo haiku kao poeziju od mistifikatora koji bi od haikua činili ne samosvršnu djelatnost, nego služavku neke više, sumnjive spoznaje: ja uopće nemam namjeru i ne želim postati bor, niti dok slušam haiku, niti dok ga eventualno zapisujem, naprosto nikada. Bor je bor, on je tamo, recimo kao hinoki u esenciji jednog od mojih najdražih parfema, ili možda u nekoj planini, svejedno, ali tvrditi da putem haikua ja prestaje biti ja i postaje jedno s objektom pjevanja, da putem poezije ukidamo razliku subjekta i objekta ili štoli, seoska su objašnjenja dostojna jefitnih vašarskih lekcija kakve su o istočnjačkim filozofijama u ovim krajevima držane šezdesetih, sedamdesetih godina. Konačno, nema zapadnjačkijeg objašnjenja od takvog: to je objašnjenje sasvim izrečeno zapadnjačkim vokabularaom, posve je u zapadnjačkim misaonim shemama, k tome najprimitivnijim, i ako išta izriče, onda izriče komplese tih misaonih sustava, nikako ne Japana. Ne stoga jer bi Japan bio iznad svega toga, nego naprosto stoga jer to Basho, npr., sebi nikada tako nije koncipirao: to da bi između njega i predmeta njegove percepcije predležala nekakva gneoseološka mutna mistička koncepcija identifikacije pjesnika i svijeta, to su naprosto turističke patvorine. To je primjenjena filozofija uz zrnca kave, trabunjanja za Milu i Arenu a ne za ozbiljan kontekst kakav je Vaseljana.
    Gospodo, malo samopoštovanja, molim

    avatar

    02.09.2008. (14:36)    -   -   -   -  

  • doktor Jatogen

    To što vi smatrate da je stapanje čovjeka i bora nemoguće i da je to obično mutno seljačko mistificiranje itsl. odraz je ogrezlosti u cinizam, gorčina radi gorčine. To što vi nemate namjeru postati bor, ne znači da Pero nema, ili da Mate već nije. I otkud sad taj soc-realistički pristup? Iznenadili ste me. Ako dozvoljavate, sugerirao bih vam da pročitate Devideov tekst pažljivije, jer su vam neke Devideove finese, pa i pokoji navodnici - očito promakli.

    avatar

    02.09.2008. (15:16)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Pametni zube, a otkud pak ti, sorry ali moram pitati, znaš kaj je haiku i pišu li japanski nacionalisti tu vrst poezije ili ne? Ti si živio u Japanu pa znaš? Ili odavde, iz Trnskog, Dugava ili Prečkog, svejedno - isti bi kurac bio da velim Tuškanca, možda još i gore - znaš kaj to stoljećima rade po Kyotu!?
    Oprosti, ali ne radi se o tebi. Ni ja ne znam, jedino, nekako ne vjerujem da su oni, zato kaj pišu haiku, nekaj bitno drukčiji - dapače, vidim, čitam - nisu!
    Naime, ja ne znam da rade nekaj drugo nego mi, osim ako se ne uvaže upravo stanovite nacionalne specifičnosti, zbog kojih će Japanac izraditi katanu ili kimono, a Hrvat neće ni u dvije tisuće godina svoje mitske kulture.
    Zube, s onu stranu činjenica o Japanu, molim te poštedi sebe učitavanja suvremenih hrvatskih frustracija u tako nešto daleko kao što je kultura Japana. To što ti imaš hemunge na spomen nacionalizma, usljed ovih ili onih razloga, opravdanih ili ne, ne ulazim, samo je tvoja stvar. S haikuom to nikakve veze nema, i, je li neki pisac haikua bio nacionalist ili nije, to mi zaista možemo saznati tek iz treće ruke. K tome, mislim da je savršeno irelevantno, nije li?
    Na koncu, ako s nečim haiku nema veze, onda nema s Harmsom.
    Ovo je tipičan primjer kenjaže, u smislu u kojem gospodin Frankfurt govori o tom fenomenu.
    Nije sad riječ o tome da haiku nema veze ni s kakvim apsurdom, ili da Harms ne bi znao što je haiku, nego naprosto nema potrebe ni za kakvim prevođenjem e da bi sebi približili haiku: u haikuu nema tako pretpostavljenog "višeg sadržaja", koji ćemo "dočarati" jednako visokparnim zapadnjačkim kulturnim mistifikacijama, jer, ako bi protiv ičega sam Harms ustao, i to vjerojatno novom pričicom, onda je to sakrosanktno navođenje nekakvog posebno harmsovskog trenutka u kojem se ništa nije dogodilo.
    Milijuni su stranica već ispisani ovako ispraznim riječima, a mi još ne pokazujemo znake sustajanja.
    Haiku se zbiva u trenutku kad ne ništa ne zbiva, a piše ga osoba koja je sve, samo ne nacionalist!
    Ma moj kurac, Zube, eto tako.
    Kad pročitaš čiste pameti to kaj si napisao, vjerojatno je i tebi neugodno.
    I, sad, što je najzanimljivije, ne govorim ja to stoga što su Japanci nacionalisti koji ne samo da uglavnom smatraju da smo mi barbari a Kineze zaista drže nižom rasom, nego naprosto pretpostavljam da si ti Zube pametan dečko koji sasvim dobro zna da su i taj Basho i taj Musashi bili obični seronje kao i ti i ja, s tim da je Basho bio bolji pjesnik od tebe, a Musashi bolji mačevalac od mene, i to je sve. Ostalo, kakvi su bili pijanci, jebači, mislioci ili ma što drugo, savršeno je nevažno. Vjerojatno Zube Basho nikada ne bi napisao niti jednu pričicu ma i izbliza zanimljivu kao ono tvoje putovanje do jezera. To kaj je pisao sjajne haiku pjesme, ni najmanje ne znači da je levitirao ponad borova. Oni kojima je potrebno takvo čudo da bi opravdali haiku, tima i Basho i ja i, vjerujem, ti, skupa jebemo maiku.
    BTW, zakaj onda ne kazati da se haiku zbiva u trenutku rađanja Higgsova bozona? Ili, u onom trenutku, kako veli Cvetajeva, između vuka i psa, što je njena metafora za sumrak, ali, priznat ćeš, i za koješta drugog što sove, koje tada izlijeću, mogu izmudrovati. Najlakše je uzeti Mumokana i do kraja života talambasati o apsurdnosti, ispražnjenosti od smisla svega na što Japan aludira. Nevjerojatno, ali kulturna praksa Japana demanti je tako shvaćene giaponerije: obična zdjelica za čaj pokazati će da s tom prazninom stvari stoje kudikamo složenije no što bi se to htjelo u objašnjenjim značaja pljeska jednog dlana. Ja osobno nemam pojma kaj bi chan izi zen htjeli, ali, to me nimalo ne priječi da uživam, recimo, u slikama plutajućeg svijeta, ako je to prijevod onoga Ukiyo-e. Dapače, kako bi rekao Ćirohito, utvaram sebi da znam što je to Ichi-go ichi-e. Bliži sam nekako Jatogenovom nazoru da, razumijemo li stvarno o čemu se tu radi, ne nalazimo neku preveliku potrebu za dodatno inzistiranje na kulturnim razlikama ili pabirčenju onoga što je lost in translation.
    Basho je bio pjesnik. Stoga jer je pisao haiku, nije bio nikakav frikovski seronja koji bi puteljcima i livadama šetao kao napušeni Ringo Starr, ili ono što je Ringo Starr šezdesetih zamišljao da istočnjački mudrac mora biti. To Indijci drže po turističkim mjestima i izvoze za potrebe psihotičnih žitelja Oregona, toga nema u stvarosti, osim za zabavu mještana nekog sela u Kašmiru ili kraj Poone, ali tada nitko ne gleda rishija nego majmuna.
    Konačno, kad govoriš o nacionalizmu u Japanu, koristiš li taj pojam u smislu
    minzokushugi ili kokuminshugi? Mislim, ni ja ne kužim pretjerano kaj to znači, ali Japanci kuže itekako, i, jamčim ti, inzistiraju na tome. Jebiga, zajebani su kosooki, velim ti ja.

    avatar

    02.09.2008. (15:17)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Gle, dottore, već je pomalo zamorno iako jesen još nije ni počela braniti se od polemičkih kontrukcija i vama i meni. Vama, iz samo vama poznatih razloga, meni, jer zaista ne pripisujte meni Devideova sranja: ja nemam ništa s tim subjekt-objekt budalaštinama, nisam imao, neću imati, i, šlus. To kaj Devide ne može objasniti značaj haikua a da ne poseže za takvim aparatom, njegov je problem, ili problem vremena u kojem je taj tekst pisao, što je dokaz više arbitrarnosti objašnjena i neprikladnosti kategorijalnog aparata.
    Konačno, stvar je jednostavna, i brzo ćemo se složiti: ili je haiku poezija, ili ona to nije, nego je nekakvo mantičko sredstvo, ili pak mistička naprava za provođenje čovjeka u bor. Ako je poezija, cool, blagodaram. Ako je bilo što "više", ne zanima me. U tom slučaju imam preporuku: Mišak, 0 -24 sata, odličan blog.
    I, molim vas, nemojte više o mom pretpostavljenom cinizmu ili mogućoj gorčini samo zato jer mi je pun kurac srednjoškolskih nedoučenosti. Kome se prtlja po tim stvarima neka studira, ode do Japana, meditira po samostanima...tako su to uradili svi pravi frajeri koje ja znam, a zanam ih nekolicinu. Kenjati po blogu.hr o tome kako mrmljanjem haikua postaješ bor ili kaj već zaista je jadno. Bez veze. Utoliko Lečeni ima 100% pravo. Tipična hrvatska kenjaža. Kaj bi postal bor, ne postaneš nikaj, osim to kaj već jesi, a to nije za ponosit se, ako se već misli da putem haikua o boru postaješ bor, ili je haiku zakurac (ili je neshvaćen).
    Jatogen, zaista nemojte s tim diskursom da ja nešto ne vjerujem, ili ne znam, ili tak. Ako ste ozbiljan čovjek, i ako smatrate da postoji kit koji je zaista, bio on Pero ili Mate, sričući haiku u jednom jebenom trenutku proboravio pod borom kao Boro, ili bor osobno, razdajte sve i pođite za njim. Koji kurac meni onda to objašnjavate? Pa vi ste osvjedočen da postoji realizirani Pero, i sve je ostalo gubitak vremena u vašem predragocjenom životu! Što vas tjera da docirate Lečenom ili meni o tome da postoji Pravi i Istinski život Negdje Drugdje, a vi ga provodite na Vaseljeni?
    Vi znate da ste mi drag i zato ćete shvatiti ovo ozbiljno: da ja znam, dottore, da zaista znam da je Pero postao bor u trenutku pisanja/čitanja haikua, sljedio bih Peru do kraja svijeta. Ali, nema tu ničeg drugog i višeg od ovog:

    Kraj bijelih breza svakog dana
    Ja prođem srca razdragana.
    (Oduvijek ima tajnih veza
    Između pjesnika i breza.)

    Od čega dršćete, vi breze?
    Od slatkih slutnja ili jeze?
    Zašto vam krošnja podrhtava
    I onda kada vjetar spava?

    Na ulicu, med svijet što viče,
    Ko da ste izašle iz priče.
    Nježne, treperave i čiste
    Baš kao prva ljubav vi ste!

    Nema ni ne treba biti. Jer, meni Jatogen ova Cesarićeva pjesma dostaje kao poezija. Nemojte sad vi ražalostiti prisutne inzistiranjem da budete breza. Ispast će da nakon svega poeziju trebate kao lojtre za bjeg iz života! Ja nekako ne vjerujem da vi to zaista mislite.

    avatar

    02.09.2008. (16:03)    -   -   -   -  

  • doktor Jatogen

    Bijeg iz života? Dovragola, niti bi biti bor bilo bijeg iz života, niti je riječ o doslovnom pretvaranju u bor, niti ima smisla poricati činjenicu da prava poezija posjeduje određena transcendentalna svojstva, niti sam ja srednjoškolski nedoučeni "Dharma lutalica" koji traga za onostranošću, niti u ovoj vašoj tiradi nalazim ikakve svrhe, razloga, smisla. Jer, kad kažete "nema tu ničeg do ovog", vi ste u pravu, ali nije stvar u tome ima li tu ičeg, nego kako će Pero, a kako Mate, i hoće li uopće (uzletjeti), ili će čupati jedan drugoga, vraćati ih na "njihovo mjesto".
    A mjesto je strahovito.
    Soba je prolazna.
    Haiku sugerira, on je cjelov-podsticaj. To je lijepo.
    Itd.

    avatar

    02.09.2008. (16:20)    -   -   -   -  

  • cveba

    .Šimić u Bosni (lečenipravoslavac 01.09.2008. 23:25) , kvachice su cut und paste .

    kolega sa faksa
    mucno mi je
    Somalia je otvorena

    avatar

    02.09.2008. (16:39)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Onda dobro. Već sam se pobojao da bi te kakav trgovac božićnim potrepštinama mogao posjeći, pa bi tako mogao zalutati i u moj dom, gdje bi te kitili zlaćanim kuglicama ni ne znajući da ste to ti i bor ujedno. Sad mi je lakše.
    Ali, ako nisi doslovno pretvoren u bor, kaj sad to onda znači da si postao bor? Postaješ li borstvo? Identificira li se pjesnik ili recitator s nekakvom biti bora, i je li ta bit upravo štostvo bora, ili je to nekakva tajna priroda sveukupne Prirode? Devide veli da pjesnik postaje bor a bor pjesnik, što sugerira da je sve jedno i da je svima sve svejedno! Odlično. Sretni mi!
    S druge strane, posjeduje li prava poezija - i koja je to prava poezija, koji je kriterij razlikovanja prave od krive poezije? - transcendentalna ili transcendentna svojstva?
    Ovdje bi primjerenije bilo kazati transcendentna, tj. ona koja nadilaze, nadrastaju, a ne transcendentalna, ona koja omogućuju, koja prethode kao kakva apriorna stvarnost. Da, čuo sam da ima takvih nazora, šaljem vam jedan tekst o tome - evo sažetka, da i čitatelji znaju da vi i ja nismo prvi koji bi o lijepom govorili kao transcendentnom: Spoznaja kod Tome počinje od osjetnoga. Spoznaja lijepoga također (pulchra dicuntur quae visa placent (Sth I 5,4 ad 1); id cujus ipsa apprehensio placet (Sth I-II 27, 1 ad 3). Toma pretpostavlja temeljno jedinstvo dobroga i lijepoga. Dobro je dobro za nas. Ono je cilj težnje, a lijepome se divimo zbog njega samoga. Kao i kod Augustina postoji i kod Tome objektivno lijepo (Nam ad pulchritudinem tria requiruntur. Primo quidem, integritas sive perfectio (...) Et debita proportio sive consonantia. Et iterum claritas.) (Sth I 39, 8). Svaka ljepota upućuje na transcendentno: "Omnis forma (...) est participatio divinae claritatis" (In de Div. Nom. IV. l. V., 349). Autor pokazuje da se Tomin nauk o lijepom uklapa u njegov Četvrti put iz glasovitih Pet putova (Quinque viae). Što je nešto ljepše, tim više izaziva ljudski duh da se uzdigne do Ljepote same - do Boga - u kome vlada savršena integritas, consonantia i claritas, naravno, shvaćene u eminentnom smislu.
    Pustimo to, dottore, malo se šalimo u ovaj vrući dan.
    Volimo haiku, pa to ti je, i skoro smo se potukli zbog toga, što je samo dokaz da je haiku izistinska umetnost. Jer, vidite O pesničkom umeću u Srbalja je prvi puta prevedeno delo kao O umetanju pesnica.
    Nema prave umetnosti ako čovek zbog nje ne bi mogao zametnuti kavgu!

    avatar

    02.09.2008. (16:42)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    koliko sam ja shvatio zen, bit je u tome da shvatiš da si seronja, kao i drugi, ali da ti je zbog toga savršeno svejedno. to stanje svejednosti za pojedinca je neodrživo na duže staze, ali u zenu to nije bitno jer u njemu je uhvaćen momenat kad pojedinac to prestaje pojedincem.
    ovo s Harmsom, naravno, jest kenjaža, slobodno asociranje, ne baš prikladno. imam i ja pravo iskenjati se; jesam li seronja ili nisam?

    avatar

    02.09.2008. (16:49)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Htio sam napisati haiku o sobi koja je prolazna, ali te naše višesložne riječi nikako nisu podatne. Mogu li onda kazati da je soba prazna, to bi mi pasalo:
    Soba je prazna
    recitiram haiku
    cjelov-podsticaj.
    Voila!
    Zapravo, ima Zub pravo, sasvim sam ga nepravedno naružio na pasja kola - haiku je hvatanje onog trenutka u kojem se ništa nije dogodilo! Tek sada kad sam napisao ovaj divan haiku shvatio sam da se u tom trenutku zapravo ništa nije dogodilo, a...
    Ne znam kako da to kažem a da opet ne napišem haiku. O tome je nemoguće govoriti izvan pjesme.
    Hvatanje trena:
    dogodilo se ništa
    u njemu nije!
    Oooo, jebote, odlično! Ide mi ovaj haiku, a i stvarno je Zubo u pravu: ako se pjesniku događaj potkrao, onda to nije haiku!
    Događaj je tat:
    ako se potkrao, tad
    nije haiku!
    Ti, jemti, pa koja spika, a!? Kaj lišve? I, imam magistralni haiku, za kraj:
    Japanski ustaš:
    on ne piše haiku -
    samo pije čaj!
    E, ako sada Jatogen ne postneš bor, stari, zbilja si nepošten i nisi ljubitelj japanske starine, ni prirode.
    Inače, moram te zaista upozoriti na parfem Monocle: Hinoki: čisti bor!
    Mislim, ono, ako je postojao miris Japana, onda je to to, a ako nije, onda ja na znam kaj je Japan, sorry!
    Meni je to super miris, a osim toga vjerujem da Rei Kawakubo zna što je flavor Japana, ako itko zna.
    Čista kvinta esencija kroz miris hinoki drveta!
    Jasno, malo kemijski dotjerana, ali, bože moj, solve et coagula, ne?

    avatar

    02.09.2008. (17:05)    -   -   -   -  

  • cveba

    ....hm, zemesh si lepo apaurincheka, mam bush vu tom tvom savrsheno svejednom stanju, josh se sednesh na Suzukija i to ti je to, kaj bi se vraga covek muchil sa Zenom, n' est pas ?

    avatar

    02.09.2008. (17:10)    -   -   -   -  

učitavam...